REPUBLIKA HRVATSKA

P-2232/19

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja S. V. iz Ž., O.:

…, zastupan po pun. I. Š. odvj. u Z., protiv tuženika

Z. B. d.d. Z., O.:

…., zastupan po pun. K. K. odvj. u Z., radi utvrđenja i

isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 08. srpnja 2022. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja L. R. odvj. vjež. u Z., i zamj. pun. tuženika K. M. odvj. vjež. u Z., dana 30. rujna 2022. godine,

r i j e š i o j e :

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obvezu tuženika da dostavi sudu svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o namjenskom kreditu br. …, zaključen između tužiteja i tuženika, a posebno obračunske liste, odluke - obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi, te evidencije uplata po kreditu izvršenih od strane tužitelja.

p r e s u d i o  j e :

I Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi;

"- Utvrđuje se da je Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208223660 od 09. siječnja 2007. godine, zaključen između tužitelja i tuženika, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti–vratiti tužitelju iznos od 238.450,47 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na

-iznos od 65,62 kuna sa kamatom od 08.02.2007. godine

-iznos od 2.671,14 kuna sa kamatom od 10.03.2007. godine

-iznos od 2.657,88 kuna sa kamatom od 10.04.2007. godine

-iznos od 2.609,61 kuna sa kamatom od 10.05.2007. godine

-iznos od 2.616,70 kuna sa kamatom od 10.06.2007. godine

-iznos od 2.581,31 kuna sa kamatom od 10.07.2007. godine

-iznos od 2.604,78 kuna sa kamatom od 10.08.2007. godine

-iznos od 2.608,64 kuna sa kamatom od 10.09.2007. godine

-iznos od 2.574,45 kuna sa kamatom od 10.10.2007. godine

-iznos od 2.831,96 kuna sa kamatom od 10.11.2007. godine

-iznos od 2.823,14 kuna sa kamatom od 10.12.2007. godine

-iznos od 2.862,23 kuna sa kamatom od 10.01.2008. godine

-iznos od 2.899,29 kuna sa kamatom od 10.02.2008. godine

-iznos od 3.166,31 kuna sa kamatom od 10.03.2008. godine

-iznos od 3.124,87 kuna sa kamatom od 10.04.2008. godine

-iznos od 3.078,73 kuna sa kamatom od 10.05.2008. godine

-iznos od 3.078,25 kuna sa kamatom od 10.06.2008. godine

-iznos od 3.054,16 kuna sa kamatom od 10.07.2008. godine

-iznos od 3.035,34 kuna sa kamatom od 10.08.2008. godine

-iznos od 3.048,78 kuna sa kamatom od 10.09.2008. godine

-iznos od 3.147,72 kuna sa kamatom od 10.10.2008. godine

-iznos od 3.253,40 kuna sa kamatom od 10.11.2008. godine

-iznos od 3.153,83 kuna sa kamatom od 10.12.2008 godine

-iznos od 3.342,75 kuna sa kamatom od 10.01.2009. godine

-iznos od 6.947,05 kuna sa kamatom od 10.03.2009. godine

-iznos od 3.327,91 kuna sa kamatom od 11.04.2009. godine

-iznos od 3.343,60 kuna sa kamatom od 12.05.2009. godine

-iznos od 3.302,74 kuna sa kamatom od 10.06.2009. godine

-iznos od 3.316,39 kuna sa kamatom od 10.07.2009. godine

-iznos od 3.438,27 kuna sa kamatom od 11.08.2009. godine

-iznos od 3.069,33 kuna sa kamatom od 10.09.2009. godine

-iznos od 408,06 kuna sa kamatom od 15.09.2009. godine

-iznos od 3.436,31 kuna sa kamatom od 11.10.2009. godine

-iznos od 3.461,06 kuna sa kamatom od 11.11.2009. godine

-iznos od 3.464,99 kuna sa kamatom od 10.12.2009. godine

-iznos od 2.565,00 kuna sa kamatom od 15.01.2010. godine

-iznos od 2.679,62 kuna sa kamatom od 11.02.2010. godine

-iznos od 2.161,90 kuna sa kamatom od 10.03.2010. godine

-iznos od 6.603,73 kuna sa kamatom od 10.04.2010. godine

-iznos od 4.322,00 kuna sa kamatom od 18.05.2010. godine

-iznos od 312,28 kuna sa kamatom od 12.07.2010. godine

-iznos od 604,00 kuna sa kamatom od 15.07.2010. godine

-iznos od 4.273,81 kuna sa kamatom od 19.07.2010. godine

-iznos od 5.657,51 kuna sa kamatom od 11.08.2010. godine

-iznos od 4.771,78 kuna sa kamatom od 14.09.2010. godine

-iznos od 3.930,31 kuna sa kamatom od 10.10.2010. godine

-iznos od 3.950,56 kuna sa kamatom od 10.11.2010. godine

-iznos od 3.588,64 kuna sa kamatom od 10.12.2010. godine

-iznos od 500,00 kuna sa kamatom od 03.01.2011. godine

-iznos od 3.570,52 kuna sa kamatom od 13.01.2011. godine

-iznos od 3.744,11 kuna sa kamatom od 14.02.2011. godine

-iznos od 449,45 kuna sa kamatom od 10.03.2011. godine

-iznos od 4.200,49 kuna sa kamatom od 10.06.2011. godine

-iznos od 5.339,79 kuna sa kamatom od 17.06.2011. godine

-iznos od 1.384,64 kuna sa kamatom od 21.06.2011. godine

-iznos od 4.460,85 kuna sa kamatom od 14.07.2011. godine

-iznos od 350,00 kuna sa kamatom od 22.07.2011. godine

-iznos od 244,00 kuna sa kamatom od 09.08.2011. godine

-iznos od 9.714,75 kuna sa kamatom od 11.08.2011. godine

-iznos od 4.200,00 kuna sa kamatom od 12.08.2011. godine

-iznos od 8.000,00 kuna sa kamatom od 27.11.2012. godine

-iznos od 1.870,01 kuna sa kamatom od 18.03.2013. godine

-iznos od 1.562,19 kuna sa kamatom od 15.04.2013. godine

-iznos od 1.936,06 kuna sa kamatom od 17.05.2013.godine

-iznos od 1.898,83 kuna sa kamatom od 14.06.2013. godine

-iznos od 1.772,30 kuna sa kamatom od 17.07.2013. godine

-iznos od 653,17 kuna sa kamatom od 14.08.2013. godine

-iznos od 1.511,73 kuna sa kamatom od 13.09.2013. godine

-iznos od 361,33 kuna sa kamatom od 16.10.2013. godine

-iznos od 1.906,57 kuna sa kamatom od 21.11.2013. godine

-iznos od 1.939,13 kuna sa kamatom od 19.12.2013. godine

-iznos od 1.937,57 kuna sa kamatom od 20.01.2014. godine

-iznos od 2.138,90 kuna sa kamatom od 18.02.2014. godine

-iznos od 1.114,65 kuna sa kamatom od 17.03.2014. godine

-iznos od 266,79 kuna sa kamatom od 22.07.2014. godine

-iznos od 394,08 kuna sa kamatom od 17.02.2015. godine

-iznos od 652,81 kuna sa kamatom od 16.12.2015. godine

-iznos od 183,53 kuna sa kamatom od 18.01.2016. godine

-iznos od 1.152,28 kuna sa kamatom od 15.02.2016. godine

-iznos od 778,69 kuna sa kamatom od 14.03.2016. godine

-iznos od 1.449,41 kuna sa kamatom od 13.04.2016. godine

-iznos od 263,97 kuna sa kamatom od 14.07.2016. godine

-iznos od 673,15 kuna sa kamatom od 17.08.2016. godine

-iznos od 1.632,56 kuna sa kamatom od 14.09.2016. godine

-iznos od 1.426,53 kuna sa kamatom od 13.10.2016. godine

-iznos od 1.661,28 kuna sa kamatom od 15.11.2016. godine

-iznos od 1.462,99 kuna sa kamatom od 15.12.2016. godine

-iznos od 1.644,81 kuna sa kamatom od 16.01.2017. godine

-iznos od 474,41 kuna sa kamatom od 20.01.2017. godine

-iznos od 1.344,73 kuna sa kamatom od 14.02.2017. godine

-iznos od 873,59 kuna sa kamatom od 20.02.2017. godine

-iznos od 1.380,45 kuna sa kamatom od 14.03.2017. godine

-iznos od 873,59 kuna sa kamatom od 21.03.2017. godine

-iznos od 589,30 kuna sa kamatom od 18.04.2017. godine

-iznos od 873,59 kuna sa kamatom od 24.04.2017. godine

-iznos od 1.481,56 kuna sa kamatom od 15.05.2017. godine

-iznos od 873,59 kuna sa kamatom od 19.05.2017. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 02. veljače 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011. godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% polugodišnje, za razdoblje od 1.kolovoza 2016. godine pa do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14 % polugodišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05 % polugodišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2016.godine po stopi od 7,88% polugodišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine pa do isplate po stopi od 7,68% polugodišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

- Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2 Ugovora o namjenskom kreditu broj …, koji su stranke zaključile 09.

siječnja 2007. god., te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa, kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF.

III Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa isplatiti iznos od ukupno 26.704,64 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na:

-iznos od 228,22 kuna sa kamatom od 11.11.2007. godine,

-iznos od 227,51 kuna sa kamatom od 11.12.2007. godine,

-iznos od 230,66 kuna sa kamatom od 11.01.2008. godine,

-iznos od 233,65 kuna sa kamatom od 11.02.2008. godine,

-iznos od 452,81 kuna sa kamatom od 11.03.2008. godine,

-iznos od 446,89 kuna sa kamatom od 11.04.2008. godine,

-iznos od 440,29 kuna sa kamatom od 11.05.2008. godine,

-iznos od 440,22 kuna sa kamatom od 11.06.2008. godine,

-iznos od 436,77 kuna sa kamatom od 11.07.2008. godine,

-iznos od 434,08 kuna sa kamatom od 11.08.2008. godine,

-iznos od 436,01 kuna sa kamatom od 11.09.2008. godine,

-iznos od 450,15 kuna sa kamatom od 11.10.2008. godine,

-iznos od 465,27 kuna sa kamatom od 11.11.2008. godine,

-iznos od 451,03 kuna sa kamatom od 11.12.2008. godine,

-iznos od 478,05 kuna sa kamatom od 11.01.2009. godine,

-iznos od 495,30 kuna sa kamatom od 11.03.2009. godine,

-iznos od 495,30 kuna sa kamatom od 11.03.2009. godine,

-iznos od 475,92 kuna sa kamatom od 12.04.2009. godine,

-iznos od 478,17 kuna sa kamatom od 13.05.2009. godine,

-iznos od 472,32 kuna sa kamatom od 11.06.2009. godine,

-iznos od 474,28 kuna sa kamatom od 11.07.2009. godine,

-iznos od 636,44 kuna sa kamatom od 12.08.2009. godine,

-iznos od 644,12 kuna sa kamatom od 11.09.2009. godine,

-iznos od 634,80 kuna sa kamatom od 12.10.2009. godine,

-iznos od 641,33 kuna sa kamatom od 12.11.2009. godine,

-iznos od 642,03 kuna sa kamatom od 11.12.2009. godine,

-iznos od 656,55 kuna sa kamatom od 16.01.2010. godine,

-iznos od 665,10 kuna sa kamatom od 12.02.2010. godine,

-iznos od 675,38 kuna sa kamatom od 11.04.2010. godine,

-iznos od 675,38 kuna sa kamatom od 11.04.2010. godine,

-iznos od 689,90 kuna sa kamatom od 19.05.2010. godine,

-iznos od 710,97 kuna sa kamatom od 20.07.2010. godine,

-iznos od 694,62 kuna sa kamatom od 12.08.2010. godine,

-iznos od 694,62 kuna sa kamatom od 12.08.2010. godine,

-iznos od 748,78 kuna sa kamatom od 15.09.2010. godine,

-iznos od 728,25 kuna sa kamatom od 11.10.2010. godine,

-iznos od 732,00 kuna sa kamatom od 11.11.2010. godine,

-iznos od 444,90 kuna sa kamatom od 11.12.2010. godine,

-iznos od 460,22 kuna sa kamatom od 14.01.2011. godine,

-iznos od 443,25 kuna sa kamatom od 15.02.2011. godine,

-iznos od 476,65 kuna sa kamatom od 11.06.2011. godine,

-iznos od 484,66 kuna sa kamatom od 18.06.2011. godine,

-iznos od 498,15 kuna sa kamatom od 15.07.2011. godine,

-iznos od 563,83 kuna sa kamatom od 12.08.2011. godine,

-iznos od 563,83 kuna sa kamatom od 12.08.2011. godine,

-iznos od 441,60 kuna sa kamatom od 13.08.2011. godine,

-iznos od 391,24 kuna sa kamatom od 28.11.2012. godine,

-iznos od 391,24 kuna sa kamatom od 28.11.2012. godine,

-iznos od 389,99 kuna sa kamatom od 16.04.2013. godine,

-iznos od 380,04 kuna sa kamatom od 15.06.2013. godine,

-iznos od 382,04 kuna sa kamatom od 14.09.2013. godine,

-iznos od 389,36 kuna sa kamatom od 20.12.2013. godine,

-iznos od 390,47 kuna sa kamatom od 19.02.2014. godine,

-te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od ukupno 23.290,89 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na;

-iznos od 6,35 kuna sa kamatom od 11.03.2007. godine,

-iznos od 0,85 kuna sa kamatom od 11.02.2008. godine,

-iznos od 48,71 kuna sa kamatom od 11.03.2008. godine,

-iznos od 13,20 kuna sa kamatom od 11.04.2008. godine,

-iznos od 32,78 kuna sa kamatom od 11.10.2008. godine,

-iznos od 123,34 kuna sa kamatom od 11.11.2008. godine,

-iznos od 38,01 kuna sa kamatom od 11.12.2008. godine,

-iznos od 199,92 kuna sa kamatom od 11.01.2009. godine,

-iznos od 303,33 kuna sa kamatom od 11.03.2009. godine,

-iznos od 303,33 kuna sa kamatom od 11.03.2009. godine,

-iznos od 187,20 kuna sa kamatom od 12.04.2009. godine,

-iznos od 200,64 kuna sa kamatom od 13.05.2009. godine,

-iznos od 165,62 kuna sa kamatom od 11.06.2009. godine,

-iznos od 177,32 kuna sa kamatom od 11.07.2009. godine,

-iznos od 133,60 kuna sa kamatom od 12.08.2009. godine,

-iznos od 167,37 kuna sa kamatom od 11.09.2009. godine,

-iznos od 126,39 kuna sa kamatom od 12.10.2009. godine,

-iznos od 155,10 kuna sa kamatom od 12.11.2009. godine,

-iznos od 157,17 kuna sa kamatom od 11.12.2009. godine,

-iznos od 222,03 kuna sa kamatom od 16.01.2010. godine,

-iznos od 259,64 kuna sa kamatom od 12.02.2010. godine,

-iznos od 304,81 kuna sa kamatom od 11.04.2010. godine,

-iznos od 304,81 kuna sa kamatom od 11.04.2010. godine,

-iznos od 368,66 kuna sa kamatom od 19.05.2010. godine,

-iznos od 461,30 kuna sa kamatom od 20.07.2010. godine,

-iznos od 389,41 kuna sa kamatom od 12.08.2010. godine,

-iznos od 389,41 kuna sa kamatom od 12.08.2010. godine,

-iznos od 627,57 kuna sa kamatom od 15.09.2010. godine,

-iznos od 537,27 kuna sa kamatom od 11.10.2010. godine,,

-iznos od 553,77 kuna sa kamatom od 11.11.2010. godine,

-iznos od 648,35 kuna sa kamatom od 11.12.2010. godine,

-iznos od 762,40 kuna sa kamatom od 14.01.2011. godine,

-iznos od 443,25 kuna sa kamatom od 15.02.2011. godine,

-iznos od 476,65 kuna sa kamatom od 11.06.2011. godine,

-iznos od 484,66 kuna sa kamatom od 18.06.2011. godine,

-iznos od 498,15 kuna sa kamatom od 15.07.2011. godine,

-iznos od 563,83 kuna sa kamatom od 12.08.2011. godine,

-iznos od 563,83 kuna sa kamatom od 12.08.2011. godine,

-iznos od 441,60 kuna sa kamatom od 13.08.2011. godine,

-iznos od 391,24 kuna sa kamatom od 28.11.2012. godine,

-iznos od 391,24 kuna sa kamatom od 28.11.2012. godine,

-iznos od 389,99 kuna sa kamatom od 16.04.2013. godine,

-iznos od 380,04 kuna sa kamatom od 15.06.2013. godine,

-iznos od 382,04 kuna sa kamatom od 14.09.2013. godine,

-iznos od 389,36 kuna sa kamatom od 20.12.2013. godine,

-iznos od 390,47 kuna sa kamatom od 19.02.2014,. godine, sve do isplate,

s tim da za razdoblje do 31.prosinca 2007. god., kamata teče po stopi propisanoj Uredbom Vlade RH o visini stope zakonske zatezne kamate, potom za razdoblje od 01.siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. god., kamata teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem

polugodištu za pet postotnih poena, dok za razdoblje od 01. kolovoza 2015. god., pa do isplate, kamata teče po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

U odnosu na više zatražene zakonske zatezne kamate za razdoblja od dana dospijeća do dana plaćanja svakog mjesečnog anuiteta, podredni tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

IV Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 17. svibnja 2019. god., podnio tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da su stranke dana 09. siječnja 2007. god., zaključile Ugovor o namjenskom kreditu br. …, kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 116.900,00 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,50 % (čl. 12). Mjesečna otplatna rata s tom kamatnom stopom je iznosila 586,07 CHF.

Tuženik je obzirom na odredbe citiranog Ugovora, jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope, na što je tužitelj usmeno prigovorio, dok je kasnije promjene vršio bez da o tome obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor.

Tužitelj je istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene, tako da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni znatno porastao, međutim kao i u odnosu na prvi prigovor, i daljnji prigovori tužitelja su ostali bez ikakvog rezultata. Dakle, sa niti jednom promjenom se tužitelj nije usuglasio.

Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite, što je uostalom i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta, tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik nije kamatnu stopu promijenio na niže, odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog, budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju.

Naime, na međunarodnom tržištu, kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano L. na CHF). Od početka 2009. god., L. neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 %, pa je dakle jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu, tuženik je tužitelju trebao spustiti kamate.

Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome nisu zakoniti ni iz sljedećih razloga:

-Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača,

-sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorne odredbe, što je protivno čl. 97 st. 1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača.

Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl. 102 toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja, iako je s obzirom na stanje na tržištu to mogao učiniti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio, to je njegovo postupanje suprotno čl. 296 ZOO-a.

Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82 st. 1 alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača, koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa se takva odredba sukladno čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača, ima smatrati ništavom.

Odredba tuženika je protivna čl. 110 st. 1 i 2 alineja 8, te čl. 111 st. 1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača.

Konačno, odredbe o promjeni kamatnoj stopi su u suprotnosti i sa odredbom čl. 4 st. 2 D. 93/13 EEZ.

Pored promjenjive kamatne stope, i odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu je kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača, pa i protiv tuženika pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživan po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primio, te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate, to je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji, kao takav, nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost tužitelj kao slabija ugovorna strana nije mogao pregovarati.

Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne su i ostale odredbe, što svakako čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu ne može opstati na bilo koji način, što ga opet u konačnici čini ništetnim.

Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakon o obveznim odnosima, i to konkretno čl. 1111, svaka od ugovornih strana bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja, tužena strana je nepoštena, pa je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužitelju, dok s druge strane tužitelj ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata, i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata, dok na strani tužitelja imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama, ispada da je tužitelj u tom slučaju isplatio i preplatio pozamašan iznos, koji nažalost u ovom trenutku ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija koja se kao takva nalazi u posjedu tužene strane koja mu to odbija predati. Stoga će se konačan iznos odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju, i nakon što se provede financijsko vještačenje, odnosno vještačenje po vještaku financijske-ekonomske struke.

U svakom slučaju tužitelj ima pravo na povrat iznosa koje je preplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi, te po ništetnoj valutnoj klauzuli, odnosno tečajnoj razlici.

Tužitelj mora napomenuti i da je nepoštena praksa prema čl. 108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena.

Dakle, tužitelj je zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika, te ništetne valutne klauzule, isplatio tuženiku veći iznos od onoga što bi morao da su te odredbe bile valjane, međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, ne može u ovom trenutku odrediti zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tužene strane.

Tužitelj je predložio sudu da sukladno odredbi čl. 186 b Zakona o parničnom postupku, donese rješenje kojim će tuženiku naložiti da dostavi sudu svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o nenamjenskom kreditu br. …,

zaključen između stranaka, a posebno obračunske liste, odluke-obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi, te evidencije uplata po kreditu izvršenih od strane tužitelja.

Tužitelj je predložio sudu da nakon što provede predložene dokaze, donese presudu kojom će utvrditi da je Ugovor o nenamjenskom kreditu br. …,

zaključen između stranaka, ništetan, te da kao takav ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tuženiku iznos koji će tuženik odrediti kada tuženik preda svu dokumentaciju vezanu za predmetni Ugovor o nenamjenskom kreditu, a posebno obračunske liste, odluke-obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi, te evidencije uplata po kreditu izvršenih od strane tužitelja, i nakon što isti bude utvrđen knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od dospijeća, pa do isplate.

Ukoliko iz nekog razloga sud utvrdi da bi prednji tužbeni zahtjev bio neosnovan, tužitelj je predložio sudu da usvoji podredni tužbeni zahtjev, a kojim se utvrđuje da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2 Ugovora o nenamjenskom kreditu br. …, koji su stranke zaključile dana 09. siječnja 2007. god., te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa, kao što je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 09. siječnja 2007. god., pa na dalje, kao i promjenjivom tečaju CHF od 09. siječnja 2007. god., pa nadalje.

Tužitelj je predložio sudu da usvoji i podredni tužbeni zahtjev kojim se tuženik obvezuje da mu isplati – vrati na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF, iznos koji će tužitelj konačno precizirati po provedenom vještačenju, po vještaku financijske struke, a nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate.

U odgovoru na tužbu od 21. rujna 2021.god., tuženik navodi da su tužitelj i tuženik sklopili 09. siječnja 2007., Ugovor o namjenskom kreditu broj … kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 116.900,11 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

Navodi da tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u cijelosti te u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i način podešavanja kamatne stope, te kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa od kn 99.000,00 po osnovi navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koji će tužitelj specificirati nakon dostave potrebne dokumentacije i provođenja financijskog vještačenja.

Prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP). Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP. Tuženik ističe kako je zahtjev tužitelja za isplatu posve neodređen kako u dijelu pojedinačnih mjesečnih iznosa tako i u dijelu tijeka zateznih kamata.

Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja.

Nadalje navodi da tužitelj u podnesenoj tužbi predlaže da se sva potrebna dokumentacija temeljem koje bi financijski vještak mogao napraviti izračun potraživanja zatraži odnosno pribavi od tuženika. Tuženik ističe kako je tužitelju tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa dostavio sve isprave koje se odnose na tužiteljev zahtjev iz ugovora o kreditu, te posljedice nemara tužitelja vezano za čuvanje dokumentacije ne mogu teretiti tuženika. Slijedom navedenog, prema mišljenju tuženika, pokušaj prevaljivanja tereta dokaza sa tužitelja na tuženika predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja.

Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane D. J. (V.).

Tuženik navodi da dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom, utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje.

Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat.

Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba, te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

Iako smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo.

Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

Odredbom čl. 118. ZPP-a, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 17. svibnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 17.05.2014. godine nastupila zastara.

Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan, sve i kada bi eventualno bile ništetne pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se tiču načina promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

S obzirom na to da je u trenutku sklapanja ugovora tužitelju bila poznata visina kamatne stope, kao i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita (a i sam tužitelj se poziva na te ”poznate” parametre), u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF (a što se osporava u cijelosti) na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika imali bi se primijeniti početno ugovoreni parametri (početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita).

Naime, eventualnim utvrđenjem ništetnosti pojedinih parametara cijene i predmeta ugovora, ne znači da bi cijena i predmet ugovora bili ništetni u cijelosti, nego samo u jednom dijelu (načinu određivanja), pa stoga, budući da ne bi bili ništetni cijena i predmet ugovora, to ne bi bio ništetan i cijeli ugovor o kreditu, jer isti evidentno može opstati bez tih ništetnih odredbi, odnosno unutar samog ugovora postoji sasvim dovoljno parametara, koji opstaju i temeljem kojih se cijena i predmet ugovora mogu odrediti.

Stoga, budući da su prema odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima, bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.

Osim toga, smisao i svrha odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima nije utvrđenje ništetnosti cijeloga ugovora, nego samo i eventualno pojedinih odredbi (ako su za to ispunjeni uvjeti), a što uostalom ti zakoni i propisuju – (ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe). Odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa, pa stoga ništetnost tih odredbi ne može povlačiti ništetnost cijelog ugovora.

Tuženik nadalje ističe da je dana 17. rujna 2019. godine, objavljena odluka Vrhovnog suda R. H. od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda R. H.

posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C- 81/19, (NG OH c/a SC B. T. S.) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU, bila je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine, između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate.

Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika.

Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: "Da li u područje primjene D. ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja".

Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. D. V. 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: D.) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Z. stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove D..

Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz D. opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora, te da je ta okolnost opravdanje za isključenje D. u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene D. pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.

Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.

Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke, tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa,stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Zaključno, odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti R. H. izračunava na temelju tečaja valute R. H. u

odnosu prema stranoj valuti.

Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC B. T. S.) ta je odredba isključena od ispitivanja

poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti "per se" predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.

Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

Slijedom navedenog, odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Nadalje tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Naime, tuženik je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio.

Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i D. V. E. zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena D. u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, D. u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga D.).

Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj.

Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva D. 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora.

Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s D. 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene D., koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno.

Tuženik ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 04.10.2012. (dalje u tekstu ZIDZPK 112/12). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK 112/12, tuženik je kao Banka bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja).

Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Z.B. d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1.siječnja 2013., a koji Opći uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos.

U odredbama poglavlja 3. Općih uvjeta – “Krediti – načini određivanja visine promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope, navedeno je: “Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.”

U odnosu na CHF kredite, navedeno je slijedeće: “U usklađenju zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu, ugovorima o kreditu s namjenom različitom od stambene namjene, te o kreditu bez određene namjene, ugovorenima s valutnom klauzulom izraženom u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF, primijeniti će se šestomjesečni L. za CHF.”

Dakle, počevši od 01.01.2013., kamatna stopa se mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju 6M L. za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope.

Nesporno je da je tuženik tužitelja obavijestio o strukturiranju kamatne stope za njegov kredit dostavivši mu dana 8. siječnja 2013. godine Obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope u kojoj je utvrdio da se kamatna stopa po kreditu tužitelja sastoji od:

- Varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M L. za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena; te

- Fiksnog dijela koji iznosi 5,985 postotnih poena.

Dodatno, tuženik je obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, a što je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa nesporno i činio kao i da na dan 1. srpnja 2013, koji je prvi Dan redovitog usklađivanja u smislu Općih uvjeta poslovanja te na Dan redovitog usklađenja 1. siječnja 2014. neće u izračunu kamatne stope primijeniti eventualni porast vrijednosti L.-a za CHF u odnosu na njegovu vrijednost na dan 31.12.2012, već jedino njen eventualni pad. Tuženik je dakle, udovoljio zakonskoj obvezi tako da je donio nove Opće uvjete te strukturirao kamatnu stopu sukladno relevantnim odredbama ZIDZPK 112/12.

Tuženik je, stoga, tek od stupanja na snagu Općih uvjeta kojima je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2013., mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio.

Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija R. H., HNB, VSRH u presudi Revt- 294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u

presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine).

Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK.

Nadalje, tuženik ističe da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije.

Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.

Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,50 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.

Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.

Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (V. G., K. ZOO, 2005. g., str. 7.).

Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Presuda Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br. Pž-7129/13, potrošača u skladu sa praksom suda

E. unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.

Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga D. i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.

Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14), odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima (S. l. br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "NN" br. 53/91., 73/91., 3/94.,

111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("NN" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda R. H.

iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.

Tužitelj u podnesku od 27. listopada 2021. god., navodi da su neosnovani prigovori tužene u pogledu zahtjeva tužitelja koji se temelji na odredbi čl.186 b Zakona o parničnom postupku. Naime, s obzirom na činjenicu da tužena strana tužitelju nije dostavljala cjelokupnu dokumentaciju, a u ovom trenutku bi bilo iluzorno očekivati da bi tužena strana, kao stranka u postupku i kao strana koja je svjesna razloga traženja dokumentacije, tužitelju, kao i bilo kojem drugom korisniku kredita u CHF, dostavila cjelokupnu dokumentaciju. Naime, s obzirom da je upravo bankama, pa tako i tuženoj, u cilju da ostvare što bolji uspjeh u parnici, očito je da bi nedostavljanjem dijela dokumentacije, tim više što za takvo postupanje ne bi imala nikakvih sankcija, za sebe pokušala izvući maksimalnu korist. Dakle, ukratko, tužena tužitelju nije dostavila svu potrebnu dokumentaciju, a u ovom trenutku je vrlo vjerojatno da na osobno traženju istu ne bi dostavila cjelovitu, pa tužiteljica ustraje kod svojeg prijedloga koji se temelji na odredbi čl.186 b Zakona o parničnom postupku.

Upravo zbog naprijed navedenog, tužitelj predlaže sudu zanemariti paušalne prigovore tužene strane i provesti predloženo financijsko vještačenje, kako bi nakon toga, naravno po pribavi dokumentacije od tužene strane, tužitelj mogao precizirati tužbeni zahtjev.

Nadalje navodi da u ovom postupku traži utvrđenje ništetnim osnovnog ugovora ili, podredno, ništetnim pojedinih odredbi osnovnog ugovora sukladno pravomoćnom presuđenju iz kolektivnog spora. Da se radi o ništetnim odredbama koje, kao takve, daju tužitelju pravo na postavljanje kondemnatornog zahtjeva ne bi smjelo biti sporno, i o tom je, u nekoliko navrata svoj stav zauzeo i Vrhovni sud RH, a na te odluke ukazao je i Vrhovni sud RH u rješenju dostavljenom od strane tuženika. Radi se, naime, o odlukama broj Rev-2868/2018 od 12.veljače 2019.godine, te Rev 2221/2018 od 03.rujna 2019.godine. Iz ovih odluka, dakle, nesporno slijedi da tužitelj ima pravo potraživati isplatu koju potražuje u ovom postupku. O kolikom iznosu se radi, svakako, utvrdit će se po vještaku financijske struke nakon provođenja toga dokaza koji je tužitelj i predložio, i na način kako je to tužitelj predložio. Prednje odluke Vrhovnog suda R. H. broj Rev-2868/2018 od 12.veljače 2019.godine, te Rev 2221/2018 od 03.rujna 2019.godine, ujedno su odluke u kojima je Vrhovni sud RH, kao ¨korektor¨ sudske prakse, zauzeo bitno drugačije pravno shvaćanje od odluka Općinskih i Županijskih sudova na koje ukazuje tuženik u svojem podnesku i koje odluke su, nesporno, s obzirom na brojnost drugih odluka koje su donesene u korist tužitelja, izuzeci s kojima se tužena strana ne bi trebala posebno hvaliti.

Nadalje, što se tiče ostalih navoda tužene strane, tužitelj ističe da su ti navodi u suprotnosti:

-sa odredbama Zakona o zaštiti potrošača na koje se tužitelj pozvala u tužbi;

-sa pravomoćnim presuđenjem po kolektivnoj tužbi potrošača u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br.P-1401/12, koja odluka obvezuje sud u ovom postupku;

-suprotni odredbama Zakona o obveznim odnosima naročito odredbi čl.1111 i čl.1115 Zakona o obveznim odnosima;

-suprotni odredbama D. 93/13/EEZ naročito odredbi čl.3 st.1 i čl.5 citirane D.;

-suprotni odlukama Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 te Rev-1172/2018 u identičnim pravnim stvarima;

te, konačno, a što je vrlo bitno za osnovni tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost cijelog ugovora,

-suprotni odluci Europskog suda za ljudska prava donesenog u predmetu C- 118/17 u identičnoj pravnoj stvari, u kojem postupku je utvrđeno da je cjelokupan ugovor koji glasi na valutu CHF ništetan, budući da ne može opstati bez ništetnih odredbi, a koje odredbe su, i do sada, u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br.P-1401/12, utvrđene ništetnim, a koja odluka se temelji na naprijed citiranim odredbama materijalnog prava.

U podnesku od 13. prosinca 2021. god., tužitelj navodi da precizira zadatak vještačenja, a koji zadatak je sud zamoljen dostaviti imenovanom vještaku zajedno sa dokumentacijom koju će naložiti tuženiku da dostavi u spis.

Slijedom prednje navedenog, tužitelj predlaže da vještak financijske struke utvrdi ukupne uplate svih do sada plaćenih mjesečnih anuiteta od strane tužitelja prema tuženiku po predmetnom ugovoru o kreditu uz obračun zakonskih zateznih kamata na svaki isplaćeni anuitet. Također, treba izračunati u kojem je trenutku, odnosno s isplatom kojeg anuiteta, kada se računa uplaćena glavnica po mjesečnim obrocima uvećana za zakonske zatezne kamate do dana obračuna (izrade nalaza i mišljenja), došlo do zatvaranja-prijeboja međusobnih tražbina između stranaka, odnosno u kojem trenutku je tužitelj prema tuženiku isplatio kunsku vrijednost kredita, te da nakon toga posebno naznači preostale isplaćene mjesečne anuitete sa zakonskom zateznom kamatom. Sve naprijed navedeno vezano je za osnovni tužbeni zahtjev.

U pogledu podrednih tužbenih zahtjeva vještak bi trebao izračunati preplatu tužitelja u odnosu na predmetni kredit, a koja preplata se odnosi na promjenu kamatne stope i tečaja švicarskog franka s tim da bi trebao računati da bi kroz sav period otplate kredita od njegovog ugovaranja pa nadalje trebala važiti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu važeći na dan sklapanja spornog ugovora o kreditu. U ovom dijelu, a da bi tužitelj bio u mogućnosti posebno urediti tužbeni zahtjev s osnova pretplate po ništetnoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nužno je da vještak u različitim tablicama prikaže svaku navedenu pretplatu.

Na pripremnom ročištu dana 17. prosinca 2021. god., tužitelj je predložio sudu da naloži tuženiku da dostavi svu relevantnu dokumentaciju vezanu za predmetni kredit, kako bi se isti mogao dostaviti vještaku financijske struke koji će izraditi nalaz i mišljenje, nakon čega će biti u mogućnosti precizirati tužbeni zahtjev. Tuženik na istom ročištu navodi da je sva dokumentacija potrebna za izradu vještva dostavljena uz odgovor na tužbu od 21. rujna 2021. godine. Tuženik je predložio da vještak iskaže koje uplate po predmetnom kreditu nisu vršene od strane tužitelja, već od strane drugih osoba odnosno gospođe D. J..

Stalni sudski vještak za financije M. J. dipl.oec., u vještvu od 14.

ožujka 2022. god., navodi da je na temelju rješenja ovog suda od 17. prosinca 2021. god., izrađen je nalaz i mišljenje u pravnoj stvari između tužitelja S. V. iz Ž., protiv tuženika Z. B. d.d. (u daljnjem tekstu B.), radi

isplate. Zadaća vještaka je utvrditi okolnosti sukladno dokaznim prijedlozima tužitelja navedenim u tužbi i podnesku od 13. prosinca 2021. godine, te dokaznim prijedlozima tuženika sa ročišta od 17. prosinca 2021. godine.

Navodi da je dana 17.05.2019., tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni kamatne stope i tečaja švicarskog franka od strane kreditora.

Kredit pod brojem … je ugovoren dana 09.01.2007. godine, između tužitelja, kao korisnika i Banke, kao davatelja kredita na iznos od CHF=116.900,11 na rok od 360 mjeseci. Iskorišten je u iznosu od CHF=116.900,11. Isplaćen je u kunama 30.01.2007., prema srednjem tečaju HNB-a 1 CHF=4,546882 Kn, te je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 4,50% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 586,07 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Prvi anuitet je dospio 01.03.2007. godine. Banka je od 01.10.2007. godine povisila kamatnu stopu na 5,15% godišnje, te ju je kroz otplatu višekratno mijenjala sve do otkazivanja kredita 18.03.2014. godine, a kroz cijelo je razdoblje bila veća stope od početno ugovorene. S obzirom kako je kredit zbog neuredne otplate otkazom u cijelosti učinjen dospjelim, obračunavao je preplatu anuiteta s osnove promjene tečaja CHF i kamate do dana otkaza samog kredita. Kasnije manje uplate su jedino mogle biti iskorištene za podmirivanje zatezne kamate.

Navodi da je tužitelj u podnesku od 13.12.2021. zatražio utvrđivanje preplate uz obračun zateznih kamata na svaki isplaćeni anuitet, a kojim su se uplatama prebila međusobna potraživanja između tužitelja i tuženika. Ovaj izračun nije mogao izvršiti zbog nejasno postavljenog zahtjeva, te moli tužitelja za pojašnjenje da li su sve uplate služile na ime zatvaranje glavnice, ili su uplate služile i za zatvaranje obveza s osnove ugovorene kamate, tj da li tužitelj tuženiku priznaje redovnu kamatu po glavnici. Također je za izračun potrebno definirati da li se računaju isključivo isplaćeni i uplaćeni kunski iznosi, ili iznosi u švicarskom franku. Ujedno za ovaj obimniji izračun koji traži znatno vrijeme rada, moli sud da od tužitelja zatraži dodatan predujam od 1.000,00 kn.

U ovom je Nalazu i mišljenu izvršio obračun preplate kredita sukladno podrednim tužbenim zahtjevima, do datuma otkazivanja kredita. Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao, a na osnovi ukupne dokumentacije bilo je moguće precizno utvrditi razliku između anuiteta po mijenjanom otplatnom planu i anuiteta ugovorenih po početnoj kamatnoj stopi. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablici koja prileži ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope. Povećanje iznosa anuiteta zbog promjene kamatne stope su prikazani u stupcu br. 12, a kunska je protuvrijednost dobivena umnoškom razlike anuiteta s tečajem na dan plaćanja u stupcu 16. Više plaćeni mjesečni anuiteti zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 17, a dobiveni su razlikom umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Zbirni je iznos ukupne razlike anuiteta prikazan u stupcu broj 18. tablice. U stupcu br. 19 je zabilježeno ime uplatitelja anuiteta ukoliko je isto bilo dostupno u evidenciji prometa po kreditu.

Datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta, čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem je obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

Vještak cijeni da je vještvo napravljeno sukladno rješenju ovog suda od 17. prosinca 2021. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-2232/2019. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.

Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je: Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj … (partija …). U razdoblju od 01.10.2007., do otkaza kredita tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN HNB-a važeći na dan plaćanja.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 01.11.2007. do 18.02.2014., platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu Kn=26.704,64. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, u gore navedenom razdoblju platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen, u ukupnom iznosu Kn=23.290,89. Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi Kn=49.995,53. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku vještva.

Tužitelj u podnesku od 31. ožujka 2022. god., navodi da je zaprimio vještvo stalnog sudskog vještaka za financije M. J. od 14. ožujka 2022. godine,

koji sadrži dopis vještaka u kojem traži da se precizira uputa za izračun pretplate po kreditu u odnosu na zatraženo utvrđenje ništetnim cijelog ugovora kao i da se na ime troškova za vještačenje uplati dodatan iznos od 1.000,00 kuna, a koji iznos je potreban zbog obimnosti posla.

Prvenstveno se tužitelj očituje kako je za osnovni tužbeni zahtjev tužitelja odnosno utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, potrebno samo prikazati sve mjesečne uplate koje je tužitelj uplaćivao tuženiku na ime otplate kredita, odnosno da u tom dijelu nema potrebe vršiti bilo kakav obračun u smislu što tim uplatama tužitelj podmiruje. Takav zadatak vještaku bi bio potpuno irelevantan. Dakle, jednostavno, vještak je dužan samo prikazati izvršene uplate (visinu uplaćenog anuiteta i dan kad je taj anuitet uplaćen), a sve kako bi nakon toga tužitelj mogao urediti tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost cijelog ugovora.

S obzirom da se radi o jednostavnom tabelarno prikazu mjesečnih uplata koje je tužitelj izvršavao na ime otplate kredita tuženiku, to tužitelj ne vidi osnov da se račun vještaka za izradu nalaza i mišljenja u ovoj pravnoj stvari plaća još dodatnih 1.000,00 kuna.

U podnesku od 07. travnja 2022. god., tuženik navodi da ostaje kod istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, odgovora na tužbu, svih prigovora, dokaznih prijedloga i dosadašnjih navoda.

U odnosu na predmetni nalaz i mišljenje, tuženik ističe da ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja, i to iz razloga koje će u nastavku iznijeti.

Nadalje, tuženik smatra i da je sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim (a što se osporava u cijelosti), dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer su tečaj CHF ili kamatna stopa bili niži od početnih. Naime, kao pravni učinak ništetnosti, ZOO odredbom članka 323., propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

Obzirom da se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora prema općim pravilima obveznog prava ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od onoga po kojem je kredit bio isplaćen i one kamatne stope koju je tužitelj inicijalno plaćao.

Tako je odlučio i Županijski sud u Slavonskom Brodu, S. služba u P.,

u presudi Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021. u kojoj navodi: „Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor prijeboja, drugostupanjski sud smatra da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tuženik tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što članak 323. stavak 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takovog ugovora. Zbog toga je ovaj sud odlučio djelomično prihvatiti žalbu tuženika te preinačiti dosuđujući dio prvostupanjske presude iz stavka I izreke iste na način da je od ukupnog iznosa koji je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici, odbijen iznos od 1.984,78 kn, koliko je sudska vještakinja izračunala da je tužiteljica trebala više platiti tuženiku uzimajući u obzir fiksni tečaj švicarskog franka koji je u konkretnom slučaju primijenjen.“

Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati, pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („NN“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača, te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik se dodatno očituje kako slijedi. Naime, sve da je naslovnom sudu dopušteno ocjenjivati jesu li pojedine ugovorne odredbe poštene, tuženik ističe kako možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora kako to neosnovano smatra tužitelj.

Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

Nadalje, odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, a koji zakon čini lex generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača, propisano je skoro jednako da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Ukoliko bi se i smatrala ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli, a što se u cijelosti osporava, to nipošto ne bi značilo da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu.

Čak je i VTS RH u odluci od 14. lipnja 2018. godine (posl.br. Pž-6632/2017), utvrdio da je predmet tužbenog zahtjeva u kolektivnom postupku ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni, i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati, a isto potvrđuje i Vrhovni sud RH u oglednom postupku, posl. br. Gos 1/2019.

Nadalje, ukazuje se naslovnom sudu na intenciju zakonodavca prilikom donošenja D. 93/13, a to je da se ugovori koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima održe na snazi bez obzira na ništetnost pojedinih odredbi ugovora.

U uvodnoj izjavi D. 93/13, tako se donošenje D. objašnjava i opravdava na način da bi države članice trebale osigurati da u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba, a ako se takve odredbe ipak upotrijebe, one potrošača ne obvezuju i u takvim uvjetima ugovor nastavlja obvezivati strane ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredaba.

U smislu gore navedene uvodne izjave, člankom 6. stavkom 1. D. propisano je da ugovor u uvjetima nepoštene odredbe i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.

U svjetlu navedenoga ustalila se i sudska praska Suda EU-a, prema kojoj se D. 93/13 zahtijeva da nacionalni sud izuzme od primjene odredbu koja je proglašena nepoštenom, a ne druge odredbe za koje nije utvrđeno da su nepoštene. Naime, cilj koji se nastoji ostvariti tom direktivom jest zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatra nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba predmetnog ugovora. U tom pogledu cilj koji zakonodavac Unije nastoji postići u okviru navedene direktive, nije poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe.

Sud EU gore navedeni zaključak iznosi, primjerice, u sljedećim odlukama: presuda od 7. kolovoza 2018., B. S. i E. C., C-96/16 i C-

94/17, t. 75., presuda od 15. ožujka 2012., P. i P., C-453/10, t. 31,

presuda od 29. travnja 2021., I.W., R.W. protiv B. B. S..A., C-19/20, t. 53-55.

Nadalje, tuženik ukazuje na odluku Suda EU u predmetu C-19/20 od 29. travnja 2021. godine, a koja se s obzirom na činjenično stanje može primijeniti i u ovome slučaju. Sud EU u toj odluci, u toč. 83., u bitnome navodi kako cilj odredbe čl. 6. st. 1. D. “nije dovesti do utvrđivanja ništetnosti svih ugovora s nepoštenim odredbama, već zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se ponovno uspostavlja jednakost između potonjih, pri čemu se precizira da se predmetni ugovor mora, u načelu, održati bez ikakve izmjene osim one koja proizlazi iz uklanjanja nepoštenih odredaba. Pod uvjetom da je posljednji uvjet ispunjen, predmetni ugovor može, u skladu s člankom 6. stavkom 1. D. 93/13, biti održan na snazi ako je, u skladu s odredbama nacionalnog prava, takav kontinuitet ugovora pravno moguć, što valja provjeriti na temelju objektivnog pristupa.”

S tim u vezi, u toč. 89. odluke, sud jasno daje do znanja kako poništenje ugovora ne može ovisiti o izričitom zahtjevu potrošača u tom smislu, nego je obuhvaćeno objektivnom primjenom kriterija od strane nacionalnog suda utvrđenih na temelju nacionalnog prava. Drugim riječima, Sud EU-a daje do znanja kako poništenje ugovora ne može predstavljati sankciju trgovcu (u ovome slučaju tuženiku) te da isto ne može ovisiti niti o izričitom zahtjevu potrošača, nego je obuhvaćeno objektivnom primjenom kriterija od strane nacionalnog suda.

Uzgred se napominje da je i činjenični opis predmeta C-19/20 bitan za ovaj ugovorni odnos tužitelja i tuženika. Naime, u tom predmetu korisnici kredita sklopili su ugovor koji je bio indeksiran u švicarskim francima (valutna klauzula) nakon što su prethodno obaviješteni o riziku ugovaranja kredita u stranoj valuti. Na temelju odredaba tog ugovora kredit se vraćao u zlotima, pri čemu su se iznos kredita i mjesečne rate izračunavali na temelju prodajnog tečaja valute CHF, uvećanog za prodajnu maržu valute od strane banke. Metoda utvrđivanja bankovne marže nije bila pojašnjena u navedenom ugovoru.

U tom predmetu je nacionalni sud utvrdio da ugovorne odredbe o indeksaciji kredita u švicarskim francima, odnosno odredbe o valutnoj klauzuli nisu nepoštene iz razloga što su te odredbe sastavljene na razumljiv i jasan način i zbog toga što su dužnici razumjeli njihov doseg i posljedice, a kao što je to upravo slučaj i u ovome predmetu.

S druge pak strane, ispitivanje poštenosti, a posljedično i ispitivanje eventualne ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, bilo je vezano za ugovornu odredbu o bankovnoj marži koja je omogućavala da banka naplaćuje maržu na transakcije kupnje i prodaje strane valute (što nije slučaj u ovom ugovornom odnosu) budući da metoda utvrđivanja te marže nije pojašnjena u ugovoru o kreditu za razliku od ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je tužiteljima bila sastavljena na razumljiv i jasan način.

S obzirom na sve prethodno navedeno, neosnovani su navodi tužitelja da bi se u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu imao smatrati ništetnim u cijelosti.

Nastavno na ranije navode tuženika o valjanosti ugovorene valutne klauzule, tuženik dodatno upućuje na odluku Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC B. T. S.) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a T.

P. A.) od 21. prosinca 2021. godine, iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u G. sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denominiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke.

Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope L. u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika.

U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u G., dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja.

Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. D. V. 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: D.) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Z. stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove D..

Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu D., obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama.

U predmetu C-81/19 sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz D. opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora, te da je ta okolnost opravdanje za isključenje D. u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene D. i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Slijedom navedenog, potpuno su neosnovani navodi tužitelja o ništetnosti valutne klauzule, a stoga i bilo koji kondemnatorni zahtjev tužitelja koji bi se na tome temeljio.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tuženik ustraje u tome da se u ovom postupku provede dokaz saslušanjem svjedoka S. A., S., kao osobe koja je s tužiteljem ugovarala predmetni kredit.

Tuženik ovim dokazom želi dokazati da je tužitelj bio itekako dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te da tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja.

Na ročištu dana 21. travnja 2022. god., tužitelj je osporio navode tuženika od 07. travnja 2022. godine. Ističe kako navodi tuženika predstavljaju ponavljanje njegovih izlaganja tijekom postupka, a na okolnost dali je potrošač, predložio je sudu izvesti dokaz njegovim saslušanjem u svojstvu stranke. Navodi da će urediti tužbeni zahtjev nakon što vještak financijske strule dopuni nalaz i mišljenje onako kako je to zatraženo od strane struke, odnosno da prikaže sve uplate tužitelj u kunama.

Stalni sudski vještak za financije M. J. dipl.oec., u dopuni vještva od 04.svibnja 2022. god., navodi da je Na temelju rješenja ovog suda od 21. travnja 2022. god., izrađena dopuna nalaza i mišljenja u pravnoj stvari između tužitelja S.

V. iz Ž., protiv tuženika Z. B. d.d. (u daljnjem tekstu Banka),

radi isplate.

Zadaća vještaka je izraditi dopunu Nalaza i mišljenja sukladno prijedlozima tužitelja iz podneska od 31. ožujka 2022. godine.

Navodi da je tužitelj je u podnesku od 31. ožujka 2022. godine predložio da vještak samo prikaže izvršene uplate u korist kredita i datum uplate. Pregledom prometa po kreditu je evidentirao sve uplate u korist kredita. Za razliku od Nalaza i mišljenja od 14.03.2022., u kojem je obračun izvršen do dana otkazivanja kredita, u dopuni su prikazane sve evidentne uplate u korist kredita.

Kredit je isplaćen dana 30.01.2007. god., u kunskoj protuvrijednosti od 530.773,84 Kn. Sve evidentne uplate u korist kredita ukupno iznose 238.450,47 Kn, a pojedinačne uplate s datumom uplate su prikazane u tablici u nastavku dopune vještva.

U podnesku od 27. svibnja 2022. god., tuženik navodi da ostaje kod istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, odgovora na tužbu, svih prigovora, dokaznih prijedloga i dosadašnjih navoda.

Tuženik osporava pisanu dopunu nalaza i mišljenja vještaka, i to zbog omaški učinjenih pri obračunu, kako slijedi.

Naime, iz pisane dopune nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da bi u korist kredita bile izvršene uplate u ukupnom iznosu od kn 238.450,47. Tuženik ističe da je gore opisani obračun neispravan, i to stoga što je vještak pri iskazivanju uplata po predmetnom kreditu propustio uzeti u obzir da je uplata izvršena u korist kredita dana 12.08.2011. godine, stornirana dana 19.08.2011. godine, i to za iznos od kn 3.867,77, kao što to uostalom jasno proizlazi iz pregleda prometa po partiji predmetnog kredita, priloženog uz odgovor na tužbu. Dakle, razvidno je da pisanom dopunom nalaza i mišljenja vještaka nije ispravno iskazan ukupni iznos uplata u korist predmetnog kredita, i to stoga što je iskazan veći ukupni iznos uplata od stvarnog ukupnog iznosa uplata u korist kredita, kako je gore obrazloženo. Tuženik i dalje smatra da je sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim (a što se osporava u cijelosti), dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF-a bio niži od početnog.

Naime, kao pravni učinak ništetnosti, ZOO odredbom članka 323., propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

Obzirom da se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora prema općim pravilima obveznog prava ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen.

Tako je odlučio i Županijski sud u Slavonskom Brodu, S. služba u P.,

u presudi Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021. u kojoj navodi: „Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor prijeboja, drugostupanjski sud smatra da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tuženik tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što članak 323. stavak 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takovog ugovora. Zbog toga je ovaj sud odlučio djelomično prihvatiti žalbu tuženika te preinačiti dosuđujući dio prvostupanjske presude iz stavka I izreke iste na način da je od ukupnog iznosa koji je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici, odbijen iznos od 1.984,78 kn, koliko je sudska vještakinja izračunala da je tužiteljica trebala više platiti tuženiku uzimajući u obzir fiksni tečaj švicarskog franka koji je u konkretnom slučaju primijenjen.“

Da je prilikom izračuna preplate tužitelja potrebno uračunati i manje plaćene iznose navodi i Županijski sud u Bjelovaru u presudi poslovnog broja Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021. godine, i to kako slijedi: „…s tim da vještak na str. 9 pisanog nalaza i mišljenja napominje kako je iz priložene tablice vidljivo da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi kroz određene mjesece uplaćivao manje od obveze koliko je ona iznosila na dan sklapanja ugovora, tj. bez primjene ništetnih odredbi, te da je on vršio prebijanje manje plaćenog u pojedinim mjesecima sa preplatama u pojedinim mjesecima. Pravilna primjena materijalnog prava podrazumijeva upravo ovakav izračun. Ovo stoga što se ništetne odredbe ugovora ne primjenjuju pa se obveza tužitelja i za mjesece kada je primjenom ništetnih odredbi manje platio ima svesti na one iznose koliko je trebao platiti ako se ne primjenjuju ništetne odredbe. Budući da se radi o jedinstvenom pravnom odnosu, potrebno je visinu preplate izračunati uračunavanjem manje plaćenih iznosa po pojedinim mjesecima, što je vještak učinio, ali samo u odnosu na jedinstvenu glavnicu, ali ne i u odnosu na svaki njezin dio koji dospijeva u različito vrijeme.“

Osnovanost gore izloženog stava tuženika potvrđuje i Vrhovni sud R. H., i to svojom odlukom posl. br. Revd 4393/2021-2 od dana 13. listopada 2021. godine, u kojoj navodi: „…na visinu konačne novčane tražbine u takvim odnosima ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (dakle instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se npr. u ovom predmetu odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima.“

Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja.

Tužitelj u podnesku od 09. lipnja 2022. god., navodi da je dana zaprimio Financijsko vještačenje sačinjeno od strane stalnog sudskog vještaka za financije M. J. od 14. ožujka 2022. godine, te je dana 12. svibnja 2022. zaprimio dopunu vještva od 04. svibnja 2022., pa u odnosu na iste tužitelj ističe da nema nikakvih primjedbi. Upravo zbog prednje navedenog, u mogućnosti, konačno precizirati svoj tužbeni zahtjev.

Slijedom navedenog, tužitelj je konačno postavio glavni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora o namjenskom kreditu br. … od

09. siječnja 2007. god., i isplate iznosa od ukupno 238.450,47 kn sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, pobliže opisan u toč. I izreke presude.

Ukoliko iz nekog razloga sud utvrdio da bi prednji glavni tužbeni zahtjev bio neosnovan, tužitelj je konačno postavio podredni tužbeni zahtjev na način kakao slijedi;

- Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2 Ugovora o namjenskom kreditu broj …, koji su stranke zaključile 09.

siječnja 2007. te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF.

- Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa isplatiti iznos od 26.704,64 HRK i to:

-iznos od 228,22 kuna sa kamatom od 01.11.2007. godine

-iznos od 227,51 kuna sa kamatom od 01.12.2007. godine

-iznos od 230,66 kuna sa kamatom od 01.01.2008. godine

-iznos od 233,65 kuna sa kamatom od 01.02.2008. godine

-iznos od 452,81 kuna sa kamatom od 01.03.2008. godine

-iznos od 446,89 kuna sa kamatom od 01.04.2008. godine

-iznos od 440,29 kuna sa kamatom od 01.05.2008. godine

-iznos od 440,22 kuna sa kamatom od 01.06.2008. godine

-iznos od 436,77 kuna sa kamatom od 01.07.2008. godine

-iznos od 434,08 kuna sa kamatom od 01.08.2008. godine

-iznos od 436,01 kuna sa kamatom od 01.09.2008. godine

-iznos od 450,15 kuna sa kamatom od 01.10.2008. godine

-iznos od 465,27 kuna sa kamatom od 01.11.2008. godine

-iznos od 451,03 kuna sa kamatom od 01.12.2008. godine

-iznos od 478,05 kuna sa kamatom od 01.01.2009. godine

-iznos od 495,30 kuna sa kamatom od 01.02.2009. godine

-iznos od 495,30 kuna sa kamatom od 01.03.2009. godine

-iznos od 475,92 kuna sa kamatom od 01.04.2009. godine

-iznos od 478,17 kuna sa kamatom od 01.05.2009. godine

-iznos od 472,32 kuna sa kamatom od 01.06.2009. godine

-iznos od 474,28 kuna sa kamatom od 01.07.2009. godine

-iznos od 636,44 kuna sa kamatom od 01.08.2009. godine

-iznos od 644,12 kuna sa kamatom od 01.09.2009. godine

-iznos od 634,80 kuna sa kamatom od 01.10.2009. godine

-iznos od 641,33 kuna sa kamatom od 01.11.2009. godine

-iznos od 642,03 kuna sa kamatom od 01.12.2009. godine

-iznos od 656,55 kuna sa kamatom od 01.01.2010. godine

-iznos od 665,10 kuna sa kamatom od 01.02.2010. godine

-iznos od 675,38 kuna sa kamatom od 01.03.2010. godine

-iznos od 675,38 kuna sa kamatom od 01.04.2010. godine

-iznos od 689,90 kuna sa kamatom od 01.05.2010. godine

-iznos od 710,97 kuna sa kamatom od 01.06.2010. godine

-iznos od 694,62 kuna sa kamatom od 01.07.2010. godine

-iznos od 694,62 kuna sa kamatom od 01.08.2010. godine

-iznos od 748,78 kuna sa kamatom od 01.09.2010. godine

-iznos od 728,25 kuna sa kamatom od 01.10.2010. godine

-iznos od 732,00 kuna sa kamatom od 01.11.2010. godine

-iznos od 444,90 kuna sa kamatom od 01.12.2010. godine

-iznos od 460,22 kuna sa kamatom od 01.01.2011. godine

-iznos od 443,25 kuna sa kamatom od 01.02.2011. godine

-iznos od 476,65 kuna sa kamatom od 01.03.2011. godine

-iznos od 484,66 kuna sa kamatom od 01.04.2011. godine

-iznos od 498,15 kuna sa kamatom od 01.05.2011. godine

-iznos od 563,83 kuna sa kamatom od 01.06.2011. godine

-iznos od 563,83 kuna sa kamatom od 01.07.2011. godine

-iznos od 441,60 kuna sa kamatom od 01.08.2011. godine

-iznos od 391,24 kuna sa kamatom od 01.10.2012. godine

-iznos od 391,24 kuna sa kamatom od 01.11.2012. godine

-iznos od 389,99 kuna sa kamatom od 01.12.2012. godine

-iznos od 380,04 kuna sa kamatom od 01.01.2013. godine

-iznos od 382,04 kuna sa kamatom od 01.02.2013. godine

-iznos od 389,36 kuna sa kamatom od 01.03.2013. godine

-iznos od 390,47 kuna sa kamatom od 01.04.2013. godine

te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 23.290,89 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužiteljice svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na;

-iznos od 6,35 kuna sa kamatom od 01.03.2007. godine

-iznos od 0,85 kuna sa kamatom od 01.02.2008. godine

-iznos od 48,71 kuna sa kamatom od 01.03.2008. godine

-iznos od 13,20 kuna sa kamatom od 01.04.2008. godine

-iznos od 32,78 kuna sa kamatom od 01.10.2008. godine

-iznos od 123,34 kuna sa kamatom od 01.11.2008. godine

-iznos od 38,01 kuna sa kamatom od 01.12.2008. godine

-iznos od 199,92 kuna sa kamatom od 01.01.2009. godine

-iznos od 303,33 kuna sa kamatom od 01.02.2009. godine

-iznos od 303,33 kuna sa kamatom od 01.03.2009. godine

-iznos od 187,20 kuna sa kamatom od 01.04.2009. godine

-iznos od 200,64 kuna sa kamatom od 01.05.2009. godine

-iznos od 165,62 kuna sa kamatom od 01.06.2009. godine

-iznos od 177,32 kuna sa kamatom od 01.07.2009. godine

-iznos od 133,60 kuna sa kamatom od 01.08.2009. godine

-iznos od 167,37 kuna sa kamatom od 01.09.2009. godine

-iznos od 126,39 kuna sa kamatom od 01.10.2009. godine

-iznos od 155,10 kuna sa kamatom od 01.11.2009. godine

-iznos od 157,17 kuna sa kamatom od 01.12.2009. godine

-iznos od 222,03 kuna sa kamatom od 01.01.2010. godine

-iznos od 259,64 kuna sa kamatom od 01.02.2010. godine

-iznos od 304,81 kuna sa kamatom od 01.03.2010. godine

-iznos od 304,81 kuna sa kamatom od 01.04.2010. godine

-iznos od 368,66 kuna sa kamatom od 01.05.2010. godine

-iznos od 461,30 kuna sa kamatom od 01.06.2010. godine

-iznos od 389,41 kuna sa kamatom od 01.07.2010. godine

-iznos od 389,41 kuna sa kamatom od 01.08.2010. godine

-iznos od 627,57 kuna sa kamatom od 01.09.2010. godine

-iznos od 537,27 kuna sa kamatom od 01.10.2010. godine

-iznos od 553,77 kuna sa kamatom od 01.11.2010. godine

-iznos od 648,35 kuna sa kamatom od 01.12.2010. godine

-iznos od 762,40 kuna sa kamatom od 01.01.2011. godine

-iznos od 443,25 kuna sa kamatom od 01.02.2011. godine

-iznos od 476,65 kuna sa kamatom od 01.03.2011. godine

-iznos od 484,66 kuna sa kamatom od 01.04.2011. godine

-iznos od 498,15 kuna sa kamatom od 01.05.2011. godine

-iznos od 563,83 kuna sa kamatom od 01.06.2011. godine

-iznos od 563,83 kuna sa kamatom od 01.07.2011. godine

-iznos od 441,60 kuna sa kamatom od 01.08.2011. godine

-iznos od 391,24 kuna sa kamatom od 01.10.2012. godine

-iznos od 391,24 kuna sa kamatom od 01.11.2012. godine

-iznos od 389,99 kuna sa kamatom od 01.12.2012. godine

-iznos od 380,04 kuna sa kamatom od 01.01.2013. godine

-iznos od 382,04 kuna sa kamatom od 01.02.2013. godine

-iznos od 389,36 kuna sa kamatom od 01.03.2013. godine

-iznos od 390,47 kuna sa kamatom od 01.04.2013. godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 01. ožujka 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011. godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Tužitelj je istim podneskom povukao tužbu u dijelu u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obvezu tuženika da dostavi sudu svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o namjenskom kreditu br. …, zaključen između tužiteja i tuženika,

a posebno obračunske liste, odluke - obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi, te evidencije uplata po kreditu izvršenih od strane tužitelja, a radi čega je donijeta odluka kao u izreci rješenja, i to pozivom na odredbu čl. 193 st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP).

Na ročištu dana 08. srpnja 2022. god., tuženik navodi da i nadalje osporava dopunu nalaza i mišljenja vještaka iz razloga navedenih u podnesku od 27. svibnja 2022., te dodatno ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanja s osnova kamate kako je uređeno u podnesku tužitelja od 09. lipnja 2022. godine.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o nenamjenskom kreditu br. … od 09. siječnja 2007. god., Izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Splitu od 17.01.2007. god., Izvadak iz zemljišne knjige Općinskog suda u Kaštel Lukšiću od 15.12.2006. god., Presudu Visokog prekršajnog suda RH br. FPž- 139/2018 od 29.03.2018. god., Uputu tuženika–odabir valute, Priopćenje za javnost od 14.01.2019. god. i 16.03.2015. god., Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu br. … od 06.09.2021. god., Presudu ESLJP (1. vijeće) od 09.07.2020.

god., Obavijest o novostima o utvrđivanju visine kamatne stope – prijepis od 08.01.2013. god., Punomoć br. 660 od 14.08.2020. god., Odluku Ustavnog suda RH br. U-III-3176/2007 od 06.05.2010. god., Promet po kreditu br. 7103463941, Presudu VSRH br. Rev-2781/2011-2 od 16.06. 2015. god., Izvod iz zapisnika VSRH s prve sjednice G. odjela VSRH od 05.03.2004. god., Vještvo br. 12/22 stalnog sudskog vještaka za financije M. J. dipl.oec. od 14. ožujka 2022. god.,

Rješenje Županijskog suda u Zagrebu br. 39 Gž-1748/2021-2 od 27. svibnja 2021. god., Presudu i rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu 15 Gž-1077/2020-3 od 02. veljače 2021. god., Rješenje ŽS u Splitu br. Gž-633/2021-2 od 14. srpnja 2021. god., Presudu suda (7. vijeće) u predmetu C-19/20 od 29. travnja 2021. god., i predmetu C-243/20 od 21. prosinca 2021. god., Rješenje Županijskog suda u Zagrebu br. 77 Gž-1562/2021-2 od 05. listopada 2021. god., te Dopunu vještva br. 11/22 stalnog sudskog vještaka za financije M. J. dipl.oec., od 04. svibnja 2022. godine.

Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan.

Podredni tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu br. .. od 09. siječnja 2007. godine, koji je sklopljen između tuženika kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita, D. V. kao sudužnika, i društva P. d.o.o. kao založnog dužnika.

Pri tome je sasvim jasno da je zacijelo bivša supruga tužitelja D. J. (ex. V.) u konkretnom slučaju sudužnik ili solidarni dužnik obveze otplate predmetnog kredita tuženiku kao kreditoru. Osim toga, predmetni kredit zacijelo predstavlja bračnu stečevinu tužitelja i bivše supruge D. J., pa

je tako i otplata predmetnog kredita teretila i tužitelja i njegovu bivšu suprugu kao njihov zajednički dug tuženiku kao kreditoru.

Stoga je neosnovan istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije iz razloga što uplate pojedinih anuiteta otplate predmetnog kredita nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane D. J. (ex. V.), dok su eventualna potraživanja D. J. (ex. V.) predmet imovinsko-pravnih odnosa

između tužitelja i D. J. (ex. V.).

Među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je S. udruga za zaštitu potrošača P. kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud R. H. presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09.

travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god.,

uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do

31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96.

i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br. Pž-6632/17 od 14.

lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ broj 96/13) i

to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („NN“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 ZPP-a, propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između S. udruga za zaštitu potrošača P. kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika S. G. - S. B d.d. S..

Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o namjenskom kreditu br. … od 09. siječnja 2007. godine, može opstati bez spornih ništetnih odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve u smislu citirane odredbe 324 st. 1 ZOO-a.

Radi navedenog, glavni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u cijelosti, te radi isplate cjelokupnog iznosa na ime otplate predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, u cijelosti je odbijen kao neosnovan, te je donijeta odluka kao u toč. I izreke presude.

Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih dijelova predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu br. … od 09. siječnja 2007. godine, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da kamatna stopa iznosi 4,50 %, (čl. 2. Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita.

Osim toga, tuženik i sam tijekom postupka ističe da je u trenutku sklapanja ugovora tužitelju bila poznata visina kamatne stope, kao i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita (a i sam tužitelj se poziva na te ”poznate” parametre), pa bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika imali primijeniti početno ugovoreni parametri (početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita).

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Ovaj sud cijeni da je neosnovan i istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice G. odjela

VSRH od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni

rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 17. svibnja 2019. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedenih odluka Visokog trgovačkog suda R. H., pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao

neosnovan.

Tuženik nije u mogućnosti s uspjehom isticati niti prigovor na tijek zakonskih zateznih kamata, pozivajući se na odredbu čl. 1115 ZOO-a, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Naime, u odredbi čl. 10. st. 2 ZOO-a, propisno je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Stoga se tuženik neosnovano protivi i tijeku zatraženih zakonskih zateznih od dana plaćanja - stjecanja pojedinih uplaćenih iznosa anuiteta, navodeći da u trenutku stjecanja uplaćenih iznosa anuiteta nije mogao imati saznanja da bi pojedine odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu bile ništetne, a sve iz razloga što tuženiku kao dobrom stručnjaku u smislu citirane odredbe čl. 10 st. 2 ZOO-a, po ocjeni ovog suda u trenutku stjecanja uplaćenih iznosa anuiteta, nije mogla ostati nepoznata činjenica da su pojedine odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile ništetne.

Tuženiku je dakle, itekako poznato da se tužiteljevo potraživanje temelji na institutu povrata stečenog bez valjanog pravnog osnova, a koji institut ne poznaje niti može poznavati podijeljenu odgovornost stjecatelja, ali i pored toga ističe prigovor podijeljene odgovornosti navodeći da je tužiteljev doprinos takvoj šteti više nego očigledan.

Osim toga, tuženik neosnovano ističe da je vještak dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer su tečaj CHF ili kamatna stopa bili niži od početnih, pozivajući se na odredbe čl. 323 ZOO-a, a što bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od onoga po kojem je kredit bio isplaćen i one kamatne stope koju je tužitelj inicijalno plaćao.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Stranke nisu imala primjedbi na sam matematički izračun stalnog sudskog vješatka M. J. dipl. oec., u njegovom vještvu br. 11/22 od 14. ožujka 2022.

godine, a koji je u svojem vještvu, između ostaloga izričito naveo da je tuženik od 01.10.2007. godine povisio kamatnu stopu na 5,15% godišnje, te ju je kroz otplatu višekratno mijenjao sve do otkazivanja kredita 18.03.2014. godine, a kroz cijelo je razdoblje bila veća stope od početno ugovorene.

Osim toga, novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku, dok tuženik tijekom postupka nije isticao protutužbeni zahtjev, a niti prigovor radi prebijanja, i to zacijelo zbog svojega pogrešnog pravnog stajališta da je predmetni ugovor o krediti pravovaljan u cijelosti.

Pregledom predmetnog namjenskog Ugovora o kreditu je utvrđeno da je isti sklopljen među strankama u svrhu kupnje stana (čl. 6 Ugovora), pa nije jasan prigovor tuženika kada navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

Radi svega navedenog, prihvaćen je podredni tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2., i odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivom tečaju CHF predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, kao i na isplatu na ime nepripadno plaćenog zbog promijenjenih kamatnih stopa, i na ime nepripadno plaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF, dok je u odnosu na više zatražene zakonske zatezne kamate za razdoblja od dana dospijeća do dana plaćanja svakog mjesečnog anuiteta, podredni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te je donijeta odluka kao u toč. II i III izreke presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 2 ZPP-a. Pregledom spisa predmeta je utvrđeno da su parnične stranke imale približno iste parnične troškove tj. izdatke učinjene u tijeku i u povodu postupka, a imajući u vidu zastupanje po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, troškove sudskih pristojbi sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi i troškove knjigovodstveno-financijskog vještačenja. S o bzirom na približno jednak uspjeh stranaka u parnici, a imajući u vidu pravni osnov i visinu kumuliranog glavnog i kumuliranog podrednog tužbenog zahtjeva, valjalo je donijeti odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U Splitu, 30. rujna 2022. godine

S U D A C

Živomir Topić v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja i presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka rješenja i presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika