Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Daruvaru

Daruvar, Radićeva 27

Poslovni broj REF. 20: P-8/2022-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u B. Stalna služba u D. po sutkinji toga suda D. G. J. kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice M. G., V. N. 4a, S., OIB: …, protiv tuženika R. H., OIB: …, zastupane po ODO B. Stalna služba u D., radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 21. rujna 2022. u prisutnosti tužiteljice i zakonske zastupnice tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude, dana 29. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužiteljica vlasnica kčbr. 216/3, katastarska općina B., oranica u kućištu, površine 5050 m2, upisane u zk.ul.br. 262, pa se tuženiku nalaže da tužiteljici izda tabularnu ispravu pogodnu za upis tužiteljičinog prava vlasništva na navedenoj nekretnini, a koju će ispravu u protivnom zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužiteljica M. G. iz S. podnijela je kod ovog suda dana 03. siječnja 2022. godine tužbu protiv tužene R. H., radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini pobližih oznaka u izreci ove odluke.

2. U tužbi se navodi, da se u zemljišnim knjigama vlasnicom predmetne nekretnine vodi uknjižena tužena. Predmetno zemljište je više od 60 godina u izvanknjižnom vlasništvu privatnih osoba koje su ga uredno koristile i posjedovale bez prigovora trećih osoba. Tužena Republika Hrvatska se upisala kao vlasnik 2010. godine bez ikakvog pravnog temelja, nakon što se dogodila prodaja spomenute nekretnine između privatnih osoba. Predmetna nekretnina je sastavni dio kuće i okućnice, odnosno njezin prirodni produžetak, a što je vidljivo iz izvoda iz katastarskog plana, a posjednici iste su kroz povijest plaćali sva potrebna davanja za korištenje te nekretnine i nikada im nije osporavano pravo posjeda i korištenja. Tužiteljica navodi da je predmetnu nekretninu stekla zajedno s D. M. i to ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 17. lipnja 2008. godine od prodavatelja G. D. i V. J. koji su ju dobili u posjed putem ostavine iza pok. brata i ujaka D. J., rješenjem broj O-105/07. J. D. posjed je pripao iza roditelja M. i E. D. Iz uvjerenja je vidljivo da je tužiteljica 2009. godine bila upisana zajedno s D. M. u posjedu, a nakon što je D. M. prodao svoj suvlasnički dio nekretnine tužiteljici, tužiteljica je odlukom katastra izbrisana iz katastarskog operata, a samovlasnikom se upisala R. H. Tužiteljica smatra, da su njeni pravni prednici stekli pravo vlasništva dosjelošću jer su se nalazili u nesmetanom, poštenom i mirnom posjedu predmetnih nekretnina i nisu imali razloga posumnjati da im ne pripada pravo vlasništva predmetne nekretnine i to više od 60 godina. U tužbi se ističe da se tužiteljica obratila tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora no do istoga nije došlo, stoga predlaže sudu donijeti presudu kako je pobliže naznačeno u izreci ove odluke.

3. U odgovoru na tužbu nije bilo sporno da se tužiteljica prije podnošenja tužbe obratila tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora i da do mirnog rješenja spora nije došlo. Tuženik u odgovoru na tužbu se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, jer smatra da se ne može sa sigurnošću utvrditi, da bi posjed tužiteljice bio zakonit, istinit i pošten, budući da iz priloženih isprava uz tužbu nije vidljivo na koji način su prednici tužiteljice ušli u posjed sporne nekretnine i kada, pa se ne može zaključiti kroz koje vrijeme je trajao samostalan i miran posjed prednika tužiteljice. Tuženik ističe da je upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik temeljem redovnog pravnog slijeda iza svojih pravnih prednika i to još 1997. Tuženik je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

4. U postupku izvođenja dokaza sud je saslušao svjedoka D. Z., pročitao iskaz saslušane svjedokinje R. G. (list 26), te izvršio uvid u dokumentaciju koju čine; ispis izvoda iz katastarskog plana (list 3), uvjerenje o povijesti promjena na predmetnoj nekretnini od 10. travnja 2017. izdano po Odjelu za katastar nekretnina D. (list 4-5), preslik ugovora o kupoprodaji nekretnina od 17. lipnja 2008. (list 6-8), preslik posjedovnog lista 6 k.o. P. od 17. lipnja 2008. (list 9), očitovanje ODO B., Stalna služba D. na zahtjev za mirno rješenje spora (list 10), povijesni izvadak iz zemljišne knjige (list 15), ugovor o kupoprodaji nekretnina od 12. travnja 2010. (list 19), rješenje Ureda za katastar, Ispostave D. od 13. listopada 2009. (list 20-21), te neslužbena kopija izvatka iz zemljišne knjige za zk.ul. 262 k.o. B.

