REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Josipa Jelačića 3

43000 Bjelovar

Poslovni broj: REF 12: Pr-176/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Gordani Malvić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja G. V. iz Ž., M. T. …, OIB: …, zastupan po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., P. …, protiv tuženika O. bolnice B., OIB: …, B., A. M. …, zastupane po punomoćniku Z. V., odvjetniku iz B., radi isplate razlike plaće, nakon održane i zaključene, javne glavne rasprave 16. prosinca 2021., u nazočnosti zamjenika punomoćnika stranaka, primjenom odredbe čl. 335. st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), dana 30. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku O. bolnici B., B., A. M. …, OIB: … da tužitelju G. V. iz Ž., M. T. …, OIB: …, isplati razliku plaće u ukupnom bruto iznosu od 7.237,83 kn/960,63 EUR[1] sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja teče na iznos od:

- 573,62 kn/76,13 EUR[1] od 16.03.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 553,32 kn /73,44 EUR[1] od 16.04.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 646,88 kn/85,86 EUR[1] od 16.05.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 643,85 kn/85,45 EUR[1] od 16.06.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 574,95 kn/76,31 EUR[1] od 16.07.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 636,53 kn/84,48 EUR[1] od 16.08.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 691,87 kn/91,83 EUR[1] od 16.09.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 541,42 kn/71,86 EUR[1] od 16.10.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 593,18 kn/78,73 EUR[1] od 16.11.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 575,92 kn/76,44 EUR[1] od 16.12.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 603,26 kn/80,07 EUR[1] od 16.01.2017. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 603,03 kn/80,03 EUR[1] od 16.02.2017. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa do isplate sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku O. bolnici B., B., A. M. …, OIB: … da tužitelju G. V. iz Ž., M. T. …, OIB: …

, nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.859,38 kn/777,28 eura[1] sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 30. rujna 2022., kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj G. V., podnio je tužbu ovome sudu dana 23. veljače 2021, koja je zaprimljena dana 23. veljače 2021., protiv tuženika O. bolnice B., radi isplate razlike plaće, u kojoj navodi da je u utuženom razdoblju bio radnik tuženika, da tuženik kao poslodavac tužitelja predstavlja javnu službu u smislu odredbe čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama (Narodne novine, br: 27/01, 39/09).

2. Ističe da je u spornom razdoblju plaća tužitelja definirana je Zakonom o plaćama u javnim službama u čl. 4.:„Plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.“ Nadalje ističe da je u spornom razdoblju osnovica plaće regulirana je Zakonom o osnovici plaće u javnim službama (Narodne novine 39/09, 124/09; dalje: Zakon o osnovici), u čl. 2.: „Osnovica plaće u javnim službama se utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom.“

3. Tužitelj navodi da je također u spornom razdoblju bio na snazi je Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine; 141/12, 150/13, 153/13) i Sporazumi Vlade RH i sindikata javnih službi koji su sklopljeni na način propisan za sklapanje kolektivnih ugovora i koji imaju svojstvo kolektivnog ugovora, a kojima je određena visina osnovice za obračun plaća u javnim službama: „Sporazumom o osnovici za plaće u javnim službama“ od 23. studenog 2006. godine – kojim je osnovica za obračun plaće od 2009. godine iznosila 5.415,37 kn/718,74 eura[1] . Istim sporazumom je ugovoreno povećanje osnovice za izračun plaće u javnim službama (Nastavno: osnovica) za po 6% u 2007., 2008. i 2009.g. Dodatkom Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama“ od 13. svibnja 2009. – kojim je (u čl. II.) određeno privremeno smanjenje osnovice u 2009. godini sa 5.415,37 kn/718,74 eura[1] na 5.108,84 kn/678,10 eura i (u čl. III.) vraćanje osnovice na razinu od 5.415,37/718,74 eura[1] kn nakon rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a. Nadalje, Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama“ od 26. listopada 2011., kojim je (u čl. III.) određeno da će osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi 5.415,37 kn/718,74 eura[1] bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja).

