- 1 -              Rev 656/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 656/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. J. iz V., OIB ..., zastupane po punomoćniku Z. J., odvjetniku u Z., protiv 1. tuženika D. J. iz V., OIB ..., 2. tuženice H. p. b. d.d. Z., OIB ..., zastupane po punomoćniku M. Z., odvjetniku iz O. d. Ž. & P. d.o.o. u Z., i 3. tuženika S... d.d. u stečaju, O., OIB ..., zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima iz O. d. S. & K. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2533/2019-5 od 12. ožujka 2021., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-680/17-24 od 16. svibnja 2019., u sjednici održanoj 19. ožujka 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev 2. tuženice za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska odluka i odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništetan Sporazum o osiguranju potraživanja od 25.10.1999. sklopljen između 1. tuženika kao zalogodavca, 2. tuženice kao vjerovnika i 3. tuženika - pravnog sljednika K... d.d. u stečaju, te sljednika K... d.d. kao dužnika, solemniziranom po javnom bilježniku L. H. M., broj OU-863/99-2 od 2. studenog 1999., kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 18.650,00 kn s zateznom kamatom, dok je tužiteljica obvezana naknaditi 2. tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kn, kao i trošak žalbe u iznosu od 3.906,25 kn.

 

2. Rješenjem ovog suda broj Revd 4518/2021-2 od 3. studenoga 2021. dopuštena je, iz razloga razvoja prava kroz sudsku praksu, revizija tužiteljice u odnosu na pravno pitanje:

 

"Primjenjuje li se u punom opsegu načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga u odnosu na stjecanje nekretnina upisanih u zemljišnim knjigama kao vlasništvo određene fizičke ili pravne osobe, ako je pravni posao sklopljen u vrijeme važenja odredbe čl. 224. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96)?"

 

3. Postupajući po navedenom dopuštenju tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena. Predlaže da se revizija prihvati i drugostupanjska odluka preinači podredno, ukine, sve uz naknadu troškova sastava revizije.

 

4. U odgovoru na reviziju 2. tuženica osporava navode iste i predlaže reviziju odbiti, uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

5. Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

6. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 391. st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti sporazuma o osiguranju potraživanja iz razloga jer je nekretnina koja je bila predmet osiguranja bračna imovina tužiteljice i 1. tuženika, kojom je 1. tuženik raspolagao bez njenog znanja i suglasnosti.

 

8. Nižestupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 61. st. 1., 2. i 3. i čl. 124. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98 i 137/99 - dalje: ZVDSP), čl. 283. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 51/89 i 59/90 - dalje: ZBPO), čl. 250. i čl. 254. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 162/98 – dalje: ObZ) te čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO).

 

9. Iz utvrđenja drugostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je Sporazumom o osiguranju tražbine iz ugovora o dugoročnom kreditu broj: 115/99-Z na iznos od 2.100.000,00 kn, koji je tvrtka K. d.d. sklopila 25. listopada 1999. s 2. tuženicom, ugovoreno založno pravo na nekretnini oznake čest. 1403/1 k.o. Z., u naravi kuća i dvorište (dalje: Sporazum),

 

- da su tužiteljica i 1. tuženik sklopili brak 22. prosinca 1990. i da je predmetna nekretnina stečena kupoprodajnim ugovorom od 13. studenoga 1998.,

 

- da je u vrijeme sklapanja Sporazuma 1. tuženik bio uknjižen kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine,

 

- da je povodom žalbe i prigovora treće osobe protiv rješenja o ovrsi broj Ovr-2132/10 tužiteljica kao treća osoba bila upućena na parnicu radi proglašenja nedopustivosti ovrhe za ½ dijela.

 

10. Na temelju navedenih utvrđenja, drugostupanjski sud zaključuje da je 2. tuženica bila savjesna i postupala u dobroj vjeri prilikom sklapanja Sporazuma s 1. tuženikom te da nju štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige iz odredbe čl. 124. st. 1. ZVDSP (prema kojoj stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis).

 

10.1. Osim toga, smatra da tužiteljica, koja je za raspolaganje predmetnom nekretninom prema njenoj tvrdnji saznala kada je pokrenuta ovrha 2010. godine i koja do 2017. godine nije pokrenula parnični postupak radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom, iako je rješenjem ovršnog suda još 2012. godine upućena na pokretanje parnice radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena za ½ dijela nekretnine, očito nije ništa poduzela da zaštiti svoje pravo vlasništva, pa se ona ne može smatrati savjesnom, kao ni 1. tuženik koji je znao da se radi o zajedničkoj imovini.

 

10.2. Iako se, imajući u vidu vrijeme stjecanja predmetne nekretnine, radi o zajedničkoj imovini prema odredbi čl. 283. ZBPO, kojom zajedničari prema odredbi čl. 61. st. 1. ZVDSP mogu samo zajednički raspolagati, drugostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju ima primijeniti iznimka iz odredbe čl. 61. st. 2. ZVDSP prema kojoj će iznimno od st. 1., a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba moći, na temelju pravnoga posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko.

 

10.3. Poziva se i na stajalište iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. (prema kojem će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji nije bio sudionik tog odnosa).

 

10.4. Navodi i pravno shvaćanje izraženo u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1867/12-2 od 29. listopada 2013. prema kojem, u situaciji kada su dva sudionika pravnog posla savjesna odnosno kada je jedan od njih treća osoba - stjecatelj u dobroj vjeri, a druga je bračni drug koji nije bio sudionik tog pravnog posla, a koji je za posljedicu imao zasnivanje založnog prava na bračnoj stečevini kao zajedničkoj imovini, polazeći od svrhe i značaja odredbi o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige iz čl. 122. ZVDSP, prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige.

 

11. U odnosu na postavljeno pitanje, odredbom čl. 224. st. 1. ZZK propisano je da rokovi od 3 godine za podnošenje brisovne tužbe iz čl. 123. ZVDSP i čl. 129. ZZK teku od dana stupanja na snagu ZZK.

 

11.1. Proizlazi da prema odluci Revd 4518/2021-2 ne bi trebalo dati odgovor imajući u vidu odredbu čl. 124. st. 1. ZVDSP (na koju odredbu upućuje revidentica) koja propisuje da stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis. Pritom, odgoda primjene načela povjerenja u zemljišne knjige prema odredbama ZVDSP vrijedila je samo za nekretnine u društvenom vlasništvu, što ovdje nije slučaj. Stoga su ti revizijski navodi neosnovani, a u odnosu na preostale takve navode revidentice, za odgovoriti je da odluka Rev-x 90/2018-3 od 30. listopada 2018. nije usporediva jer se u tom predmetu odlučivalo o nekretnini u društvenom vlasništvu.

 

11.2. Također, iz istog razloga nisu razmatrani ni revizijski navodi u odnosu na primjenu odredbe čl. 224. st. 2. ZZK, kojom je određeno da su izvanknjižni nositelji stvarnih prava dužni u roku od 5 godina pokrenuti postupak za upis stvarnih prava glede nekretnina i svih promjena na njima u zemljišnu knjigu (time da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama - „Narodne novine“, broj 114/01 - dalje: ZID ZZK, taj rok produljen do 1. siječnja 2007.).

 

11.3. To osobito jer rok iz čl. 224. st. 1. ZZK (na koji usmjerava postavljeno pravno pitanje) nije tom prigodom ni produljen, a tužiteljica nije podnosila brisovnu tužbu niti je ikada bila upisana kao nositeljica prava vlasništva pa da bi bila legitimirana na njeno podnošenje.

 

12. Drugostupanjski sud pošao je od pravnog shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011., te je, na temelju utvrđenih činjenica, zaključio kako u konkretnom slučaju treba dati prednost načelu zaštite povjerenja u zemljišne knjige i omogućiti 2. tuženici namirenje osiguranog potraživanja. Pritom je svoj zaključak jasno i argumentirano obrazložio osobito navodeći pravno relevantne činjenice i razloge na temelju kojih je ocijenio savjesnost odnosno nesavjesnost svih sudionika predmetnog spornog odnosa.

 

13. U odluci broj Rev 4065/2019-2 od 30. rujna 2020. izraženo je pravno shvaćanje:

 

„Odlučujući na ovaj način sud drugog stupnja je pravilno razriješio pitanje konkurencije općeg načela prava (prema kojemu nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima), načela povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige (prema kojemu se za poštenu treću osobu smatra istinitim ono što je upisano u zemljišne knjige i druge javne upisnike) i načela ravnopravnosti bračnih drugova u pogledu stjecanja i raspolaganja zajedničkom imovinom.

 

Naime, zakonom zajamčena zaštita trećih osoba u skladu s načelom povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige nije apsolutna, već je uvjetovana (sukladno gore citiranoj odluci Ustavnog suda) okolnostima svakog konkretnog slučaja, odnosno savjesnošću i dobrom vjerom svih sudionika određenog pravnog posla (uključujući i bračnog druga koji eventualno nije sudjelovao u njemu) kojima se štiti drugo načelo - ravnopravnosti bračnih drugova u pogledu stjecanja i raspolaganja zajedničkom imovinom.

 

Kada iz činjenica utvrđenih u konkretnom slučaju proizlazi savjesnost i dobra vjera, odnosno poštenje treće osobe (stjecatelja prava na dijelu zajedničke imovine), te s druge strane nesavjesnost bračnog druga koji nije sudjelovao u tom pravnom poslu, pravilno je prednost dati savjesnom stjecatelju i načelu povjerenja u zemljišne knjige.“

 

14. Vijeće revizijskog suda smatra da je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da je 2. tuženica bila treća savjesna osoba koja je postupala u dobroj vjeri i s povjerenjem u zemljišne knjige i da na sklopljeni pravni posao i posljedično stjecanje založnog prava, nije od utjecaja okolnost je li tužiteljici to bilo ili moglo biti poznato jer ona nije štitila svoja vlasnička prava sukladno odredbi čl. 224. st. 2. ZZK. Rok iz odredbe čl. 224. st. 2. ZZK predstavljao je odgodu povjerenja u zemljišne knjige u smislu ne/potpunosti zemljišnih knjiga i odnosila se na sve nekretnine, ali to nije predmet razmatranja revizije imajući u vidu postavljeno pravno pitanje.

 

15. Sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske ustaljena je u smislu shvaćanja kao u odluci broj Rev 1867/12-2 od 29. listopada 2013. koje predstavlja recentnu sudsku praksu i koja u situaciji, u svezi raspolaganja nekretninom jednog od bračnih drugova bez suglasnosti drugog bračnog druga, kad je nekretnina u zemljišnim knjigama bila upisana samo na ime jednog bračnog druga, prednost daje poštenom stjecatelju stvarnih prava na nekretnini nasuprot pravu bračnog druga koji svoje pravo nije upisao u zemljišnu knjigu pa i bez obzira na njegovo poštenje ili odgodu povjerenja u potpunost zemljišnih knjiga.

 

16. Na naprijed izloženi način odgovoreno je na postavljeno pitanje.

 

17. Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, pa je reviziju tužiteljice valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 19. ožujka 2024.