Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Ex vojarna Sv.Križ, Dračevac
P-1571/2021
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari tužitelja J. V., OIB …, iz K. G., zastupana po
punomoćniku M. J., odvjetniku u S., protiv tuženika R.
A. d.d., OIB: …, Z., zastupana po
punomoćniku M. K., odvjetniku u O. d. K. & P. iz
Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 8. rujna 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 30. rujna 2022.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. …, solemniziranog od strane javnog bilježnika J. D.-S. pod brojem ovjere OU-547/06-1 od 28. studenog 2006.g., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 15.876,68 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se iznos kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br. …, solemniziranog od strane javnog bilježnika J. D.-S. pod brojem ovjere OU-547/06-1 od 28. studenog 2006.g., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora.
III. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., OIB: …, Z. u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici J. V. iz K. G., OIB …, iznos od 15.413,22 kn / 2.045,69 eura zajedno sa
zakonskim zateznim kamatama koje teku:
– na iznos od 0,00 kuna od dana 1.veljače
2008.g., – na iznos od 0,00 kuna od dana 1.ožujka
2008.g., – na iznos od 0,00 kuna od dana 1.travnja
2008.g., – na iznos od 0,00 kuna od dana
1.svibnja 2008.g.,
– na iznos od 0,00 kuna od dana 1.lipnja 2008.g., –
na iznos od 0,00 kuna od dana 1.srpnja 2008.g.,
– na iznos od 0,00 kuna od dana 1.kolovoza 2008.g., –
na iznos od 0,00 kune od dana 1.rujna 2008.g.,
– na iznos od 0,00 kuna od dana 1.listopada 2008.g.,
– na iznos od 21,28 kuna / 2,82 eura od dana 1.studenog 2008.g.,
– na iznos od 0,00 kuna od dana 1.prosinca 2008.g.,
– na iznos od 37,72 kune / 5,01eura od dana 1.siječnja 2009.g.,
– na iznos od 49,21 kuna / 6,53 eura od dana 1.veljače 2009.g.,
– na iznos od 54,91 kuna / 7,29 eura od dana 1.ožujka 2009.g.,
– na iznos od 22,37 kuna / 2,97 eura od dana 1.travnja 2009.g.,
– na iznos od 26,36 kuna / 3,50 eura od dana 1.svibnja 2009.g.,
– na iznos od 8,13 kuna / 1,08 eura od dana 1.lipnja 2009.g.,
– na iznos od 0,00 kuna od dana 1.srpnja 2009.g.,
– na iznos od 0,20 kuna / 0,03 eura od dana 1.kolovoza 2009.g.,
– na iznos od 9,91 kuna / 1,32 eura od dana 1.rujna 2009.g.,
– na iznos od 10,83 kunu / 1,44 eura od dana 1.listopada 2009.g.,
– na iznos od 4,66 kune / 0,62 eura od dana 1.studenog 2009.g.,
– na iznos od 20,96 kuna / 2,78 eura od dana 1.prosinca 2009.g.,
– na iznos od 34,40 kune / 4,57 eura od dana 1.siječnja 2010.g.,
– na iznos od 52,90 kune / 7,02 eura od dana 1.veljače 2010.g.,
– na iznos od 50,84 kuna / 6,75 eura od dana 1.ožujka 2010.g.,
– na iznos od 75,43 kuna / 10,01 eura od dana 1.travnja 2010.g.,
– na iznos od 72,92 kune / 9,68 eura od dana 1.svibnja 2010.g.,
– na iznos od 83,26 kune / 11,05 eura od dana 1.lipnja 2010.g.,
– na iznos od 158,65 kuna / 21,06 eura od dana 1.srpnja 2010.g.,
– na iznos od 145,50 kuna / 19,31 eura od dana 1.kolovoza 2010.g.,
– na iznos od 193,92 kuna / 25,74 eura od dana 1.rujna 2010.g.,
– na iznos od 179,98 kuna / 23,89 eura od dana 1.listopada 2010.g.,
– na iznos od 156,25 kuna / 20,74 eura od dana 1.studenog 2010.g.,
– na iznos od 213,02 kune / 28,27 eura od dana 1.prosinca 2010.g.,
– na iznos od 284,84 kune / 37,80 eura od dana 1.siječnja 2011.g.,
– na iznos od 237,83 kuna / 31,57 eura od dana 1.veljače 2011.g.,
– na iznos od 257,49 kuna / 34,17 eura od dana 1.ožujka 2011.g.,
– na iznos od 237,74 kuna / 31,55 eura od dana 1.travnja 2011.g.,
– na iznos od 244,05 kuna / 32,39 eura od dana 1.svibnja 2011.g.,
– na iznos od 340,70 kune / 45,22 eura od dana 1.lipnja 2011.g.,
– na iznos od 352,41 kuna / 46,77 eura od dana 1.srpnja 2011.g.,
– na iznos od 437,94 kuna / 58,12 eura od dana 1.kolovoza 2011.g.,
– na iznos od 399,77 kuna / 53,06 eura od dana 1.rujna 2011.g.,
– na iznos od 357,52 kuna / 47,45 eura od dana 1.listopada 2011.g.,
– na iznos od 365,21 kuna / 48,47 eura od dana 1.studenog 2011.g.,
– na iznos od 363,49 kuna / 48,24 eura od dana 1.prosinca 2011.g.,
– na iznos od 386,84 kuna / 51,34 eura od dana 1.siječnja 2012.g.,
– na iznos od 407,47 kuna / 54,08 eura od dana 1.veljače 2012.g.,
– na iznos od 411,81 kuna / 54,66 eura d dana 1.ožujka 2012.g.,
– na iznos od 400,63 kuna / 53,17 eura d dana 1.travnja 2012.g.,
– na iznos od 411,34 kuna / 54,59 eura od dana 1.svibnja 2012.g.,
– na iznos od 419,27 kuna / 55,65 eura od dana 1.lipnja 2012.g.,
– na iznos od 411,03 kuna / 54,55 eura od dana 1.srpnja 2012.g.,
– na iznos od 415,59 kuna / 55,16 eura od dana 1.kolovoza 2012.g.,
– na iznos od 409,87 kuna / 54,40 eura od dana 1.rujna 2012.g.,
– na iznos od 395,28 kuna / 52,46 eura od dana 1.listopada 2012.g.,
– na iznos od 414,96 kuna / 55,07 eura od dana 1.studenog 2012.g.,
– na iznos od 425,45 kuna / 56,47 eura od dana 1.prosinca 2012.g.,
– na iznos od 421,43 kuna / 55,93 eura od dana 1.siječnja 2013.g.,
– na iznos od 389,94 kuna / 51,75 eura od dana 1.veljače 2013.g.,
– na iznos od 420,50 kuna / 55,81 eura od dana 1.ožujka 2013.g.,
– na iznos od 425,05 kuna / 56,41 eura od dana 1.travnja 2013.g.,
– na iznos od 415,96 kuna / 55,21 eura od dana 1.svibnja 2013.g.,
– na iznos od 383,15 kuna / 50,85 eura od dana 1.lipnja 2013.g.,
– na iznos od 384,33 kuna / 51,01 eura od dana 1.srpnja 2013.g.,
– na iznos od 394,97 kuna / 52,42 eura od dana1.kolovoza 2013.g.,
– na iznos od 410,97 kuna / 54,55 eura od dana 1.rujna 2013.g.,
– na iznos od 432,19 kuna / 57,36 eura od dana 1.listopada 2013.g.,
– na iznos od 424,54 kuna / 56,35 eura od dana 1.studenog 2013.g.,
– na iznos od 438,05 kuna / 58,14 eura od dana 26.studenog 2013.g.,
a koje se zakonske zatezne kamate računaju prema stopi koja se za razdoblje od 1.siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :
" Nalaže se tuženiku N. h. b. d.d., OIB: …, da u roku od 15
dana isplati tužitelju V. B., OIB: … na ime povrata
preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 6.847,70 kn, u roku od 15 dana, uz pripadajuće zatezne kamate, koje teku: – na iznos od 1,27 kuna od dana 1.veljače 2008.g.,
– na iznos od 11,52 kuna od dana 1.ožujka 2008.g.,
– na iznos od 29,10 kuna od dana 1.travnja 2008.g.,
– na iznos od 2,68 kuna od dana 1.svibnja 2008.g.,
– na iznos od 7,47 kuna od dana 1.lipnja 2008.g.,
– na iznos od 20,52 kuna od dana 1.srpnja 2008.g.,
– na iznos od 1,36 kuna od dana 1.kolovoza 2008.g.,
– na iznos od 2,31 kune od dana 1.rujna 2008.g.,
– na iznos od 13,67 kuna od dana 1.listopada 2008.g.,
– na iznos od 78,44 kuna od dana 1.studenog 2008.g.,
– na iznos od 42,07 kuna od dana 1.prosinca 2008.g.,
– na iznos od 77,64 kune od dana 1.siječnja 2009.g.,
– na iznos od 77,41 kuna od dana 1.veljače 2009.g., –
na iznos od 76,80 kuna od dana 1.ožujka 2009.g.,
– na iznos od 121,94 kuna od dana 1.travnja 2009.g.,
– na iznos od 120,69 kuna od dana 1.svibnja 2009.g.,
– na iznos od 116,97 kuna od dana 1.lipnja 2009.g.,
– na iznos od 108,94 kuna od dana 1.srpnja 2009.g.,
– na iznos od 113,04 kuna od dana 1.kolovoza 2009.g.,
– na iznos od 111,85 kuna od dana 1.rujna 2009.g.,
– na iznos od 110,19 kunu od dana 1.listopada 2009.g.,
– na iznos od 107,75 kune od dana 1.studenog 2009.g.,
– na iznos od 107,60 kuna od dana 1.prosinca 2009.g.,
– na iznos od 107,12 kune od dana 1.siječnja 2010.g.,
– na iznos od 107,04 kune od dana 1.veljače 2010.g.,
– na iznos od 104,88 kuna od dana 1.ožujka 2010.g.,
– na iznos od 105,29 kuna od dana 1.travnja 2010.g.,
– na iznos od 103,06 kune od dana 1.svibnja 2010.g.,
– na iznos od 101,96 kune od dana 1.lipnja 2010.g.,
– na iznos od 106,60 kuna od dana 1.srpnja 2010.g.,
– na iznos od 103,27 kuna od dana 1.kolovoza 2010.g.,
– na iznos od 105,18 kuna od dana 1.rujna 2010.g.,
– na iznos od 101,73 kuna od dana 1.listopada 2010.g.,
– na iznos od 97,49 kuna od dana 1.studenog 2010.g.,
– na iznos od 99,74 kune od dana 1.prosinca 2010.g.,
– na iznos od 103,00 kune od dana 1.siječnja 2011.g.,
– na iznos od 96,84 kuna od dana 1.veljače 2011.g.,
– na iznos od 95,83 kuna od dana 1.ožujka 2011.g.,
– na iznos od 91,87 kuna od dana 1.travnja 2011.g.,
– na iznos od 89,82 kuna od dana 1.svibnja 2011.g.,
– na iznos od 93,81 kune od dana 1.lipnja 2011.g.,
– na iznos od 91,90 kuna od dana 1.srpnja 2011.g.,
– na iznos od 85,70 kuna od dana 1.kolovoza 2011.g.,
– na iznos od 80,81 kuna od dana 1.rujna 2011.g.,
– na iznos od 75,92 kuna od dana 1.listopada 2011.g.,
– na iznos od 51,19 kuna od dana 1.studenog 2011.g.,
– na iznos od 49,30 kuna od dana 1.prosinca 2011.g.,
– na iznos od 48,26 kuna od dana 1.siječnja 2012.g.,
– na iznos od 47,07 kuna od dana 1.veljače 2012.g.,
– na iznos od 45,33 kuna od dana 1.ožujka 2012.g.,
– na iznos od 43,06 kuna od dana 1.travnja 2012.g.,
– na iznos od 41,44 kuna od dana 1.svibnja 2012.g.,
– na iznos od 39,72 kuna od dana 1.lipnja 2012.g.,
– na iznos od 37,51 kuna od dana 1.srpnja 2012.g.,
– na iznos od 35,70 kuna od dana 1.kolovoza 2012.g.,
– na iznos od 33,58 kuna od dana 1.rujna 2012.g.,
– na iznos od 31,23 kuna od dana 1.listopada 2012.g.,
– na iznos od 29,61 kuna od dana 1.studenog 2012.g.,
– na iznos od 27,78 kuna od dana 1.prosinca 2012.g.,
– na iznos od 25,73 kuna od dana 1.siječnja 2013.g.,
– na iznos od 23,16 kuna od dana 1.veljače 2013.g.,
– na iznos od 21,53 kuna od dana 1.ožujka 2013.g.,
– na iznos od 19,51 kuna od dana 1.travnja 2013.g.,
– na iznos od 17,26 kuna od dana 1.svibnja 2013.g.,
– na iznos od 14,80 kuna od dana 1.lipnja 2013.g.,
– na iznos od 12,73 kuna od dana 1.srpnja 2013.g.,
– na iznos od 10,75 kuna od dana1.kolovoza 2013.g.,
– na iznos od 8,64 kuna od dana 1.rujna 2013.g.,
– na iznos od 6,65 kuna od dana 1.listopada 2013.g.,
– na iznos od 4,38 kuna od dana 1.studenog 2013.g.,
– na iznos od 0,00 kuna od dana 26.studenog 2013.g.",kao neosnovan.
V. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., OIB: …, Z. isplatiti u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici J. V. iz K.G., OIB …, parnične troškove u iznosu od 6.885,31 kuna / 913,84 eura s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od
dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 24. travnja 2021. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate.
2. U tužbi se navodi da je tužitelj dana 24. studenog 2006. kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj …
soleminiziran od stane Javnog bilježnika J. D. S. pod broj OU-
547/06-1 od 28. studenog 2006. temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao iznos od 15.876,68 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja.
3. Nadalje, da je tužitelj preplatio svoju obvezu prema tuženiku iz navedenog Ugovora o kreditu zbog primjene nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica kredita, koja je izražena u švicarskim francima i odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama tuženika. Nadalje, da je tužitelju na unaprijed pripremljenom obrascu ugovora tuženik ponudio sklapanje tipskog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Nadalje, da prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju nije bilo omogućeno pregovaranje s tuženikom o pojedinim odredbama tog Ugovora, pa tako niti o odredbama vezanim za ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima za izračun glavnice kredita i redovnih kamata na predmetni kredit. Istovremeno tuženik nije na odgovarajući način upozorio tužitelja na rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i mogućnost značajnog povećanja iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio u obvezi plaćati za predmetni kredit, za vrijeme trajanja otplate kredita. Do povećanja otplatnih rata kredita je došlo zato što je izračun otplate mjesečnih anuiteta kredita, kao i izračun otplate glavnice bio vezan za kretanje tečaja valute švicarskog franka, a visina kamatne stope redovne kamate je bila vezana za jednostrane Odluke o kamatama i naknadama tuženika, u koje odluke, te način izračuna navedenih kamatnih stopa i glavnice kredita tužitelj nije imao uvida, niti je na njih mogao utjecati.
4. Slijedom navedenog, tužitelj je ustao ovom tužbom s prijedlogom da sud utvrdi ništetnost odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a isto tako da naloži tužitelju isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamatama.
5. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti navodeći da je tužitelj dobrovoljno i svjesno odabrao valutu ugovora te da je među strankama postignuta potpuna suglasnost, a da je predmetnim presudama postignuta apstraktna zaštita te da se predmetne presude ne mogu primijeniti na konkretan slučaj. Nadalje, ističe prigovor mjesne nadležnosti, promašene aktivne i pasivne legitimacije.
6. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj … od 24. studenog 2006., otplatnog plana, prometa po računu, obavijesti o promjeni anuiteta, knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku D. C., pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.
7. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj … od 24. studenog 2006. u
razdoblju od veljače 2008- studenog 2013.., te zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne obveze.
8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 24. studenog 2006. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.876,68 CHF uz rok otplate od 84 mjeseci s početnom redovnom kamatnom stopom od 5,20 % promjenjiva. Nije sporno da je u čl.2 predmetnog ugovora ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, a što se utvrđuje odlukom kreditora odnosno tuženika. Nadalje, nije sporno da je u čl. 8 Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećem na dan dospijeća. Međutim, među strankama je sporno je li ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po kojoj je tužitelj plaćao dužnu tražbinu.
9. Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
10. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo; je li odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, a istaknut je i prigovor zastare.
11. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13. lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1.- listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački suda Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
12. Za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine odbio revizije tužitelja i 1.-7. tuženika kao neosnovane, a koje su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine.
13. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena predmetna odredba.
14. Razmatrajući presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojom je spor pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve osporene činjenice u ovom postupku, a kako je dolje obrazloženo.
15. U odnosu na spornu činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo za navesti je da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na konkretni posao primjenjuju Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristupio sklapanju ugovora.
16. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.
17. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.
18. Nadalje, u samoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (str. 79) navodi se kako se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno nije pregovaralo, a tuženici (banke) nisu ni tvrdili da su potrošači (korisnici kredita) mogli na nju utjecati. Iz navedenoga slijedi, a ne smatrajući predmetni slučaj drugačijim od drugih (i u konkretnom slučaju je ugovorena primjena općih akata tužitelja) da se ima uzeti da se ni u ovom slučaju nije pojedinačno pregovaralo vezano uz spornu ugovornu odredbu.
19. Naposljetku, činjenica da li se o predmetnoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo nije od značaja budući je ugovorna odredba utvrđena ništetnom što ima dalekosežnije posljedice od činjenice da li se o tom ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.
20. Odredbom članka 99. ZZP-a određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U odnosu na drugu spornu činjenicu, odnosno da li je odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva navodi se kako je u presudi (str. 81) navedeno kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva (što tužitelj u tom postupku nije ni osporio), ali ista nije razumljiva iz razloga jer brojni i nepovezani kriteriji koji sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da bi se radilo o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije u tom postupku ni osporeno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koje se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti način utvrđivanja takve kamatne stope. Iz navedenoga slijedi da ta odredba nikome nije razumljiva. Nadalje, da u ugovoru nije ni navedeno da je odluka banke vezana za kriterije iz općih uvjeta poslovanja banke, već samo za odluku banke.
21. Budući je predmetna odredba nerazumljiva nastavlja se ispitivati da li predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Po ocjeni Visokog trgovačkog suda (str. 58.) ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da vjerovnik jednostrano određuju obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može provjeriti pravilnost iste budući nema egzaktnih kriterija za provjeru. Radi se, naime o znatnoj neravnoteži između stranaka i to na štetu potrošača budući su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a s tim da kamata predstavlja cijenu. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što da je protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koje propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje, navodi se kako banke kao trgovci profesionalci nisu korisnicima kredita pružili dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te ih nisu upoznali sa povećanim rizikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kao i da potrošači nisu bili upoznati pod kojim uvjetima će banke jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.
22. Odredba čl. 4. ZOO-a propisuje da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Ovo načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna obveza ugovaratelja prilikom zasnivanja obveznog odnosa. U presudi (str. 62) zaključno se navodi da su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Visoki trgovački sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene dakle protivne zakonu, a prema tome i ništetne, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke ove presude.
23. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
24. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".
25. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.
26. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
27. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao korisniku kredita nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
28. Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba članka 2. i 8. nepoštena, i prema tome ništetna.
29. Nadalje, ističe se kako je Visoki trgovački sud (VTSRH od 14.06.2018. Pž- 6632/17) odbio žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008.g. Iz navedene odluke je vidljivo kako su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franaka kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.
30. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
31. Među strankama nije sporno da u Ugovoru koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.
32. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati (što ne spori), a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.
33. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.
34. Tužitelj nadalje smatra da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora.
35. U članku 12. ZOO/91 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
36. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.
37. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
38. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, te sud utvrđuje da je tuženik povrijedio interese tužitelja korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
39. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
40. Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati.
41. Kako je sud utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati valjalo je raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj … od 24. studenog 2006. a zbog povećanja redovne kamate i to za utuženo razdoblje od 1. veljače 2008. do 26. studenog 2013. te istaknuti prigovor zastare.
42. Naime, na temelju rezultata provedenog postupka te provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj s tuženikom dana 24. studenog 2006. sklopio ugovor o kreditu broj … temeljem kojeg je tuženik odobrio kredit od 15.876,68 CHF sa rokom otplate od 84 mjeseca. Nadalje, da je tuženik na dan raspolaganja kredita uručio i početni otplatni plan temeljem kojeg bi tužitelj platila tuženiku s osnova Ugovora uz obračun kamata po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5.20% i otplatu u 84 mjesečna anuiteta manji iznos nego je doista platila. Nadalje, da je tijekom trajanja otplate kredita tuženik mijenjao kamatne stope nadalje, da je najprije valjalo utvrditi visinu preplaćenog iznosa kamata s osnova ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli od trenutka sklapanja ugovora o kreditu do dana prijevremene otplate kredita. Nadalje, da je za utvrđenje razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta temeljem promjenjivih kamata po Ugovoru o kreditu u Tablici 1. nalaza i mišljenja izračunao iznos kamata u CHF te u tablici izračunao preplaćen iznos kamata u CHF i kunama. Nadalje, u tablici je izračunao razliku koja predstavlja iznos više plaćenog u odnosu na početni otplatni plan s osnova ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od trenutka sklapanja ugovora do konačne otplate kredita te utvrdio razliku u iznosu od 4.336,01 kuna. Nadalje, da u razdoblju od 31.01.2008. do 25.11.2013. godine zbroj pretplate po anuitetima iznosi ukupno 19.749,23 kn kako je to prikazano u stupcu br. 5, od čega razlika više plaćenih kamata iznosi ukupno 4.336,01 kn (stupac 3) dok razlika s osnove valutne klauzule iznosi ukupno 15.413,22 kn (stupac 4).
43. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da odredba čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Kako je tuženik istakao prigovor zastare sud je dužan očitovati se na istaknuti materijalno pravni prigovor. Odredba čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok odredba čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredba čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
44. Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.
45. Naime, navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovita kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
46. Utvrđenje ništetnosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena ugovor može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj. Utvrđenje ništetnim ugovora poduzima se, bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud po službenoj dužnosti, radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih učinaka zastarnim rokovima za restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut. Osim toga, ništetnost je sredstvo pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim propisima. Pravna posljedica ništetnosti u ovom slučaju je jednostrana restitucija u dvostranoobveznom ugovoru vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut zastare. Kako je ugovorna odredba ništetna, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih prestacija jer se smatra da ugovor u tom dijelu nije niti nastao, pa je onda takva posljedica posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog početka ne proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja. Svaka ugovorna strana mora vratiti svojem suugovorniku ono što je od njega primila. Dakle, vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu restitucije kod ništetnosti razlikuje od restitucije kod drugih obveznopravnih instituta koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima. Ograničenje zastarom obezvrijedilo bi institut ništetnosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno djelovanje kao jedno od bitnih obilježja).
47. Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto nedopušteno i da (vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti zbog digniteta druge ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica ništavosti. Prihvaćanjem zastare za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka stvari (novca), izostala bi faktična posljedica tog instituta koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništavih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog je ograničenja.
48. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 24. travnja 2021., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti odredba čl. 225 ZOO koja propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen drugi zastarni rok, dok je presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. godine, to je razvidno da je predmetna tužba u pogledu zahtjeva za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi podnesena izvan zastarnog roka, slijedom čega se prigovor zastare tuženika u tom dijelu ukazuje osnovanim.
49. Dakle, sud je utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, kao i dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a na temelju rezultata provedenog postupka te provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj preplatio samo zbog valutne klauzule iznos od 15.413,22 kuna.
50. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da zastara (u pogledu isplaćenog po osnovi ništetnosti valutne klauzule) počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Trgovački sud u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio presudu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008., ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta odluka je postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6332/17 od 14. lipnja 2018., s datumom donošenja te odluke.
51. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 24. travnja 2021. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 14. lipnja 2018. godine, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim. (Tako i ŽS Varaždin Gž- 1252/2021-2)
52. Nadalje, neosnovan je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda pozivom na odredbu čl. 11.st.3. Ugovora. Naime, Odredbom čl. 11.st.3. Ugovora o kreditu propisano je da je u slučaju spora nadležan sud u Zagrebu. Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je da će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive unijete su, između ostalog i u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP) odredbom čl. 3. toč. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a odredba čl. 49. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. Budući da tuženik niti tvrdi a niti dokazuje uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 13. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 50. toč. 19. ZZP koja određuje da odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača ostvariti prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na teret potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavlja ugovornu odredbu koja se može smatrati nepoštenom.
53. I konačno, odredbom čl. 55. st. 1. ZZP je određeno kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba Ugovora o kreditu gdje je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, za tuženika predstavlja odredbu propisanu u čl. 50. toč. 19. ZZP jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. st. 1. ZZP te, sukladno odredbi čl. 51. st. 1. ZZP takva se odredba ima smatrati nepoštenom.
54. Ovo zbog toga, što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača-tužitelja pa je tako tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. ( Tako i ŽS ZG Gž-945/20-2)
55. Odredbom čl. 48. st.1. ZPP je određeno kako je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, a čl. 59. ZPP da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
56. Uvidom u spis utvrđeno je kako je ugovor o kreditu potpisan u S., pa se ima smatrati da je spor nastao povodom djelatnosti jedinice tužitelja koja se nalazi u S..
57. Dakle, na tužitelju je izbor da li će tužbu podnijeti u Općinskom građanskom sudu u Zagrebu ili Općinskom sudu u Splitu, sukladno odredbi čl. 46. st.1. ZPP u vezi čl. 59. ZPP.
58. Kako je tužitelj predao tužbu Općinskom sudu u Splitu, ima se smatrati da se odlučio za ovaj sud, te je isti sud nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
59. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
60. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
61. Slijedom iznijetoga budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu pozivajući se na predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tužitelj u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promejnjiva kamatna stopa kao i valutna klauzula, a koja je ništetna slijedom čega sud nije smatrao potrebnim izvoditi predložene dokaze saslušanjem djelatnika tuženika niti tužitelja budući citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
62. Slijedom svega navedenog, sud je tužbeni zahtjev ocijenio djelomično osnovanim i naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 26.151,47 kuna na ime glavnice sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne novine 78/15), te je odlučeno kao u izreci presude.
63. Nadalje, odredbom članka 220 st 2. ZPP- a propisano je da sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, slijedom čega sud nije smatrao potrebnim izvoditi predložene dokaze saslušanjem djelatnika tuženika niti tužitelja budući citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
64. Nadalje, neosnovan je prigovor nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije kao paušalan obzirom su nesporno tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor ugovorne strane pobijanog Ugovora te time tužitelj nesporno kao oštećena strana aktivno legitimiran na podnošenje predmetne tužbe protiv kreditora odnosno baš ovdje tuženika, kao odgovorne strane, dok solidarni jamac i založni dužnik u predmetnoj pravnoj stvari imaju položaj običnih suparničara, a ne jedinstvenih ni nužnih jer je vjerovnik namiren, slijedom čega tužba nije neuredna u smislu odredbe čl. 109 ZPP-a iako nisu obuhvaćeni svi sudionici predmetnog pravnog posla.
65. Slijedom iznijetoga budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu pozivajući se na predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tužitelj u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 15.413,22 kuna na ime glavnice sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO- a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne novine 78/15), te je odlučeno kao u izreci presude.
66. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, te sastava podneska od 10.rujna 2021. 100 bodova, sastav podneska od 17.studenog 2021. 100 bodova, zastupanje na ročištu od 26.studenog 2021. 100 bodova, sastav podneska od 10.siječnja 2022. 100 bodova, zastupanje na ročištu od 18.veljače 2022. 100 bodova, sastav podneska od 1.lipnja 2022. 100 bodova, zastupanje na ročištu od 8.rujna 2022. 100 bodova, te ročištu za objavu odluke 50 bodova odnosno sveukupno 850 bodova, pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 10,00 kuna (Tbr. 50) iznosi 8.500,00 kuna, uvećano za trošak vještačenja od 2.500,00 kuna iznosi 11.000,00 kuna te trošak sudskih pristojbi na tužbu od te presudu od po 237,76 kuna odnosno 11.475,52 kune. Obzirom na uspjeh tužitelja dijelom u osnovu, a dijelom u visini sud ocjenjuje uspjeh tužitelja sa 80 % umanjeno za uspjeh tuženika 20 % iznosi 60 % slijedom čega je tužitelju priznat trošak u iznosu od 6.885,31 kuna.
67. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
Split, 30. rujna 2022.
Sutkinja
Maja Anušić v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Dna:
- punomoćniku tužitelja
- punomoćniku tuženika
- u spis