4. Dana 28. prosinca 2012. doneseno je Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama kojim se utvrđuje da se, za slučaj da se do 31. prosinca 2012. ne ostvare pretpostavke iz članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, kojim se utvrđuje da se za slučaj da se do 31. prosinca 2012. ne ostvare pretpostavke iz čl. III. Izmjena i dodatka Sporazumu Vlada obvezuje korigirati osnovicu za obračun plaća u javnim službama, na način da će ista biti na razini koja odgovara utvrđenom paritetu između bruto plaće VSS početnika u javnim službama (koeficijent 1,25) i prosječne bruto plaće u privredi u RH za cijelu 2008. na godišnjoj razini. Nadalje, utvrđuje se kako će se, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu uskladba odgoditi za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao.

5. Dana 27. studenog 2015., Državni zavod za statistiku RH objavio je Priopćenje za javnost s realnim tromjesečnim međugodišnjim promjenama BDP-a iz kojega je vidljivo da je u drugom tromjesečju 2015. godine realan rast BDP-a iznosio 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. godine realan međugodišnji rast BDP-a iznosio 2,8%. Iz tih podataka slijedi da je dva tromjesečja uzastopno prosječni međugodišnji realni rast BDP-a iznosio točno 2%. Nakon objave službenih podataka Državnog zavoda za statistiku, Vlada RH nije donijela posebnu odluku o visini osnovice za 2016. godinu, jer je na snazi bio TKU i sporazumi o osnovici, kojima je visina osnovice za obračun plaća za 2016. godinu bila određena na 5.415,37 kn/718,74 eura[1] (sukladno čl. 2. Zakona o osnovici). Unatoč tome, tuženik je tužiteljici sve plaće u 2016. godini obračunavao sa osnovicom od 5.108,84 kn/678,10 eura[1] , tuženik je obračunom plaće s nižom osnovicom, tužitelju pogrešno obračunao svaki element plaće tužitelja za rad u prosincu 2015. i u cijeloj 2016..

6. Tužitelj navodi da ne raspolaže dokumentacijom i to obračunima plaće za razdoblje od 01. veljače 2016. do 31. prosinca 2016., te predložio da sud temeljem odredbe čl. 186. b st. 1. i 2. ZPP, nalaži tuženiku da dostavi navedenu dokumentaciju te da će potom sukladno odredbi čl. 186. b st. 4. ZPP-a, po pribavi navedene dokumentacije i nakon provedenog vještačenja postaviti tužbeni zahtjev. Tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 7.237,84 kn/960,63 eura[1] , no kako je podneskom 23. ožujka 2021., proširio tužbeni zahtjev zahtijevajući isplatu za razdoblje do 26. siječnja 2021., to je tuženik podneskom zaprimljenim kod suda dana 5. srpnja 2021., dostavio obračun potraživanja iz kojeg proizlazi da je za razdoblje od veljače 2016. do zaključno siječnja 2017. razlika plaće iznosi 7.237,84 kn/960,63 eura[1] , koji je iznos radi točnog matematičkog izračuna na ročištu dana 16. prosinca 2021. ispravio, a podneskom od 12. rujna 2022., dopunio tužbeni zahtjev u valuti euro. Predlaže da se tužbeni zahtjev usvoji uz naknadu troškova postupka.

7. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ne osporava da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tužene. Ne osporava ni da tužena kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu odredbe čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama (Narodne novine 27/01 i 39/09) te kako je u utuženom razdoblju od veljače 2016. pa do 26. siječnja 2017. plaća tužitelja definirana Zakonom o plaćama u javnim službama koji u čl. 4. plaću službenika i namještenika definira kao umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža.

8. Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 143/13.) i Dodatkom ovom Kolektivnom ugovoru (Narodne novine 96/15.) i Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 29/18.) uređuju se prava i obaveze iz rada i po osnovi rada radnika u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja pa tako i plaće. Tuženik osporava da pri obračunu plaće, određenim uvećanjima plaće i ostalim pravima radnika nije poštovao odredbe važećeg Kolektivnog ugovora i drugih važećih propisa u odnosu na prava tužitelja počevši od 1. veljače 2016. pa zaključno do siječnja 2017.

