REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 912/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Tisak d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija kbr. 11a (OIB: 75917721668), kojeg zastupa punomoćnik Ivo Farčić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Farčić & Šarušić iz Zagreba, Baštijanova kbr. 2A, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva kbr. 3 (OIB: 84397956623), zastupanog po punomoćnici Katarini Đaković, diplomiranoj pravnici zaposlenoj kod tuženika, radi utvrđenja ugovora raskinutim, vraćanja dionica odnosno isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6892/2019-2 od 5. veljače 2020. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena dopunska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1305/2012 od 27. prosinca 2017., u sjednici održanoj 4. listopada 2022.,

r i j e š i o  j e :

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom:

1.1. u stavku I. izreke, djelomično je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena dopunska prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika vratiti tužitelju dionice Poštanske banke d.d. Zagreb nominalne vrijednosti 279.700 DEM.

1.2. u stavku II. izreke, djelomično je preinačena dopunska prvostupanjska presuda tako da je:

- utvrđen raskinutim ugovor o zamjeni dionica sklopljen između stranaka s nadnevkom 30. prosinca 1997.,

- naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 992.935,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 1. siječnja 1998.,

1.3. u stavku III. izreke, tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak od 98.962,50 kn.

2. Tuženik je podnio prijedlog da mu se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:

"Ima li stranka dvostranoobveznog ugovora pravo na raskid ugovora zbog neispunjenja ako nema dokaza da razlog za nemogućnost postizanja svrhe ugovora odnosno ispunjenja ugovora leži na drugoj ugovornoj strani koja je ispunila svoju ugovornu obvezu?"

3. Na prijedlog nije odgovoreno.

4. Prijedlog nije dopušten.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 5. veljače 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.".

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

7. Predmetom spora (pokrenutog tužbom od 29. svibnja 2002.) zahtjev je tužitelja na utvrđenje da je raskinut ugovor o zamjeni dionica sklopljen između stranaka 30. prosinca 1997., kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženika "vratiti tužitelju dionice Poštanske banke d.d. Zagreb nominalne vrijednosti 279.700 DEM odnosno isplatiti mu iznos od 992.935,00 kuna".

8. Pritom ovdje nije sporno:

- da je 30. prosinca 1997. tužitelj sklopio s tuženikovim pravnim prednicima (dalje: tuženikom) Ugovor o zamjeni dionica (dalje: ugovor o zamjeni), a prema sadržaju kojeg proizlazi:

a) iz članka 1., da stranke suglasno utvrđuju da je tuženik imatelj 2797 dionica PPK Karlovačka mesna industrija d.d. iz Karlovca, "koje su redovne i glase na ime", ukupne nominalne vrijednosti 279.700,00 DEM, "što primjenom srednjeg tečaja NBH na dan zaključenja ugovora iznosi 992.935,00 kn“,

b) iz članka 2., da stranke ugovora suglasno utvrđuju da tuženik ima obvezu plaćanja kupoprodajne cijene tužitelju od 7.629.600,00 kn "odnosno obvezu prijenosa dionica u vlasništvo" tužitelju - sve temeljem članka 4. Ugovora o prodaji 2312 dionica Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, sklopljenog 23. prosinca 1997. s tužiteljem "kao prenositeljem dionica u tome ugovoru", tako da tuženik Ugovorom o zamjeni djelomično ispunjava obvezu prijenosa dionica tužitelju po tom Ugovoru o prodaji,

c) iz članka 3., da tuženik "na ime ispunjenja svoje obveze" iz članka 2. prenosi tužitelju "sve dionice iz članka 1. Ugovora",

d) iz članka 4., da tuženik potpisom ugovora ovlašćuje tužitelja "da bez ikakvog daljnjeg pitanja i odobrenja ishodi u Knjizi dionica PPK Karlovačka mesna industrija d.d. upis prijenosa dionica na svoje ime",

- da je tužitelj pokušao dionice tako dobivene od tuženika upisati u Knjigu dionica društva PPK Karlovačka mesna industrija d.d., ali je njegov zahtjev za taj upis odbijen - jer je to društvo osporilo valjanost i ispravnost stjecanja dionica,

