Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P 210/2021-23

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sucu Biljani Pamić, u pravnoj stvari tužiteljice L. Š., S., L., S. 23, OIB: zastupane po punomoćnici L. M., odvjetnici u P., protiv tuženika N. H. B. d.d. Z., V. 9, OIB: zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ž. i P. d.o.o., odvjetnicima u Z., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 24. kolovoza 2022. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika Z. I., odvjetnice u O. društvu Ž. i P., dana 4. listopada 2022.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.11.4. Ugovora o kreditu broj 210026 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23.07.2007. a koja glasi:

«Za sve sporove iz ovog ugovora svi potpisnici ovog ugovora ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu ...»

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 210026 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23.07.2007., a koje glase:

u odredbi čl.2.1. «… u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.», u odredbi čl.2.4. koja glasi: « … po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. » pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 210026 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23.07.2007. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: « … važećem na dan isplate. »,

te u odredbi čl.8. koja glasi: « … važećem na dan dospijeća. »

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana, s osnova preplaćene kamate, isplati iznos od 9.807,57 kn / 1.301,69 eura[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 119,88 kn / 15,91 eura od 06.09.2007. do isplate

- na iznos od 0,53 kn / 0,07 eura od 09.10.2007. do isplate

- na iznos od 23,67 kn / 3,14 eura od 08.11.2007. do isplate

- na iznos od 23,47 kn / 3,12 eura od 16.01.2008. do isplate

- na iznos od 0,55 kn / 0,07 eura od 12.03.2008. do isplate

- na iznos od 0,56 kn / 0,07 eura od 15.04.2008. do isplate

- na iznos od 22,90 kn / 3,04 eura od 13.05.2008. do isplate

- na iznos od 0,67 kn / 0,09 eura od 16.06.2008. do isplate

- na iznos od 0,53 kn / 0,07 eura od 18.09.2008. do isplate

- na iznos od 0,58 kn / 0,08 eura od 14.10.2008. do isplate

- na iznos od 0,58 kn / 0,08 eura od 14.11.2008. do isplate

- na iznos od 45,87 kn / 6,09 eura od 15.12.2008. do isplate

- na iznos od 178,75 kn / 23,72 eura od 17.02.2009. do isplate

- na iznos od 151,39 kn / 20,09 eura od 14.04.2009. do isplate

- na iznos od 150,46 kn / 19,97 eura od 13.05.2009. do isplate

- na iznos od 121,01 kn / 16,06 eura od 12.06.2009. do isplate

- na iznos od 171,28 kn / 22,73 eura od 12.06.2009. do isplate

- na iznos od 116,29 kn / 15,43 eura od 15.06.2009. do isplate

- na iznos od 137,68 kn / 18,27 eura od 13.07.2009. do isplate

- na iznos od 136,81 kn / 18,16 eura od 12.08.2009. do isplate

- na iznos od 136,66 kn / 18,14 eura od 11.09.2009. do isplate

- na iznos od 210,69 kn / 27,96 eura od 12.10.2009. do isplate

- na iznos od 232,59 kn / 30,87 eura od 12.11.2009. do isplate

- na iznos od 181,55 kn / 24,10 eura od 11.12.2009. do isplate

- na iznos od 232,77 kn / 30,89 eura od 12.01.2010. do isplate

- na iznos od 181,73 kn / 24,12 eura od 12.02.2010. do isplate

- na iznos od 203,65 kn / 27,03 eura od 12.03.2010. do isplate

- na iznos od 205,36 kn / 27,26 eura od 12.04.2010. do isplate

- na iznos od 250,81 kn / 33,29 eura od 12.05.2010. do isplate

- na iznos od 151,66 kn / 20,13 eura od 11.06.2010. do isplate

- na iznos od 209,94 kn / 27,86 eura od 12.07.2010. do isplate

- na iznos od 228,82 kn / 30,37 eura od 13.09.2010. do isplate

- na iznos od 185,30 kn / 24,59 eura od 12.10.2010. do isplate

- na iznos od 202,24 kn / 26,84 eura od 12.11.2010. do isplate

- na iznos od 218,63 kn / 29,02 eura od 13.12.2010. do isplate

- na iznos od 178,82 kn / 23,73 eura od 13.01.2011. do isplate

- na iznos od 256,91 kn / 34,10 eura od 11.02.2011. do isplate

- na iznos od 150,45 kn / 19,97 eura od 11.03.2011. do isplate

- na iznos od 195,11 kn / 25,90 eura od 12.04.2011. do isplate

- na iznos od 187,86 kn / 24,93 eura od 12.05.2011. do isplate

- na iznos od 207,48 kn / 27,54 eura od 13.06.2011. do isplate

- na iznos od 169,94 kn / 22,55 eura od 12.07.2011. do isplate

- na iznos od 190,43 kn / 25,27 eura od 12.08.2011. do isplate

- na iznos od 198,37 kn / 26,33 eura od 12.09.2011. do isplate

- na iznos od 189,71 kn / 25,18 eura od 12.10.2011. do isplate

- na iznos od 178,78 kn / 23,73 eura od 11.11.2011. do isplate

- na iznos od 195,06 kn / 25,89 eura od 12.12.2011. do isplate

- na iznos od 149,35 kn / 19,82 eura od 12.01.2012. do isplate

- na iznos od 186,96 kn / 24,81 eura od 13.02.2012. do isplate

- na iznos od 145,74 kn / 19,34 eura od 12.03.2012. do isplate

- na iznos od 160,58 kn / 21,31 eura od 12.04.2012. do isplate

- na iznos od 172,84 kn / 22,94 eura od 11.05.2012. do isplate

- na iznos od 150,65 kn / 19,99 eura od 12.06.2012. do isplate

- na iznos od 129,58 kn / 17,20 eura od 12.06.2012. do isplate

- na iznos od 157,59 kn / 20,92 eura od 13.08.2012. do isplate

- na iznos od 120,58 kn / 16,00 eura od 12.09.2012. do isplate

- na iznos od 130,88 kn / 17,37 eura od 12.10.2012. do isplate

- na iznos od 124,78 kn / 16,56 eura od 12.11.2012. do isplate

- na iznos od 135,47 kn / 17,98 eura od 12.12.2012. do isplate

- na iznos od 103,51 kn / 13,74 eura od 11.01.2013. do isplate

- na iznos od 124,64 kn / 16,54 eura od 12.02.2013. do isplate

- na iznos od 92,78 kn / 12,31 eura od 12.03.2013. do isplate

- na iznos od 100,96 kn / 13,40 eura od 12.04.2013. do isplate

- na iznos od 107,17 kn / 14,22 eura od 13.05.2013. do isplate

- na iznos od 90,46 kn / 12,01 eura od 13.06.2013. do isplate

- na iznos od 74,22 kn / 9,85 eura od 12.07.2013. do isplate

- na iznos od 77,74 kn / 10,32 eura od 12.08.2013. do isplate

- na iznos od 73,22 kn / 9,72 eura od 12.09.2013. do isplate

- na iznos od 76,13 kn / 10,10 eura od 30.09.2013. do isplate

- na iznos od 56,74 kn / 7,53 eura od 12.11.2013. do isplate -

na iznos od 64,58 kn / 8,57 eura od 12.12.2013. do isplate -

na iznos od 52,75 kn / 7,00 eura od 13.01.2014. do isplate -

na iznos od 47,20 kn / 6,26 eura od 12.02.2014. do isplate -

na iznos od 37,04 kn / 4,92 eura od 12.03.2014. do isplate -

na iznos od 36,20 kn / 4,80 eura od 11.04.2014. do isplate -

na iznos od 30,18 kn / 4,01 eura od 12.05.2014. do isplate -

na iznos od 26,88 kn / 3,57 eura od 12.06.2014. do isplate -

na iznos od 18,22 kn / 2,42 eura od 11.07.2014. do isplate -

na iznos od 10,90 kn / 1,45 eura od 12.08.2014. do isplate

- na iznos od 6,27 kn / 0,83 eura od 03.09.2014. do isplate,

po stopi od 15 % godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007. (NN 72/02.), za period od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05.), te od 01.08.2015. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 51.394,50 kn / 6.821,22 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 35,92 kn / 4,77 eura od 06.09.2007. do isplate