9. Tuženik upozorava i na činjenicu da je dana 29. listopada 2013. godine Vlada RH sklopila ugovor o pružanju usluga centraliziranog obračuna plaća u javnom sektoru, zbog čega su svi podaci službama unaprijed zadane reference, te se svi propisi kao i svi koeficijenti, stope uvećanja, porezi i doprinosi kao i bilo koji drugi parametar koji služi kod obračuna plaća ne mogu mijenjati, te ih tužena ni na koji način ne može izračunati ili provesti, već tužena kao jedan od korisnika sustava COP samo unosi podatke u centralni obračun plaća o mjesečnoj realizaciji rada na temelju evidencije o radnom vremenu, dok su podaci o određenom zaposleniku-tužitelju uneseni u sustav prilikom zasnivanja radnog odnosa. Zbog toga tuženik smatra kako nije točno da bi bio kao obveznik isplate plaće bila jedina odgovorna za obračun i isplatu, jer tužena ne obračunava plaću, niti može utjecati na obračun koji vrši COP.

10. Nadalje, u odgovoru na tužbu, a i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe da tužitelj uz tužbu ne prilaže niti jedan materijalni dokaz u korist svojih navoda, da nije uz tužbu nije priložio niti ugovor o radu, već i za taj dokument predlaže pribavljanje istoga od tuženika kao poslodavca, iako bi taj dokument nesumnjivo trebao biti u posjedu tužitelja. Ističe da ukoliko je tužitelj uistinu bio zaposlenik tuženika, tada tužitelj treba biti i u posjedu isplatnih lista za utuženo razdoblje od 1. veljače 2016., do zaključno siječnja 2017., da se nigdje u tužbi se ne navodi da tužitelju kao zaposleniku tuženika ne bi bile uručene platne liste za utuženo razdoblje.

11. Smatra da u konkretnom slučaju nema uvjeta za podnošenje stupnjevite tužbe, jer bi tužitelj trebao raspolagati svom dokumentacijom za koju traži od tuženika da ju u nastavku postupka dostavi, navodi da čl. 186.b. st. 4. ZPP-a propisano je kako se obveza dostave dokumentacije može naložiti tuženiku u slučaju kada se ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što tužitelj dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke.

12. Tuženik nadalje navodi da bi mu se ovakva obveza naložila, smatra da se prvenstveno je potrebno da budu ispunjene dvije pretpostavke. Prva pretpostavka je da je riječ o podacima koje je tuženik prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke. Ističe, ukoliko je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika tada je zasigurno u posjedu ugovora o radu, a i isplatnih lista plaća, budući se nigdje ne navodi kako mu iste nisu uručene. Ističe da je tuženik tužitelju već uručio svu dokumentaciju koja joj je potrebna za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva.

13. Nadalje, tuženik smatra da mora biti ispunjena i daljnja pretpostavka iz čl.186.b. st. 4. ZPP-a, a to je da tuženik ne želi dati tužitelju podatke potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Tužitelj nikada od tuženika nije zatražio dostavu bilo kakve dokumentacije, jer bi mu tuženik, ukoliko takvu dokumentaciju posjeduje, zasigurno istu stavio na raspolaganje. Tužitelj ne nudi nikakav dokaz da je od tuženika zatražio dokumentaciju na koju se poziva i za koju traži da se tuženik posredstvom suda obveže da ju dostavi, stoga smatra da tužbu treba odbaciti kao neurednu.

14. Tuženik tvrdi da je pravilno obračunavao i isplaćivao svim zaposlenicima naknadu za cjelokupni prekovremeni rad u utuženom razdoblju, te je tuženik svim zaposlenicima pravilno obračunavao i isplaćivao mjesečne plaće za utuženo razdoblje, a time je tuženik svim zaposlenicima pravilno obračunao i isplatio i naknade za godišnji odmor.

15. Tuženik ističe da je svim zaposlenicima u spornom razdoblju pravilno obračunavao i isplaćivao plaću i naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja pa je slijedom toga tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan, uz naknadu troškova postupka.

