Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 5 Gž R-3347/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sabine Dugonjić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. B. iz K., OIB…, zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB…, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 2760/19-25 od 28. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 4. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2760/19-25 od 28. listopada 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 14.784,82 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu (toč. I. izreke). Naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (toč. II. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška ili istu ukinuti i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda tuženice i predlaže njezinu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, uz naknadu troškova tog odgovora.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženica. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izrekom presude i može se ispitati, a ne postoj niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije ostvaren ovaj žalbeni razlog.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće s osnova rada duljeg od formalno propisanog radnog vremena i to za redovan rad koji je bio organiziran u turnusima dolaskom na posao pola sata ranije radi otpreme službe u razdoblju od 1. lipnja 2013. do 1. siječnja 2019.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnome proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju od kao zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova radio u Upravi za posebne poslove sigurnosti, Služba za osiguranje i zaštitu diplomatskih misija i konzularnih ureda u turnusima od 7,00 do 19,00 sati i od 19,00 – 17,00 sati na poslovima osiguranja, da je imao obvezu dolaziti na posao 30 minuta prije početka rada u turnusu radi otpreme službe pod prijetnjom disciplinske odgovornosti i kažnjavanja policijskog službenika za povredu službene dužnosti i da mu tuženica taj rad, dulji od formalno propisanog radnog vremena nije platila. U odnosu na spornu visinu tuženica je tijekom postupka dostavila izračun razlike plaće za tužitelja obračunat kao redovni rad u turnusu i kao prekovremeni rad u turnusu koji iznosi 14.748,82 kn, a kojem matematičkom obračunu stranke nisu prigovarale.

9. Temeljem utvrđenja da vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena radi primopredaje službe po obavljenom poslu nema obilježje prekovremenog rada, već ga treba vrednovati, odnosno honorirati po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima, te da je tužitelj kontinuirano u utuženom razdoblju radio dulje od punog radnog vremena, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR/09), odnosno čl. 7. i 61. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19 – dalje: ZR/14) i čl. 3. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19) prihvatio tužbeni zahtjev i presudio kao u izreci pobijane presude.

10. U postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186. a ZPP na koju sadržajno u žalbi ukazuje tuženica, jer tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora nije iznio drugačiji zahtjev od onoga o kojemu je odlučeno u ovom postupku. Naime, tužitelj je u zahtjevu za mirno rješenje spora i u tužbi postavio identičan zahtjev utemeljen na istim činjeničnim navodima da mu u utuženom razdoblju nije plaćen rad koji se odnosi na obavezan dolazak na posao pola sata prije početka rada u turnusu radi otpreme službe, pri čemu pitanje pravnog osnova (prekovremeni rad ili rad u turnusu) nije od utjecaja na identitet tužbenog zahtjeva, te sud njime nije vezan (čl. 186. st. 3. ZPP).

11. Zbog iznijetih razloga tužba nije preinačena u smislu odredbe čl. 191. ZPP tijekom postupka, kada je temeljem istih činjenica tužitelj predložio da sud ukoliko ne prihvati kvalifikaciju prekovremenog rada, primjeni propis o naknadi za rad u turnusu.

12. Rezultati ankete na koje se tuženica pozvala navodeći kako su se sami djelatnici, dakle i tužitelj, izjasnili o takvoj organizaciji rada radi organiziranog prijevoza na štićene objekte, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

13. S obzirom da je iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja utvrđeno da je vrijeme provedeno na radu duže od punog radnog vremena bilo potrebno radi otpreme službe (primopredaje, razduženja ili zaduženja oružja), nisu od utjecaja žalbeni navodi tuženice da su se sami djelatnici u provedenoj anketi izjasnili da žele od kuće dolaziti u sjedište službe radi organiziranog prijevoza, jer iz pisanog očitovanja tuženice proizlazi da se navedena okolnost odnosila samo na organizaciju rada, no ona nije isključivala obvezu obavljanja poslova u vezi otpreme službe koji su zahtijevali određeno vrijeme prije početka radnog vremena.

14. Kako se dakle radilo o stalnom režimu rada u kojemu je tužitelj kontinuirano po nalogu svojih nadređenih dolazio na posao pola sata prije formalno početka redovitog radnog vremena u turnusu, pravilan je pravni pristup prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na naknadu za tako obavljeni rad, koji nema karakter prekovremenog rada, već ga treba vrednovati kao rad u turnusu. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revr-466/07-2 od 5.9.2007. i Revr-1668/12-2 od 24.6.2016. prema kojemu se radno vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena radi zaduženja i razduženja po obavljenom poslu ne može podvesti pod pojam prekovremenog rada, ali da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena može vrednovati odnosno honorirati po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima.

15. Zbog iznijetih razloga tužbeni zahtjev pravilno je prihvaćen sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, sukladno odredbi čl. 84. st. 3. ZR/09, odnosno odredbi čl. 92. st. 3. ZR/14, izuzev u dijelu zahtjeva za isplatu zateznih kamatama na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

16. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP, jer tužitelj u parnici nije uspio samo s neznatnim dijelom sporednom zahtjeva (kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu).

17. Slijedom iznijetoga, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

18. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu, jer navedena radnja nije ocijenjena potrebnom za postupak (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 4. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.