- da je u konačnom, a Ugovorom o prijenosu dionica od 29. prosinca 1999., tuženik prijeporne dionice PPK Karlovačka mesna industrija d.d. na ime (koje tužitelj nije uspio upisati) prenio u portfelj tadašnjeg Hrvatskog fonda za privatizaciju "koji je s njima dalje raspolagao", tako da se slijedom svih okolnosti slučaja svrha Ugovora o zamjeni dionica, u vidu prijenosa dionica na tužitelja, više ne može ostvariti,

- da je tužitelj dopisom od 20. ožujka 2002., dakle sačinjenim nakon što se svrha Ugovora o zamjeni dionica, u vidu prijenosa dionica na tužitelja, više ionako nije niti mogla ostvariti, obavijestio tuženika da raskida taj Ugovor o zamjeni dionica od 30. prosinca 1997.,

- da su (ovdje relevantno) nižestupanjski sudovi u ovome predmetu potrebnim našli suditi o dva zahtjeva tužitelja, makar se ovi u pretežitom preklapali u istovjetnosti: o prvom, na utvrđenje da je ugovor o zamjeni dionica raskinut pisanom izjavom tužitelja od 20. ožujka 2002., sa kojim je tužitelj kumulirao zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti mu 992.935,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim od 20. ožujka 2002. - i drugom, na utvrđenje da je isti ugovor o zamjeni dionica raskinut (ali bez naznake čime i kada), sa kojim je tužitelj kumulirao zahtjev (identičan onome iz prvog zahtjeva) na obvezivanje tuženika isplatiti mu 992.935,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama - ali sada računatim od 1. siječnja 1998.,

- da su, shvaćajući tako zahtjeve tužitelja (u vidu eventualne kumulacije), nižestupanjski sudovi o svakom od navedenih zahtjeva odlučili zasebnim (odvojenim) presudama: o prvom odlučeno je presudom prvostupanjskog suda posl. br. P- 1305/2012 od 20. prosinca 2013., potvrđenom drugostupanjskom presudom posl. br. Pž-2291/2014-3 od 28. siječnja 2015., na način da je odbijen zahtjev na utvrđenje da je ugovor o zamjeni dionica raskinut izjavom tužitelja od 20. ožujka 2002. kao i zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 992.935,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama od 20. ožujka 2002. (o reviziji tužitelja protiv drugostupanjske presude o tome zahtjevu odlučuje se u ovosudnom predmetu Rev 4948/2019) - dok je o drugom (kojeg, glede zahtjeva na utvrđenje da je ugovor raskinut, tužitelj nije vezao uz izjavu iz dopisa od 20. ožujka 2002.) odlučeno ovdje osporenim presudama iz ovoga predmeta Revd: dopunskom presudom prvostupanjskog suda kojom je odbijen zahtjev tužitelja (na utvrđenje da je ugovor o zamjeni dionica raskinut, na obvezivanje tuženika predati tužitelju dionice Poštanske banke d.d. Zagreb nominalne vrijednosti 279.700 DEM - i na obvezivanje tuženika na isplatu tužitelju 992.935,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama) - te drugostupanjskom presudom, kojom je ta dopunska prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu odluke kojom je odbijen zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika predati mu dionice Poštanske banke d.d. - a preinačena u odluci o zahtjevu tužitelja na utvrđenje da je ugovor raskinut i na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 992.935,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim od 1. siječnja 1998., tako da su ti zahtjevi ocijenjeni osnovanim i prihvaćeni.

9. Ovdje osporena presuda temeljena je na osnovnom i odlučnom shvaćanju:

“…iz samog sadržaja ugovora proizlazi da tuženik njime uređuje svoju obvezu plaćanja tužitelju kupoprodajne cijene u iznosu od 7.629.600,00 kn ili obvezu prijenosa dionica u vlasništvo tužitelju - sve temeljem Ugovora o prodaji dionica Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, i to sklopljenog 23. prosinca 1997., dakle, prije ovdje prijepornog, a kojim je (dakle: ne zamjenom) stekao 2312 dionica HPB d.d. Zagreb, odnosno da narav Ugovora ne određuje sam naziv kojeg su mu stranke dale - već njegov stvarni sadržaj.

Tuženik je predmetne redovne dionice na ime već 1999., dakle, prije dopisa tužitelja o raskidu Ugovora, vratio u portfelj Hrvatskog fonda za privatizaciju (koji je njima dalje raspolagao) - a iz kojeg se utvrđenja može zaključiti da se svrha sklopljenog ugovora (upis dionica u Knjigu dionica) nije mogla ostvariti.

Postavlja se pitanje koja prava (iz postavljenog zahtjeva) tužitelj ima prema tome ugovoru koji je raskinut jer se više ne može ispuniti, budući da tužitelj ne može ostvariti prema tome ugovoru očekivane dionice.

Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na vraćanje tužitelju dionice Poštanske banke d.d. Zagreb nominalne vrijednosti 279.700 DEM prvostupanjski je sud pravilno odbio, jer zahtjev nije dovoljno određen da bi se po njemu moglo postupati jer nije naveden njihov broj i vrsta dionica.

Ostalo je za odlučiti je li osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 992.935,00 kn.

Člankom 124. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili pod pretpostavkama određenim u idućim člancima Zakona o obveznim odnosima raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Prije sklapanja Ugovora o zamjeni dionica postojao je dug pravnog prednika tuženika prema tužitelju u iznosu od 7.629.600,00 kn. Navedeni dug je bilo moguće podmiriti na dva načina: isplatom ili prijenosom dionica. Ugovorom o zamjeni dionica stranke su pokušale smanjiti dug za iznos od 992.935,00 kn.

Prema odredbi čl. 132. Zakona o obveznim odnosima učinak raskida ugovora je taj da se stvari vraćaju na stanje prije sklapanja tog ugovora. Dakle, učinak raskida u ovom slučaju bi bio da je pravni prednik tuženika vlasnik dionica PPK Karlovačka mesna industrija d.d. u nominalnoj vrijednosti 992.935,00 kn, dok tužitelj ima potraživanje prema pravnom predniku tuženika u istoj visini jer ono nije podmireno. Dakle, radi se o iznosu od 992.935,00 kn koji nije podmiren prijenosom dionica obzirom da taj prijenos nije uspio.

Slijedom navedenog, tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa od 992.935,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 1998. (jer je od tog dana tuženik u zakašnjenju) do isplate….”

10. Tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanje iz njegovog prijedloga:

kada

10.1. to pitanje temelji (to proizlazi iz njegovog sadržaja) na pogrešnom shvaćanju da je za odluku o predmetu spora (iz dopunske presude), onu odluku - sada “pod” prijedlogom za dopuštenje revizije, odlučnim ili relevantnim uzeto (prvo) utvrđenje na kome “leži” razlog za nemogućnost ispunjenja ugovora ili postizanja njegove svrhe - i (drugo) shvaćanje da je na odgovoru na to pitanje temeljena osporena presuda, a sve obzirom:

- da je osporena presuda temeljena na drugoj i jedinoj bitnoj okolnosti (koju ovaj sud u ovome stadiju postupka ne može preispitivati u svezi pravilnosti njezina utvrđenja pa ni pravilnosti i podobnosti njezine primjene na suđenje o predmetu spora, sve obzirom da je vezan prijedlogom i u njemu formuliranim pitanjem - koje to ničime ne problematizira), u biti čak i neospornoj - na okolnosti da je prijeporni ugovor u svakom slučaju raskinut i da se njegova svrha, a koja se u stvarno ugovorenom iscrpljivala - ne u ostvarenju prijenosa ili zamjeni dionica PPK Karlovačka mesna industrija d.d., već u htijenju da se njime uredi od prije nastala (iz Ugovora o prodaji dionica Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb sklopljenog 23. prosinca 1997., dakle, prije ovdje prijepornog) obveza tuženika plaćanja tužitelju bar dijela kupoprodajne cijene od 7.629.600,00 kn (prijenosom dionica PPK Karlovačka mesna industrija d.d. u nominalnoj vrijednosti 992.935,00 kn u vlasništvo tužitelju), više niti ne može ostvariti (dakle: neovisno da li zbog izjave tužitelja iz dopisa od 20. ožujka 2002. da raskida ugovor ili zbog toga što je tuženik još 1999., prije dopisa tužitelja o raskidu Ugovora, raspolagao dionicama i prenio ih Hrvatskom fondu za privatizaciju, otklanjajući time svaku mogućnost da tužitelj dionicama dalje raspolaže, da ih upiše u Knjigu dionica - i da njihovom vrijednošću bar u dijelu namiri i time smanji navedeni dug od 7.629.600,00 kn),