16. Radi razjašnjenja spornih, a za presuđenje odlučnih činjenica sud je tijekom postupka izveo dokaz uvidom u Dodatak sporazumu o osnovici za obračun plaće u javnim službama (list 5-9), Izmjene i dopune dodatka sporazumu o osnovici za obračun plaće u javnim službama (list 10-17), podaci Državnog zavoda za statistiku (18-20), Vjerodostojno tumačenje izmjena i dopuna dodatka sporazumu o osnovici za obračun plaće u javnim službama (list 21-26), Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama (list 27-28), obračun razlike plaće (list 63, 68).

17. Izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a.

18. Tužbeni zahtjev je osnovan.

19. Predmet tužbenog zahtjev je zahtjev za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. veljače 2016. zaključno do siječnja 2017.

20. Nesporna je činjenica da je tužitelj u utuženom razdoblju bio radnik tuženika, a koja činjenica proizlazi iz navoda stranaka.

21. Nesporno je da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama (Narodne novine, br: 27/01, 39/09).

22. Nije sporno da je u utuženom razdoblju tuženik obračunao tužitelju i isplatio plaću po osnovici od 5.108,84 kn/678,10 eura[1] , a u iznosima kako to proizlazi iz navoda stranaka i obračuna dostavljenog po tuženiku.

23. Sporno je da li je tuženik trebao u utuženom razdoblju tužitelju obračunati i isplatiti plaću po osnovici od 5.415,37 kn/718,74 eura[1] .

24. Tijekom postupka, ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je:

- da su Vlada RH i Sindikati javnih službi i to Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi zaključili 23. studenog 2006. Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008., te u 2009. i da navedene obračunske osnovice se primjenjuju od 1.1. svake godine,

- da su Vlada RH i isti Sindikati javnih službi zaključili 13.svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili o zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn/678,10 eura[1] bruto time da su u čl. III. utvrdili način povrata osnovice, a to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn/718,74 eura[1] nakon što službeni pokazatelji DZS-a ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine te u čl. IV. odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj,

- da su Vlada RH te Sindikati javnih službi zaključili 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama s tim da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen čl. III. Dodatka te čl. IV. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna i to na način da se ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanih u čl. III. do V. ovih Izmjena i dopuna Dodatka uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao,

- da je 7.12.2011. arbitraža koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži donijela Arbitražnu Odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, a kako je i to prethodno opisano,

- da su Vlada RH te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene od 26. listopada 2011. donijeli 28. prosinca 2012. Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici plaće za javne službe, a to u odnosu na čl. IV. u vezi s čl. VII. Dodatka Sporazumu,

- da je negativni rast BDP-a prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014. tj. 12 tromjesečja uzastopno,

- da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a u 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. rast BDPA-a od 2,8% što daje aritmetičku sredinu od 2,0% time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane DZS-a objavljen dana 4. prosinca 2015.,

- da je Vlada RH 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn/961,62 eura[1] bruto s primjenom od 1. siječnja 2017. tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena za mjesec veljaču 2017.

25. Sud utvrđuje valjanima Izmjene i Dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., Arbitražna odluka od 7. prosinca 2011. i Vjerodostojno tumačenje od 28. prosinca 2012. Točno je da navedene Izmjene nisu potpisane od strane jednog od sindikata, a koji je potpisao Sporazum o osnovici plaće iz 2006., pa i Dodatak tom Sporazumu iz 2009. (Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske). Međutim, da bi ovo utjecalo na ništetnost i nevaljanost navedenih Izmjena, navedeni sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tužena u ovom postupku nije dokazala da bi taj sindikati bio isključen iz pregovaranja, pa je neodlučno što isti nije potpisnik Izmjena i dopuna. Slijedom toga, sud smatra da su Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama zakonite, pravno valjane i proizvode određene pravne učinke. Ovo pravno stajalište proizlazi iz Odluka Vrhovnog suda RH (Revr 408/12-2 od 3.4.2013., zatim Revr 847/2010-2 od 7.12.2011., Revr 1797/2009-2 od 7.2.2012. i Gž-13/02), te Odluke Ustavnog suda RH br. U-III/3535/2013 od 5.3.2015. Također, navedene Izmjene i dopune su unesene i u Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama od 12.prosinca 2012.-članak 51. stavak 4. (NN 141/12, dalje: TKU/12), koji kolektivni ugovor je potpisan između ostalih, i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj sindikat u cijelosti prihvatio navedene izmjene i dopune. Stoga su po mišljenju ovog suda navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u svakom slučaju postale i dio toga kolektivnog ugovora te su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali.

