REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 131/2018-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE, OIB 02958272670, Zagreb, Margaretska 3, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Davor Bubalo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 168.478,02 kn, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2801/15-3 od 14. studenoga 2017. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu broj P-900/13 od 21. siječnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 4. listopada 2022.

r i j e š i o  j e :

Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2801/15-3 od 14. studenog 2017. i to u točki II., III. i IV. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu broj P-900/13 od 21. siječnja 2014. u točki II. i III. i predmet vraća u tom dijelu sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P- 900/13 od 21. siječnja 2014. naloženo je tuženiku, u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 14.757,31 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate (točka I. izreke), odbijen je tužiteljev zahtjev da mu tuženik plati iznos od 153.720,71 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate (točka II. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 7.681,21 kn (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom odlukom suđeno je:

„I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-900/13 od 21. siječnja 2014. u točki I. njene izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-900/13 od 21. siječnja 2014. u točki II. i dijelu točke III. njene izreke kojom je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.066,98 kn.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-900/13 od 21. siječnja 2014. u dijelu točke III. njene izreke kojom je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 614,23 kn i sudi:

Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 614,23 kn (šestočetrnaest kuna i dvadesettri lipe).

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbe u iznosu od 2.162,50 kn (dvijetisućestošezdesetdvije kune i pedeset lipa).“

3. Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je njegova žalba odbijena kao neosnovana reviziju je podnio tužitelj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP-a jer smatra da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP).

4. Predlaže da revizijski sud drugostupanjsku presudu preinači odnosno podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti redovna revizija, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

6.1. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6.2. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

7. U predmetnoj reviziji tužitelj postavlja sljedeća pitanja:

„Jesu li troškovi liječenja i naknade za bolovanje osiguranika tužitelja s osnove priznate ozljede na radu, a koje je tužitelj platio nakon 01.01.2011.g. pokriveni propisanom funkcionalnom premijom u iznosu od 10% (pa poslije 7% pa 4%) od ukupno naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti prema članku 53. st. 1. toč. 10. i st. 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NNRH broj: 150/08, 94/09, 153/09, 71/10, 139/10, 49/11, 22/12) odnosno da li ih tužitelj ima pravo potraživati?

Je li činjenica da je kod tuženika bila sklopljena polica obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sama po sebi dovoljan dokaz da je po konkretnoj polici funkcionalna premija doista i plaćena ili je tuženik dužan tijekom postupka navedeno dokazati valjanim dokazima sukladno čl. 219. st.1. Zakona o parničnom postupku?“

8. U odnosu na postavljena pitanja valja reći da je tužitelj naveo da je pobijana odluka u suprotnosti sa shvaćanjem zauzetim u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6857/13 od 25. svibnja 2016., Pž-5880/13 od 29. lipnja 2015., Pž-7535/12 od 6. svibnja 2015., Pž-1258/15 od 24. travnja 2017.

9. Ovaj sud ocjenjuje da se kod prvog postavljenog pitanja radi o pitanju koje ispunjava pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

10. Revizija je u odnosu na to pitanje osnovana.

11. Kada je protiv presude suda drugog stupnja podnesena revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

12. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 168.478,02 kn kojeg je tužitelj platio na ime troškova liječenja i naknade za bolovanje svoje osiguranice Marine Žitković kao posljedice ozljede na radu proizašle iz prometne nezgode koju je 10. ožujka 2010. prouzročio Hrvoje Fabić upravljajući vozilom osiguranim kod tuženika.

13. Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili djelomično osnovanim polazeći od toga da je tužitelj kao pravni slijednik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu aktivno legitimiran regresno potraživati naknadu štete od osiguratelja osobe odgovorne za nastanak štete za troškove koje je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu platio za svoje osiguranike u okviru pružanja zdravstvene zaštite s osnove ozljede na radu u skladu s odredbama čl. 62. st. 1. i čl. 57. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu ("Narodne novine", broj 85/06 i 67/08, dalje ZOZOZZR). Navedeno kako je sustav obveznog osiguranja zaštite zdravlja na radu u vrijeme kada se dogodila predmetna prometna nezgoda bio reguliran ZOZOZZR, koji je stupio na snagu 3. kolovoza 2006. i bio na snazi do 1. siječnja 2011. kada je navedeni Zakon prestao važiti prema Zakonu o prestanku važenja Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu ("Narodne novine", broj 139/10) i kada je sustav objedinjen te od tada Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje osigurava prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti pa je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati naknadu štete koja mu je nastala plaćanjem troškova liječenja uzrokovanih ozljedom na radu koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranih motornih vozila u skladu s odredbom čl. 113. ZOZO.