5. Na temelju provedenih dokaza i njima utvrđenog činjeničnog stanja sud je ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim, te ga kao takvog usvojio.

6. Među strankama nije bilo sporno da se tužena R. H. vodi upisana vlasnicom utužene nekretnine u zemljišnim knjigama. Iz uvjerenja o povijesti promjena na predmetnoj katastarskoj čestici utvrđeno je, da je 1963. godine obavljena revizija katastarskih podataka za k.o. B. i da je tada prvotno katastarska čestica 216 dijelom upisana na G. S., dijelom na Z. Đ. i dijelom na D. J. da bi 1980. godine njenom parcelacijom bila uspostavljena kčbr. 216/3 i upisana na posjednika J. D. koji se vodio posjednikom do 2007. kada je temeljem ostavine posjed prešao na D. G. i J.

V., svaki u 1/2 dijela. Od 2009. godine kao posjednici se upisuju D. M. i M. P., A. na svakog u 1/2 dijela. Od 2010. godine na predmetnoj nekretnini se upisuje kao posjednik R. H. Iz ugovora o kupoprodaji nekretnina od 17. lipnja 2008. godine proizlazi da su te godine tužiteljica tada kao M. P. i D. M. kupili između ostaloga i predmetnu nekretninu od V. J. i G. D., a prema ugovoru o kupoprodaji nekretnina od 12. travnja 2010. (list 19) M. P. sada G. kupila je od D. M. njegov suvlasnički udio na predmetnoj nekretnini. Nije bilo sporno, da su M. P. i M. G. iste osobe. Iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je tužiteljica po kupnji predmetne nekretnine i stupila u njezin posjed. Predmetna nekretnina je dio imanja kojega čine kuća s okućnicom i zemljom koje je nekada ranije bilo u posjedu sada pok. D. J., o čemu je iskazala svjedokinja R. G., a u skladu je sa iskazom saslušane tužiteljice i svjedoka D. Z. Iz iskaza svjedokinje R. G. rođene 1945., ali i iz iskaza svjedoka D. Z., rođenog 1937. proizlazi, da su u posjedu predmetne nekretnine prije J. D. bili njegovi roditelji i to otac M. D. i majka E. D. Svjedok D. Z. je iskazao da od vremena otkako pamti, a to je bilo negdje od 2. svjetskog rata već su tada M. i E. D. bili u posjedu predmetne nekretnine, no njemu nije poznato po kojoj osnovi su isti došli u posjed. U predmetnom postupku nije utvrđeno da bi M. i E. D., a potom J. D. i nadalje njegovim pravnim slijednicima, kako se navode u uvjerenju o povijesti promjena na predmetnoj katastarskoj čestici, ikada itko osporavao pravo na predmetnu nekretninu, pa imajući u vidu dugogodišnje vremensko razdoblje posjedovanja, dakle još od vremena 2. svjetskog rata pa nadalje i dovodeći ovo u svezu s člankom 18. stavak 5. Zaklon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, da se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno, sud smatra da se posjed pravnih prednika tužiteljice ima smatrati poštenim još od vremena 2. svjetskog rata dakle od 40-ih godina prošloga stoljeća. Prema povijesnom zk. izvatku, te neslužbenoj kopiji zk. izvatka za zk.ul. 262 k.o. B., a sve vezano za predmetnu nekretninu ista se prije upisa na ime R. H. vodila kao općenarodna imovina.

