Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj 25 P-310/2020-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jadranki Potočnjak, a na prijedlog sudske savjetnice Irene Hoblaj u pravnoj stvari tužitelja T. O., P. C. 4, OIB:, zastupan po punomoćnicima iz OD G.&Š. j.t.d. iz Č., protiv tuženika R. A. d.d. Z., M. c. 69, OIB:, zastupan po punomoćnicima iz OD G.&G. iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave 01. rujna 2022. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja K. G., odvjetnika u OD G.&Š. iz Č. i zamjenice punomoćnika tuženika M. T., odvjetničke vježbenice u OD G.&G. d.o.o. Z., 30. rujna 2022. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., M. c. 69, OIB: ,da tužitelju T. O., P., C. 4, OIB: u roku od 15 dana isplati iznos od 5.881,97 kuna/780,67 eura (pet tisuća osamsto osamdeset jednu kunu i devedeset i sedam lipa/sedamsto osamdeset eura i šezdeset sedam centi)[1] uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 57,28 kn do 15.12.2010 do isplate

257,33 kn do 14.01.2011 do isplate

278,46 kn do 15.02.2011 do isplate

251,59 kn do 15.03.2011 do isplate

256,41 kn do 15.04.2011 do isplate

370,48 kn do 13.05.2011 do isplate

381,59 kn do 15.06.2011 do isplate

476,37 kn do 15.07.2011 do isplate

427,47 kn do 12.08.2011 do isplate

373,94 kn do 15.09.2011 do isplate

367,28 kn do 14.10.2011 do isplate

363,17 kn do 15.11.2011 do isplate

388,64 kn do 15.12.2011 do isplate

410,85 kn do 13.01.2012 do isplate

413,82 kn do 15.02.2012 do isplate

398,46 kn do 15.03.2012 do isplate

408,83 kn do 13.04.2012 do isplate

po stopi kako slijedi:

- za razdoblje od 15. prosinca 2010. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do isplate po stopi od 6,82 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., M. c. 69, OIB: , da tužitelju T. O., P., C. 4, OIB: naknadi parnični trošak u iznosu od 8.159,38 kuna/1.082,94 eura (osam tisuća sto pedeset devet kuna i trideset i osam lipa/tisuću osamdeset i dva eura i devedeset i četiri centa) u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj je 26. listopada 2020. podnio tužbu radi isplate u kojoj navodi kako je s tuženikom 14. travnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 218-50-2767940, a radilo se o namjenskom kreditu za kupnju vozila, u iznosu glavnice od 18.180,80 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a ista je u trenutku ugovaranja iznosila 5,85% godišnje. Navodi kako je odredba predmetnog ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu ništetna i nepoštena.

1.1.Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda u Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401712 od 14. srpnja 2013. kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

1.2. Nadalje, tužitelj navodi kako je Visoki trgovački sud RH je presudom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. prvotno preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, tako da je dio prvostupanjske presude kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi odbio. Protiv drugostupanjske presude poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem nisu uspjeli stranke su podnijele revizije. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugostupanjskog suda i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Protiv citirane odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Visokog trgovačkog suda RH i Trgovačkog suda u Zagrebu stranke su podnijele ustavne tužbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koji je odlukom broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III- 2547/215, U-III2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016. djelomično uvažio ustavnu tužbu tužitelja, ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena tužiteljeva revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) i točki I.2. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku S. d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, dok su u preostalom dijelu ustavne tužbe odbijene kao neosnovane. Postupajući prema odredbi članka 77. stavaka 1. i 2. te članka 76. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine“ broj: 99/99, 29/02 i 49/02), polazeći od odredbe članka 392a. ZPP-a, Vrhovni sud je ispitao pobijanu odluku u onom dijelu koji je predmet tužiteljeve revizije i u granicama razloga određenih u navedenim revizijama, rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. tužiteljevu reviziju prihvatio, ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. i 2. te u točki V. izreke i u tom dijelu predmet vratio Visokom Trgovačkom sudu RH na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, Visoki trgovački sud RH je svojom odlukom Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g. potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koja se odnosi i na povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezanu uz ugovaranje valutne klauzule, tako da je pravomoćno odlučeno o ništetnosti ugovaranju valutne klauzule. Nadalje, poziva se na presudu Europskog suda pravde br. C-26/13 od 30. travnja 2014.g. prema kojoj se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da „ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva“. Nije sporno da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo jer se radi o unaprijed formuliranim standardnim ugovornim odredbama koje su dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Tužitelj je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o spornoj ugovornoj odredbi. Tuženik je prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati potrošače pa i tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli čini nepoštenom pa samim tim i ništetnom. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj pa ni tužitelj nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, te zbog toga prosječnom potrošaču pa ni tužitelju odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, nije razumljiva. Propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Kako je banka znala za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način o tome obavijestila tužitelja, banka nije postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj navodi kako je na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove, te tužbom stoga traži isplatu preplaćenog iznosa od ukupno 5.881,97 kune.

1.3. Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu, ponovno ističe kako je odredba predmetnog ugovora o vraćanju kredita u CHF ništetna i nepoštena. Tužitelj potražuje da mu tuženik isplati, odnosno vrati previše plaćene iznose koje je tuženik bez osnove naplatio po pojedinim anuitetima i kod prijevremene otplate po osnovi ništetne odredbe o otplati kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate do povrata. Ističe kako tuženik nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. O ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak parnične stranke nisu pregovarale. Nemogućnost utjecaja tužitelja na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba prouzročena upravo time što ih je tuženik sastavio unaprijed. Riječ je o unaprijed formuliranim standardnim ugovornim odredbama koje su dio njegovog unaprijed formuliranog standardnog ugovora a na sadržaj unaprijed sastavljenih odredbi tužitelj nije mogao utjecati. Tužitelj je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne o spornim ugovornim odredbama. On nije mogao promijeniti samo ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora, nego, ukoliko ne prihvaća te odredbe, samo odustati od sklapanja predloženog ugovora. Navodi kako tužitelju odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nije razumljiva. Kako je tuženik znao za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da tužitelj potrošač to ne zna i da mu je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestila tužitelja potrošača, na način da tužitelj koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Tuženik stoga nije u odnosu na tužitelja i njegove interese kao potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Tužitelj smatra kako je neosnovan prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijski zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe zbog čega zastara nije nastupila. Stoga predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tužitelj je tužbeni zahtjev uredio nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 06. svibnja 2022., kojim potražuje isplatu iznosa od ukupno 5.881,97 kuna zajedno sa zateznim kamatama od dana dospijeća pojedinog iznosa do isplate.

3. U odgovoru na tužbu, kao i u podnesku zaprimljenom 16. srpnja 2021. tuženik se očitovao na navode tužitelja i prvenstveno prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Čakovcu zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana, te kako utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe. Ističe kako ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Navodi kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te ističe kako je potraživanje tužiteljice u zastari.

3.1. Tuženik smatra kako se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti u ovom postupku jer se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. Navodi kako je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik navodi kako je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio je na tzv.predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF.

3.2. Navodi kako u postupku kolektivne zaštite nije utvrđeno je da nisu postojale takve okolnosti koje bi upućivale na posebni rizik ili naznake na globalnom ili domaćem tržištu vezano za rast tečaja CHF spram kune, te da je tuženik korisnicima dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta. Ističe kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, čime je javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao

3.3.Tuženik navodi kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužiteljica je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužitelj je tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Ističe da ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. Ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja. Smatra kako u tužbi nije navedeno u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, te tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Predlaže da se u postupku saslušaju kao svjedoci gđa. D. P., te L. I., javnobilježnička prisjednica kod javne bilježnice J.C. iz Č.

3.4. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.

4. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, rješenjem broj P-310/20-8 od 20. srpnja 2021. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan. Navedeno rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-627/20-2 od 23. studenog 2021.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, u otplatnu tablicu od 14.04.2005., u otplatni plan od 19.04.2005., ugovor o kreditu broj 218-50-2767940 od 14.04.2005., u potvrde o transakcijama, u rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-201/20-3 od 25.09.2020., u promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Škoda kod ovlaštenih prodavatelja, u rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gž-1688/20-2 od 02.11.2020., u rješenje Županijskog suda u Osijeku broj Gž-758/2019-2 od 06.05.2019., u rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gž-437/20-2 od 28.01.2020., u rješenje Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-317/20-2 od 19.05.2020., u tržišne parametre za auto kredite s valutnom klauzulom u CHF, u nalaz i mišljenje vještaka M. M. od 01.03.2022., te je saslušan tužitelj.

6. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka D. P. i L. I., javnobilježničke prisjednice kod javne bilježnice J. C. iz Č., obzirom kako iste svjedokinje nisu neposredno sklapale s tužiteljem predmetni ugovor o kreditu, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelj s istima posebno pregovarao o uvjetima kredita i pravnim posljedicama koje iz njega proizlaze, posebice vezano za valutnu klauzulu i rizik kojeg takva ugovorna odredba sa sobom nosi. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi kako je svu potrebnu dokumentaciju vezanu za predmetni ugovor o kreditu dobio u autokući u kojoj je kupovao automobil. Također je naveo kako mu prilikom solemnizacije ugovora o kreditu javni bilježnik nije pojasnio ugovornu odredbu vezanu za valutu CHF. Stoga sud smatra kako bi iskazi navedenih svjedokinja bili irelevantni za donošenje odluke u ovom postupku, jer iste nemaju neposrednih saznanja o uvjetima sklapanja kredita i o načinu pregovora tužitelja i tuženika vezano za realizaciju kredita, a sve sukladno stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama broj U-III-4613/21, U-III-4372/21, U-III-3581/21, U-III-3540/21 od 30. lipnja 2022.

7. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje u tekstu: Zakon o parničnom postupku), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.

8. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

9. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor, 14. travnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 218-50-2767940 – dalje: Ugovor o kreditu, koji je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku J. C. iz Č. pod brojem OU- 539/05 od 15. travnja 2005., a koji je ugovoren na iznos od 18.180,80 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate, sa rokom otplate kredita 84 mjeseci, te kako je tužitelj kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplatio.

10. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,85% godišnje, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.

11. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

12. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13. Prema čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

14. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: Zakon o obveznim odnosima) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

15. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

17. Tužitelj je saslušan u ovom postupku, te je u svom iskazu naveo kako je ugovor o kreditu sklopio 2005. radi kupnje motornog vozila. Po zanimanju je mesar, te je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radio u V. u Č. Prije nego što je sklopio ovaj konkretni ugovor o kreditu ranije je već imao kreditnih zaduženja radi adaptacije potkrovlja i to je bio kredit kod M. b. ali se ne sjeća točno koje godine ga je uzeo. Prije sklapanja ugovora o kreditu nije se interesirao kod drugih banaka u vezi realizacije kredita zato jer je auto kuća kod koje je kupovao automobil nudila samo mogućnost sklapanja kredita kod R. b. Nakon što mu je auto kuća pripremila sve potrebne papire otišao je u banku gore na kat, te je u banci bio samo jednom. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu djelatnik banke nije mu posebno pojašnjavao ugovornu odredbu vezanu za valutnu klauzulu, niti rizik koji nosi sa sobom valutna klauzula, niti mu je poznat pojam ''valuta utočišta''. Prilikom solemnizacije ugovora javni bilježnik mu također nije posebno pojasnio ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli. Za vrijeme otplate kredita banka ga nije obavještavala o promjeni tečaja niti mu je slala bilo kakve obavijesti. Nakon što je došlo do povećanja mjesečnih rata kredita išao se interesirati u banku te su mi na šalteru rekli da se tu ne može ništa. Nakon što je došlo do povećanja mjesečnih rata nije zatražio nikakvu izmjenu ugovora niti su mi je u banci ponudili. Mjesečna rata kredita na početku je iznosila 1.200,00 kuna te je zatim porasla na 1.900,00 kuna. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li je 2005. godine imao registriran obrt ili sam obavljao kakvu poslovnu djelatnost izjavio je kako nije. Na daljnje pitanje punomoćnika tužitelja zašto je kupio automobil, izjavio je da ga je kupio za svoje osobne potrebe. Na daljnje pitanje da li mu je službenik u banci prilikom sklapanja ugovora o kreditu rekao da je rizičnije zadužiti se u CHF nego u eurima, izjavio je kako nije. Na daljnje pitanje da li mu je ponudio sklapanje kredita u eurima ili kunama izjavio je da nije. Na pitanje z.z. pun. tuženika da li je pročitao ugovor izjavio je kako jest. Na daljnje pitanje da li je bio svjestan da je ugovor vezan na promjenjivu kamatnu stopu i valutu CHF izjavio je kako jest. Na daljnje pitanje da li zna što znači valutna klauzula izjavio je kako zna. Na daljnje pitanje da li je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tražio pojašnjenja vezano za navedene ugovorne odredbe izjavio je kako nije jer je mislio da ugovor razumije. Na daljnje pitanje tko je plaćao anuitete izjavio je da ih je plaćao on. Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja što točno nije razumio u predmetnom ugovoru o kreditu izjavio je kako nije mislio da će se rata kredita mijenjati na taj način, odnosno da će porasti za 50%.

18. Nije sporno da je Ugovor sastavio i popunjen obrazac Ugovora na potpis tužitelju dao tuženik.

19. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno je li odredba ugovora o valutnoj klauzuli, ništetna.

20. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe.

21. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju radi se o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

22. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu utuženog iznosa, obzirom je tužitelju postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.

23. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

24. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

25. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika neosnovan, budući da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na S. d.d., pa rok zastare ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, obzirom kako je ovaj postupak pokrenut 26. listopada 2020.

26. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra kako je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

27. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

28. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji je vjerovnik upoznat s rizikom koji sa sobom nosi valutna klauzula posebice u specifičnoj valuti, i to valuti CHF kao "valuti utočišta", dok dužnik taj rizik ne shvaća. Naime, tuženik je tužitelja upoznao samo s općenitim rizikom koji nosi bilo koji ugovor o kreditu u stranoj valuti, ali mu nije posebno pojasnio i dodatni rizik koji sa sobom nosi valuta CHF kao "valuta utočišta". U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik je bio svjestan mogućnosti rasta švicarskog franka u vrijeme uvođenja eura, dok tužitelj nije bio svjestan da do nekog znatnijeg rasta može doći jer mu isto nije prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojašnjeno.

29. Sud smatra kako je tuženik bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u tom slučaju tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena.

30. Obzirom kako je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetna jer je nerazumljiva, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, te je na strani tuženika prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) došlo do stjecanja bez osnove. U čl.1111. Zakona o obveznim odnosima je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

31. Na okolnost utvrđivanja razlike obračunatih kamata izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku M. M. temeljem ovosudnog rješenja od 03. veljače 2022. na okolnost utvrđenja kolike iznose je tužitelj preplatio na ime anuiteta u odnosu na kunske iznose koje je bio dužan platiti po tečaju CHF prema kuni na dan isplate kredita. Vještak M.M. je dostavio svoj nalaz i mišljenje 01. ožujka 2022. u kojem navodi da temeljem izračuna proizlazi kako je tokom razdoblja otplate kredita korisnik uslijed promjena tečaja CHF/HRK prema kojem je vršio otplatu ukupno preplatio iznos od 5.881,97 kuna u odnosu na iznos koji bi platio da navedenih promjena nije bilo, a vještak je datume nastanka pojedinih razlika specificirao do datumima uplata i ti iznosi su istovjetni iznosima kako su sada navedeni u izreci ove presude. Na isti nalaz i mišljenje tužitelj, niti tuženik nisu stavili primjedbe. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka M.M. jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

32. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 5.881,97 kuna, a navedeni iznos tuženik je dužan temeljem čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti tužitelju s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Mjesečni iznosi u izreci presude navedeni su po datumima kako je tužitelj plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

33. Temeljem svega iznijetog, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.881,97 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama utvrđen je u cijelosti osnovanim i kao takav u cijelosti usvojen.

34. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem čl. 164. i čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22; dalje: Tarifa).

35. Prema čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku uspjeh u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a sa kojim je tužitelj uspio u cijelosti, slijedom čega pravo na naknadu troškova ovog postupka u cijelosti pripada tužitelju.

36. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 26. listopada 2020. u iznosu od 750,00 kuna (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 01. lipnja 2021. u iznosu od 750,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 24. kolovoza 2021. u iznosu od 187,50 kn (Tbr.8. t. 3. Tarife), sastava podneska od 06. rujna 2021. u iznosu od 375,00 kn (Tbr. 10. t. 5. Tarife), sastava podneska od 09. svibnja 2022. u iznosu od 750,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 02. veljače 2022. u iznosu od 750,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 01. rujna 2022. u iznosu od 750,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife), te zastupanja na ročištu za objavu presude 30. rujna 2022. u iznosu od 375,00 kn (Tbr.9. t. 3. Tarife), sve uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 1.171,88,00 kn (Tbr. 42. Tarife), zatim trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 100,00 kuna i na presudu u iznosu od 200,00 kuna.

37. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 8.159,38 kuna.

38. Paricijski rok (rok za izvršenje) u ovom postupku iznosi petnaest dana, sukladno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

Čakovec, 30. rujna 2022.

Sutkinja:

Jadranka Potočnjak

Sudska savjetnica:

Irena Hoblaj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku iste, putem ovoga suda na nadležni županijski sud sukladno čl.4.Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 67/18, 21/22) pismeno u tri istovjetna primjerka

O tom obavijest:

1. tužiteljica po punomoćnicima

2. tuženik po punomoćnicima