Poslovni broj: 15 P-659/2019-29

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

OIB: 77561654785

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. B. OIB ……, iz A., P. …, zastupanog po punomoćniku B. R.-S., odvjetnici iz V., protiv tuženika A. B. d.d., Z., S. a.. .., OIB ….., zastupanog po Odvjetničkom društvu K. i p., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 19. kolovoza 2022. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 3. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., OIB 14036333877, S. a. .., Z., da tužitelju I. B., OIB …, P. ……, A., s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa od 7.574,45

kuna/

1.005,44

eura[1]

(sedamtisućapetstosedamdesetčetirikuneičetrdesetpetlipa/

tisućupeteuraičetrdesetčetiricenta) i to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 46,99 kn/ 6,24 eura[1] od 01. listopada 2007.g. pa do isplate;

- na iznos od 46,99 kn/ 6,24 eura[1] od 01. studenoga 2007.g. pa do isplate;

- na iznos od 46,99 kn/ 6,24 eura[1] od 01. prosinca 2007.g. pa do isplate;

- na iznos od 46,99 kn/ 6,24 eura[1] od 01. siječnja 2008.g. pa do isplate;

- na iznos od 46,99 kn/ 6,24 eura[1] od 01. veljače 2008.g. pa do isplate;

- na iznos od 46,99 kn/ 6,24 eura[1] od 01. ožujka 2008.g. pa do isplate;

- na iznos od 46,99 kn/ 6,24 eura[1] od 01. travnja 2008.g. pa do isplate;

- na iznos od 46,99 kn/ 6,24 eura[1] od 01. svibnja 2008.g. pa do isplate;

- na iznos od 46,99 kn/ 6,24 eura[1] od 01. lipnja 2008.g. pa do isplate;

- na iznos od 46,99 kn/ 6,24 eura[1] od 01. srpnja 2008.g. pa do isplate;

- na iznos od 46,99 kn/ 6,24 eura[1] od 01. kolovoza 2008.g. pa do isplate;

- na iznos od 46,99 kn/ 6,24 eura[1] od 01. rujna 2008.g. pa do isplate;

- na iznos od 46,99 kn/ 6,24 eura[1] od 01. listopada 2008.g. pa do isplate;

- na iznos od 46,99 kn/ 6,24 eura[1] od 01. studenoga 2008.g. pa do isplate;

- na iznos od 46,99 kn/ 6,24 eura[1] od 01. prosinca 2008.g. pa do isplate;

- na iznos od 75,40 kn/ 10,01 eura[1] od 01. siječnja 2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 75,40 kn/ 10,01 eura[1] od 01. veljače 2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 75,40 kn/ 10,01 eura[1] od 01. ožujka 2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 75,40 kn/ 10,01 eura[1] od 01. travnja 2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 75,40 kn/ 10,01 eura[1] od 01. svibnja 2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. lipnja 2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. srpnja 2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. kolovoza 2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. rujna 2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. listopada 2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. studenoga2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. prosinca 2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. siječnja 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. veljače 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. ožujka 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. travnja 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. svibnja 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. lipnja 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. srpnja 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. kolovoza 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. rujna 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. listopada 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. studenoga 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 104,12 kn/ 13,82 eura[1] od 01. prosinca 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 97,12 kn/ 12,89 eura[1] od 01. siječnja 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 97,12 kn/ 12,89 eura[1] od 01. veljače 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 97,12 kn/ 12,89 eura[1] od 01. ožujka 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 97,12 kn/ 12,89 eura[1] od 01. travnja 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 97,12 kn/ 12,89 eura[1] od 01. svibnja 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 97,12 kn/ 12,89 eura[1] od 01. lipnja 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 97,12 kn/ 12,89 eura[1] od 01. srpnja 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 97,12 kn/ 12,89 eura[1] od 01. kolovoza 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 97,12 kn/ 12,89 eura[1] od 01. rujna 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 97,12 kn/ 12,89 eura[1] od 01. listopada 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. studenoga 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. prosinca 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. siječnja 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. veljače 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. ožujka 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. travnja 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. svibnja 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. lipnja 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. srpnja 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. kolovoza 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. rujna 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. listopada 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. studenoga 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. prosinca 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. siječnja 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. veljače 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. ožujka 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. travnja 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. svibnja 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. lipnja 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. srpnja 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. kolovoza 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. rujna 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. listopada 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. studenoga 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. prosinca 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 92,21 kn/ 12,24 eura[1] od 01. siječnja 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 62,08 kn/ 8,24 eura[1] od 01. veljače 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 62,08 kn/ 8,24 eura[1] od 01. ožujka 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 62,08 kn/ 8,24 eura[1] od 01. travnja 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 62,08 kn/ 8,24 eura[1] od 01. svibnja 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 62,08 kn/ 8,24 eura[1] od 01. lipnja 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 62,08 kn/ 8,24 eura[1] od 01. srpnja 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 62,08 kn/ 8,24 eura[1] od 01. kolovoza 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 62,08 kn/ 8,24 eura[1] od 01. rujna 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 62,08 kn/ 8,24 eura[1] od 01. listopada 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 62,08 kn/ 8,24 eura[1] od 01. studenoga 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 62,08 kn/ 8,24 eura[1] od 01. prosinca 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 62,08 kn/ 8,24 eura[1] od 01. siječnja 2015.g. pa do isplate;