13.2. Sudovi nadalje obrazlažu da tužitelj nije namiren za iznos od 14.757,31 kn s pripadajućim kamatama te u odnosu na taj dio tužbeni zahtjev prihvaćaju obzirom da je sustav obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu bio od 4. srpnja 2006. do 1. siječnja 2011. uređen Zakonom o osiguranju zaštite zdravlja na radu, a sustav obveznog zdravstvenog osiguranja, osim osiguranja zaštite zdravlja na radu, bio je uređen Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju.

13.3. Odredbom čl. 22. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju izričito je propisano da se osiguranim osobama u okviru zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja ne osigurava plaćanje troškova zdravstvenih usluga koje su pružene na način i po postupku koji nije propisan tim Zakonom, odnosno podzakonskim propisima donesenim na temelju tog Zakona, kao i za zaštitu zdravlja na radu.

13.4. Odredbom čl. 53. istog Zakona regulirani su prihodi iz kojih se namiruju troškovi obveznog zdravstvenog osiguranja, ali ne i troškovi osiguranja zaštite na radu.

13.5. Tek od 1. siječnja 2011. na temelju izmjena i dopuna Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN br. 139/10), s obzirom na to da je prestao važiti Zakon o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu i da je određeno da će se u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu tog Zakona izvršiti pripajanje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, prihodi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje postali su od 1. siječnja 2011. i doprinosi za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu te prihod od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti kojeg izdvajaju društva osiguratelja u visini od 7% od naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti.

13.6. Stoga sudovi odbijaju dio tužbenog zahtjeva tužitelja sa obrazloženjem da su isplaćeni troškovi liječenja i naknade za vrijeme bolovanja isplaćeni nakon 1. siječnja 2011. u režimu ZOZO-a, pa tužitelj za te troškove nema pravo zahtijevati utuženu štetu od tuženika, jer je ta šteta pokrivena propisanom funkcionalnom premijom osiguranja u visini od 7% od ukupno naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno čl. 53. st. 1. t. 10. i st. 2. ZOZO-a.

14. Navedeno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova ovaj revizijski sud ne prihvaća te isti nije u skladu sa već zauzetim pravnim shvaćanjem iskazanim u odlukama ovog suda Revt -480/17 od 14. listopada 2020. i dr.

15. Sustav obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu u vrijeme kad se dogodila nezgoda (10. ožujka 2010.) bio reguliran ZOZOZZR, koji je stupio na snagu 4. srpnja 2006. Prema odredbi čl. 2. tog Zakona, obvezno zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu provodio je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu (dalje: Zavod).

15.1. Prema odredbi čl. 32. istog Zakona prihodi obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu su: doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu sukladno posebnom zakonu, prihodi iz državnog proračuna te prihodi od dividendi, kamata i drugi prihodi.

15.2. Dakle, prihodi obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu nisu i prihodi od obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove autoodgovornosti, odnosno prihod koji društva za osiguranje uplaćuju u visini od 7 % naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti.

15.3. Ti su prihodi (od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti), prema odredbi čl. 53. st. 1. toč. 10. ZOZO, isključivo prihodi obveznog zdravstvenog osiguranja koje provodi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje.

15.4. S obzirom na odredbu čl. 22. ZOZO, nedvojbeno je da se osiguranim osobama Zavoda u okviru zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja ne osigurava plaćanje troškova za zaštitu zdravlja na radu.

15.5. Tek je Zakonom o izmjenama i dopunama ZOZO, koji je na snazi od 1. siječnja 2011., kada je ujedno prestao važiti ZOZOZZR, propisano da se u okviru prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja osiguravaju i prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti koje obuhvaćaju i mjere za provođenje specifične zdravstvene zaštite radnika te dijagnostičke postupke kod sumnje na profesionalnu bolest sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i posebnim zakonima te pravilnicima donesenim na temelju tih zakona, a istim Zakonom (u članku 20.) je određeno i da se uz poslovne fondove predviđene čl. 64. ZOZO, predviđa i poslovni fond Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje za prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti.

