Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj 6 Gž-331/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, po sutkinji Verici Kos, u pravnoj stvari tužitelja K. Š., OIB: … iz V., koju zastupa punomoćnica M. A., odvjetnica u V., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB: … iz Z., koga zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-459/2020-3 od 2. ožujka 2022. ispravljenog rješenjem istog suda poslovni broj P-459/2020-5 od 22. ožujka 2022., 3. listopada 2022.,
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika R. A. d.d. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-459/2020-3 od 2. ožujka 2022. ispravljeno rješenjem istog suda poslovni broj P-459/2020-5 od 22. ožujka 2022.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika R. A. d.d. za naknadom troškova sastava žalbe u iznosu od 468,75 kn.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vukovaru u ovoj pravnoj stvari.
2. Protiv toga rješenja žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se prihvati tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Za sastav žalbe zahtijeva naknadu od 468,75 kn sa zateznom kamatom.
3. Navodi da rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Nadalje navodi da se ne može primijeniti odredba čl. 19.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijano rješenje u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koju ističe tuženik, jer pobijano rješenje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.
6. Sud prvog stupnja odbija kao neosnovan prigovor tužene mjesne nenadležnosti suda s obrazloženjem da je ugovorna odredba kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora nepoštena, jer da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
7. Takav zaključak sud temelji na utvrđenju:
- da je Ugovorom o kreditu kojeg su 13. rujna 2005. zaključili tužitelj i tuženik u čl. 12. u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dakle da je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu,
- da je ugovor sklopljen u tuženikovoj Podružnici u V.,
- da je odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.) time da se smatra da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a da su iste odredbe sadržane i u čl. 96, čl. 98. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007. (''Narodne novine'', broj 79/07) te odredbama čl. 49, čl. 50. t. 19, čl. 51. i čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 41/14, 11/15 i 14/19),
- da se prema čl. 3. Direktive (Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima - dalje: Direktiva) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako su ispunjene temeljne pretpostavke da nije bila posebno pregovarana i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,
- da o odredbi čl. 12. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranoj ugovorom, stranke nisu prethodno pregovarale te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, jer tužitelj čije je prebivalište u vrijeme zaključenja ugovora bilo u V. radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima, a jednako se ne odnosi na tuženika kao financijski i ekonomski jače strane, pa da je odredba čl. 12. ništava.
8. Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedenih odredbi, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda, da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj na takvu ugovornu odredbu nije mogao utjecati i obzirom na takvu ugovornu odredbu i njegovu udaljenost od mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnijoj mjeri narušena procesnopravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa je posljedično tome valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZPP, a kako to pravilno smatra i prvostupanjski sud.
9. Stoga tuženik neosnovano pobija prvostupanjsko rješenje, pa je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP kao neosnovanu valjalo odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.
10. Na žalbene navode tuženika je za reći da se sud neosnovano pozvao na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16), no taj propust nije od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja, jer odluku temelji na odredbama ZZP/03 te Direktivi, koje je pravilno primijenio.
11. Odluka pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer je žalba neosnovana.
U Velikoj Gorici 3. listopada 2022.
Sutkinja
Verica Kos, v.r.