Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-962/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. D., OIB: …, iz R., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika D. z. u. T. b. d.d., OIB: …, iz R. S., Lj., zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici iz M., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 336/2020-9 od 20. siječnja 2021., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 4. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-336/2020-9 od 20. siječnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena Rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, posl. broj: Ovr-551/2019-7 od 12. rujna 2019.

II. Nalaže se tuženiku D. z. u. T. b. d.d. ., OIB … da tužitelju E. D. iz K., OIB … naknadi trošak parničnog postupka u roku od 15 dana."

2. Tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 2. veljače 2021. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže drugostupanjskom sudu da ukine presudu, odnosno da ju preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev i naloži tuženiku da mu naknadi parnični trošak.

3. Tuženik je 19. veljače 2021. podnio odgovor na žalbu u kojem je predložio da drugostupanjski sud istu odbije i potvrdi presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema obrazloženju presude predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, broj Ovr-551/2019-7 od 12. rujna 2019. Rješenjem o ovrsi određena je ovrha radi iseljenja ovdje tužitelja, ispražnjenjem i predajom nekretnine u posjed ovdje tuženiku. Tužitelj je naveo u tužbi da je 1. srpnja 2010. s pravnim prednikom tuženika

– društvom E. k. d.o.o. sklopio pravni posao naziva „Ugovor o najmu“ koji zbog svoje specifične prirode i namjere ugovornih strana predstavlja ugovor o nalogu (mandatni nalog) s elementima ugovora o posredovanju. Zbog toga smatra da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 88. stavak 2. Ovršnog zakona, odnosno da predmetni ugovor nije prestao pravomoćnošću rješenja o dosudi kupcu pa ne postoji pravni temelj tužitelja za posjedovanje nekretnina. Tuženik je isticao da je predmetne nekretnine stekao u stečajnom postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu pod brojem St-63/2018 nad društvom E. k. d.o.o. u stečaju te da je pravomoćnošću rješenja o dosudi od 27. prosinca 2018. postao njihov vlasnik. Ugovor o najmu između tužitelja i E. k. d.o.o. da je prestao po sili zakona pravomoćnošću rješenja o dosudi tuženiku kao kupcu.

5.1. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je tužitelj kao ovršenik u ovršnom postupku broj Ovr-551/19 upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga propisanog člankom 50. stavak 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.; dalje: OZ), dakle, da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika.

5.2. Iz sadržaja Ugovora od 1. srpnja 2010. sklopljenog između tužitelja i društva E. k. d.o.o. kao vlasnika nekretnine, prvostupanjski sud je utvrdio da se radi o ugovoru o najmu na temelju kojega je tužitelj stekao svojstvo najmoprimca, odnosno da se ne radi o ugovoru o nalogu ili posredovanju, neovisno o tome što je tužitelj kao najmoprimac ugovorom preuzeo obvezu pokazivanja nekretnine trećim osobama zainteresiranim za eventualnu kupovinu ili drugi vid ulaganja. U Ugovoru da je jasno i određeno navedeno da je predmet Ugovora najam cjelokupnog objekta na grč. 266 upisanoj u zk.ul.br. 932 k.o. O. pa da se iz sadržaja Ugovora, kojeg potpisnici i nazivaju ugovorom o najmu, nedvojbeno može utvrditi da je volja i namjera potpisnika bila sklapanje ugovora o najmu i najam cjelokupnog objekta, pri čemu je E. k. d.o.o. bio najmodavac, a E. D. najmoprimac. Budući da je prvostupanjski sud sve odlučne činjenice utvrdio na temelju sadržaja isprava priloženih spisu, te da je iz sadržaja Ugovora o najmu jasno vidljiva pravna kvalifikacija toga Ugovora, prvostupanjski sud je odbio prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka D. I. i samog tužitelja na okolnost utvrđenja prave namjere E. D. i E. k. d.o.o. prilikom sklapanja Ugovora od 1. srpnja 2010. U obrazloženju presude nadalje je navedeno da Ugovor o najmu nije bio upisan u zemljišnu knjigu pa je sukladno članku 88. stavak 2. OZ-a prestao po sili zakona pravomoćnošću rješenja o dosudi nekretnine 27. prosinca 2018. Zbog toga tužitelj prema tuženiku, kao kupcu nekretnine, nema osnovu za korištenje nekretnine te se na njihov odnos primjenjuje članak 127. do 131. OZ-a. Tuženik je spornu nekretninu stekao kao kupac u stečajnom postupku na temelju rješenja o dosudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj Ovr-253/17-25 od 11. prosinca 2018. koje je postalo pravomoćno 27. prosinca 2018. Tužitelj je u posjedu nekretnina na temelju Ugovora o najmu od 1. srpnja 2010. zaključenog s ranijim vlasnikom, društvom E. k. d.o.o. Navedeni Ugovor o najmu prestao je po sili zakona pravomoćnošću rješenja o dosudi nekretnina tuženiku kao kupcu, pa tužitelj više ne raspolaže valjanim pravnim temeljem za korištenje nekretnina u smislu članka 88. stavak 2. OZ-a. Budući da je u ovršnom predmetu Ovr-253/17 koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 8. veljače 2019. donesen zaključak kojim je ovršeniku E. k. d.o.o. naloženo da preda nekretninu u posjedu ovrhovoditelju, D. z. u. T. b. d.o.o., ocijenjeno je da je tužitelj ovlašten na temelju članka 131. OZ-a zahtijevati iseljenje tuženika iz predmetne nekretnine i predaju iste tuženiku kao kupcu, pa da je tuženik bio ovlašten pokrenuti ovršni postupak radi iseljenja tužitelja, što je tuženik i učinio 12. rujna 2019. te je osnovao i ishodio rješenje o ovrsi ispražnjenjem i predajom nekretnine u posjed sada tuženiku. Ocjenjujući da ne postoji razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz članka 50. stavak 1. točka 7. OZ-a, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. U žalbi protiv presude tužitelj je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako iz sadržaja Ugovora od 1. srpnja 2010. proizlazi da je stvarna namjera stranaka bila zaključenje ugovora o najmu nekretnine jer je on već u samoj tužbi ukazivao da je stvarna namjera stranaka bila sklapanje ugovora o nalogu s elementima ugovora o posredovanju. U svrhu razjašnjenja stvarne volje stranaka da je predložio saslušanje svjedoka D. I., tadašnje direktorice društva E. k. d.o.o., kao i samog tužitelja, međutim, sud je taj prijedlog odbio. Smatra da sud arbitrarno i nezakonito tumači stvarnu volju stranaka samo na temelju naziva Ugovora i naziva stranaka u Ugovoru, jer da iz Ugovora proizlazi da se radi o ugovoru o nalogu i posredovanju. Budući da iz samog sadržaja Ugovora proizlazi da se ne radi o ugovoru o najmu, to u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz članka 88. stavak 2. Ovršnog zakona, odnosno pravomoćnošću rješenja o dosudi kupcu Ugovor nije prestao pa time ni sporni pravni temelj tužitelja za posjedovanje odnosno korištenje nekretnina.

6.1. Prethodni žalbeni navodi tužitelja nisu osnovani. Ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da je između društva E. k. d.o.o. kao vlasnika nekretnine i najmodavca i tužitelja E. D. kao najmoprimca bio zaključen ugovor o najmu nekretnine, jer navedeno proizlazi iz samog naziva ugovora te bitnih sastojaka ugovora: predmeta ugovora kojeg su stranke definirale u članku 1. kao najam objekta i cijene koja je u članku 2. ugovorena kao cijena najma. To što je ugovoreno da najmoprimac na sebe preuzima obvezu održavanja predmetne nekretnine, fizičku i tehničku zaštitu objekta te po potrebi obvezu angažiranja zaštitarske tvrtke ne znači da se ne radi o ugovoru o najmu jer iz sadržaja članka 2. Ugovora proizlazi da je tužitelj preuzeo te obveze umjesto plaćanja cijene najma u novcu. Budući da konkretan Ugovor nije bio upisan u zemljišnu knjigu prije prava namirenja radi čijeg se ostvarenja traži ovrha ovaj sud prihvaća ocjenu suda prvog stupnja da je u smislu članka 88. stavak 2. OZ-a Ugovor prestao pravomoćnošću rješenja o dosudi nekretnine kupcu 27. prosinca 2018., čime je prestao pravni temelj za posjedovanje odnosno korištenje nekretnina od strane tužitelja.

7. Slijedom navedenoga ovaj sud je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu na temelju članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.).

8. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 4. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

Miloš Lojen v. r.