7. Imajući dakle u vidu, da su se pravni prednici tužiteljice i to prvotno M. i E. D., roditelji J. D. nalazili u poštenom posjedu predmetne nekretnine već od vremena 2. svjetskog rata (od 1940. pa nadalje), u navedeno vrijeme se primjenjivao Opći građanski zakonik prema odredbama Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06.04.1941. godine sve do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima, koji je stupio na snagu tek 01. rujna 1980. godine. U odluci Vrhovnog suda R. H. Rev-291/14 od 17. travnja 2018. godine izneseno je pravno shvaćanje: "kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 08. listopada 1991. godine., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. St. 4 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("N.N.broj 91/96,68/98,, 137/99, 22/00,73/00,114/01,79/06, 141/06, 146/08 i 38/09- dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba." Navedeno je potvrđeno i u Odluci Vrhovnog suda R. H. Rev 329/2017 od 22. prosinca 2020. godine. Pravnim pravilom iz paragrafa 1472. GZ–a određeno je, da proti fiskusu to jest, proti upraviteljima državnih dobara i državne imovine, ukoliko zastari ima mjesta (paragraf 287.289 i 1456-1457), također proti upraviteljima dobara crkvenih, općinskih i inih dopuštenih tijela, nije dovoljno opće i redno vrijeme dosjelosti. Glede posjeda stvari pokretnih i posjeda stvari nepokretnih, ili služnosti i inih prava na spomenutim stvarima, izvršavanih i na ime posjednika upisanih u javne knjige, posjed ima se produžiti kroz 6 godina. Prava spomenute vrste, koja na ime posjednikovo nisu upisana u javne knjige, i sva ina prava mogu se proti fiskusa i gore naznačenim povlaštenim osobama steći samo posjedom od 40 godina. Međutim, prije isteka roka dosjelošću propisanog Općim građanskim zakonikom, na dan 01. rujna 1980. godine stupio je na snagu Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (ZOVO), a do tada je proteklo vrijeme posjedovanja od oko 40 godina. ZOVO nije u prijelaznim i završnim odredbama propisao što u slučajevima kada je vrijeme dosjedanja počelo teći prije stupanja na snagu ZOVO-a, a tu situaciju uređuje načelni stav zauzet na XXIII. Zajedničkoj sjednici Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 14. i 15. prosinca 1983. godine kojim je određeno da se ZOVO primjenjuje na rokove dosjelosti koji su počeli teći prije njegova stupanja na snagu, ako do tog trenutka nisu istekli rokovi propisani ranije važećim zakonom. Kod toga, primjena novog zakona dolazi u obzir na način, da kada je ZOVO-om propisan kraći rok, a stupanjem na snagu zakona je preostalo kraće vrijeme od zakonom propisanog, rok istječe po proteku vremena određenog ranijim zakonom. Ako je od tog roka određenog ranijim zakonom preostalo vrijeme duže od predviđenog u novom zakonu, rok istječe istekom vremena propisanog u novom zakonu. Prema gore navedenom načelnom stavu, a budući da rok dosjedanja primjenom citiranog paragrafa OGZ-a nije istekao, a da je rok dosjedanja sukladno članku 28. ZOVO-a iznosio 10 godina za kvalificirani posjed, a 20 godina za nekvalificirani posjed (samo pretpostavka savjesnosti odnosno poštenja), rok dosjedanja tužiteljevim prednicima protekao je prema OGZ-u (sa navršenih punih 40 godina poštenog posjedovanja) dakle 80-ih godina prošlog stoljeća, time da je člankom 29. ZOVO bilo propisano, da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću, no ta zakonska odredba bila je na snazi do 1991. godine kada je brisana Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine RH br

. 53/91 od 08. listopada 1991. godine) koji Zakon je stupio na snagu danom objave u Narodnim novinama dakle na dan 08. listopada 1991. godine, pa se dakle moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću i na nekretninama u društvenom vlasništvu, a člankom 30. ZOVO-a u vrijeme potrebno za dosjelost uračunavalo se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar kao kvalificirani, odnosno nekvalificirani posjednici. Stoga, imajući u vidu sve naprijed navedeno, pravni prednici tužitelja (M. i E. D., te J. D.) su na dan 08. listopada 1991. godine bili u poštenom posjedu u trajanju od 51 godinu i stoga je na dan 08. listopada 1991. D. J. temeljem dosjelosti imao ispunjene zakonske uvjete za stečeno pravo vlasništva temeljem Zakona, pa su u času njegove smrti njegovi nasljednici D. G. i J. V., zakonito naslijedili svaki u 1/2 dijela predmetnu nekretninu i isti u času prodaje predmetne nekretnine imali ovlaštenje za prodaju predmetne nekretnine D. M. i M. P. ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 17. lipnja 2008. Stoga su temeljem tog pravnog posla M. P. (sada G.) i D. M. stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, a naknadno je tužiteljica ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 12. travnja 2010., valjanim pravnim poslom kupila 1/2 dijela predmetne nekretnine od D. M. Dakle, tužiteljica je na osnovu valjanih pravnih poslova (ugovora o kupoprodaji nekretnina od 17. lipnja 2008. i 12. travnja 2010. godine) stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, i osnovano predmetnom tužbom potražuje da ju se utvrdi vlasnicom predmetne nekretnine, a tuženika obveže na izdavanje tabularne isprave za upis njena prava vlasništva u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini. Stoga, imajući u vidu sve naprijed izloženo sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, sve kako je pobliže naznačeno u izreci odluke.

8. Sud o troškovima postupka odlučuje na određen zahtjev stranaka u smislu članka 164. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Kako niti jedna od stranaka nije postavila zahtjev za naknadu parničnog troška, sud o istome nije niti odlučivao.

U D., 29. rujna 2022.

Sutkinja

D. G. J.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od uručenja otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. M G, S., V. N. 4a

2. ODO B. Stalna služba D., na broj P-DO-2001/2022