Poslovni broj: 3 UsI-1444/2022-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić te Ljiljani Lijić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja D. D. vl. Ugostiteljsko trgovačko turističkog obrta „N.“, Izdvojeni pogon „…“ caffe bar „J.“, …, B.

V., …, kojeg zastupa opunomoćenik D. D. odvjetnik u

S., …, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva

financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Zrinsko Frankopanska 60, kojeg zastupaju opunomoćenici M. D. viši inspektor i J. C. viši

inspektor, radi koncesijske naknade, nakon održane usmene i javne rasprave zaključene 27. rujna 2022, a objavljene 30. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim predlaže poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, KLASA:UP/I-471-01/…, URBROJ: 513-02-8008/… od 12. svibnja 2022.,

kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, KLASA:UP/I-471-01/…, URBROJ: 513-02-8008/…

od 12. svibnja 2022., obvezniku obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju/osobi koja je obavljala gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru za koju je potrebna koncesija, bez koncesije – D. D., OIB: …., vl. ugostiteljsko trgovačko turističkog obrta „N.", izdvojeni pogon „…", caffe bar „J…", …,

B. v., ovdje tužitelju, u točci I. izreke, utvrđena je obveza po osnovi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (u daljnjem tekstu: naknada s obilježjem naknade za koncesiju), za razdoblje od 22.07.2017. do 13.09.2017. godine i to u ukupnom iznosu od 21.023,54 kn na način pobliže određen i sadržan u točci I. izreke.

Točkom II. izreke osporavanog rješenja nalaže se obvezniku da ukupni iznos od 21.023,54 kune uplati na navedeni žiro-račun Državnog proračuna Republike Hrvatske te da na utvrđeni iznos obveze obračuna daljnje kamate za razdoblje od

16.03.2022. godine do dana uplate.

Točkom III. izreke riješeno je da navedene iznose treba uplatiti u roku od 8 (osam) dana od dana uručenja predmetnog rješenja te dokaz o izvršenoj uplati utvrđenih obveza dostaviti ovom tijelu najkasnije slijedećeg dana po izvršenoj uplati.

Točkom IV. izreke riješeno je ako obveznik ne izvrši uplate navedenog iznosa u ostavljenom roku, da će se naplata izvršiti ovrhom.

Točkom V. izreke naloženo je obvezniku, ovdje tužitelju, da nakon izvršene uplate navedenih obveza, provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na navedene promjene.

2. Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu, osporavajući zakonitost i pravilnost rješenja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, u bitnom navodeći da tuženik postupa protivno praksi kako Upravnog tako i Vrhovnog suda RH. Da će se sukladno odredbi čl. 102. st. 2. Zakona o koncesijama (NN 69/17) postupci nadzora koji su započeli prije stupanja na snagu ovoga Zakona dovršiti prema odredbama propisa koji su bili na snazi u vrijeme njihova pokretanja, a da je predmetni Zakon stupio na snagu dana 22.

srpnja 2017.g. Da iako tuženik u pobijanom rješenju navodi da je predmetni nadzor započeo 13. rujna 2017.g., da je iz spisa predmeta razvidno kako je isti započeo mnogo ranije budući da je Zapisnik o korištenju pomorskog dobra kojim je utvrđeno da je tužitelj postavio štekat na pomorskom dobru sastavljen 11. srpnja 2017.g. Stoga da nema mjesta primjeni novog Zakona o koncesijama koji je stupio na snagu nakon što je već započeo nadzor nad tužiteljem, već da se ima primijeniti Zakon o koncesijama (NN 143/12), u provedbi kojeg Zakona, je u više presuda Vrhovnog suda RH zauzet stav da se koncesijska naknada za korištenje pomorskog dobra ne može utvrđivati rješenjima upravnih tijela ukoliko nema zaključenog ugovora o koncesiji (bez ugovora o koncesiji nema obveza plaćanja koncesijske naknade). Dakle, da prema relevantnoj sudskoj praski nema mogućnosti da se za vrijeme primjene Zakona o koncesijama (NN 143/12) obveza plaćanja naknade s osnova korištenja pomorskog dobra utvrdi rješenjem javnopravnog tijela, što pobijano rješenje čini protuzakonitim. Da je nesporno da tuženik ne može naplaćivati naknadu za koncesiju ako nema Ugovora o koncesiji, niti da se može pozivati na institut stjecanja bez osnove i sl. Dakle, da tuženik uopće nije imao pravnu osnovu za donošenje pobijanog rješenja.

3. U odnosu na predmetnu nekretninu na kojoj se obavlja djelatnost, tužitelj ističe kako je ista u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo fizičke osobe i to V. Đ.. Štoviše, da sam tuženik u obrazloženju pobijane odluke potvrđuje da se radi o privatnom vlasništvu navedene osobe, što da ima za posljedicu da nije ni moguće dodijeliti koncesiju na predmetnim područjima, a što da je nesporno utvrđeno pred javnopravnim tijelom. Nadalje ističe da je tužitelj zaključio Ugovor o podzakupu sukladno pozitivnim zakonskim propisima i načelu povjerenja u zemljišne knjige. Dakle, da tužitelj nije taj koji je raspolagao nekretninom koja navodno spada pod pomorsko dobro već zakupodavac, već da je tužitelj samo neposredni posjednik temeljem ugovora o zakupu koji priznaje višu vlast posrednog posjednika – zakupodavca i koji je za svoje korištenje platio naknadu zakupodavcu. Stoga da je očito kako je pobijanim rješenjem promašena i pasivna legitimacija, na koju okolnost predlaže izvesti dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u sporu.

4. U odnosu na određenu visinu stalne naknade tužitelj navodi kako nema obrazloženja na koji je način utvrđen turistički razred koji je primijenjen, a u odnosu za promjenjivi dio naknade koji se izračunava u iznosu od 3% od prihoda ostvarenog obavljanjem djelatnosti, tužitelj ističe kako je predmetni izračun trebalo povjeriti vještaku za knjigovodstvo i financije, a ne nestručnim osobama koje su sastavljale zapisnik odnosno pobijano rješenje. Nadalje navodi, da na str. 9. osporavanog rješenja, u četvrtom pasusu, navodi da je obvezniku procijenjen prihod ostvaren u restoranu „L. r.“, iako da tužitelj nema nikakve veze s navedenim restoranom.

5. Također navodi da su u pobijanom rješenju nezakonito obračunate kamate, a zatim i naloženo plaćanje kamata na kamate. Da odredba čl. 89. st. 4. Zakona o koncesijama jasno propisuje da se na iznos naknade obračunavaju zatezne kamate tekuće od dana dospijeća (istek roka od 8 dana od dana nastanka obveze) pa do isplate, pa da stoga tuženik nije bio ovlašten obračunavati kamate od 09.01.2018.g. do dana pisanja zapisnika (15.03.2022.g.) i onda još na taj iznos potraživati kamate. Stoga, a budući da je rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade doneseno tek dana 12. svibnja 2022., da sukladno navedenoj odredbi na iznos naknade zatezne kamate teku tek od dana 20. svibnja 2022. (istek roka od 8 dana od dana nastanka obveze). Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da Sud nakon provedenog postupka te izvedenih dokaza donese presudu kojom će usvojiti tužbu, poništiti osporavano rješenje KLASA:UP/I-471-01/…, URBROJ: 513-02-8008/…. od 12. svibnja 2022. i utvrditi da na čest. zem. …, …, …, …,

…, …, …, …, …, …, … i . sve upisane u Z.U. …,

K.O. B. – B. v. ne postoji utvrđena granica pomorskog dobra te osloboditi tužitelja obveze plaćanja naknade za koncesijsko odobrenje na pomorskom dobru za razdoblje od 22.07.2017. do 13.9.2017.g. u ukupnom iznosu od 21.023,54 kn, kao i obveze za iznos daljnjih kamata na navedeni iznos tekuće od 16.03.2022.g. pa do dana uplate te naložiti tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati troškove ovog spora zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate.