- da prethodno navedeno proizlazi i iz činjenice da tužitelj zahtjev iz dopunske presude (za razliku od prvog) nije vezao uz izjavu iz dopisa od 20. ožujka 2002. (utvrđenje da je ugovor raskinut njegovom izjavom od 20. ožujka 2002. tužitelj je zatražio zahtjevom kojem je dan značaj prvog, onim zahtjevom - o kojemu je odlučeno, njegovim odbijanjem kao neosnovanim, presudom prvostupanjskog suda posl. br. P-1305/2012, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2291/14-3 od 28. siječnja 2015.),

- da je, slijedom toga, a jer u vidu posljedica (učinaka) raskida ugovora iz odredaba čl. 132. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/2001.), prema kojima: “(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete.” “(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.” - ovdje nema tko što od stranaka vratiti (budući da ni tužitelj niti tuženik po ugovoru nisu ništa stekli: tužitelj nije stekao dionice i nije mu ni u jednom dijelu podmireno ili umanjeno potraživanje prema tuženiku od 7.629.600,00 kn), osporena presuda temeljena na shvaćanju (koje također nije “pokriveno” u prijedlogu postavljenim pitanjem) da ovdje odlučnim ostaje ono osnovno: tužitelj u svakom slučaju i dalje ima potraživanje prema tuženiku kakvo je imao i prije i neovisno od prijepornog Ugovora, dospjelo u istoj visini (od 992.935,00 kn) - jer ono nije podmireno, a podmirenje kojeg sa osnovom potražuje,

10.2. prijedlog u svezi u njemu naznačenog pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a ZPP-a: da o njemu (kako je formulirano), a u specifičnim činjeničnim okolnostima ovoga slučaja (iz prethodne točke 10.1.) - gdje osporena presuda nije niti temeljena, kako to predlagatelj postavljenim pitanjem sugerira prihvatiti, na shvaćanju tko je od stranaka odgovoran za raskid ugovora ili na kome “leže” razlozi za taj raskid, postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njemu može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse): odluke na koje se predlagatelj poziva - a donesene u ovome predmetu, sa osporenom presudom ne mogu se uspoređivati (one su temeljene na ipak bitno drugačijem utvrđenju i procesnom pristupu, moguće onom kojeg predlagatelj sugerira ovdje prihvatiti i želi - ali koje ovdje nije utvrđeno niti aktualno, i te se odluke ne mogu prihvatiti kao odluke koje ukazuju na neujednačenu ili nesigurnu sudsku praksu),

10.3. je to pitanje, prema svome sadržaju i onome kako se obrazlaže, u suštini usmjereno samo na okolnosti ovoga konkretnog slučaja, i to kako ih sam predlagatelj (a ne i sud) vidi (ili preocijenjuje) - i na traženje odgovora na pitanje je li ovdje, samo u tim okolnostima, pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu - u pravilno vođenom postupku (a nije istaknuto i kao važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu),

10.4. sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (kada) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što ocjenom dokaza predlagatelj nije zadovoljan i smatra da je trebalo istinitim prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud ne čini neku postupovnu povredu,

10.5. podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenog pitanja i razloga kojima ga predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenog pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

10.6. revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

11. Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

11.1. da pitanje iz podnesenog prijedloga nije važno (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako je formulirano (formulacijom kojeg je predlagatelj ograničio svoj prijedlog i revizijski sud u ovlastima njegova ispitivanja) i situaciju u ovome predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

11.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

12. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

Zagreb, 4. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug

Broj zapisa: eb314-18cf4

Kontrolni broj: 06f06-68869-9fb7f

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JADRANKO JUG, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.