26. Plaće zaposlenih u javnim službama regulirane su Zakonom o plaćama u javnim službama (Narodne novine 27/01, 39/09). Prema odredbi članka 192. Zakona o radu (NN 93/14, dalje: ZR) Kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, pitanja osiguranja te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, a plaće su svakako važan dio radnog odnosa te se dakle upravo u članku 51. TKU/12 i uređuje te definira plaća zaposlenih u javnim službama. Dakle, nema dvojbe da su sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene dodatke, odnosno izmjene i dopune pojedinih kolektivnih ugovora, odnosno sporazuma zaključenih sa Vladom RH, koja u ovim slučajevima predstavlja poslodavca i u kojima se odlučivalo i o plaćama tj. osnovici i dodacima za zaposlene u javnim službama. Navedene Izmjene i dopune su zaključene na rok od pet godina, a kako to proizlazi iz čl. XI. navedenih Izmjena, što znači da bi važile do 26. listopada 2016. Prema odredbi iz članka 199. stavak 1. ZR na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor. Prema tome rok važenja navedenih Izmjena i dopuna bio je do 26. siječnja 2017.

27. Nadalje, po ocjeni suda pravno su valjane Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. Ovo iz razloga jer je Vlada Republike Hrvatske kao potpisnik Dodatka Sporazumu, kao i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, izrijekom je potvrdila njihovu pravnu valjanost Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011., Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012., te Vjerodostojnim tumačenjem Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 28. prosinca 2012. Nadalje, niti prilikom pregovaranja i potpisivanja tih akata, a ni inače nije nikada dovodila u pitanje njihovu pravnu valjanost, niti je eventualno u sudskom postupku zatraženo utvrđenje njihove ništetnosti. Činjenica što Izmjene i dopune nije potpisao Samostalni sindikat zdravstvene i socijalne skrbi Hrvatske, nije od utjecaja za osnovanost tužbe. Sukladno navedenom, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. obvezuju tuženu u čije ih je ime i za čiji račun Vlada Republike Hrvatske sa sindikatima javnih službi sklopila.

28. Dakle, što se tiče odgode primjene članka III. Izmjena i dopuna, ovaj sud ocjenjuje da se odredbe članka VII. Izmjena i dopuna na njega ne odnose, budući da iz teksta i smisla odredbe čl. VII., kako u osnovnom obliku od 26. listopada 2011. tako i iz Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. te Vjerodostojnog tumačenje od 28. prosinca 2012. proizlazi da se odgoda odnosi samo na "uskladbu", odnosno "Način usklađivanja pariteta" određen člankom IV. dok je čl. III. naveden samo u kontekstu određivanja vremenskog razdoblja u odnosu na koje se utvrđuje je li došlo do realnog međugodišnjeg tromjesečnog negativnog rasta BDP-a.

29. Tužitelj ponavlja da svoj tužbeni zahtjev temelji na Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. i to na čl. III. istih koje su zbog pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora iz čl. 199. st. 1. Zakona o radu bile u primjeni do 26. siječnja 2017. Do ispunjenja uvjeta iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. došlo je krajem studenoga 2015. kada su iste nesumnjivo bile na snazi. Ponavlja da je BDP rastao 2 tromjesečja uzastopno što je i potvrđeno službenim procjenama Državnog zavoda za statistiku te je krajem studenoga 2015. ispunjen uvjet iz čl. III. tih Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu jer su tada objavljeni relevantni podaci Državnog zavoda za statistiku. Dakle, već je za prosinac 2015. tužitelju plaća trebala biti isplaćena po osnovici od 5.415,37 kn/718,74 eura[1] i po toj osnovici joj je plaća trebala biti isplaćivana do isteka važenja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, dakle do 26. siječnja 2017. Sukladno javno objavljenim i općepoznatim podacima DSZ-a od 4. tromjesečja 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP, već samo pozitivni rast, pa u tom smislu nije ispunjen uvjet za primjenu čl. VII. st. 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu koji glasi: "Ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III.-V. uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a u odnosu na isto razdoblje prethodne godine trajao." Budući da BDP nije zabilježio negativan rast u razdoblju iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu a niti naknadno, onda se odgoda iz čl. VII. st. 1. ne može primijeniti. Osim toga, odredba čl. VII. st. 1. i ne odnosi se na povrat osnovice iz čl. III., već isključivo na uskladbu osnovice iz čl. IV. i V. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu. Sukladno navedenom, nije došlo od odgode primjene članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., kojim je uređen način povrata osnovice.