- na iznos od 62,08 kn/ 8,24 eura[1] od 01. veljače 2015.g. pa do isplate;

- na iznos od 62,08 kn/ 8,24 eura[1] od 01. ožujka 2015.g. pa do isplate;

- na iznos od 62,08 kn/ 8,24 eura[1] od 01. travnja 2015.g. pa do isplate;

- na iznos od 62,08 kn/ 8,24 eura[1] od 01. svibnja 2015.g. pa do isplate;

- na iznos od 60,17 kn/ 7,99 eura[1] od 01. lipnja 2015.g. pa do isplate; i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31. srpnja 2008.godine, zatim u periodu od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., OIB …….., S. a. …….., Z., da tužitelju I. B., OIB …….. P. …., A., s naslova povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 25.237,25 kuna/ 3.349,46 eura[1] (dvadesetpettisućadvjestotridesetsedamkunaidvadesetpetlipa/ tritisućetristočetrdesetdeveteuraičetrdesetšestcenti), i to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 100,02 kn/ 13,23 eura[1] od 01. lipnja 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 219,92 kn/ 29,19 eura[1] od 01. srpnja 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 198,84 kn/ 26,39 eura[1] od 01. kolovoza 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 277,96 kn/ 36,89 eura[1] od 01. rujna 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 236,22 kn/ 31,35 eura[1] od 01. listopada 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 204,82 kn/ 27,19 eura[1] od 01. studenoga 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 300,30 kn/ 39,86 eura[1] od 01. prosinca 2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 357,46 kn/ 47,44 eura[1] od 01. siječnja 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 314,89 kn/ 41,79 eura[1] od 01. veljače 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 321,14 kn/ 42,62 eura[1] od 01. ožujka 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 290,56 kn/ 38,56 eura[1] od 01. travnja 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 300,00 kn/ 39,82 eura[1] od 01. svibnja 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 403,94 kn/ 53,61 eura[1] od 01. lipnja 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 418,55 kn/ 55,55 eura[1] od 01. srpnja 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 533,61 kn/ 70,82 eura[1] od 01. kolovoza 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 491,84 kn/ 65,28 eura[1] od 01. rujna 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 426,75 kn/ 56,64 eura[1] od 01. listopada 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 423,52 kn/ 56,21 eura[1] od 01. studenoga 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 416,43 kn/ 55,27 eura[1] od 01. prosinca 2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 439,97 kn/ 58,39 eura[1] od 01. siječnja 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 465,89 kn/ 61,83 eura[1] od 01. veljače 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 466,67 kn/ 61,94 eura[1] od 01. ožujka 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 450,37 kn/ 59,77 eura[1] od 01. travnja 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 456,99 kn/ 60,65 eura[1] od 01. svibnja 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 466,71 kn/ 61,94 eura[1] od 01. lipnja 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 456,23 kn/ 60,55 eura[1] od 01. srpnja 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 457,14 kn/ 60,67 eura[1] od 01. kolovoza 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 447,47 kn/ 59,39 eura[1] od 01. rujna 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 429,58 kn/ 57,02 eura[1] od 01. listopada 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 451,38 kn/ 59,91 eura[1] od 01. studenoga 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 459,30 kn/ 60,96 eura[1] od 01. prosinca 2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 456,14 kn/ 60,54 eura[1] od 01. siječnja 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 424,30 kn/ 56,31 eura[1] od 01. veljače 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 446,37 kn/ 59,24 eura[1] od 01. ožujka 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 451,43 kn/ 59,92 eura[1] od 01. travnja 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 441,51 kn/ 58,60 eura[1] od 01. svibnja 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 412,17 kn/ 54,70 eura[1] od 01. lipnja 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 393,94 kn/ 52,28 eura[1] od 01. srpnja 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 410,09 kn/ 54,43 eura[1] od 01. kolovoza 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 421,23 kn/ 55,91 eura[1] od 01. rujna 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 449,64 kn/ 59,68 eura[1] od 01. listopada 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 434,00 kn/ 57,60 eura[1] od 01. studenoga 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 441,00 kn/ 58,53 eura[1] od 01. prosinca 2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 446,73 kn/ 59,29 eura[1] od 01. siječnja 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 447,43 kn/ 59,38 eura[1] od 01. veljače 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 458,62 kn/ 60,87 eura[1] od 01. ožujka 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 452,88 kn/ 60,11 eura[1] od 01. travnja 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 441,70 kn/ 58,62 eura[1] od 01. svibnja 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 436,66 kn/ 57,95 eura[1] od 01. lipnja 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 438,88 kn/ 58,25 eura[1] od 01. srpnja 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 452,94 kn/ 60,12 eura[1] od 01. kolovoza 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 467,30 kn/ 62,02 eura[1] od 01. rujna 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 466,02 kn/ 61,85 eura[1] od 01. listopada 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 473,25 kn/ 62,81 eura[1] od 01. studenoga 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 483,60 kn/ 64,18 eura[1] od 01. prosinca 2014.g. pa do isplate;

- na iznos od 479,39 kn/ 63,63 eura[1] od 01. siječnja 2015.g. pa do isplate;

- na iznos od 485,25 kn/ 64,40 eura[1] od 01. veljače 2015.g. pa do isplate;

- na iznos od 485,25 kn/ 64,40 eura[1] od 01. ožujka 2015.g. pa do isplate;

- na iznos od 485,25 kn/ 64,40 eura[1] od 01. travnja 2015.g. pa do isplate;

- na iznos od 485,25 kn/ 64,40 eura[1] od 01. svibnja 2015.g. pa do isplate;

- na iznos od 484,55 kn/ 64,31 eura[1] od 01. lipnja 2015.g. pa do isplate; i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31. srpnja 2008.godine, zatim u periodu od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01. kolovoza 2015.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, sve u roku od 15 dana.

III. Tuženik je dužan, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.828,11 kn/ 1.171,69 eura (osamtisućaosamstodvadesetosamkunaijedanaestlipa/

tisućustosedamdesetjedaneuroišezdesetdevetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama počev od 3. listopada 2022. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zatraženim troškovima parničnog postupka preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 10.350,00 kn (desettisućatristopedesetkuna) te se tuženik odbija sa zahtjevom da mu tužitelj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.812,50 kn sedamtisućaosamstodvanaestkunaipedesetlipa).

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je sa prednikom tuženika S. b. d.d. kao kreditorom zaključio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 5140060250-27000053487/2006, a temeljem kojeg Ugovora mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.000,00 CHF, po srednjem tečaju HNB-a, na rok otplate od 9 godina.

1.1. Nadalje tužitelj navodi da je istim Ugovorom ugovoreno da je on kao korisnik kredita obvezan plaćati redovnu kamatu koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,30% godišnje, s tim da se tijekom otplate kredita kamatna stopa značajno povećana na njegovu štetu, a o odredbi kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije se pojedinačno pregovaralo.

1.2. Također tužitelj navodi da tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu.

1.3. Odredbe o načinu promjene ugovorene kamatne stope tužitelj smatra ništetnim budući visinu kamatne stope čini ovisnom o volji jedne ugovorne strane, a što dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja. Također i odredbu o valutnoj klauzuli tužitelj smatra ništetnom, budući da kreditor prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke.

1.4. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., a u dijelu gdje se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.5. Također tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu gdje se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta uz koja je vezana glavnica Švicarski franak.

1.6. Tužitelj je u tužbi temeljem odredbe čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – u daljem tekstu ZPP) donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da u sudski spis dostavi cjelokupnu dokumentaciju i sve potrebne podatke za određivanje novčane tražbine kako po pitanju glavnice tako i po pitanju tijeka kamata.

1.7. Pozivajući se na navedenu odredbu čl. 186. b. st. 2. ZPP-a tužitelj je predložio sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će se tuženiku naložiti da tužitelju isplati temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos kojeg će odrediti nakon što tuženik dostavi dokumentaciju te nakon što se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje, ujedno potražuje naknadu troškova postupka.

1.8. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, u skladu sa nalogom suda iz rješenja posl. br. 15 P-659/2019-20 od 19. svibnja 2022. pismenim podneskom od 7. lipnja 2022. tužitelj je naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te da predlaže sudu da tuženika obveže da mu isplati iznos od 7.574,45 kn temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznos od 25.237,25 kn temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos, kao i da mu naknadi prouzročene troškove parničnog postupka.

1.9. Pismenim podneskom od 12. kolovoza 2022. tužitelj ispravlja grešku u pisanju gore navedenog podneska i to po pitanju mjesečnih anuiteta u odnosu na valutnu klauzulu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu osporavajući osnovu i visinu tužbenog zahtjeva koju tužitelj namjerava naknadno specificirati, navodeći da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 186. b. st. 3. ZPP, odnosno nije ispunjen niti jedan uvjet iz citiranog članka. Budući da tužitelj raspolaže sa početnim otplatnim planom, svim kasnijim otplatnim planovima, knjigovodstvenom karticom te pregledom promjena kamatnih stopa, stoga smatra da ne postoji niti obveza tuženika da dostavlja dokumentaciju koju tužitelj traži.

2.1. Nadalje, tuženik podredno ističe prigovor zastare utuženih iznosa pozivajući se na odredbu čl. 226. st. 2. a u vezi sa st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 185/11, 78/15, 29/18 – u daljnjem tekstu ZOO), koji predviđa zastarijevanje za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, radi čega je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja. U svezi prigovora zastare, nadalje navodi da ukoliko tužitelj kao pravnu osnovu svog potraživanja pronalazi u institutu stjecanja bez osnove, također je potraživanje u zastari, s obzirom da je istekao zastarni rok od pet godina, poziva se na sudsku praksu Vrhovnog suda RH izraženo u odluci Rev-x 183/11-2 od 16. listopada 2013. u kojoj stoji da kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetno pravnog posla zastara počinje teći od dana sklapanja ništetno pravnog posla.

2.2. Nadalje, tuženik je isticao prigovor da tužitelj nema pravo na vraćanje iznosa plaćenih po Ugovoru o kreditu, i to iz razloga jer je otplatom kredita u cijelosti isti Ugovor prestao postojati, odnosno više ne postoji dužničko vjerovnički odnos između stranaka, te stoga više i ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, i stoga se više iste ne mogu utvrđivati ništetnim, niti se temeljem njih može tražiti bilo kakvo plaćanje od tuženika.

2.3. Posebno tuženik ističe da tužitelj ničim nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu u pogledu načina promjene kamatne stope i valutne klauzule bile ništetne i u cijelosti osporava da bi se na ovaj konkretni slučaj mogla primijeniti presuda donesena u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Ovaj prigovor tuženik ističe iz razloga jer nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog Ugovora, i stoga se po tuženiku tužitelj uopće ne može pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora koji se ne odnosi na Osnovni ugovor.

2.4. Posebno smatra da je pravna zaštita koja je pružena u kolektivnoj presudi pružena na apstraktnoj razini i da se ne može automatski primijeniti na konkretni Ugovor o kreditu, već da je upravo na tužitelju teret dokaza da je ništetna odredba Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule. Pri tome smatra da je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja u trenutku sklapanja Ugovora. Ističe da u odnosu na sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu ispunjeni uvjeti za provođenjem testa poštenosti iz odredbe čl. 84. ZZP/03, niti uvjeti iz čl. 81. ZZP/03, da bi se ista odredba mogla utvrditi nepoštenom. Po tuženiku odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredba o valutnoj klauzuli ne mogu biti ništetne iz razloga jer iste nisu zabranjene, odnosno nisu protivne niti jednom prisilnom propisu, a osim toga po tuženiku su iste odredbe uočljive, jasne i razumljive.

2.5. Tijekom zaključenja Ugovora o kreditu tuženik tvrdi kako se tužitelja detaljno upoznalo s kreditnim proizvodom, uključujući i valutnu klauzulu, na koju okolnost predlaže saslušanje javnog bilježnika i svjedoka na okolnost ponašanja tuženika kod sklapanja Ugovora o kreditu.

2.6. Posebno se tuženik protivi zahtjevu tužitelja da se navodna preplata po osnovu ništetnih odredbi utvrdi primjenom početne ugovorene kamatne stope i tečaja za CHF u vrijeme isplate kredita, odnosno po prvotno otplatnom planu, smatrajući da bi se u tom slučaju isti kredit pretvorio u kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom, a što nije bila volja ugovornih stranaka prilikom zaključenja Ugovora o kreditu.

2.7. Nadalje tuženik navodi da ukoliko se prihvati dokazni prijedlog provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja tada smatra da prilikom utvrđivanja preplate treba voditi računa kolika je bila početna kamatna stopa na kunske kredite, te potom utvrditi da li je tužitelj uopće išta preplatio.

3. Tužitelj, očitujući se na navode iz odgovora na tužbu navodi da suprotno stajalištu tuženika, smatra da je tužbeni zahtjev dopušten i da je sasvim jasno i određeno postavljen, uzimajući u obzir okolnost da u trenutku podnošenja tužbe nije raspolagao svom relevantnom financijsko-knjigovodstvenom dokumentacijom, s obzirom da mu tuženik ranije nije dostavio dio dokumentacije, ali je jasno naznačio da istu, nažalost, ne posjeduje. Nadalje, tužitelj ističe da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara njegove tražbine, o čemu se izjasnio Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Također se tužitelj poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. navodeći da po tom stajalištu u konkretnom slučaju zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu s lista 6-13 sudskog spisa, uvidom u otplatni plan s lista 16-18 sudskog spisa, uvidom u priloženu obavijest o parametrima kamatne stope od 19. siječnja 2014. s lista 491- 492 sudskog spisa, uvidom u otplatni plan i pregled prometa za klijenta s lista 493- 525 sudskog spisa, uvidom u obavijest o promjenama kamatnih stopa od 8. listopada 2021. s lista 526 sudskog spisa, uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka M. I. iz Ž. s lista 536-546 sudskog spisa kao i njegovim saslušanjem, te saslušanje tužitelja i svjedoka J. K..

5. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

6. Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika S. b. d.d. O. zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 24.000,00 CHF, s tim da je kredit isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, da je kredit zaključen na rok otplate od 9 godina, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja Ugovora iznosila 4,30% godišnje, s tim da je člankom 4. točka 1. istog Ugovora o kreditu ugovoreno da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa, te da je ista promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

7. Nesporno je nadalje, da se tijekom trajanja otplate kredita kamatna stopa u više navrata mijenjala, i to sa početno ugovorenih 4,30% godišnje, tako da je kamatna stopa od 1. svibnja 2009. povećana na 6.750%, od 1. prosinca 2010. iznosi 6.500%, od 1. listopada 2011. iznosi 6.300% i od 1. siječnja 2014. iznosi 3.230%, te da se u skladu s tim mijenjao i iznos anuiteta koji je tužitelj bio u obvezi otplaćivati.

8. Uvidom u Otplatni plan s lista 16-18 sudskog spisa za predmetni ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,30%, koja je ugovorena prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, mjesečna otplatna rata predmetnog kredita iznosila 269,05 CHF, dok je iz otplatnog plana s lista 510 npr. vidljivo da je mjesečna otplatna rata 1. lipnja 2015. iznosila 289,06 CHF.

9. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

10. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnu poslovni broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019.

11. Nesporno je nadalje među parničnim strankama da je S. b. d.d. O., a koja je sa tužiteljem zaključila sporni ugovor o kreditu tijekom 2008., pripojena H. A.-A. B. d.d. Z. i to temeljem ugovora o pripajanju od 18. lipnja 2008., a da je potom temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-16/22619-2, H. A.-A. B. d.d. Z. nastavila svoje daljnje poslovanje pod nazivom A. B.d.d. Z..

12. Nesporno je također među parničnim strankama da S. b. d.d. O. u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača i u vrijeme donošenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., nije postojala kao poseban pravni subjekt.

13. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 2., 3. i 4. istoga Ugovora o kreditu, a kojim se određuje da se odobrava kredit u iznosu od 24.000,00 CHF koji će se otplaćivati, odnosno podmirivati u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan plaćanja, te kojima se određuje promjenjiva kamatna stopa koja će se mijenjati sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa ugovoru.

14. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i prednika tuženika.

15. Sud smatra da se tužitelj može pozivati na pravna utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača bez obzira što za S. b. d.d. O. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za način promjene kamatne stope i za način ugovaranja valutne klauzule. Naime, nesporno je da je kolektivna tužba za zaštitu interesa potrošača podnesena 2012., kada S.b. d.d. O. nije postojala kao zaseban pravni subjekt, budući je ista tijekom 2008. pripojena H. A.-A. B.i d.d. Z. koja je kao takva sudjelovala u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, a potom ista od 2016. nastavlja poslovati pod nazivom A. B. d.d. Z..

15.1. Uzimajući u obzir pravne učinke pripajanja koji su regulirani odredbom čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj: 11/93, 34/99, 121/99, 55/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19), odnosno da upisom pripajanja u sudski registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, to onda proizlazi da je tadašnja H. A.-A. B. d.d. Z. kao prednik ovdje tuženika preuzela sva prava i obveza tadašnje S. b. d.d. O., pa tako i obveze koje eventualno mogu nastati temeljem utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji je predmet ovoga spora.

16. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na način izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

17. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku, te koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima, zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019.

18. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti odredbi članka 4. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošaka ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 10. lipnja 2005. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

19. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

20. Analizirajući spornu odredbu članka 4. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da korisnik kredita prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama banke koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa istom ugovoru, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredit. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima.

21. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Ovakvo formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik je mogao u svakom trenutku sukladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog Ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog Ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 4. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

22. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je odredba ugovora o kreditu o načinu izmjene kamatne stope nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna.

23. Kako je već naprijed navedeno da je o pitanju ništetnosti ovako formulirane odredbe o promjeni kamatne stope pravomoćno odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i da utvrđenja iz iste presude vezuju i ovaj parnični sud u pojedinačno pokrenutom postupku potrošača, (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj: Rev-3142/2018, od 19. ožujka 2019.).

24. U situaciji da pravomoćna presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i utvrđenja iz iste presude ne vezuju, valjalo bi utvrđivati da li su pobijane odredbe Ugovora o kreditu ništetne temeljem odredbe čl. 81. st. 2. i 4. ZZP-a.

25. Svjedok J. K. u svom iskazu navodi da nakon što mu je predočen ugovor s lista 6-13 sudskog spisa, može reći da se na tom ugovoru nalazi njegov potpis, što znači da je on obavio razgovor sa korisnikom kredita, te pripremio tekst ugovora, odnosno svu dokumentaciju vezanu za kredit, kako u banci tako i prema javnom bilježniku. U vrijeme kada je zaključen ovaj ugovor, navodi da su u S. B. gdje je on tada radio imali samo kredite s valutnom klauzulom i to kredit vezan za valutu euro i kredit vezan za valutu CHF. Imali su interne upute koje nisu bile u pisanom obliku da građanima više nude valutnu klauzulu CHF za koje kredite je bila manja kamatna stopa kao i naknada za obradu kredita. Tumačio je zainteresiranim osobama uvijete ugovora i to kamatnu stopi i valutnu klauzulu te su imali tablični prikaz kretanja tečaja CHF i eura u odnosu na kune unazad 5 godina prije 2006., u kojem periodu je podjednako bilo oscilacija u promjeni tečaja CHF i EURA, tako da se većina korisnika kredita odlučivala za valutnu klauzulu CHF zbog manje kamatne stope, te je naglasio da su kod tumačenja ugovora zainteresiranim osobama vršili izračun rate u kunama i u valuti CHF po tečaju u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno u vrijeme davanja ponude za kredit. Nadalje je naveo da da njemu osobno nije bilo za pretpostaviti da će tijekom otplate kredita doći do značajnog porasta tečaja CHF u odnosu na kune, s obzirom da 5 godine prije toga oscilacije tečaja CHF i EURA u odnosu na kunu su bile ujednačene. Dalje je naveo da je on tumačio da je kamatna stopa promjenjiva ali nije znao da li će se ona mijenjati, te navodi da je kamatna stopa ovisila o LIBORU koji bi prosto rečeno bio neki prosjek kamatnih stopi na Europskom tržištu. Dalje je naveo da je on od strane banke imao u računalu pisanu formu ugovora tzv. šprancu u koju je samo unosio osobne podatke stranke, visinu kredita, kamatnu stopu, osiguranje, te pri tom stranke nisu mogle pregovarati o sadržaju ugovora. Dalje navodi da je zahtjev za odobravanje kredita također bio u tzv. špranci koju tiskanicu bi dali klijentu na popunjavanje. Dalje navodi da je otprilike od primanja zahtjeva do pozivanja korisnika kredita na potpisivanje ugovora znalo proći oko 10 dana tako da je korisnik mogao odustati sve do čina potpisivanja ugovora o kreditu, pri tom je korisnik kredita kojem bi se dao ugovor na potpisivanje odlučivao kada će potpisati ugovor i kada će otići kod javnog bilježnika te kada će u banku vratiti potpisani ugovor o kreditu, u praksi je to najčešće bilo u istom danu.

26. Izjava svjedoka I. K. C. dana kod javnog bilježnika, koja se očitovala o načinu postupanja tuženika A. b. d.d. prilikom sklapanja istovrsnih ugovora u isto vrijeme, nije od značaja jer je trebao dokazati kako se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu ponašala S. b. d.d.

27. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je tijekom 2006. trebao kredit za adaptiranje obiteljske kuće, a budući da je plaću primao na račun kod S. b. otišao je u tu banku tražiti kredit. Službenik mu je ponudio jedino ugovor koji je sklopio, shvatio je da ću moći otplaćivati mjesečne rate koje mu je on tada izračunao. Ne sjeća se da li mu je tumačio da je kamatna stopa promjenjiva i da je riječ o ugovoru s valutnom klauzulom. Nadalje navodi da tijekom otplate kredita mjesečna rata se značajno povećala. Što se tiče kredita navodi da ga je potrošio na adaptaciju kuće.

27.1. Na upit suca tužitelj je naveo da on nije u vrijeme sklapanja ugovora nije u potpunosti niti razumio pojam promjenjivosti kamatne stope i valutnu klauzulu. Dalje navodi kako on nije pregovarao s bankom o uvjetima kredita, da ga djelatnik banke nije upozorio da bi se rata mogla značajno povećavati tijekom otplate kredita. Također navodi da kada je išao kod javnog bilježnika, javni bilježnik nije mu tumačio ugovor o kreditu, te da se ne sjeća da li je tijekom otplate kredita obraćao se banci radi izmjene ugovora odnosno da li se obraćao zbog problema s povećanom ratom.

28. Temeljem odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i načela, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28.1. Temeljem odredbe čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

28.2. Temeljem odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, što tuženik u ovom slučaju nije dokazao, s obzirom na iskaz saslušanog svjedoka i iskaz tužitelja.

29. S obzirom na navedeno proizilazi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna temeljem odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03.

30. Identično materijalno pravo potrebno je primijeniti i u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu, što je sadržano u čl. 3. Ugovora o kreditu.

31. Sud je stava da je tužitelju prilikom zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

32. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

33. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to u dijelu čl. 3. gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

34. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15 u daljem tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c ZPP-a, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

35. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

36. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača.

37. Ova presuda Vrhovnog suda RH bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom RH i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502. c ZPP-a o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

38. S obzirom na gore navedeno, u ovom postupku su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope, a slijedom toga temeljem odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, a u svezi s čl. 1111. ZOO-a, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

39. S obzirom na to da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na način primjene redovne kamate odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se Ugovor o kreditu održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

40. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. ZZP/03, a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1. ZOO-a, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

40.1. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovna kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

40.2. S obzirom na to da su stranke Ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a koja je u trenutku zaključenja Ugovora iznosila 4,30%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,30% sve dotle dok se na zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa.

40.3. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti.

41. Stav je suda da u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12), a koji se primjenjuje od 19. listopada 2012., nije došlo do nikakvoga mehanizma promjene kamatne stope po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tužena bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do 31. siječnja 2014. obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,30%. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava Ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni Ugovor.

42. Nadalje, niti zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te Zakona o potrošačkom kreditiranju, proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju bilo propisivanjem visine kamatne stope za određena razdoblja, propisivanjem najviše stope redovne kamate za određena razdoblja ili nekom drugom normom.

42.1. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o načinu promjene kamatnih stopa, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznatu i ugovorenu kamatnu stopu od 4,30% (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019.) i to počev od zaključenja Ugovora o kreditu.

43. Nesporno je da je 19. listopada 2012. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim Zakonom je zakonodavac intervenirao u obvezne odnose zasnovane na već postojećim ugovorima o potrošačkim kreditiranjima, pa je tako čl. 5. istog Zakona dodan čl. 11. a, koji glasi: "1. Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanje istih parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojem se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope." Po istoj zakonskoj odredbi parametri koji utječu na korekciju promjenjive kamatne stope mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik RH i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane.

43.1. Dakle, zakonom je naloženo banci da kod sklapanja ugovora definira parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope tako što će izabrati jedan od ponuđenih parametara promjenjivosti. Radi se o prisilnom propisu, pa su tuženik kao banka i tužitelj kao korisnik kredita nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. mogli u konkretnom slučaju nadomjestiti ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope i to samo u skladu sa naprijed citiranim čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012., kojim se nadomješta ništetna odredba, i koji se primjenjuje na već postojeći ugovorni odnos samo za ubuduće dok traje isti ugovorni odnos.

44. Tijekom ovoga postupka tuženik uopće nije dostavio nikakve akte iz kojih bi bio vidljiv način formiranja kamatnih stopa sukladno čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

44.1. Dakle, definiranje jednog od parametara kao kriterija za donošenje odluke o načinu promjene kamatne stope nije samo po sebi dovelo do dopune Ugovora o kreditu i stoga tuženik nije mogao na taj način steći pravo potraživati kamatu po stopi višoj od 4,30% u razdoblju nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2012, te se stoga i nakon stupanja na snagu istog Zakona ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019.).

44.2. Upravo iz tog razloga neosnovan je prigovor tuženika da se na ovaj način uzima kao da je tijekom cijelog trajanja otplate po zaključenom Ugovoru o kreditu među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa, već upravo suprotno tome, s obzirom da je utvrđeno da je način izmjene tako ugovorene promjenjive kamatne stope bio ništetan, ovo je jedini odredivi postotak kamatne stope koje je bilo moguće primijeniti.

45. U odnosu na tečaj CHF s obzirom na gore navedeno valjalo je primijeniti tečaj važeći na dan isplate kredita.

46. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku M. I..

47. Sudski vještak knjigovodstveno financijske struke u nalazu i mišljenju navodi da je na dan korištenja kredita 11. svibnja 2006. godine tečaj za 1 CHF iznosio 4,671315 kuna, te je anuitet iznosio 1.256,82 kuna. Dalje navodi da se visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala cijelo vrijeme otplate kredita kao i kamatna stopa i to kamatna stopa od 4,30% kako stoji u ugovoru, te od 01. listopada 2007. godine 5,30 %, a anuitet 279,11 CHF, od 01. siječnja 2009. godine 6,00 %, a anuitet 285,19 CHF, od 01. lipnja 2009. godine 6,75 %, a anuitet 291,34 CHF, od 01. siječnja 2011. godine 6,50 %, a anuitet 289,84 CHF, od 01. studeni 2011. godine 6,30 %, a anuitet 288,79 CHF, i od 01. veljače 2014. godine 3,23 %, a anuitet 282,34 CHF.

47.1. Ukupnu razliku u uplatama u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu vještak pronalazi u iznosu od 7.574,45 kuna, te je prikazao promjene anutiteta kroz svaki mjesec, dok ukupna razlika u uplatama u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a i naknadna povećanja tečaja CHF-a, iznosi 26.486,07 kuna.

47.2. Ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, predstavlja tzv. negativnu razliku i iznosi 1.248,82 kuna.

47.3. Ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 25.237,25 kuna.

48. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka knjigovodstvene struke, te je zatražio isplatu iznosa od 7.574,45 kn s osnova više plaćenog zbog promjene kamatne stope i iznos od 25.237,25 kn s osnova više plaćenog zbog promjene tečaja CHF.

49. Tuženik očitujući se o nalazu i mišljenju sudskog vještaka knjigovodstvene struke navodi kako je sud pogrešno odredio zadatak vještaku. Ukoliko čak sud utvrdi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, navodi da je tada riječ o kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom, tako da je eventualno moguće primijeniti kamatnu stopu koja je u tom razdoblju vrijedila za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom. U prilog tome ide i to po mišljenju tuženika to što je prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) prilikom provođenja konverzije kredita predviđena primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

50. Tuženik je predložio dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

51. Sudski vještak M. I. prilikom usmenog izlaganja nalaza i mišljenja na ročištu navodi da očitovanje tuženika na nalaz i mišljenje su pravne prirode te je naglasio da se kod izrade nalaza i mišljenja rukovodio nalogom iz rješenja o vještačenju.

51.1. Na upit suca kojim traži odgovor od vještaka da li je bilo perioda kada je tužitelj platio manji anuitet od prvotno ugovorenog, vještak navodi da s osnova kamate nikada tužitelj nije platio manje jer kamata nije bila nikada bila manja od prvotno ugovorene, a tečaj CHF tijekom otplate kredita je bio manji nego tečaj CHF na dan isplate kredita i to tijekom prvih mjeseci otplate kredita što je vidljivo iz nalaza i mišljenja sa str. 9 i 10, a ukupan iznos manje plaćenih iznosi 1.248,82 kn. Ukupan iznos više i manje plaćenih iznosi 25.237,25 kn, a kada iznose koji su plaćeni zbog manjeg tečaja umanjimo pod prvi anuitet bi bio pod br. 48 u iznosu 100,02 i svi ostali kako je navedeno na str. 10 nalaza i mišljenja, tako da tužbeni zahtjev koji je postavljen pismenim podnescima bi odgovarali iznosima iz nalaza i mišljenja kada se uzme u obzir i manje plaćeni iznosi.

52. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka u cijelosti kao stručan i objektivan.

53. Cijeneći činjenicu da je utvrđena ništetnom ugovorna odredba Ugovora o kreditu, a temeljem koje je odredbe tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu po ugovoru o kreditu i valutnu klauzulu stav je suda da se u konkretnom slučaju na kondemnatorni zahtjev tužitelja ima primijeniti odredba članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima), a koja regulira institut stjecanja bez osnove i kojom je propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno drugoj nadležnoj vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je stavkom 3. istoga članka propisano kako obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

54. Ocjenjujući prigovor zastare u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat plaćenog s osnova povećanja stope zatezne kamate utvrđeno je da je prigovor neosnovan iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 13. lipnja 2014., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a. Bitno je napomenuti da je tužitelj temeljem odredbe čl. 186. b. st. 3. ZPP podnio tužbu, te tijekom postupka temeljem odredbe čl. 186. b. st. 4. ZPP odredio tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenje, što ne predstavlja preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP.

55. Ocjenjujući prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat plaćenih iznosa zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu proizilazi da je prigovor tuženika neosnovan i to iz razloga jer je prema gore navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 15. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika u odnosu i na ovaj dio tužbenog zahtjeva.

56. Radi gore navedenog odlučeno je kao u točki I. i II. izreke ove presude te je tuženik sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, a u svezi s odredbom čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima (NN 11/93, 34/99, 121/99, 55/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19) kao društvo preuzimatelj Slavonske banke d.d. obvezan tužitelju vratiti zatraženi novčani iznos od 7.574,45 kn kn s naslova preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznos od 25.237,25 kn temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje su zatražene od uskrate odnosno plaćanja koje je izvršio tužitelj te je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, dok je tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO-a, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

56.1. Dosuđeni iznosi temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/2022) u izreci presude su iskazani i u eurima po fiksnim tečaju konverzije 7,53450.

57. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

58. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. ZPP-a imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 u daljem tekstu Tarifa). Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 21. ožujka 2022. i 19. kolovoza 2022. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, za što se temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova za svako ročište. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sastava obrazloženog podneska od 24. siječnja 2022. u kojem se očitovao na odgovor na tužbu, i trošak sastava podneska od 7. lipnja 2022. u kojem se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, te postavio tužbeni zahtjev, za što se temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova za svaki podnesak. Nadalje priznat mu je trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište od 26. siječnja 2022. koje je odgođeno prije upuštanja u raspravljanje za što se temeljem Tbr. 9. toč. 3. Tarife mogao priznati iznos od 25 bodova i trošak njegova punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude za što se temeljem Tbr. 9. toč. 5. tarife mogao priznati iznos od 50 bodova, tako da je tužitelju na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat iznos od 5.750,00 kn.

59. Nadalje, tužitelju je priznat trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 400,00 kn i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 678,11 kn što ukupno iznosi s osnova parničnog troška tužitelja 8.828,11 kn.

59.1. Tužitelju se nije mogao priznati zatraženi trošak sastava podneska od 11. studeni 2021. uz koji je dostavio dokaz o uplati sudske pristojbe koji trošak nije bio neophodan, te trošak sastava podneska od 4. svibnja 2022. uz koji j dostavio dokaz o uplati troška vještačenja, koji trošak također nije bio neophodan s obzirom da su sve uplate u e spisu vidljive.

U Županji, 3. listopada 2022.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. B. R.-S., odvjetnica iz V.,

2. Z. K., Odvjetničko društvo K. & P. j.t.d., Z..