- na iznos od 8,60 kn / 1,14 eura od 09.10.2007. do isplate

- na iznos od 5,53 kn / 0,73 eura od 10.10.2007. do isplate

- na iznos od 26,90 kn / 3,57 eura od 11.10.2007. do isplate

- na iznos od 28,96 kn / 3,84 eura od 12.10.2007. do isplate

- na iznos od 68,18 kn / 9,05 eura od 13.10.2007. do isplate

- na iznos od 104,23 kn / 13,83 eura od 14.10.2007. do isplate

- na iznos od 136,63 kn / 18,13 eura od 15.10.2007. do isplate

- na iznos od 65,49 kn / 8,69 eura od 16.10.2007. do isplate

- na iznos od 42,55 kn / 5,65 eura od 17.10.2007. do isplate

- na iznos od 74,42 kn / 9,88 eura od 18.10.2007. do isplate

- na iznos od 23,61 kn / 3,13 eura od 19.10.2007. do isplate

- na iznos od 31,12 kn / 4,13 eura od 20.10.2007. do isplate

- na iznos od 65,39 kn / 8,68 eura od 21.10.2007. do isplate

- na iznos od 263,06 kn / 34,91 eura od 22.10.2007. do isplate

- na iznos od 119,25 kn / 15,83 eura od 23.10.2007. do isplate

- na iznos od 274,13 kn / 36,38 eura od 24.10.2007. do isplate

- na iznos od 299,13 kn / 39,70 eura od 25.10.2007. do isplate

- na iznos od 310,33 kn / 41,19 eura od 26.10.2007. do isplate

- na iznos od 287,33 kn / 38,14 eura od 27.10.2007. do isplate

- na iznos od 277,86 kn / 36,88 eura od 28.10.2007. do isplate

- na iznos od 242,28 kn / 32,16 eura od 29.10.2007. do isplate

- na iznos od 203,84 kn / 27,05 eura od 30.10.2007. do isplate

- na iznos od 216,6 kn / 28,75 eura od 31.10.2007. do isplate

- na iznos od 243,62 kn / 32,33 eura od 01.11.2007. do isplate

- na iznos od 225,36 kn / 29,91 eura od 02.11.2007. do isplate

- na iznos od 208,62 kn / 27,69 eura od 03.11.2007. do isplate

- na iznos od 247,54 kn / 32,85 eura od 04.11.2007. do isplate

- na iznos od 274,57 kn / 36,44 eura od 05.11.2007. do isplate

- na iznos od 314,74 kn / 41,77 eura od 06.11.2007. do isplate

- na iznos od 303,05 kn / 40,22 eura od 07.11.2007. do isplate

- na iznos od 360,58 kn / 47,86 eura od 08.11.2007. do isplate

- na iznos od 339,58 kn / 45,07 eura od 09.11.2007. do isplate

- na iznos od 382,50 kn / 50,77 eura od 10.11.2007. do isplate

- na iznos od 538,41 kn / 71,46 eura od 11.11.2007. do isplate

- na iznos od 497,44 kn / 66,02 eura od 12.11.2007. do isplate

- na iznos od 647,38 kn / 85,92 eura od 13.11.2007. do isplate

- na iznos od 568,98 kn / 75,52 eura od 14.11.2007. do isplate

- na iznos od 509,95 kn / 67,68 eura od 15.11.2007. do isplate

- na iznos od 689,10 kn / 91,46 eura od 16.11.2007. do isplate

- na iznos od 775,47 kn / 102,92 eura od 17.11.2007. do isplate

- na iznos od 725,21 kn / 96,25 eura od 18.11.2007. do isplate

- na iznos od 725,74 kn / 96,32 eura od 19.11.2007. do isplate

- na iznos od 672,18 kn / 89,21 eura od 20.11.2007. do isplate

- na iznos od 684,66 kn / 90,87 eura od 21.11.2007. do isplate

- na iznos od 882,86 kn / 117,18 eura od 22.11.2007. do isplate

- na iznos od 903,71 kn / 119,94 eura od 23.11.2007. do isplate

- na iznos od 1.110,99 kn / 147,45 eura od 24.11.2007. do isplate

- na iznos od 1.037,51 kn / 137,70 eura od 25.11.2007. do isplate

- na iznos od 922,00 kn / 122,37 eura od 26.11.2007. do isplate

- na iznos od 914,22 kn / 121,34 eura od 27.11.2007. do isplate

- na iznos od 914,31 kn / 121,35 eura od 28.11.2007. do isplate

- na iznos od 946,65 kn / 125,64 eura od 29.11.2007. do isplate

- na iznos od 1.006,63 kn / 133,60 eura od 30.11.2007. do isplate

- na iznos od 1.003,55 kn / 133,19 eura od 01.12.2007. do isplate

- na iznos od 969,89 kn / 128,73 eura od 02.12.2007. do isplate

- na iznos od 988,72 kn / 131,23 eura od 03.12.2007. do isplate

- na iznos od 1.013,07 kn / 134,46 eura od 04.12.2007. do isplate

- na iznos od 985,23 kn / 130,76 eura od 05.12.2007. do isplate

- na iznos od 998,02 kn / 132,46 eura od 06.12.2007. do isplate

- na iznos od 977,02 kn / 129,67 eura od 07.12.2007. do isplate

- na iznos od 945,68 kn / 125,51 eura od 08.12.2007. do isplate

- na iznos od 982,92 kn / 130,46 eura od 09.12.2007. do isplate

- na iznos od 1.007,21 kn / 133,68 eura od 10.12.2007. do isplate

- na iznos od 994,96 kn / 132,05 eura od 11.12.2007. do isplate

- na iznos od 945,11 kn / 125,44 eura od 12.12.2007. do isplate

- na iznos od 983,87 kn / 130,58 eura od 13.12.2007. do isplate

- na iznos od 991,43 kn / 131,59 eura od 14.12.2007. do isplate

- na iznos od 977,91 kn / 129,79 eura od 15.12.2007. do isplate

- na iznos od 927,71 kn / 123,13 eura od 16.12.2007. do isplate

- na iznos od 892,63 kn / 118,47 eura od 17.12.2007. do isplate

- na iznos od 924,12 kn / 122,65 eura od 18.12.2007. do isplate

- na iznos od 944,14 kn / 125,31 eura od 19.12.2007. do isplate

- na iznos od 1.003,14 kn / 133,14 eura od 20.12.2007. do isplate

- na iznos od 971,43 kn / 128,93 eura od 21.12.2007. do isplate

- na iznos od 988,06 kn / 131,14 eura od 22.12.2007. do isplate

