REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: UsI-958/2022-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Lidiji Prica, uz sudjelovanje Gordane Katarine Ronyi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. M. iz Č., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik Z. B., odvjetnik u Č., OIB: …, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., OIB: …, radi troškova upravnog postupka, 29. rujna 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/21- 01/337, URBROJ: 531-04-22-3 od 2. ožujka 2022.
II. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, KLASA: UP/I-471-02/18-01/38, URBROJ: 513-07-05/21-18 od 19. ožujka 2021.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude donese novo rješenje o prijedlogu tužitelja za donošenjem posebnog rješenja o troškovima žalbe.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/21-01/337, URBROJ: 531-04-22-3 od 2. ožujka 2022. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, KLASA: UP/I-471-02/18-01/38, URBROJ: 513-07-05/21-18 od 19. ožujka 2021., kojim je odbijen prijedlog tužitelja za donošenjem posebnog rješenja o troškovima žalbe.
2. Tužitelj u tužbi ističe da je u poreznom postupku protiv njega Porezna uprava donijela rješenje od 29. studenoga 2018., protiv kojega je tužitelj podnio žalbu 5. siječnja 2019. U postupku po žalbi tuženik je rješenjem od 9. lipnja 2020. obustavio postupak po žalbi i poništio dio poreznog rješenja koji se odnosi na 2014. godinu te predmet vratio na ponovni postupak. Trošak navedene žalbe tužitelj potražuje u ovome postupku. Opisuje kako je u ponovnom postupku donijet zapisnik od 30. rujna 2020., protiv kojeg je tužitelj podnio prigovor 20. listopada 2020., zatim je doneseno porezno rješenje od 1. prosinca 2020., protiv kojeg je tužitelj podnio žalbu 4. siječnja 2021. te je rješenjem tuženika od 3. ožujka 2021. obustavljen postupak zbog nastupa zastare prava na utvrđivanje porezne obveze za 2014. godinu. Tužitelj navodi kako navedenim rješenjima nije odlučeno o troškovima postupka, zbog čega je u prigovoru od 20. listopada 2020. zatražio da se o trošku žalbe od 5. siječnja 2020. donese posebno rješenje, koji prijedlog je odbijen predmetnim prvostupanjskim rješenjem od 19. ožujka 2021. te je osporenim rješenjem od 2. ožujka 2022. odbijena žalba. Tužitelj smatra da je tuženik pogrešno primijenio odredbe čl. 161. i 162. Zakona o općem upravnom postupku, jer odvjetnički troškovi predstavljaju troškove stranke u postupku te se poziva na načelo „gubitnik plaća“. Predlaže poništiti osporeno rješenje te obvezati tuženika na nadoknadu troškova ovog postupka.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i predlaže sudu da riješi spor bez rasprave i odbije tužbeni zahtjev.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu. Sud je riješio spor bez rasprave na temelju članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje ZUS), jer među strankama nisu sporne činjenice, nego samo primjena prava, a stranke u tužbi i u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave.
6. Tuženik u osporenom rješenju navodi kako iz odredbi čl. 161. i 162. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09, 110/21, dalje ZUP) proizlazi da nagrada za rad odvjetnika ne ulazi u troškove na čiju bi naknadu imala pravo stranka koja je uspjela u postupku te da nema osnove za naknadu troškova zastupanja po odvjetniku, jer ZUP ne propisuje takvu mogućnost, već je angažiranje odvjetnika u upravnom postupku prepušteno slobodnoj volji stranke, koja je tada dužna troškove odvjetničkih usluga podmiriti sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
7. Navedeno stajalište tuženika ovaj sud ne može prihvatiti kao zakonito. Naime, u presudi broj: U-zpz 44/2016-8 od 14. srpnja 2021. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi: „Shvaćanje podnositelja zahtjeva da u konkretnom slučaju ne postoji mogućnost naknade troškova nastalih zastupanjem po opunomoćeniku odvjetniku suprotno je izričitoj odredbi čl. 161. st. 5. ZUP-a prema kojoj, u situaciji kada je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno za stranku troškove postupka snosi javnopravno tijelo koje je postupak pokrenulo. Iz prakse Europskog suda razvidno je da se ljudska prava moraju jamčiti na djelotvoran i praktičan način, što je osobito važno s obzirom na mjesto prava na pristup pravosuđu u demokratskom