30. U vezi ispunjenja uvjeta za povrat osnovice, iz službenih pokazatelja Državnog zavoda za statistiku RH (na koje se članak III. poziva), vidljivo je da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. bio realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a da je tromjesečni BDP u trećem tromjesečju 2015. bio realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014. Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) došlo do rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a prosječno dva posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja tj. 1,2% + 2,8% = 4% : 2 = 2%) tako da su krajem studenoga 2015.ispunjeni uvjeti iz članka III. Izmjene i Dopune Dodatka Sporazumu za primjenu osnovce za obračun plaće u javnim službama od 5.415,37 kn/718,74 eura[1] bruto.

31. Pri tome treba ukazati i da su se prema članku 6. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. (kojim je potvrđena valjanost Dodataka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te svih njegovih izmjena i dopuna ili novih sporazuma koji se na njega nastavljaju) stranke obvezale primjenjivati ovaj Ugovor u dobroj vjeri, a prema stavku 2. tog članka, ako zbog promjene okolnosti koje nisu postojale niti su bile poznate u trenutku zaključenja ugovora, jedna od strana ne bi mogla neke od odredbi Ugovora izvršavati ili bi joj to bilo izuzetno otežano, obvezuje se da neće jednostrano prekršiti ovaj Ugovor, nego će drugoj strani predložiti njegovu izmjenu.

32. U odnosu na način primjene osnovice, a obzirom da se plaće u javnim službama isplaćuju iz Državnog proračuna te da ih tužena sama ne obračunava nego se to čini preko Centralnog obračuna plaća, do primjene navedene osnovice plaća nije moglo doći "automatizmom", no propust Vlade Republike Hrvatske da donese odluku o visini osnovice za izračun plaće u javnim službama, ne može ići na štetu tužiteljice. Naime, Vlada Republike Hrvatske sklopila je sve navedene pravne poslove, uključujući i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26.10.2011., u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi, te je trebala osigurati sve materijalne i formalne pretpostavke da poslodavci pa tako i tuženik mogu ispuniti svoje obveze, uključujući i povećanje osnovice kad se za to ostvare uvjeti. Valja i dodati da su se prema čl. 6. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. (kojim je potvrđena valjanost Dodataka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te svih njegovih izmjena i dopuna ili novih sporazuma koji se na njega nastavljaju) stranke obvezale primjenjivati ovaj Ugovor u dobroj vjeri, a prema stavku 2. tog članka, ako zbog promjene okolnosti koje nisu postojale niti su bile poznate u trenutku zaključenja ugovora, jedna od strana ne bi mogla neke od odredbi Ugovora izvršavati ili bi joj to bilo izuzetno otežano, obvezala se da neće jednostrano prekršiti ovaj Ugovor, nego će drugoj strani predložiti njegovu izmjenu.

33. Slijedom navedenog, ispunjen je uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužitelju isplaćena plaća u utuženom razdoblju, budući da je došlo do poboljšanja stanja, odnosno rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a, za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno 2 ili više posto).

34. Konačno i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci br. Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020., zauzeo je stav da dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III u javnim službama nije odgođen primjenom Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. Prema tome, zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da odredbom čl. VII Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, zaključenog 26. listopada 2011., nije odgođena primjena odredbe čl. III o „povratu“ osnovice, jer se odredba čl. VII odnosi na način „usklađivanja pariteta“ (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi.

35. Osim toga, prema odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO-a) zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, a što očito u konkretnom slučaju. Prema odredbi čl. 9. ZOO-a sudionik je u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, nadalje prema čl. 65. st. 1. ZOO vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika ispunjene obveze, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti obvezu. Također čl. 342. st. 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, te je dužnik dužan ispuniti obvezu savjesno u svemu kako ona glasi, a što sve treba primijeniti i u ovom slučaju. Međutim, slijedom naprijed navedenog Vlada Republike Hrvatske u ovom slučaju evidentno nije postupila po navedenim odredbama, koje kao opće odredbe obveznog prava valja primijeniti u ovom radnom sporu na temelju odredbe čl. 8. st. 4. ZR-a iz 2014.

36. Obzirom na izneseno, nesporno je da je u utuženom razdoblju tuženik obračunavao plaću prema osnovici od 5.108,84 kn/678,10 eura[1] , no da je trebalo primijeniti osnovicu od 5.415,37 kn/718,74 eura[1] , slijedom čega je nastala razlika neisplaćene plaće prema toj osnovici za navedeno razdoblje u iznosu od 7.237,84 kn/960,63 eura[1] s mjesečnim iznosima razlike plaće, a na koju visini tužbenog zahtjeva tuženik, konačno nije ni osporavao, jer je podneskom zaprimljenim kod suda dana 14. srpnja 2021., dostavio obračun razlike plaće (list 68), za razdoblje od 1. veljače 2016. do zaključno siječnja 2017., u iznosu od 7.237,84 kn/960,63 eura[1] , prema kojem je tužitelj podneskom zaprimljeni kod suda dana 21. srpnja 2021., postavio tužbeni zahtjev, a ispravio na ročištu dana 16. prosinca 2021., radi matematičkog izračuna na iznos od 7.237,83 kn/960,63 eura[1] , odnosno podneskom od12. rujna 2022., dopunio tužbeni zahtjev u valuti euro, pobliže naveden pod točkom I. izreke presude.

37. Između stranaka bilo je sporno da je dopuštena stupnjevita tužba u ovom postupku, obzirom na tvrdnju tuženika da se tužitelj prethodno prije podnošenja tužbe nije obratio tuženiku za dostavu dokumentacije i podataka na kojima temelji činjenične navode i osnov ponesene tužbe. Isto tako, sud smatra neosnovanim prigovor nedopuštenosti podnošenja stupnjevite tužbe tužitelja i prijedloga da se ista odbaci. Naime, između stranaka nije bilo ni sporno da se prije podnošenja ove tužbe tužitelj nije obratio tuženiku za dostavom potrebite dokumentacije za potrebe ovog postupka kako bi nakon provedenog vještačenja postavila određeni tužbeni zahtjev. Nije propisano odredbom čl.186. b. ZPP-a da će sud odbaciti stupnjevitu tužbu ako tužitelj prije podnošenja nije zatražio dokumentaciju na temelju koje bi tek nakon knjigovodstvenog vještačenja bilo utvrđeno da je tuženik propustio isplatiti tužitelju po osnovu radnog odnosa, a što joj pripada, a u slučaju da je tu dokumentaciju tužitelj zatražio, a da mu tuženik nije dostavio, tužitelj i bez provođenog knjigovodstvenog vještačenja ne bi moglo utvrditi i postaviti tužbeni zahtjev za sporno potraživanje. Stoga, po mišljenju ovoga suda podnošenje stupnjevite tužbe tužitelja, a obzirom na okolnosti konkretnog slučaja te vrstu novčanog potraživanja i pravni osnov istog, ista je dopuštena, neovisno o tome što odredba čl. 186.b. st. 3 ZPP-a, upućuje na podnošenja takove tužbe u slučaju u kojem tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podatka koje joj tuženik ne želi dati, premda iste posjeduje i raspolaže. Stoga, neosnovano tuženik tvrdi da je tužba tužitelja nepodobna za raspravljanje, jer je tužitelj u tužbi jasno odredio razdoblje od 1. veljače 2016., do 31. prosinca 2016., a kasnije tijekom postupka za razdoblje do zaključno siječnja 2017., jasno odredio osnov svoga potraživanja. Osim toga, tuženik je i podnescima zaprimljenim kod suda dana 5. srpnja 2021., a potom i dana 17. srpnja 2021., dostavio obračun razlike plaće prema kojem je tužitelj i postavio tužbeni zahtjev, pobliže opisan pod toč. I. izreke presude te stoga niti nije bilo potrebno provoditi po tužitelju predloženi dokazni prijedlog knjigovodstvenim vještačenjem. Stoga, to je po ocjeni suda tužba uredna i postavljena u skladu s odredbama ZPP-a.

38. Odredbom čl. 433a st. 1 ZPP-a, kad se utužuju novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik je dužan utužiti u tom iznosu. Ako je utužio novčane tražbine po osnovi radnog odnosa ne navodeći da zahtjeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

39. Stoga je valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev u iznosu od 7.237,83 kn/960,63 eura[1] i odlučiti kao u toč. I. izreke presude, a na dosuđene iznose plaće dosuditi i zateznu kamatu prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, tekuću od 16. u mjesecu za razliku plaće za prethodni mjesec jer je i plaća tužitelja dospijevala do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, u skladu s čl. 92. st. 3. ZR, što između stranaka nije sporno. Sud je primjenom pravila zaokruživanja, a radi točnog matematičkog izračuna zbrajanjem dosuđenih pojedinačnih iznosa u valutu euro u odnosu na ukupno dosuđeni iznos, posljednji dosuđeni iznos od 603,03 kn sa zateznom kamatom od 16. veljače 2017., umanjio (zbog zaokruživanja) i dosudio u iznosu od 80,03

1)

eura[1] (umjesto 80,04 eura .

40. Tužitelju ne pripada zatezna kamata na porez i prirezu na dohodak sadržanih u bruto plaći na iznose toč. I. izreke presude. U skladu sa odredbom čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, br; 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/11, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14, 136/15, dalje: ZPD) predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. istoga Zakona ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Sukladno čl. 45. st. 4. i 5. ZPD i čl. 16. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine, br; 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14, dalje: Pravilnik) predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14. toga Zakona i čl. 11., 12. i 15. toga Pravilnika. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno sa isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku. Stoga porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće, dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose kamate ne obračunavaju, (toč. I. izreke presude) (tako i u presudi Županijskog suda u Splitu broj Gž R-45/2017 od 9. srpnja 2018., Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-909/18-2 od 5. srpnja 2018., Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-160/2018-2 od 25. rujna 2018. i Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-10/2018-2 od 26. rujna 2018.).

41. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je u odnosu na osnov i visinu tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti. Priznati troškovi tužitelja sastoje se od sastava tužbe u iznosu od 750,00 kn, sastava podneska od 23. ožujka 2021., kojim je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu u iznosu 750,00 kn (Tbr. 8. t. 1.), sastav podneska od 21. srpnja 2021., u iznosu od 187,50 kn (tbr. 8. t. 3), zastupanje na prvom pripremnom ročištu 12. srpnja 2021., i dana 16. srpnja 2021., na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu za svako u iznosu od u iznosu od 750,00 kn, zastupanje na raspravi dana 16. rujna 2022., u iznosu od 750,00 kn, zastupanje na ročištu radi objave presude dana 21. siječnja 2022., i dana 30, rujna 2022., za svako u iznosu od 375,00 kn, troška PDV-a u iznosu od 1.171,88 kn, u ukupnom iznosu od 5.859,38 kn/777,28 eura[1] .

42. Nisu priznati troškovi za sastav podneska od 2. ožujka 2021., uz koju je dostavljena punomoć, jer je istu tužitelj bio u obvezi dostaviti uz tužbu, sastav podneska od 14. siječnja 2022., kojim obavještava sud da je u ovosudnom premetu greškom dostavljen podnesak, koji trošak je nepotreban za vođenje postupka i ne može ići na teret tuženika, kao ni sastav podneska od 13. rujna 2022., jer postupa po nalogu suda kojim dopunjuje tužbeni zahtjev u valuti euro.

43. Svi parnični troškovi koji su odmjereni strankama bili su u smislu čl. 155. st. 1. ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, a u skladu sa vrijednošću predmeta spora.

44. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru dana 30. rujna 2022.

Sudac

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, nadležnom županijskom sudu, putem ovoga suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Žalba se može podnijeti samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ZPP.

Žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (čl. 467. a. ZPP).