- na iznos od 1.000,50 kn / 132,79 eura od 23.12.2007. do isplate

- na iznos od 1.024,14 kn / 135,93 eura od 24.12.2007. do isplate

- na iznos od 1.046,04 kn / 138,83 eura od 25.12.2007. do isplate

- na iznos od 1.036,75 kn / 137,60 eura od 26.12.2007. do isplate

- na iznos od 1.016,12 kn / 134,86 eura od 27.12.2007. do isplate

- na iznos od 1.008,93 kn / 133,91 eura od 28.12.2007. do isplate

- na iznos od 1.015,39 kn / 134,77 eura od 29.12.2007. do isplate

- na iznos od 1.045,91 kn / 138,82 eura od 30.12.2007. do isplate,

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 10.639,94 kuna / 1.412,16 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se presudom utvrdi ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadržanoj u čl. 11. tč. 4. Ugovora o kreditu broj 210026 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 23. srpnja 2007., a koja glasi: «Za sve sporove iz ovog ugovora svi potpisnici ovog ugovora ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu ...» (točka I.), zahtjev da se utvrdi ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 210026 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23. srpnja 2007., a koje glase: u odredbi čl.2.1. «… u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.», u odredbi čl.2.4. koja glasi: « … po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. » pa da stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka II.), zahtjev da se utvrde ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: « … važećem na dan isplate. », te u odredbi čl.8. koja glasi: « … važećem na dan dospijeća. » pa da stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka III.), zahtjev da se tuženiku naloži da tužitelju u roku od 15 dana s osnova preplaćene kamate isplati 9.807,57 kuna / 1.301,69 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini mjesečni iznos počev od 6. rujna 2007. do zaključno 3. rujna 2014. pa do isplate sve kako je specificirano u točki IV. izreke ove presude (točka IV.), te zahtjev da se tuženiku naloži da tužitelju u roku od 15 dana s osnova preplaćenog tečaja CHF valute isplati 51.394,50 kuna / 6.821,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini mjesečni iznos počev od 6. rujna 2007. do zaključno 30. prosinca 2007., pa do isplate sve kako je specificirano u točki

V. izreke ove presude (točka V.).

2. U tužbi se navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 210026, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 36.629,90 CHF. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke, a koja odredba je nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Tužitelj ukazuje na brojne odluke Županijskih sudova u kojim odlukama je odredba kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge utvrđena nepoštenom i ništetnom - Županijski sud u Puli posl.br.Gž-2099/2015 od 03.06.2016., Županijski sud u Splitu posl.br.Gž Ovr-393/2018 od 4.05.2018., Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž- 2054/2018, Županijski sud u Slavonskom Brodu posl.br.Gž-136/2019, Županijski sud u Vukovaru posl.br.Gž-429/2018, Županijski sud u Puli posl.br.Gž-651/2019 od 22.08.2019., Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2206/2019 od 25.10.2019., Županijski sud u Vukovaru posl.br.Gž-18/2020 od 21.01.2020., te Županijski sud u Zagrebu posl.br.Gž-3216/2019 od 17.09.2019. Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 36.629,90 CHF-a prema srednjem tečaju HNBa za devize važećem na dan isplate. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 522,90 CHFa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNBa za devize važećem na dan dospijeća. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Navedena odluka potvrđena je i od strane Vrhovnog suda broj Rev-2221/2018. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 61.202,07 kn. Na svaki pojedini utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Na temelju svega navedenog tužitelj predlaže da sud nakon što provede dokazni postupak donese presudu kao u izreci.

3. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Pazinu zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11.4. Ugovora o kreditu br. 210026 sklopljenom između tužitelja i tuženika 23.srpnja 2007., ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz Ugovora. S obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Jednak stav zauzet je i u rješenju Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. broj Gž-572/2020 od 29. ožujka 2021. kojim je odbijena žalba tužitelja i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Puli kojim se oglašava mjesno nenadležnim za suđenje u istovrsnoj pravnoj stvari. S obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik je predložio da se naslovni sud oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.