15.6. Dakle, bez obzira na to što se predmetni štetni događaj dogodio u vrijeme kada je na snazi bio ZOZO, sustav obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu bio je uređen posebnim zakonom (ZOZOZZR). To znači da je u razdoblju od 4. siječnja 2006. do 1. siječnja 2011., kada je prestao važiti ZOZOZZR, obvezno zdravstveno osiguranje provodio Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, osim obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu kojeg je provodio Zavod. 15.7. U tom razdoblju su odredbama ZOZO bili regulirani svi oni prihodi iz kojih se namiruju troškovi obveznog zdravstvenog osiguranja, među kojima su i prihodi od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti (dio naplaćene funkcionalne premije). Međutim, od namirenja iz tih prihoda bili su izuzeti troškovi osiguranja zaštite zdravlja na radu, slijedom čega su funkcionalnom premijom u postotku od plaćene premije osiguranja bile pokrivene sve one štete prema ZOZO, ali i ne i one prema ZOZOZZR.

15.8. Tek od 1. siječnja 2011., na temelju ZIDZOZO, prihodi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, pa tako i prihod od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti kojeg izdvajaju društva osiguratelja u visini 7 % od naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, postali su i doprinosi za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu.

15.9. Stoga je tuženik izdvajanjem postotka naplaćene funkcionalne premije osiguranja po polici (ugovoru) o osiguranju od automobilske odgovornosti važećoj na dan štetnog događaja (10. ožujka 2010.) pokrio sve one štete koje nisu posljedica ozljede na radu, dok je predmetna šteta, koja ujedno predstavlja ozljedu na radu, a koja se dogodila do 1. siječnja 2011., bila u režimu ZOZOZZR i time nije pokrivena funkcionalnom premijom.

16. Dakle, neovisno o tome kada je sklopljena polica obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, i kada su dospjeli pojedini iznosi štete koju tužitelj potražuje ovom tužbom i neovisno o tome koji su propisi vrijedili u trenutku plaćanja troškova liječenja i naknade za bolovanje, za ocjenu je li ta šteta pokrivena funkcionalnom premijom isključivo je mjerodavan trenutak nastanka štetnog događaja (ozljede na radu) i propisi koji su u tom trenutku bili mjerodavni u odnosu na prihode iz kojih se namiruju troškovi osiguranja zaštite zdravlja na radu.

17. Drugim riječima, odredbe ZOZO kojima je regulirano financiranje tužitelja izdvajanjem postotka naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti moguće je primijeniti na sve one slučajeve ozljeda na radu koje su se dogodile prestankom važenja ZOZOZZR, i to po policama osiguranja od automobilske odgovornosti koje su sklopljene nakon 1. siječnja 2011.

18. Navedeno je shvaćanje u skladu sa samom svrhom ugovora o osiguranju, ali i s činjenicom da je funkcionalna premija, kao dio premije osiguranja, vezana uz konkretnu policu osiguranja i buduće osigurane slučajeve.

19. Imajući na umu sve navedeno, odgovarajući na prvo naznačeno pravno pitanje tužitelja, valja istaknuti da u konkretnom slučaju zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva (kako u odnosu na osnovu tako i u odnosu na visinu), odnosno primjena relevantnog materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje.

20. U odnosu na drugo postavljeno pitanje valja reći da isto upućuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te stoga nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

21. Kako stoga nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

22. Ukinuta je i odluka o trošku postupka, jer se za sada ne zna uspjeh stranaka u sporu, a o trošku revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom (čl. 166. st. 3. ZPP).

23. U ponovnom postupku, prvostupanjski će sud, u skladu s pravnim shvaćanjem iz ovog rješenja, a nakon utvrđenja relevantnih činjenica uz pravilnu primjenu materijalnog prava u nastavku postupka, donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku.

Zagreb, 4. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug

Broj zapisa: eb312-b2f05

Kontrolni broj: 0b315-d837a-b5ba9

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JADRANKO JUG, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.