REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 4863/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja A. Z. d.d., Z., OIB:..., II-tužitelja B. o. Z. d.d., Z., OIB:..., III-tužitelja C. o. d.d., Z., OIB:..., IV-tužitelja G. o. d.d., Z., OIB:..., V- tužitelja G. H. d.d., Z., OIB:..., VI-tužitelja T. o. d.d., Z., OIB:..., VII-tužitelja U. o. d.d., Z., OIB:..., VIII-tužitelja W. o. V. I. G. d.d., Z., OIB:..., svi zastupani po punomoćnicima T. G. i L. K., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G., K. & K. u Z., protiv tuženika H. z. z. z. o. d.d., Z., OIB:..., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, OIB:..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi stjecanja bez osnove i isplate, odlučujući o reviziji I-VIII-tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-2014/17-2 od 16. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu br. P-2603/13 od 1. kolovoza 2014., u sjednici održanoj 4. listopada 2022.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovana revizija I-VIII-tužitelja.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku da isplati I-tužitelju iznos od 61.069.780,44 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, II-tužitelju iznos od 23.743.666,36 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, III-tužitelju iznos od 194.704.407,44 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, IV-tužitelju iznos od 17.114.761,86 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, V-tužitelju iznos od 12.855.863,81 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, VI-tužitelju iznos od 28.122.569,29 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, VII-tužitelju iznos od 11.984.603,55 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, VIII-tužitelju iznos od 36.616.243,22 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, kao zahtjev za naknadu troškova postupka tužiteljima (toč. I.). Ujedno je naloženo tužiteljima nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 200,00 kuna, te umješaču na strani tuženika u iznosu od 201.500,00 kuna (toč. II.).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.
3. Protiv presude suda drugoga stupnja I-VIII-tužitelji su pravodobno podnijeli reviziju na temelju čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu pobijanu odluku preinačiti u skladu s revizijskim navodima, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak. 4. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže reviziju I-VIII-tužitelja odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu.
5. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Predmet spora je zahtjev I-VIII-tužitelja za povrat iznosa koje su platili tuženiku na ime funkcionalne premije sukladno odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 150/08, 94/09, 153/09, 71/10, 139/10, 49/11, 22/12 i 57/12 - dalje: ZOZO/08) u razdoblju od siječnja 2009. do studenoga 2012., u utuženim iznosima za koje tvrde da ih je tuženik stekao bez osnove.
7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da su tužitelji na temelju odredaba čl. 53. st.1. t.10. i čl. 53. st. 3. ZOZO/08 na ime prihoda obveznog zdravstvenog osiguranja, odnosno naknade prouzročene štete Zavodu u slučajevima čl. 113. tog Zakona, koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranog motornog vozila, vršili plaćanja tuženiku u visini 10% naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 30. srpnja 2009. te u visini od 7% naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti u razdoblju od 1. kolovoza 2009. do 15. studenoga 2012.,
- da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. broj U-I-425/2009 od 19. srpnja 2012. pokrenut postupak za ocjenu suglasnost s Ustavom Republike Hrvatske te su ukinute odredbe ZOZO/08 čl. 53. st. 1. t. 10., čl. 53. st. 3 . i 4. i st. 5. u dijelu koji glasi „i 4.“, čl. 125.a i čl. 138.,
- da je točkom II. navedene Odluke određeno da prethodno navedene odredbe prestaju važiti 15. studenoga 2012.,
- da je u obrazloženju navedeno da su Hrvatskom saboru na raspolaganju dva mjeseca za njihovu eventualno donošenje novih zakonskih rješenja, koja će biti usklađena s Ustavom,
- da je Hrvatski sabor na sjednici 26. listopada 2012. donio Zakon o izmjenama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, a koji je objavljen u Narodnim novinama broj 123/12 od 9. studenoga 2012. i stupio je na snagu 17. studenoga 2012., a koji je smanjio prihod obveznog zdravstvenog osiguranja na 4% od naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti.
8. Nižestupanjski sudovi odbili su tužbene zahtjeve tužitelja ocijenivši da odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-425/2009 stvara učinke nakon utuženog razdoblja, odnosno od trenutka koji je Ustavni sud Republike Hrvatske odredio u toj odluci (15. studenoga 2012.).
Naime, nižestupanjski sudovi zaključuju da je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio stajalište prema kojemu su tek u trenutku donošenja navedene Odluke ukinute zakonske odredbe postale neustavne, radi čega se ne može zaključiti da su navedene zakonske odredbe bile neustavne od donošenja ZOZO/08.
Nižestupanjski sudovi nadalje zaključuju da je iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske vidljivo da propisivanje obveze plaćanja funkcionalne premije od strane osiguravajućih društava nije samo po sebi neustavno, već je razlog neustavnosti ukinutih odredaba isključivo visina obveze koja je propisana osiguravajućim društvima, a koja predstavlja prekomjeran teret, te da je namjera Ustavnog suda Republike Hrvatske bila da se ponište učinci koje je ZOZO/08 proizveo, onda ostavljanje roka zakonodavcu za izmjenu tih odredaba ne bi imalo nikakvu svrhu.
9. Suprotno navodima revizije presude sudova nižeg stupnja nisu proturječne, niti imaju nedostatke zbog kojih se ne bi mogle ispitati jer sadrže razumljive razloge koji odgovaraju stanju spisa i sadržaju dokaza, isprava i zapisnika u spisu.
10. Neslaganje tužitelja sa zaključcima sudova nižeg stupnja ne čini presudu nerazumljivom ili s neotklonjivim nedostacima. Naime presude nižih sudova bile bi opterećene bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP kada se iz presuda ne bi bili razvidni razlozi zbog kojih je sud donio presudu koja se pobija, dakle kada ne bi bilo jasno zašto je donesena osporavana odluka ili kada ti razlozi ne bi korespondirali s dokazima i sadržajem isprava i zapisnika u spisu. Kako tome nije slučaj u ovom postupku, to je prigovor tužitelja u tom smislu neosnovan i temelji se na drugačijem, za njih povoljnijem, viđenju izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, ali ne i na utemeljeno iznesenom prigovoru postojanja apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka.
11. Prema ocjeni revizijskog suda, pravilno su nižestupanjski sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ocijenili neosnovanim zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove.
12. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-425/2009 od 19. srpnja 2012. ukinute su kao protuustavne odredbe ZOZO/08 u kojima je bila regulirana obveza plaćanja funkcionalne premije od strane osiguravajućih društava.
13. Tužitelji smatraju da su ukinute odredbe ZOZO/08 bile protuustavne i prije njihovog ukidanja, slijedom čega smatraju da ne postoji pravna osnova na temelju koje su tužitelji vršili plaćanja tuženiku u razdoblju od 1. rujna 2009. do 15. studenoga 2012., radi čega postoji obveza tuženika na vraćanje svih isplaćenih iznosa na temelju čl. 1111. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08
- dalje: ZOO).
14. Sukladno odredbi čl. 53. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99 i 29/02 - dalje: UZUS) Ustavni sud će ukinuti zakon ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije suglasan s Ustavom, odnosno drugi propis ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije suglasan s Ustavom i zakonom. Sukladno odredbi st. 2. istog članka ukinuti zakon i drugi propis, odnosno njihove ukinute odredbe, prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok.
15. Kako je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci odredio rok prestanka važenja ukinutih odredbi ZOZO/08, te su one prestale važiti 15. studenoga 2012. godine, to znači da odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 19. srpnja 2012., pa stoga ni ukidanje spornih odredbi Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, nemaju povratno djelovanje na obveze nastale uz primjenu tih odredaba kao pravnog propisa prije prestanka njihovog važenja. Stoga ne postoji obveza vraćanja isplaćenih iznosa od strane tužitelja, jer na strani tuženika nije došlo do stjecanja bez osnove, pa nije bilo mjesta ni udovoljenju tužbenom zahtjevu.
16. Osim samog roka, koji je odredio Ustavni sud Republike Hrvatske, a iz kojeg proizlazi da u konkretnom slučaju pravni učinak ukinutih odredbi nema retroaktivno djelovanje, već djeluje samo za ubuduće, navedeno proizlazi i iz samog sadržaja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, a što su pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.
17. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske u predmetnoj odluci kao razlog ukidanja predmetnih odredbi navodi prekomjeran teret društvima za osiguranje, ostavljajući pritom rok Hrvatskom saboru za donošenje novih zakonskih rješenja, koja će biti usklađena s Ustavom, ukazuje na svođenje obveza osiguravajućih društava, koja se bave pružanjem usluga obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, na razumnu mjeru, ali ujedno i utvrđuje da je visina obveze propisana ukinutim odredbama u vrijeme svog važenja bila legitimna, te je u vrijeme donošenja služila određenom cilju. Sve to jasno ukazuje na neustavnost visine obveze koja je propisana osiguravajućim društvima i to od trenutka koji je Ustavni sud Republike Hrvatske odredio u navedenoj odluci.
18. Također je neosnovano pozivanja tužitelja na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama u kojima je riječ o posljedicama ukidanja odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, obzirom je riječ o pravima i obvezama iz ugovornog odnosa, dok se u ovom predmetu radi o obvezi osiguravajućih društava koje je uređeno posebnim zakonom. Pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izneseno u navedenim odlukama odnosi se na pravnu situaciju koja nije usporediva s predmetnom pravnom situacijom, te stoga ne opravdava tvrdnje tužitelja o osnovanost zahtjeva.
19. Stoga je ovaj sud ocijenio da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev I-VIII-tužitelja.
20. Slijedom svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je istu na temelju odredbe članka 393. ZPP odbiti.
Zagreb, 4. listopada 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