društvu (presuda u predmetu A. protiv I. od 9. listopada 1979., zahtjev br. 36289/73, § 24). Za pojam pravičnog postupka, kako u građanskom tako i u kaznenom postupku, ključno je da stranke mogu učinkovito i djelotvorno raspravljati i da su u odnosu na protivnu stranu u stanju na jednak način braniti svoja prava i interese (presuda u predmetu D. H. i G. protiv B. od 24. veljače 1997., zahtjev br. 19983/92, § 53). Ovaj sud ocjenjuje da je navedeno shvaćanje primjenjivo i u predmetnom upravnom postupku. S obzirom na to da je citiranim odredbama ZUP-a predviđena mogućnost angažiranja opunomoćenika odvjetnika za zastupanje u postupku i da, u situaciji kada je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno za stranku troškove postupka snosi javnopravno tijelo koje je postupak pokrenulo (kao što je to ovdje slučaj) te uzimajući u obzir složenost samog postupka (postupak utvrđivanja carinskog duga) odnosno sposobnost tužitelja da se sam zastupa (pravna osoba), svako tumačenje odredbi o troškovima postupka koje ne bi imalo za svrhu omogućavanje ravnopravne pozicije između stranke koja nema pravna znanja potrebna za poduzimanje određenih radnji i zastupanje svojih interesa u tom postupku (pokrenutom po službenoj dužnosti, a okončanom povoljno za stranku) bilo bi suprotno navedenoj praksi.“
8. Nadalje, Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usž- 1936/22-2 od 2. lipnja 2022. navodi: „U prvom redu valja navesti da stranka može odlučiti da ne poduzima samostalno postupovne radnje, već da to svoje pravo prenese na drugu osobu, u pravilu stručnu, koja će u upravnom postupku poduzimati radnje u njeno ime i za njen račun. Tako, prema članku 32. stavku 1. ZUP-a, stranku u postupku može zastupati osoba ovlaštena za zastupanje, odnosno zakonski zastupnik, privremeni zastupnik, zajednički predstavnik i opunomoćenik. Prema članku 36. stavku 1. ZUP-a, stranka, odnosno njezin zakonski zastupnik, može odrediti opunomoćenika koji će je zastupati. Za opunomoćenika se može odrediti odvjetnik, odvjetnički ured ili druga pravna osoba koja na temelju zakona može zastupati stranku, odnosno svaka druga potpuno poslovno sposobna osoba, osim one koja se bavi nadripisarstvom. Troškovi postupka i stranaka u ZUP-u su uređeni člancima 161. i 162. Prema članku 161. stavku 1. ZUP-a, na koji se poziva prvostupanjski sud, javnopravno tijelo snosi redovite troškove postupka, osim troškova upravnih pristojbi ili drugih troškova koje stranke plaćaju po posebnim propisima. Iz istog članka proizlazi (st. 2. i 3.) da u postupcima pokrenuti na zahtjev stranke troškove postupka uvijek snosi osoba koja je takav postupak izazvala bez obzira na ishod postupka. Nadalje, prema stavku 5. istog članka ZUP-a, kad je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno za stranku, troškove postupka snosi javnopravno tijelo koje je postupak pokrenulo, ako nije drukčije propisano. Dakle, u takvom slučaju, kao što je predmetni, troškove postupka treba snositi javnopravno tijelo koje je postupak pokrenulo, kada god nije drukčije propisano. Javnopravno tijelo je pokrenulo postupak s ciljem nametanja neke obaveze tužiteljici, tužiteljica je iskoristila svoje zakonsko pravo i opunomoćila odvjetnika da je zastupa i štiti njena prava i interese u postupku, a kako je postupak okončan povoljno za tužiteljicu, troškove takvog postupka treba snositi javnopravno tijelo koje je postupak pokrenulo. Isto stajalište je izraženo i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: U-zpz 44/2016-8 od 14. srpnja 2021. time da Vrhovni sud upućuje i na praksu Europskog suda po kojoj pristup pravosuđu u demokratskom društvu zauzima osobito važno mjesto.“
9. Sa citiranim shvaćanjima viših sudova suglasan je i ovaj sud. Stoga su tuženik i prvostupanjsko tijelo u svojim rješenjima pogrešno primijenili odredbe ZUP-a o troškovima postupka na štetu tužitelja.
10. Slijedom navedenoga, sud je na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a poništio osporeno i prvostupanjsko rješenje kao nezakonito te predmet vratio tuženiku na ponovni postupak, s obzirom da se radi o troškovima žalbe, o kojima treba odlučiti drugostupanjsko tijelo koje odlučuje i o žalbi.
11. Sud je u točki IV. izreke odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, jer tužitelj potraživani trošak nije specificirao.
U Zagrebu 29. rujna 2022.
Sutkinja
Lidija Prica, v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv točaka I., II. i III. izreke ove presude žalba nije dopuštena (članak 66.a stavak 1. ZUS-a).
Protiv točke IV. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