3.1. Tužbu i tužbeni zahtjev osporava u cijelosti iz razloga što je; potraživanje tužitelja u zastari; utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su ovom tužbom ocijenjene kao ništetne nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač; tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; te konačno prigovara visini postavljenog tužbenog zahtjeva. U odnosu na prigovor zastare navodi u bitnome da je predmetni parnični postupak pokrenut tek 12. ožujka 2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje u tekstu kao: „ZOO“). Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2007. godine, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta, ako ne i za sve anuitete, protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. I da se kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što su izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja, što ponovno, dovodi do zastare velike većine, ako ne i svih, mjesečnih anuiteta. Ako bi se utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a. U tom smislu, tuženik nadalje upućuje na odredbe o ništetnosti, odnosno činjenicu da ništetnost nastaje ex tunc, tj. od samog trenutka sklapanja posla. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara. Dakle, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja, odnosno za cjelokupno potraživanje tužitelja. Nadalje, prigovara kako u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač, budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na utvrđenja iz parnice Potrošač i Presude VTS-a koja predstavljaju glavni temelj postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i argumentacije kojom se isti potkrjepljuje. Nadalje, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva, pogrešno tužitelj smatra da istu ne treba dokazivati, nego u svojoj tužbi naprosto navodi da je ugovorna odredba ništetna u skladu s utvrđenjima iz presude VTSRH broj Pž-7129/13. Međutim, tome nije tako, te se pravna utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu izravno primijeniti u ovoj parnici. Tužitelj nije taj potrošač o kojem je bilo govora u parnici Potrošač jer on nije niti bio strankom ugovora o kreditu. Nadalje, nesporno je da su tužitelj i tuženik 23. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 210026, koji je solemniziran kod javnog bilježnika N. K. sa sjedištem ureda u P., broj OV-12641/07, na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 36.629,90 CHF (dalje u tekstu kao: „Ugovor o kreditu“). Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora o kreditu kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,30% godišnje. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u parnici Potrošač. Naime, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima parvo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi utvrđenja iz presude u parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a predviđa se mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Očito je da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio Ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. Ne može se govoriti o nejasnoći, nerazumljivosti i neuočljivosti odredbe (koja na eksplicitan način definira kamatnu stopu koja će se primjenjivati na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao i jasne temelje na temelju kojih će se ista mijenjati) u situaciji gdje je tužitelju ostavljena na raspolaganju mogućnost da se tuženiku obrati sa svim eventualnim nejasnoćama i pitanjima, a posebice je neprihvatljiva kada se uzme u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, temeljem čega nastaje neoboriva predmnijeva da su ugovorne strane razumjele sve odredbe jer su im one prethodno protumačene i razjašnjene. Nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisio je isključivo o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika. Tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Stoga odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja odnosno nisu uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik ističe kako ista ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Naime, tužitelju je, kao i svakom drugom klijentu kreditne institucije, pa tako i tuženika, bila dostupna mogućnost izbora između niza financijskih proizvoda koje je tuženik kao svoje usluge nudio – pa tako i sklapanje ugovora o kreditu ne samo s promjenjivom nego i s fiksnom kamatnom stopom, te ugovaranje kredita u različitim valutama, a ne samo u CHF. Također, tužitelj je bio slobodan informirati se o značenju i dometu pojedinih odredbi Ugovora o kreditu prije njegovog potpisivanja, što bi kao savjestan i odgovoran potrošač bio dužan učiniti. Tako i Europski sud pravde definira prosječnog potrošača kao „dobro obaviještenu, razumno pažljivu i opreznu osobu“ (presude C-120/78 Rewe-ZentralAg v Bundesmonopolverwaltungfur Branntwein, C-238/89 Pall Corp. V P.J. Bahlhausen&Co, C-210/96 GutSpringenheide GmbH, Rudolf Tsky v OberkreisdirektordesKreisesSteinfurt i sl.). Prema tome, sve ugovorne odredbe tuženika razumljive su dobro obaviještenoj, razumno pažljivoj i opreznoj osobi kojoj iz takvih odredbi mora biti vidljivo što je njezina obveza i što, ugovarajući takvu odredbu, može objektivno očekivati. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 36.629,90 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 8. Ugovora predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Navedene odredbe jasno su koncipirane te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Potpisivanjem i solemnizacijom ugovora koji sadrži izjavu o upoznatosti sa pravima i obvezama te pravnim posljedicama koje iz Ugovora proizlaze, tužiteljevo eventualno propuštanje primjene dužne pažnje ili korištenja prava na informiranje nema nikakvog utjecaja na obvezu koju je potpisivanjem predmetnog Ugovora preuzeo. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Tuženik prigovara i visini tužbenog zahtjeva navodeći kako tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Radi svega navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Očitujući se na tuženikov odgovor na tužbu tužitelj u bitnome navodi da je istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan jer se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije pregovaralo već je odredba čl. 11.4. predmetnog ugovora unaprijed formulirana od strane tuženika kao odredba formuliranog standardnog ugovora pa su time ispunjene pretpostavke iz čl. 81. i 82. ZZP te je navedena odredba nepoštena i ništetna. Nadalje, istaknuti prigovor zastare je u potpunosti neosnovan. Zakon o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) je u odredbi čl. 328. propisao da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništetnosti je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Kod ništetnosti restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institutu ništetnosti koji je bezvremenski (navedeni stav zauzet je u pravomoćnoj odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). Kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju valja utvrditi od kojeg trenutka vjerovnik ima pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetne odredbe ugovora. Ništetnost ugovora ili ugovorne odredbe djeluje ex tunc, dakle od trenutka kada je ugovor sklopljen a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor odnosno ugovorna odredba ništetna samo je deklaratorne naravi. U odnosu na tuženika - S. d.d. nesporno je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 koja je donijeta dana 14. lipnja 2018.god. pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu nepoštena i kao takva ništetna: ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, te ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope, i to jednostranom odlukom Banke. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl.215. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). U konkretnom slučaju to znači sljedeće. Pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 tužitelj kao i ostali korisnici kredita došli su u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Dakle, od 14. lipnja 2018.god. pa nadalje korisnici kredita mogu od S. d.d. tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupke radi isplate ukoliko ne postoji mogućnost rješavanja postupka mirnim putem. Zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi na strani tužitelja nastupila je povreda, obzirom je tužitelj uslijed ništetnih odredbi svoj kredit znatno preplatio. Kondemnatorni tužbeni zahtjev temelji se na institutu ništetnosti i obvezi restitucije kako bi se ostvarila svrha ništetnosti, a ne na institutu naknade štete, ili stjecanja bez osnove. Da se presuda donesena u kolektivnom sporu ima primijeniti na ovaj individualni slučaj, proizlazi iz činjenice da se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 01. rujna 2003.god. do 31. prosinca 2008.god. a kojima su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Kako predmetni ugovor o kreditu sklopljen 23. srpnja 2007. sadrži sporne odredbe o CHF valutnoj klauzuli, a koje odredbe su proglašene ništetnima, presuda donesena u kolektivnom sporu ima se primijeniti na konkretan slučaj. Činjenica da je ugovor solemniziran potpuno je irelevantna. Javni bilježnik ne odgovara za sadržaj ugovora te nije njegova zadaća da stranke upoznaje s pravnim posljedicama ugovora. Uloga javnog bilježnika je da pročita ugovor i da ga solemnizira, no javni bilježnik nije osoba ekonomske struke, te isti nema stručna znanja da bi tužitelju mogao objasniti ekonomske posljedice koje mogu proizaći sklapanjem ovakvog ugovora. Solemnizacija ne može nerazumljivu ugovornu odredbu učiniti razumljivom kako to tuženik smatra, te se razumijevanje pravnog posla prilikom solemnizacije odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba što je među ostalim i predmet konkretnog postupka. Ugovor o kreditu sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom Banke, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik trebao informirati tužitelja jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastala je u trenutku sklapanja ugovora, obzirom u tom trenutku potrošač na sebe preuzima cjelokupni rizik konkretne valutne klauzule a da to niti nije znao. Odlučna činjenica u ovom postupku je ta da su banke znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, no o tome nisu na adekvatan način obavijestile potrošače. Obzirom na ništetnost odredbi o promjeni kamatne stope te ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF valuti, prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora.

5. Sporni su osnov i visina tužbenog zahtjeva, sporno je pitanje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja kao i pitanje da li je naslovni sud mjesno nadležan za postupanje i odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

6. U dokaznom postupku pročitani su otplatna tablica za izračun efektivne kamatne stope (str. 10-12 spisa), ugovor o kreditu broj 210026 od 23. srpnja 2007. (str. 13-21 spisa), prometna kartica po kreditu (na str. 22-32, 101-112 spisa), otplatna tablica po kreditu (str. 33-36 spisa), nalaz i mišljenje vještaka za računovodstvo i financije T. P. (str. 116-132 spisa), izvadak iz sudskog registra te povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (str. 147-158 spisa).

7. Na temelju svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

8. Neosnovan je prigovor mjesne nadležnosti ovoga suda te je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadržanoj u čl. 11.4. ugovora o kreditu broj 210026 od 23. srpnja 2007., a koja glasi: "Za sve sporove iz ovog ugovora svi potpisnici ovog ugovora ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu." Naime, čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj 96/03., 46/07. i 79/07.) propisano je da ukoliko stranke o ugovornoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, već je unaprijed formulirano od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj te je prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, samim tim nepoštena odredba pa prema tome i ništetna. U konkretnom slučaju tužitelj je potpisao ugovor s tuženikom kojeg je tuženik naprijed formulirao i ponudio njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u Ugovoru o kreditu, a tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane Banke, ovdje tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (cca 230 km) i vrijednost predmeta spora (cca 63.000,00 kuna), takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna. (Isto stajalište zauzeo je i Europski sud u predmetima posl. br. C 240/98 i C 244/98). Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

9. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 210026 dana 23. srpnja 2007. kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit za kupnju vozila u iznosu od 36.629,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok vraćanja kredita od 7 godina plativo u 84 mjesečnih anuiteta svaki u iznosu od 522,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan dospijeća.

10. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

11. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

12. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelja robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

13. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva kredita zatražio u svrhu kupnje vozila (čl. 3. ugovora o kreditu), on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ni jednim dokazom nije osporio da bi tužitelj predmetni ugovor iskoristio u ugovorenu svrhu.

14. U čl. 2.1. Ugovora o kreditu broj 210026 od 23. srpnja 2007. bila je ugovorena promjenjiva kamatna stopa "u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora" koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,30 % godišnje, a čl. 2.4. ugovoreno je cit. "Redovna kamatna stopa po dospijeću: promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora." U odredbi čl. 1. Ugovora ugovoreno je da kreditor odobrava i stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu 36.629,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. U čl. 8. ugovoreno je cit. " Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 522,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan dospijeća."

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak. Utvrđeno je da su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ništetne. Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

17. Predmetni ugovor o kreditu od 23. srpnja 2007. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

18. Prema tome ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutna klauzula jesu nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ništetne.

19. Slijedom navedenog utvrđeno je da je su ništetne odredbe i dijelovi Ugovora o kreditu, broj ugovora: 210026, od 23. srpnja 2007., sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao kreditora a koje glase: u odredbi čl.2.1. «… u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.», u odredbi čl.2.4. koja glasi: « … po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. » pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana te odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 210026 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23.07.2007. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: « … važećem na dan isplate. », te u odredbi čl.8. koja glasi: « … važećem na dan dospijeća. » pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana, slijedom čega je odlučeno kao u stavku II. i III. izreke presude.

20. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka T. P., koje je prihvaćeno kao objektivno i stručno, utvrđeno je da su uslijed promjene kamatne stope i tečaja tijekom otplate kredita nastale razlike preplaćenih anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji su definirani početnim otplatnim planom u iznosu od 9.807,57 kuna po osnovi preplaćene kamate te 51.394,50 kuna po osnovi preplate na ime tečajnih razlika.

21. Kamatna stopa koja je iskazana u ugovoru i otplatnom planu prilikom plasmana kredita iznosila je 5,300 % godišnje sa primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna. Tužitelj je ugovorio iznos od 36.629,90 CHF što je na dan isplate (26. srpnja 2007.) iznosilo 160.162,52 kuna prema ugovornom tečaju 4,372453 HRK za 1 CHF (srednji tečaj HNB-a), a navedena isplata vidljiva je u dokumentu "Prometna kartica po kreditu broj 210026". Prema Ugovoru i otplatnom planu kredit se otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta u visini od 522,90 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan dospijeća a anuiteti dospijevaju na naplatu 1-og dana u mjesecu. Tuženik je u periodu otplate kredita dva puta mijenjao kamatnu stopu te se ona kretala od 5,30 % do 1. prosinca 2008. kada je povećana na 6,50 % do 1. rujna 2009. te je ponovno povećana na 7,20 % od 1. rujna 2009. U obračun su uzeti pozitivni iznosi iskazani kao više uplaćeno na ime plaćanja kamate jer manje uplaćenog nije ni bilo jer je kamata rasla u odnosu na početnu. U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu (5,30 %) tužitelj je preplatio na ime kamate iznos od 9.807,57 kuna.

22. U razdoblju od odobrenja kredita do otplate 3. rujna 2014. tečaj CHF je oscilirao ali je u razdoblju otplate bio isključivo viši od tečaja prilikom plasmana kredita. U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF koji je na dan isplate kredita iznosio 4,372453 HRK za 1 CHF, nije mijenjao, tužitelj je preplatio na ime tečajnih razlika iznos od 51.394,50 kuna.

23. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka te je u skladu s istim u podnesku od 10. siječnja 2022. postavio tužbeni zahtjev a kojeg je potom sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22.) prikazao u dvojnom iskazivanju novčane vrijednosti primjenom fiksnog tečaja konverzije 7,53450 te zaokruživanjem na dvije decimale sukladno čl. 14. navedenog zakona, postavio u iznosu od 61.202,07 kuna /8.139,23 EUR odnosno 9.807,57 kuna / 1.301,69 EUR s osnova preplaćenih kamata te 51.394,50 kuna / 6.821,22 EUR s osnova preplaćenog tečaja CHF, a sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

24. Tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao navodeći kako u dijelu računskog izračuna nema prigovora, ali je i nadalje ustrajao kod svih prigovora u odnosu na tužbu i tužbeni zahtjev, iznijetih u odgovoru na tužbu.

25. Ovaj parnični postupak pokrenut je radi utvrđenja ništetnim ugovorne odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja se tijekom otplate kredita mijenjala prema jednostranoj odluci banke, te radi utvrđenja ništetnim odredbi kojima se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, a do koje preplate je došlo uslijed jednostrane promjene kamatne stope te uslijed povećanja tečaja švicarskog franka. Stoga, predmet tužbenog zahtjeva je preplata po kreditu. Iz ništetnosti podredno proizlazi kondemnatorni tužbeni zahtjev, obzirom da je posljedica ništetnosti povrat u prijašnje stanje – restitutio in integrum, što znači da svaka strana mora vratiti ono što je primila po ništetnom ugovoru. U konkretnom slučaju zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi samo na strani tužitelja nastupila je povreda, obzirom je tužitelj uslijed ništetnih odredbi svoj kredit znatno preplatio. Provedenim financijskim vještačenjem kao nesporno je utvrđeno da je na strani tužitelja nastala povreda, koja povreda će postojati sve dok ne bude otklonjena na način da tuženik tužitelja isplati za preplaćene iznose koji se potražuju ovim postupkom, i koji su utvrđeni provedenim vještačenjem.

26. U skladu s čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

27. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog povećanja kamatne stope te rasta tečaja švicarskog franka prema početnom tečaju na dan isplate ugovora o kreditu od 4,372453 HRK za 1 CHF.

28. Tuženik je nesavjestan stjecatelj od dana stjecanja pošto tužitelj, za razliku od tuženika, nije mogao utjecati na rast kamatnih stopa ni predvidjeti promjenu tečaja švicarskog franka niti na to utjecati. Stoga je on na temelju čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate. Do 31. prosinca 2007. godine stopa zateznih kamata je prema uredbama o visini stope zateznih kamata (Narodne novine br. 70/02, 153/04) iznosila 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena

29. Prigovor zastare nije osnovan.

30. Odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zbog nepoštene i ništetne odredbe na strani tužitelja nastupila je povreda, a posljedica ništetnosti je povrat u prijašnje stanje što znači da svaka strana mora vratiti ono što je primila po ništetnoj odredbi odnosno u konkretnom povreda će biti otklonjena na način da tuženik isplati tužitelja za iznos naplaćen po osnovi ništetnih odredbi ugovora. I prema pravnom shvaćanju sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi cit. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Stoga u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara u konkretnom slučaju nije nastupila a s obzirom da zastarni rok počinje teći tek kad sud pravomoćno utvrdi ništetnost ugovora odnosno ugovorne odredbe.

31. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju isplati 9.807,57 kuna / 1.301,69 EUR s osnova preplaćene kamate te iznos od 51.394,50 kuna / 6.821,22 EUR s osnova preplaćenog tečaja CHF, sve uvećano za zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate sve kako je odlučeno i pobliže navedeno u stavku IV. i V. izreke presude.

32. Obje su stranke zatražile naknadu parničnog troška.

33. Budući je tužitelj u cijelosti uspio u sporu to mu je tuženik na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti.

34. Tužitelju su kao opravdani i potrebni u smislu čl. 155. ZPP-a priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe, za zastupanje na ročištu 14. listopada 2021. i 24. kolovoza 2022. te za sastav podnesaka od 9. srpnja 2021. (očitovanje na odgovor na tužbu), 10. siječnja 2022. (očitovanje na nalaz vještaka), za svaku radnju po 1.000,00 kuna, a sve na temelju Tbr. 8.1., 9.1. i 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., nadalje Tarifa), za sastav podnesaka od 15. listopada 2021. i 21. travnja 2022., tužitelju je priznato po 25 bodova premaTbr.8.3. Tarife kao i za podnesak od 18. kolovoza 2022. koji je istovjetan podnesku od 10. siječnja 2022. (kojim je tužitelj u skladu s nalazom vještaka postavio tužbeni zahtjev) s time da je u podnesku od 18. kolovoza 2022. tužbeni zahtjev prikazao u dvojnom iskazivanju novčane vrijednosti sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj. Time je ukupno tužitelju priznato 5.750,00 kuna uvećano za PDV 25 % 1.437,50 kuna, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna, trošak sudske pristojbe na tužbu 490,42 kuna te sudske pristojbe na presudu 962,02 kuna pa stoga sveukupno priznati trošak tužitelju iznosi 10.639,94 kuna / 1.412,16 EUR.

35. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu 10.639,94 kuna / 1.412,16 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate od dana donošenja presude pa do isplate, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

U Pazinu, 4. listopada 2022.

Sudac

Biljana Pamić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi u tri pisana primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dostave presude.

DNA:

1. tužitelj p. p., uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu 962,02 kuna,

2. tuženik p. p.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte