Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-883/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. T. d.o.o. iz Karlovca, OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz ZOU J. J., M. B., D. B. i T. H. iz K., protiv tuženika G. M., iz K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. J., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 18 Povrv-382/19 od 15. lipnja 2020., 30. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I.) Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 18 Povrv-382/19 od 15. lipnja 2020. godine.

II.) Tužitelju se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe, a tuženiku se ne dosuđuje trošak podnošenja odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 18 Povrv-382/19 od 15. lipnja 2020. godine ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika I. A. iz K., poslovni broj Ovrv-639/2019 od 31. svibnja 2019., kojim je naloženo tuženom M. G., iz K., da tužitelju G. T. d.o.o. iz K., isplati iznos od ukupno 4.861,97 kuna i to iznos obračunatih zakonskih zateznih kamata 37,58 kn te iznos glavnice od 4.485,39 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.travnja 2019.g pa do isplate, pa je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan (točka 1. izreke).

1.1.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da je tužitelju G. T. d.o.o. iz K., naloženo da tuženom M. G. iz K., isplati iznos od 2.075,00 kuna (točka 2. izreke). 2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužitelj zbog bitne povrede postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu odluku preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu tužitelju parničnog troška uključujući i trošak žalbe, ili da ju ukine a predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

3.) U odgovoru na žalbu tuženik osporava sve žalbene navode tužitelja i predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijanu prvostupanjsku presudu.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Predmet spora je novčana tražbina tužitelja u ukupnom iznosu od 4.861,97 kuna, pri čemu se iznos od 4.485,39 kuna odnosi na glavnicu, s osnova zaračunatog troška priključne snage kao dijela troškova za isporučenu toplinsku energiju, i to za vremensko razdoblje od mjeseca srpnja 2016. godine pa do mjeseca siječnja 2019. godine.

6.) Navedeni tužbeni zahtjev sud prvog stupnja ocjenjuje u cijelosti neosnovanim polazeći od slijedećih utvrđenih činjenica, koje u ovom žalbenom stadiju postupka među strankama niti nisu sporne:

- da tužitelj u svojim poslovnim knjigama tereti tuženika za nepodmirenu tražbinu u iznosu od 4.861,97 kuna, pri čemu se iznos od 4.485,39 kuna odnosi na glavnicu;

- da navedena tražbina proizlazi iz ispostavljenih računa sa dospijećem od 27. kolovoza 2016. godine (račun za mjesec srpanj 2016.) pa do 26. veljače 2019. godine (račun za mjesec siječanj 2019.);

- da naprijed navedena tražbina, u mjesečnim iznosima od po 144,69 kuna, predstavlja tražbinu s osnova troškova priključne snage, kao sastavnog dijela ukupnih troškova isporuke toplinske energije koje je dužan plaćati krajnji kupac;

- da je tuženik suvlasnik posebnog dijela (stana) u stambenoj zgradi u K., u kojoj se grijanje posebnih dijelova vrši putem zajedničke kotlovnice zgrade kojoj tužitelj isporučuje toplinsku energiju;

- da je tuženik, kao suvlasnik navedene zgrade i vlasnik njenog posebnog dijela, do mjeseca lipnja 2016. godine bio korisnik tužiteljeve usluge, odnosno da je bio tužiteljev krajnji kupac toplinske energije;

- da se je tuženik u mjesecu lipnja 2016. godine, uz suglasnost svih suvlasnika zgrade te uz odobrenje tužitelja, izdvojio iz sustava zajedničkog grijanja putem zajedničke kotlovnice kojoj tužitelj isporučuje toplinsku energiju;

- da tuženik nije tužitelju platio ni jedan od ispostavljenih računa na kojima temelji utuženu tražbinu.

6.1.) Polazeći od naprijed navedenih činjenica – a osobito od činjenice da se je tuženik izdvojio iz zajedničkog sustava grijanja te da od srpnja 2016. godine više nije korisnik tužiteljeve usluge opskrbe toplinskom energijom niti ima prema tužitelju status krajnjeg kupca toplinske energije, a uvažavajući pri tome i odredbe specijalnih propisa – čl.45.st.3.Zakona o tržištu toplinskom energijom (NN broj 80/13., 14/14., 102/14., 115/14., 95/15., 102/15., i 76/18. – dalje: ZTTE), čl.30.st.2. Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom (NN 129/06 – dalje: Opći uvjeti) te čl.2.st.2.t.4. Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju (NN broj 139/08 – dalje: Pravilnik), ali uvažavajući i opće propise obveznog prava – i to odredbe čl.4. i čl.7. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11.., 78/15, 29/18., 126/21. – dalje: ZOO/05) kojima su propisana temeljna načela obveznih odnosa, sud prvog stupnja zauzima stav da tuženik, nakon dopuštenog (i od strane suvlasnika i od strane tužitelja) izdvajanja svoga stana iz zajedničkog sustava grijanja u zgradi putem zajedničke kotlovnice, više nije dužan plaćati tužitelju uslugu isporuke toplinske energije zgradi pa ni onaj dio troškova koji se odnosi na trošak priključne snage, jer bi protivno od toga značilo nalaganje plaćanja usluge koja nije korištena što bi bilo protivno i načelu savjesnosti i poštenja te načelu jednake vrijednosti činidaba.

6.2.) Osim navedenog sud nalazi da je dio novčane tražbine, koji je dospio do 31. svibnja 2018. godine, u zastari u smislu odredbe čl.232. ZOO/05, kojom je propisan rok zastare od jedne godine.

6.3.) Zbog svega naprijed navedenog sud prvog stupnja ukida izdani platni nalog te odbija postavljeni tužbeni zahtjev i obvezuje tužitelja da tuženiku naknadi cjelokupni parnični trošak koji je bio potreban za vođenje parnice.

7.) U osporavanju navedene presude tužitelj u žalbi u bitnome ističe da presuda ne sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama – da je osobito nejasno, pored potpuno jasnih obvezujućih pravnih propisa koji određuju obveze krajnje kupca koji se je izdvojio iz zajedničkog sustava grijanja, temeljem čega sud izvodi zaključak da tuženik ne bi bio u obvezi tužitelju platiti utuženi iznos; da izdvajanje krajnjeg kupca iz zajedničkog sustava grijanja ne znači i oslobođenje od svih obveza koje je imao kao korisniku tužiteljeva usluge što jasno proizlazi i iz Odluka Suda EU u spojenim predmetima C-708/17 i C-725/17; da je potpuno pogrešan zaključak sud da tuženik ne bi bio u obvezi podmiriti utužene iznose troškova budući da ta obveza proizlazi iz izričite odredbe čl.45.st.3. ZTTE te čl.2.st.2.t.3. Pravilnik, jer je u smislu tih odredbi, krajnji kupac koji se je izdvojio iz zajedničkog sustava grijanja, oslobođen jedino obveze plaćanja troškova toplinske energije koji niti nisu utuženi.

7.1.) Zbog svega navedenog u prethodnoj točki smatra da je pobijana odluka donesena i uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, i to na štetu tužitelja.

7.2.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, i to zbog razloga koji će biti izneseni u nastavku ove odluke.

8.) Predmetna parnica predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl.458.st.1. ZPP-a, u kojem se donesena presuda, u smislu odredbe čl.467.st.1. ZPP-a, može pobijati samo zbog bitnih povreda postupka navedenih u toj odredbi i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

9.) Suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja ne postoji bitna povreda postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer pobijana odluka sadrži razloge za sve važne činjenice, i to potpuno jasne i međusobno neproturječne razloge na temelju kojih je moguće valjano preispitati i donesenu odluku a i pravilnost u primjeni materijalnog prava.

9.1.) Sud prvog stupnja nije učinio niti bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl.365.st.2. ZPP-a, a zbog kojih je u skladu sa odredbom čl.467.st.1. ZPP-a dopušteno žalbom pobijati presudu donesenu u sporu male vrijednosti.

10.) Nije ostvareno niti postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava na koje se u žalbi tužitelja ukazuje.

11.) U ovom žalbenom stadiju postupka i nadalje je sporno da li je tuženik, kao vlasnik posebnog dijela (stana) zgrade, nakon što je taj posebni dio izdvojio iz zajedničkog sustava grijanja putem zajedničke kotlovnice zgrade kojoj tužitelj isporučuje toplinsku energiju, u obvezi participirati u podmirenju troškova koje tužitelj potražuje u predmetnoj parnici, a koji troškovi se odnose na trošak "priključne snage" i predstavljaju dio ukupnih troškova usluge isporuke toplinske energije koje isporučitelju usluge plaća krajnji kupac.

11.1.) Odgovor na navedeno sporno pravno pitanje od značaja je za dio utuženog iznosa od 1.302,21 kune, koji čini tražbinu po računima za razdoblje od svibnja 2018. godine sa dospijećem 27. lipnja 2018. godine pa do siječnja 2019. godine sa dospijećem 26. veljače 2019. godine. To stoga što je preostali dio utuženog iznosa od 3.183,18 kuna, koji predstavlja tražbinu po računima za razdoblje od mjeseca srpnja 2016. godine sa dospijećem 27. kolovoza 2016. godine pa do mjeseca travnja 2018. godine sa dospijećem 26. svibnja 2018. godine zastario, jer je od dospijeća svakog od navedenih računa pa do pokretanja predmetnog postupka 31. svibnja 2019. godine protekao rok zastare od jedne godine propisan odredbom čl.232.st.1.t.1. ZOO/05.

12.) Odredbom čl.3.st.2.t.14. ZTTE propisano je tko se smatra krajnjim kupcem toplinske energije – to je pravna ili fizička osoba koja kupuje toplinsku energiju za vlastite potrebe od kupca na temelju obračuna toplinske energije.

12.1.) Nadalje, odredbom čl.45.st.1. ZTTE propisana je mogućnost da se krajnji kupac na zajedničkom mjerilu toplinske energije može izdvojiti iz zajedničkog toplinskog sustava uz ispunjavanje uvjeta propisanih tom odredbom, što je tuženik i učinio glede svoga stana u stambenoj zgradi na adresi u K., a odredbom st.3. istog članka i zakona je propisano da je krajnji kupac iz stavka 1. ovoga članka dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu.

12.2.) Što čini ukupne troškove toplinske energije nije propisano ZTTE, već je to propisano odredbom čl.2.st.2.t.3. Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju (NN broj 99/14., 27/15., 124/15. – dalje: Pravilnik), i prema njoj ukupni troškove toplinske energije sastoje se od troškova za isporučenu toplinsku energiju i troškova priključne snage iz termoenergetske suglasnosti, odnosno, ako ne postoji termoenergetska suglasnost, priključna snaga utvrđuje se primjenom faktora 50 W/m3, uz uvjet da tako utvrđena priključna snaga ne može biti veća od tehničkih mogućnosti distribucijske mreže i nazivnih vrijednosti opterećenja priključka, uključujući i mjerila toplinske energije.

13.) Polazeći od navedenih odredbi u pravu je tužitelj kada tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, a i sada u žalbi, ističe da dio ukupnih troškova toplinske energije čini i trošak priključne snage, no pogrešan je stav tužitelja da bi tuženik, nakon izvršenog izdvajanja iz sustava zajedničkog grijanja, bio u obvezi plaćati bilo koji dio troška toplinske energije koji se odnosi na njegov posebni dio zgrade izdvojen iz zajedničkog sustava grijanja, pa onda niti trošak priključne snage kao dio tog ukupnog troška, a napose da bi to bio u obvezi temeljem naprijed citiranih odredbe čl.45. ZTTE.

13.1.) To prije svega što tuženik, koji se je nesporno izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava, više nije krajnji kupac u smislu naprijed citirane odredbe čl.3.st.2.t.14. ZTTE, pa stoga više nije ni u obvezi plaćati trošak priključne snage jer mu tužitelj više niti ne isporučuje toplinsku energiju kao krajnjem kupcu. U smislu naprijed citirane odredbe čl.45.st.3. u svezi st.1. ZTTE, tuženik bi eventualno imao obvezu na podmirenje samo onih troškova toplinske energije, ali samo onih koji se ni na koji način ne odnose na njegov izdvojeni posebni dio, već samo onih troškova koji se odnose na zajedničke dijelove zgrade, ili troškove koji su nastali u svezi sa zajedničkim unutarnjim instalacijama zgrade, a ti troškovi nisu utuženi u predmetnoj parnici.

14.) Naprijed navedeno u prethodnoj točki u skladu je i sa još uvijek važećim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH izraženim u odluci Rev x-670/2011 od 10. studenog 2011. godine, koja odluka je prošla preispitivanje i u ustavnosudskom postupku u predmetu Ustavnog suda RH broj U-III-680/13, a prema kojem shvaćanju bi naplata troškova toplinske energije od vlasnika stana koji je izdvojen iz zajedničkog sustava grijanja bila protivna temeljnim načelima obveznog prava – načelu savjesnosti i poštenja i načelu jednake vrijednosti davanja.

14.1.) Suprotno žalbenim tvrdnjama pravni stav suda prvog stupnja, prema kojem tuženik nije u obvezi platiti tužitelju trošak priključne snage, kao dijela troškova toplinske energije koje plaća krajnji kupac kojem se isporučuje toplinska energija, nije u suprotnosti niti sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima C-708/17 i C-725717, jer se pravno shvaćanje izraženo u toj odluci tiče obveze podmirenja upravo troškova toplinske energije zajedničkih dijelova zgrade i unutarnjih instalacija zgrade, koji nisu predmetom utuženja u ovoj parnici. Zbog navedenog tužitelj se, u sporenju zakonitosti pobijane prvostupanjske presude, neutemeljeno poziva u svojoj žalbi na navedenu odluku Suda EU.

15.) Dakle, suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja, sud prvog stupnja je u pravilno provedenom postupku bez učinjenih bitnih povreda postupka, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev, pa tužitelj tome neosnovano prigovara, a s obzirom na to pravilno je odlučio i o troškovima parničnog postupka kada je tužitelju naložio da naknadi tuženiku cjelokupni parnični trošak temeljem odredbe čl.154.st.1. ZPP-a.

16.) Zbog svega naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

17.) Kako tužitelj nije uspio sa žalbom ne pripada mu pravo na trošak njenog izjavljivanja, pa mu isti nije niti dosuđen, a tuženiku nije dosuđen trošak podnošenja odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za način odlučivanja o žalbi tužitelja.

Bjelovar, 30. rujna 2022.

Sudac

Antun Dominko