6. Podneskom od 4. srpnja 2022. tužitelj je dostavio prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe, navodeći da je isti Sud već donio dvije presude pod posl. br. UsIcar… od 15. ožujka 2021. i posl. br. UsIcar-… od 30. rujna 2019. kojima su poništena osporavana rješenja tuženika i predmet vraćen na ponovni postupak, u kojim presudama da je utvrđeno da obveza plaćanja koncesijske naknade nastaje tek zaključenjem ugovora o koncesiji, a koji ugovor u konkretnoj upravnoj stvari da nikada nije sklopljen. Međutim da tuženik na temelju istih činjenica donosi istovjetna rješenja koja potom budu poništena presudom, radi čega da je potrebno odgoditi izvršenje osporavanog rješenja prije donošenja odluke o meritumu upravnog spora. Podneskom od 18. srpnja 2022. tužitelj je ustrajao u prijedlogu za određivanjem odgodnog učinka tužbe, uz koji podnesak je priložio rješenja ovog Suda poslovni broj 8 UsIcar-….

od 18. lipnja 2019. i poslovni broj 8 UsIcar-… od 15. veljače 2021., kojim rješenjima je bio prihvaćen prijedlog tužitelja te odgođeno izvršenje poreznog rješenja u navedenim upravnim sporovima (list 21 do 26 spisa).

7. Tuženo tijelo je u svom odgovoru na tužbu od 28. srpnja 2022. osporilo tužbene navode tužitelja kao neosnovane, ističući da je osporavano rješenje doneseno u skladu s tuženikovom nadležnošću, da je činjenično stanje u provedenom postupku potpuno i pravilno utvrđeno te da nisu povrijeđene ni postupovne, ni materijalno-pravne odredbe relevantnih propisa na štetu tužitelja, te se potom očitovalo na tužbene navode tužitelja te istaklo da je Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split, započelo financijski nadzor kod obveznika D. D. dana 13.

rujna 2017. godine, uručenjem Obavijesti o poreznom nadzoru KLASA: 471-01/17- …, URBROJ: 513-02-8005/… od 11. rujna 2017. godine. Da je predmet financijskog nadzora:

- obračunavanje i plaćanje naknade za koncesiju,

- ugovori o potkoncesiji, podugovori i ugovori s takvim svojstvom sklopljeni s koncesionarom, a koji su formalno i/ili sadržajno vezani uz ugovor o koncesiji,

- obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dodijeljene koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, kod D. D., OIB: …., vl. u.t.t.o. „N.", izdvojeni pogon „…", CAFFE BAR „J.", …, B. V., za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 13. rujna 2017. godine.

8. Da je Komunalno redarstvo Općine B. V. svojim Zapisnikom o korištenju Pomorskog dobra od 11. srpnja 2017. godine utvrdilo da je D. D.,

OIB: …, vlasnik ugostiteljsko trgovačko turističkog obrta „N.", izdvojeni

pogon „…", caffe bar „J.", …, B. V., za potrebe svog plažnog caffe

bara „J.", iako za rad nema ishođeno koncesijsko odobrenje na pomorskom dobru RH (čest. zem. …, … i dr. k.o. B. – B. V.), postavio štekat

(stolovi, stolice i dr.),, a kvadratura štekata na pomorskom dobru je 135 m2. Da je iz navedenog razvidno da je Ministarstvo Financija, Carinska uprava Područni carinski ured Split započelo nadzor kada je bio na snazi Zakon o koncesijama (Narodne novine, broj: 69/17) te da je primijenjen novi Zakon o koncesijama koji je na snazi od 22. srpnja 2017. godine.

9. U odnosu na tužbeni navod tužitelja da je i samo tuženo tijelo u odnosu na predmetnu nekretninu na kojoj se obavlja djelatnost, istaklo kako je ista u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo fizičke osobe i to V. Đ., tuženo tijelo je navelo

da

je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka neprijeporno utvrdilo da se dio nekretnine na kojoj je obavljana gospodarska djelatnost nalazi unutar granica pomorskog dobra te da je isto navedeno u Zapisniku KLASA: UP/I-471-01/…;

URBROJ: 513-02-8008/… od 15. ožujka 2022. godine (citat):

„Nadzorno tijelo je navelo da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo fizičke osobe, međutim granica pomorskog dobra za zem. čestice: …, …, …, …, …, …, …, …, …, …,

… i . navedene u zk. ul. …, k.o. B. – B. V., utvrđena je Uredbom

Vlade Republike Hrvatske o određivanju granica pomorskog dobra na dijelu k.o. B.-

B. V. (Narodne novine, broj: 33/10). Granica pomorskog dobra nije provedena u zemljišnim knjigama iz razloga što su čestice upisane kao privatno vlasništvo gospodina V. Đ., a izvlaštenje nije provedeno.“ Također je navelo da je

Zakonom određeno što je pomorsko dobro, pa u situaciji nesređenih zemljišnih knjiga, ukoliko se neposrednim nadzorom nedvojbeno utvrdi da je neki dio po samoj definiciji (po samom Zakonu) pomorsko dobro, taj prostor će imati takav status, bez obzira što kao takvo nije upisano u zemljišnoj knjizi, jer u takvoj situaciji upis u zemljišne knjige ne bi imao konstitutivno značenje za stjecanje statusa pomorskog dobra.

10. U odnosu na tužbeni navod tužitelja koji se odnosi na određenu visinu stalne naknade da nigdje nema obrazloženja na koji je način utvrđen turistički razred koji je primijenjen, tuženo tijelo je navelo da je utvrdilo turistički razred temeljem članka 8. stavka 2. Zakona o članarinama u turističkim zajednicama (Narodne novine, broj: 152/08, 88/10, 110/15 i 121/16). Da je Ministarstvo turizma donijelo Pravilnik o proglašavanju turističkih općina i gradova i o razvrstavanju naselja u turističke razrede (Narodne novine, broj: 122/09 do 78/17) kojim se proglašavaju turističke općine i gradovi te da se naselja razvrstavaju u turističke razrede te da je u skladu s citiranom Uredbom naselje B. V. proglašena i razvrstana kao turističko naselje u razred

A.

11. U odnosu na tužbeni navod da je izračun promjenjivog dijela naknade koji se izračunava u iznosu od 3% od prihoda ostvarenog obavljanjem djelatnosti, trebalo povjeriti vještaku za knjigovodstvo i financije, a ne nestručnim osobama koje su sastavljale zapisnik odnosno pobijano rješenje, tuženo tijelo je navelo da inspekcijski nadzor provode inspektori i drugi ovlašteni službenici ministarstva nadležnog za financije u skladu s Uredbom kojom se uređuje unutarnje ustrojstvo tog ministarstva. Da je u provedbi inspekcijskog nadzora inspektor ovlašten: pregledati dokumentaciju o računovodstvenom, materijalnom i financijskom poslovanju, glede zakonitosti, svrhovitosti i pravodobnosti obračunavanja i plaćanja naknada za koncesiju, o izvršenju ostalih obveza prema kreditnim institucijama kada je koncesionar društvo posebne namjene i kada su te obveze preuzete u svrhu financiranja ugovora o koncesiji, kao i o obavljanju djelatnosti koncesije izvan opsega djelatnosti koncesije koji je određen ugovorom o koncesiji te o obavljanju djelatnosti za obavljanje koje je potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije.

12. U odnosu na tužbeni navod da se na str. 9. Rješenja, u četvrtom pasusu,

navodi se da je obvezniku procijenjen prihod ostvaren u restoranu „L. r.", iako tužitelj nema nikakve veze s navedenim restoranom, tuženo tijelo je navelo da se radi o očitoj omašci u pisanju, a što nespornim proizlazi iz samog sadržaja obrazloženja osporavanog rješenja te da stoga očita greška u pisanju ne utječe na njegovu zakonitost, niti na način obračuna naknade s obilježjem naknade za koncesiju i visinu obračunate naknade s obilježjem naknade za koncesiju za navedenog obveznika,

budući su u obračunu korišteni podatci iz poslovnih knjiga obveznika.

13. U odnosu na tužbeni navod da su u osporavanom rješenju nezakonito obračunate kamate, a zatim i naloženo plaćanje kamata na kamate, tuženo tijelo je navelo da su ovlašteni djelatnici Ministarstva financija obračunali kamate sukladno članku 89. stavak 1. Zakona o koncesijama, kojim je propisano ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (naknada s obilježjem naknade za koncesiju). Da je stavkom 4. istog članka

Zakona propisano da se na iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju obračunavaju i plaćaju zatezne kamate, tekuće od dana dospijeća koji odgovara isteku roka od osam dana od dana nastanka obveze iz stavka 1. ovog članka, do isplate.

Stoga, a budući da je obveznik obavljao djelatnost u 2017. godini, da su zatezne kamate obračunate sukladno Zakonu o koncesijama. Da osporavanim rješenjem nije naloženo plaćanje kamata na kamatu, već plaćanje daljnjih kamata na utvrđenu obvezu naknade s obilježjem naknade za koncesiju, do dana uplate iste. Slijedom navedenog, tuženo tijelo je predložilo da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

14. Na ročištu održanom pred ovim Sudom 27. rujna 2022. opunomoćenici stranaka su ustrajali u svojim do sada iznijetim navodima, kako u tužbi, tako i navodima iz odgovora na tužbu te je ujedno zamjenica opunomoćenika tužitelja predložila izvođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost visine obveze koja je utvrđena pobijanim rješenjem.

15. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, nakon provedenog sudskog postupka i održane usmene i javne rasprave te savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, Sud je odbio predloženo izvođenje dokaza financijskim vještačenjem na predložene okolnosti, kao suvišan, ocjenjujući da izvođenje predloženog dokaza u svezi s već izvedenim dokazima, nije od utjecaja na rješenje predmetne upravne stvari.

16. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela te svih isprava koje su istom priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnom upravnom sporu.

17. Zamjenica opunomoćenika tužitelja je priložila pisani trošak zastupanja tužitelja.

18. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, nakon provedenog postupka i održane usmene i javne rasprave, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

19. Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženog tijela KLASA:UP/I-471-01/…., URBROJ: 513-02-8008… od 12. svibnja 2022.

20. Među strankama je sporno je li pravilno i zakonito postupilo tuženo tijelo kada je D. D. vl. Ugostiteljsko trgovačko turističkog obrta „N.“,

Izdvojeni pogon „…“ caffe bar „J.“, …, B. V., ovdje tužitelja,

obvezalo na plaćanje naknade s obilježjem naknade za izdavanje koncesijskog odobrenja, za korištenje pomorskog dobra i to za čest. zem. …, …, …, …, …, …, …, …, …, …, … i . Z.U. … k.o.

B.-B. V., za razdoblje od 22.07.2017. do 13.09.2017. godine i to u ukupnom iznosu od 21.023,54 kn, na način pobliže određen i sadržan u točci I. izreke.

21. Među strankama je sporno je li postojala pravna osnova da tuženik temeljem provedenog upravnog postupka, tužitelja osporavanim rješenjem obaveže na plaćanje koncesijske naknade, odnosno naknade s obilježjima naknade za koncesiju.

22. Iz stanja i sadržaja spisa proizlazi da je osporavano rješenje doneseno u ponovljenom postupku, u izvršenju presude ovog Suda poslovni broj 8UsIcar-…

od 15. ožujka 2021., kojom presudom je poništeno rješenje Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskom ureda Split, KLASA: UP/I-471-01/…,

URBROJ:513-02-8008/… od 30. listopada 2019. godine i predmet vraćen na ponovni postupak uz zauzeto pravno shvaćanje i uputu Suda.

23. Dakle, među strankama je sporno je li tuženo tijelo u izvršenju presude ovog Suda poslovni broj 8UsIcar-… od 15. ožujka 2021. postupilo po pravnom shvaćanju i primjedbama Suda sadržanim u naprijed citiranoj presudi.

24. Nesporno je da predmetna nekretnina nije u zemljišnoj knjizi upisana kao pomorsko dobro. Također je nesporno da je tužitelj predmetnu nekretninu koristio za obavljanje djelatnosti u spornom razdoblju tj. od 01. siječnja do 13. rujna 20217. godine, te da je nekretninu koristio bez zaključenog ugovora o koncesiji, a koja činjenica među strankama nije sporna.

25. Odredbom članka 7. stavkom 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11 i 56/16 dalje: Zakona) propisano da se za posebnu uporabu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra može u zakonom propisanom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija.

26. Odredbom članka 16. istog Zakona propisano je da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta. Prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji. Opseg i uvjeti posebne upotrebe ili gospodarskog korištenja, uređuju se odlukom i ugovorom o koncesiji, a u skladu s odredbama ovog Zakona i propisa donesenih na temelju ovog Zakona.

27. Člankom 11. stavak 2. OPZ-a (NN br. 115/16), odnosno člankom 10. stavak 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08 do 44/16) je propisano da ako je prihod, dohodak, dobit ili druga procjenjiva korist ostvarena bez pravne osnove, porezno tijelo utvrdit će poreznu obvezu u skladu sa posebnim zakonom kojim se određuje pojedina vrsta poreza.

28. Tumačeći navedenu odredbu valja istaći da se radi o općoj odredbi (odredbi općeg poreznog propisa), koja je načelne, opće naravi, a ista se kao što je navedeno i u samoj odredbi, ne primjenjuje neposredno, već se pozivom na odredbu članka 11. stavak 2. (čl. 10. st. 2.) OPZ-a obveza može utvrditi u skladu s posebnim zakonom. Dakle, nema neposredne primjene članka 11. st. 2 (10. st. 2.) OPZ-a.

29. Posebni zakon kojim bi se uređivalo korištenje općeg dobra (pomorskog dobra) bilo da je zaključen ugovor o koncesiji ili nije zaključen ugovor o koncesiji bio bi Zakon o koncesijama.

30. Među strankama je nesporno da je citiranom presudom ovog Suda poslovni broj 8UsIcar-… od 15. ožujka 2021. poništeno rješenje Ministarstva financija,

Carinske uprave, Područnog carinskom ureda Split, KLASA: UP/I-471-01/…,

URBROJ:513-02-8008/… od 30. listopada 2019. godine i predmet vraćen na ponovni postupak iz razloga što je tužitelju poništenim rješenjem bila utvrđena obveza plaćanja naknade za cijelo razdoblje nadzora od 01. siječnja do 13. rujna 2017. godine kada je u primjeni bio Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj: 143/12), koji bi se u konkretnom slučaju primijenio za razdoblje od 01.01. do 21.07.2017. godine, a za razdoblje od 22.07.2017. do 13.09.2017. Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17), koji je stupio na snagu 22. srpnja 2017. godine, a sve u skladu sa zauzetim pravnih shvaćanjem izraženim u citiranoj presudi i recentnoj sudskoj praksi.

31. Naime, Zakonom o koncesijama („Narodne novine“, broj: 143/12) je bila propisana obveza plaćanja koncesijske naknade, međutim, u provedbi navedenog

Zakona u više presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je zauzet stav da se koncesijska naknada za korištenje pomorskog ne može utvrđivati rješenjima upravnih tijela ukoliko nema zaključenog ugovora o koncesiji (bez ugovora o koncesiji nema obveze plaćanja koncesijske naknade). U tom slučaju prema zauzetoj sudskoj praksi upravnih sudova obeštećenje po osnovu nezakonitog korištenja pomorskog dobra kada nije bio zaključen ugovor o koncesiji bilo je među ostalim moguće pokretanjem sudskog postupka kod redovnog suda u kojem bi se obeštećenje tražilo tužbom temeljem instituta stjecanja bez pravnog osnova (budući da osnova za naplatu koncesijske naknade putem rješenja, nije bilo).

32. Navedeni stav je zauzet u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj:

Uzz-24/13-3 od 17. ožujka 2015. godine, temeljem koje je ustanovljena važeća sudska praksa upravnih sudova i Visokog upravnog suda RH (npr. presuda VUS-a RH, poslovni broj Uss-52/15-18 od 03. lipnja 2015. godine, te u presudi Usž-199/16 od 03. studenog 2016. godine).

33. Vrhovni sud Republike Hrvatske je isti stav zauzeo i u presudama koje je kasnije donio. Tako je Vrhovni sud u presudi broj: U-zpz 31/2017-9 od 8. siječnja 2020. godine ostao kod ranije iznijetog stava da nema mogućnosti naplate koncesijske naknade u slučaju nepostojanja ugovora o koncesiji i da nije moguće primijeniti odredbu članka 2., članka 10. st. 2. i članka 16. st. 5. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08, 18/11, 78/12,136/12, 73/13). Isti pravni stav Vrhovni sud je iznio i u presudi broj: U-zpz 20/2018-2 od 17. lipnja 2020. godine.

34. Dakle, sukladno relevantnoj sudskoj praksi nema mogućnosti da se za razdoblje prije 22. srpnja 2017. godine, kada je u primjeni bio Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj: 143/12), obveza plaćanja naknade s osnova korištenja pomorskog dobra utvrdi rješenjem javnopravnog tijela, a koje pravno shvaćanje je izraženo i u naprijed citiranoj presudi te recentnoj sudskoj praksi.

35. Međutim, od 22. srpnja 2017. godine na snazi je Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17), koji je propisao mogućnost da se utvrdi obveza plaćanja naknade s osnova korištenja pomorskog dobra tj. obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru, bez ugovora o koncesiji. Ne radi se o koncesijskoj naknadi (jer to ne može ni biti budući da nema zaključenog ugovora o koncesiji), već se radi o posebnoj naknadi za nezakonito korištenje pomorskog dobra bez koncesije - naknade s obilježjem naknade za koncesiju

36. Člankom 12. st. 1. Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj:69/17, dalje: ZOK-a) propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije.

37. Člankom 89. st. 1. ZOK-a propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije,

inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljane djelatnosti bez koncesije.

Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz st. 1. ovog članka.

Stavkom 3., istog članka, propisano je da se iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine nakade za koncesiju.

Prema stavku 6., istog članka, utvrđenje i plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ne predstavlja ozakonjenje nezakonitog obavljanja djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka i ne može se smatrati osnovom za stjecanje prava koncesije te ne isključuje obvezu oduzimanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti.

Stavkom 8. istog članka je propisano da u slučaju iz stavka 1. ovoga članka zapisnik o provedenom nadzoru se dostavlja državnom odvjetništvu i tijelu javne vlasti, odnosno pravnoj osobi koja je u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonom nadležna za davanje koncesije u odnosnom području.

38. Prema članku 11. stavak 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16 i 106/18, dalje: OPZ-a) jedno od načela oporezivanja je gospodarstveni pristup prema kojem će porezno tijelo utvrditi poreznu osnovicu u skladu s posebnim zakonom kojim se uređuje pojedina vrsta poreza, ako je prihod, dohodak, dobit ili druga procjenjiva korist ostvarena bez pravne osnove.

39. Člankom 18. stavak 5. OPZ-a propisano je da će se onaj tko stvarno koristi ili raspolaže tuđom imovinom bez pravne osnove, smatrati poreznim obveznikom za porezne obveze koje proistječu iz korištenja ili raspolaganja tom imovinom.

40. Odredbom članka 16. stavku 1. točkom A. Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru ("Narodne novine", broj: 23/04 do 10/17) . utvrđuje se način plaćanja naknade za koncesiju na pomorskom dobru za turističko ugostiteljsku djelatnost na način da je početni iznos koncesijske naknade stalnog i promjenjivog dijela za turističko ugostiteljsku djelatnost izražen u tablici 1., kao Prilog 1., a koja čini sastavni dio Uredbe.

41. Navedene odredbe predstavljaju zakonsku osnovu da se korisniku koji koristi pomorsko dobro bez odobrene koncesije na pomorskom dobru i zaključenog ugovora o koncesiji utvrdi naknada za korištenje pomorskog dobra, a što je upravo slučaj u konkretnoj upravnoj stvari.

42. Slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja da je dana 17. kolovoza 2017. godine u Ministarstvo financija, Carinsku upravu, Područni carinski ured Split, Službu za nadzor zaprimljena prijava Upravnog odjela za gospodarenje prostorom i komunalno - prometne poslove Komunalno redarstvo Općine B. V. - Klasa:

210-01/…, URBROJ: 2147/02-03-… od 13. srpnja 2017. godine u privitku

koje je dostavljen Zapisnik o korištenju Pomorskog dobra od 11. srpnja 2017. godine kojim se utvrđuje da je D. D., OIB: …, Z., …

Zagreb, vlasnik ugostiteljsko trgovačko turističkog obrta „N.", izdvojeni pogon „…",

CAFFE BAR „J.", …, B. V., za potrebe svog plažnog caffe bara

„J.", iako za rad nema ishođeno koncesijsko odobrenje na pomorskom dobru RH

(čest.zem….,…. i dr. k. o. B.-B. V.), postavio štekat (stolovi, stolice i dr.) te da je kvadratura štekata na pomorskom dobru 135 m2, to je pravilno postupilo tuženo tijelo kada je u ponovljenom postupku, u izvršenju naprijed citirane presude ovog Suda, rješenjem tužitelju utvrdilo obvezu po osnovi posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (u daljnjem tekstu: naknada s obilježjem naknade za koncesiju) za razdoblje od 22.07.2017. do 13.09.2017. godine i to u ukupnom iznosu od 21.023,54 kn na način pobliže određen i sadržan u točci I. izreke osporavanog rješenja.

43. Dakle, po ocjeni ovog Suda tuženo tijelo je u ponovljenom postupku u cijelosti postupilo po pravnom shvaćanju i primjedbama Suda sadržanim u naprijed citiranoj presudi te je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo odredbe materijalnog prava uz valjano, argumentirano i na Zakonu osnovano obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

44. Stoga, a kako tužbeni navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili zakonitost, ni pravilnost osporavanog rješenja koje je po ocjeni ovog Suda doneseno u zakonito provedenom postupku te pravilnom primjenom prethodno citiranog materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, te kako nije ostvaren koji od razloga ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09) na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti (prema članku 31. stavku 2. ZUS-a), to je valjalo na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u izreci.

45. U odnosu na prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, vala istaći kako je odredbom članka 26. stavka 1. ZUS-a propisano da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano, dok je odredbom stavka 2.

istog članka propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu, pa imajući u vidu da tužitelj nije dokazao, niti učinio vjerojatnim da bi mu izvršenjem osporavanog rješenja nastupila teško popravljiva šteta, ovaj Sud ocjenjuje da nisu ispunjene pretpostavke za donošenjem traženog rješenja, tim prije što je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, slijedom čega je takav zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke rješenja.

46. Budući da tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu, to je valjalo na temelju odredbe članka 79. st. 2. ZUS-a odbiti zahtjev opunomoćenika tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan te odlučiti kao pod točkom II. izreke rješenja.

U Splitu 30. rujna 2022.

S U D A C

Leandra Mojtić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. tužitelju po opunomoćeniku 2.

tuženiku

3. tuženiku povrat spisa tuženog tijela, po pravom.

4. tužitelja pozvati na plaćanja pristojbe za tužbu u iznosu od 400,00 kn i za presudu za 500,00 kn, po pravom.

5. u spis

6. kalendar pravomoćnosti do 30.11.2022.