Poslovni broj: Usž-1852/22-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Odvjetničkog društva S. i partneri d.o.o., Z., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba:
Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, Z., Lj. A., Z., zastupane po opunomoćeniku B. I., odvjetniku iz Z., i Z. A., Z., radi obnove postupka u predmetu naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-706/21-11 od 4. ožujka 2022., na sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-706/21-11 od 4. ožujka 2022.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-942-01/17-01/20, urbroj: 514-05- 02-01-02/15-20-02 od 31. prosinca 2020., kojim se odbija žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, Sektora za upravno-pravne poslove, Odjela za naknade i izvlaštenja, Prvog područnog odsjeka (C., Č.), klasa: UP/I-942-01/1997-002/987, urbroj: 251-14-11- 2/013-16-46 od 2. kolovoza 2016. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbacuje se prijedlog tužitelja za obnovu postupka okončanog pravomoćnim djelomičnim rješenjem istog prvostupanjskog tijela, klasa: UP/I-942-01/1997-02/987, urbroj: 251- 18-02/201-02-23 od 6. lipnja 2002. te pravomoćnim zaključkom o ispravci greške, klasa: UP/I-942-01/1997-02/987, urbroj: 251-14-02/208-10-33 od 13. travnja 2010., a kojim se Z. A., Lj. A. i B. P., rođ. A., vraćaju u vlasništvo poslovni prostori, u odgovarajućem suvlasničkom dijelu nekretnine, i to najamna stambena zgrada i poslovna zgrada u Z., ... (ulična) i ... (dvorišna), u opisanim površinama poslovnih prostora.
2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, ističe kako je smisao tužbe da niti tužitelju, a niti njegovom pravnom predniku od kojeg je kupio suvlasništvo zgrade na adresi J. nije bilo omogućeno sudjelovanje u predmetnom postupku naknade za oduzetu imovinu, u kojem je, kako na štetu pravnog prednika tužitelja od kojeg je tužitelj kupio suvlasnički dio nekretnine, pa tako i na štetu samog tužitelja kao sadašnjeg vlasnika iste, došlo do poremećaja suvlasničkih odnosa, dvostrukog upisa vlasništva. Mišljenja je da je prvostupanjski sud povrijedio članak 49. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91. i 103/96. – dalje u tekstu: ZUP/91), jer je tužitelj imao pravni interes tražiti obnovu postupka bez obzira što je suvlasništvo nekretnine stekao tek nakon 2011. godine odnosno nakon što je nadležno tijelo odlučilo o povratu oduzete imovine. Pritom upire na praksu Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-3755/2004 od 31. siječnja 2008., prema kojoj sud priznaje status stanke bilo kojoj osobi koja radi zaštite svojih prava i pravnih interesa ima pravo sudjelovati u upravnom postupku, što uključuje i pravo na ulaganje redovnih i izvanrednih pravnih lijekova, u ovom slučaju pravo na podnošenje prijedloga za obnovu postupka. Smatra kako činjenica da je tužitelj stekao vlasništvo nekretnine nakon pravomoćno završenog upravnog postupka ne isključuje tužitelju pravo podnošenja prijedloga za obnovu postupka, jer je pravo na sudjelovanje u upravnom postupku imao njegov prednik, kao prethodni vlasnik predmetne nekretnine pa to pravo ima i tužitelj, kao sadašnji vlasnik iste. Nadalje, tužitelj smatra da su, prilikom ispitivanja pretpostavki za obnovu postupka, upravna tijela i prvostupanjski sud pogrešno primijenili pravo jer su bili dužni primijeniti ZUP/91, a na primjenu kojeg upućuje članak 168. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09. – dalje u tekstu: ZUP/09), prema kojem će se postupci započeti do stupanja na snagu ovoga Zakona nastaviti i dovršiti prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku koji je bio na snazi u trenutku pokretanja postupka za koji se obnova tražila. Podnijeti prijedlog za obnovu postupka dio je ranije započetog upravnog postupka, a prijedlog se podnosi kao izvanredni pravni lijek upravo protiv pravomoćnih odluka upravnog tijela, te su i upravni sud i upravno tijelo bili dužni na prijedlog za obnovu postupka primijeniti ZUP/91. Nastavno tužitelj upire na odredbu članka 249. ZUP/91, citirajući odredbe stavka 1., stavka 2. i stavka 4. iste, zaključujući da su svi ti zakonski razlozi za obnovu postupka ostvareni u ovom postupku. Iznoseći i druge razloge zbog kojih smatra da osporena presuda nije na zakonu utemeljena, tužitelj predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu i poništi presudu, te sam otkloni nedostatke i presudom riješi stvar na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev usmjeren na poništavanje nezakonitog rješenja tuženika.
3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Zainteresirane osobe Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu i Z. A., uredno pozvane, nisu ovom Sudu dostavile odgovor na žalbu, dok se zainteresirana Lj. A., u odgovoru na žalbu, u cijelosti protivi žalbenim navodima, smatrajući da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen važeći ZUP/09. Pritom, s tim u vezi ukazuje i na praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (presude, broj: Usž- 2958/2016-2 od 28. rujna 2016. i Usž-3443/16-2 od 26. listopada 2016.), zaključujući da je prijedlog za obnovu postupka podnesen izvan zakonom propisanog roka. Dodaje da iz obrazloženja tužiteljevog prijedloga za obnovu postupka proizlazi kako se eventualno radi o raspolaganju s novim činjenicama, a ne počinjenju kaznenog djela, u kojem slučaju je jasno da su za taj prigovor također protekli svi zakonom propisani rokovi. Tužiteljevu tvrdnju o počinjenju kaznenog djela – postojanje lažne isprave također smatra bespredmetnom jer o tome ne postoji nikakva pravomoćna presuda iz kaznenog postupka. Slijedom svega iznesenog, zainteresirana osoba predlaže ovom Sudu odbiti žalbu tužitelja.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.
7. Naime, prema odredbi članka 66. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.
8. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, a iz kojih, i po ocjeni ovoga Suda, proizlazi da tužitelj nije ovlašten pokrenuti predmetnu obnovu postupka, slijedom čega je, primjenom odredbe članka 126. stavka 1. ZUP/09, njegov prijedlog pravilno odbačen.
9. Naime, prvostupanjsko djelomično rješenje od 6. lipnja 2002. (ispravljeno zaključkom od 13. travnja 2010.), koje je predmet ove obnove postupka, doneseno je temeljem odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01. i 118/01. – dalje: Zakon o naknadi), koji je tada bio na snazi.
10. Prema odredbi članka 49. stavka 1. Zakona o naknadi, na koju odredbu se osnovano poziva i prvostupanjsko tijelo, imovina koja je predmet naknade daje se prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, bez obzira na način korištenja u kojem se imovina nalazila u trenutku oduzimanja.
11. Iz podataka sveza spisa proizlazi da su, predmetnim prvostupanjskim djelomičnim rješenjem o naknadi, ovlaštenicima naknade vraćeni u vlasništvo izrijekom navedeni poslovni prostori, koji su u vrijeme donošenja tog rješenja kao takvi i korišteni temeljem sklopljenih ugovora o zakupu.
12. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, a uvažavajući citiranu odredbu članka 49. stavka 1. Zakona o naknadi, osnovano je ocijenjeno da tužitelj nema svojstvo stranke u postupku koji je vođen u vezi s davanjem u vlasništvo predmetnih poslovnih prostora, a takvo svojstvo, suprotno žalbenim navodima, nema ni tužiteljev pravni prednik, koji po toj osnovi u postupku nije, niti je morao sudjelovati. Naime, prema pravnom shvaćanju ovoga Suda, nisu stranke u upravnom postupku vlasnici stanova u zgradi u kojoj se temeljem odredaba Zakona o naknadi poslovni prostor vraća u vlasništvo prijašnjem vlasniku, osim u slučaju kada se rješenjem o vraćanju poslovnog prostora u vlasništvo zadire u zajedničke dijelove zgrade koji služe svim vlasnicima posebnih dijelova zgrade, o čemu se, međutim, ovdje ne radi, jer za takav zaključak nema podloge u podacima sveza spisa.
13. Kraj takvog stanja stvari, žalbeni navodi kojima tužitelj iznosi nedostatke i nepravilnosti u odnosu na postojeće suvlasničke omjere u zgradi (J.) nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke, jer činjenica da prijedlog za obnovu postupka nije izjavljen od ovlaštene osobe predstavlja zapreku meritornom odlučivanju o samoj pravnoj stvari.
14. S tim u vezi Sud nalazi potrebnim dodatno ukazati na odredbu članka 49. stavka 4. Zakona o naknadi, temeljem koje su u nadležnosti redovnog suda sporovi o kakvom stvarnom pravu ili obvezi koji proisteknu iz rekonstrukcije (adaptacije, nadogradnje, dogradnje, sanacije, izmjene postojećih postrojenja i uređaja i sl.) kao i sporovi glede prava na zajedničkim dijelovima zgrade ili zemljišta koji nastanu povodom vraćanja nekretnine prijašnjem vlasniku.
15. Sud ne nalazi osnovanim ni prigovor tužitelja prema kojem je u predmetnom slučaju procesne pretpostavke za obnovu postupka trebalo ispitati temeljem odredaba ZUP/91, jer je postupak obnove pokrenut 15. listopada 2014., dakle, za vrijeme važenja ZUP/09, a primjenom kojeg Zakona je ova stvar pravilno riješena. To osobito imajući u vidu članak 168. ZUP/09, na koji ukazuje i tužitelj u žalbi, ali ga pogrešno tumači. Citiranom zakonskom odredbom je, naime, propisano da će se po ranije važećem Zakonu o općem upravnom postupku (ZUP/91) postupak nastaviti samo ukoliko je takav postupak već pokrenut za vrijeme važenja tog Zakona, a kojom uvjetu ovdje nije udovoljeno, jer je prijedlog za obnovu postupka podnesen nakon 1. siječnja 2010., kada je ZUP/09 stupio na snagu.
16. S obzirom da tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
17. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 30. rujna 2022.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović, v.r.
