Poslovni broj: 32 UsI-112/2022-7

Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja F. G. d.o.o., Z., OIB…, kojeg zastupa odvjetnik M. K. iz Z., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na dodanu vrijednost, 29. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II- 471-02/20-01/333, ur. broj: 513-04-21-2 od 13. listopada 2021. i poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/20- 01/170, ur. broj: 513-07-01-20-02 od 14. srpnja 2020.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika klasa: UP/II-471-02/20-01/333, ur. broj: 513- 04-21-2 od 13. listopada 2021. odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471- 02/20-01/170, ur. broj: 513-07-01-20-02 od 14. srpnja 2020., kojim je tužitelju za razdoblje za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. utvrđena porezna obveza s osnove manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost (dalje PDV-a) u iznosu od 553.397,55 kn sa zateznim kamatama te mu je naloženo plaćanje navedene obveze.

2. Tužitelj je u pravodobno podnesenoj tužbi osporio zakonitost rješenja tuženika i prvostupanjskog rješenja u bitnom uz argumentaciju da u sporavanim rješenjima nije utvrđen pravni osnov obveze - da li je utvrđena obveza plaćanja PDV-a ili mu se osporava pravo na odbitak pretporeza. Također smatra da nije jasno da li su javnopravna tijela utvrdila obvezu PDV-a na temelju primjene odredbe članka 127. stavkaka 1. i 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16. i 106/18., dalje ZPDV) ili odredaba članaka 57. stavka 2. i članka 58. ZPDV, odnosno da nije jasno utvrđeno da li se radi o tome da tužitelj robu uopće nije primio, ili da ju je primio ali ne od onog poreznog obveznika koji je izdao račun, ili da ju je primio, ali da je tužitelj odgovoran za neplaćeni PDV izdavatelja računa.

Ističe da, ukoliko se porezna obveza temelji na odredbi članka 127. ZPDV, je pogrešno utvrđeno da bi kod tužitelja bili ostvareni uvjeti propisani navedenom odredbom pri čemu ostaje kod navoda iznesenih tijekom upravnog postupka. Smatra da se od trgovca može zahtijevati poduzimanje razumnih mjera kojima bi se on uvjerio da njegove transakcije nisu povezane s poreznom prijevarom, no da mu se ne može nametati dužnost i teret nadzora poslovnih subjekata, što je isključivo ovlaštenje i dužnost poreznog tijela. U skladu s time, smatra da ga je porezno tijelo moralo obavijestiti o spornim dobavljačima kao obveznicima koji sudjeluju u poreznim prijevarama. Smatra da mu se, čak i u slučaju kada bi bilo utvrđeno da je sudjelovao u prijevarnom lancu, ne smije osporiti pravo na odbitak pretporeza.

Konačno, smatra nadzor nezakonitim, jer mu obavijest o poreznom nadzoru nije bila dostavljena u skladu s odredbom članka 120. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj: 115/16. i 106/18., dalje OPZ), već da je ista dostavljena osnivaču tužitelja R. H.. Tužitelj zahtijeva poništavanje rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja.

4. Sud je održao usmenu i javnu raspravu, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21., dalje ZUS).

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao u sudski spis i spis tuženika.

6. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

7. U pogledu tužbenih navoda da je obavijest o poreznom nadzoru dostavljena osnivaču tužitelja, a ne direktoru ili osobi koju je društvo ovlastilo, ističe se da odredba članka 120. OPZ propisuje da se obavijest dostavlja poreznom obvezniku ili osobi koja je imenovana od strane poreznog obveznika. Slijedom navedenog, obavijest je dostavljena osnivaču društva te je time tužitelju omogućeno sudjelovanje u postupku i pravodobno očitovanje o svim činjenicama bitnim za oporezivanje.

8. U pogledu biti stvari, u ovom je predmetu sporno da li se radi o utvrđenoj obvezi plaćanja PDV-a ili mu se osporava pravo na odbitak pretporeza, da li su javnopravna tijela utvrdila obvezu PDV-a na temelju primjene odredbe članka 57. i 58. ZPDV ili odredbe članka 127. ZPDV te da li su pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje.

9. Odredbom članka 57. ZPDV propisano je da pravo na odbitak PDV-a (pretporeza) nastaje u trenutku kada nastaje obveza obračuna PDV-a koji se može odbiti. Odredbom članka 58. ZPDV propisano je da porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija. Pretporez je iznos PDV- a koji porezni obveznik treba platiti ili je plaćen u Republici Hrvatskoj pri uvozu i iznos PDV-a koji je plaćen temeljem članka 75. stavka 1. točaka 6. i 7. te članka 75. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona.

Dakle, nužan uvjet za korištenje prava na odbitak pretporeza je da poreznom obvezniku dobavljač isporučio neko dobro ili uslugu. Ukoliko poreznom obvezniku takvo dobro ili usluga nije isporučena, ili ukoliko ova činjenica nije dokazana, porezni obveznik nema pravo na odbitak pretporeza.

10. Odredbom članka 127. stavka 1. ZPDV propisano je da porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza smatrat će se odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos PDV-a vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen.

Odredbom članka 127. stavka 2. ZPDV-a propisano je da, ako se sukladno stavku 1. ovoga članka utvrdi odgovornost poreznog obveznika, istome će se osporiti pravo na pretporez.

Odredbom članka 127. stavka 3. ZPDV-a propisano je da, ako Porezna uprava sumnja da su isporuke dobara i usluga dio transakcija čija je namjera prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a, tada će poreznog obveznika koji sudjeluje u takvim transakcijama obavijestiti o njegovoj odgovornosti sukladno stavku 1. ovoga članka. Od dana primitka takve obavijesti Porezna uprava može smatrati da je porezni obveznik znao ili morao znati da s takvim transakcijama sudjeluje u transakcijama kojima je namjera izbjegavanje plaćanja PDV-a.

Dakle, odredba članka 127. primijenjuje se u slučaju da je tužitelju usluga pružena, no PDV nije plaćen od strane dobavljača ili prethodnih osoba u lancu.

11. Iz obrazloženja osporavanih rješenja te iz spisa tuženika proizlazi da je tužitelju osporeno pravo na odbitak pretporeza za petnaest ulaznih računa od dobavljača G. F. d.o.o. te za dva računa dobavljača I. F. d.o.o. za isporučenu robu. Utvrđeno je da u pratećoj dokumentaciji ne postoje podaci i isprave o prijevozu robe, utovaru i istovaru, porijeklu robe i prvom isporučitelju, narudžbama robe, skladištenju robe, odakle je roba dostavljena, tko je prijevoznik, gdje je bilo mjesto isporuke. Tužitelj je tijekom nadzora naveo da nema popratne dokumentacije o transportu ni CMR, jer su navedeni sporni dobavljači G. F. d.o.o. i I. F. d.o.o. poslovali na Veletržnici na adresi S. te da nije bilo potrebe za transportom. Kupoprodaja robe dogovarala se usmeno (direktnim odlaskom u skladišta ili telefonom), a roba mu je dostavljana viličarem spornih dobavljača u njegovo skladište.

Tijekom nadzora je utvrđeno da su G. F. d.o.o. i I. F. d.o.o. prijevarna društva, jer u nadziranom razdoblju na adresi sjedišta nisu imala sklopljene ugovor o najmu ili korištenju skladišnog prostora, da nisu imala zaposlene, da su novoosnovana društva (osnovana su 14. ožujka 2018. i 9. travnja 2018.), da nemaju evidentirane oporezive i primljene isporuke, da su prestala podnositi prijave PDV-a, da su poslove ugovarala isključivo usmenim putem, da su izdavala rukom pisane otpremnice bez podataka o narudžbi, prijevozu i načinu otpreme. Utvrđeno je da je osnivač oba društva Ž. J., koji je ujedno odgovorna osoba u jedanaest društava (od kojih je osam brisano, a jedno u stečaju), a s kojim je tužitelj dogovarao kupoprodaje. Ž. J. je na upit poreznih tijela naveo da je s tužiteljem kupoprodaja dogovarana telefonskim putem, da mu je roba dostavljana izravno u skladište, a da je G. F. d.o.o. nabavljalo robu od društva S. F. d.o.o. (koje također nije imalo zaposlene, nije podnosilo PDV prijave, promijenilo je sjedište te direktora i jedinog člana društva) te su i te narudžbe obavljane telefonskim putem. Nije o tome dostavio vjerodostojnu dokumentaciju. Vezano za činjenicu da sporna društva nisu poslovala na adresi na kojoj su imala registrirano sjedište, utvrđeno je da ista nisu imala reguliran ugovorni odnos s društvom Zagrebački holding d.o.o., iako su imala sjedište na adresi Z., S. (koja je ujedno i adresa rada i sjedišta tužitelja). Zagrebački holding d.o.o. također je obavijestio porezno tijelo da ugovorom o zakupu prostora u objektu Veletržnica ne daje mogućnost zakopniku da daje prostor u podzakup.

Zaključno je utvrđeno da je tužitelj poslovao s novoosnovanim društvima koja su bila bez poslovne i financijske povijesti, bez da je ta društva provjerio u dostupnim bazama (sudskom registru), bez provjere statusa ponuđene robe, bez provjere reference dobavljača, komercijalne opravdanosti transakcije, poslovne opravdanosti modaliteta plaćanja, da je ugovarao suradnju s istima samo usmenim dogovorima te da je zanemario činjenicu da navedena društva nisu imala zaposlene niti skladište, iako su bila prijavljena na istoj adresi kao i tužitelj.

12. Prema stavu ovog suda iz obrazloženja osporavanih rješenja proizlazi zaključak da porezna tijela utvrđenje porezne obveze temelje na osporavanju prava na odbitak pretporeza na temelju odredbe članka 127. ZPDV, a time i na utvrđenju da je tužitelju roba isporučena (što tijekom cijelog postupka tvrdi i sam tužitelj), no da PDV nije plaćen od strane dobavljača kao prijevarnog trgovca.

Budući da je odredbom članka 127. stavka 1. ZPDV propisano da će se porezni obveznik smatrati odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti PDV vezan za isporuku koja mu je obavljena ostati neplaćen, potrebno je utvrditi da li su porezna tijela pravilno utvrdila odlučne činjenice - da je tužitelj znao ili morao znati da poslovnu transakciju obavlja s prijevarnim trgovcima te da li su porezna tijela pritom tužitelju nametnula prekomjeran teret u smislu opsega provjeravanja prijevarnog trgovca.

13. Sud je u konkretnom slučaju utvrdio da su porezna tijela pravilno utvrdila da je tužitelj morao znati da sudjeluje u prijevarnom lancu te da mu pritom nije bio nametnut prekomjeran teret u smislu opsega provjera koje je bilo potrebno poduzeti. Kako je ranije navedeno, sporna društva u nadziranom razdoblju na adresi nisu imala poslovni prostor ili skladište (a tužitelj posluje na istoj adresi te je navedeno mogao provjeriti, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da se poslovni prostori na veletržnici ne mogu davati u podnajam), radi se o novoosnovanim društvima čiji je osnivač ista osoba Ž. J., koji je ujedno odgovorna osoba u jedanaest društava (od kojih je osam brisano, a jedno u stečaju te koja društva su mijenjala adrese sjedišta), dakle u jedanaest povezanih društava, a sve navedene činjenice jasno su vidljive iz sudskog registra kao javne knjige. Tužitelj je također sa spornim pravnim osobama, iako su mu bili novi i neprovjereni poslovni partneri, ugovarao kupoprodaje isključivo usmenim putem, bez pisanih narudžbi te bez traženja podataka od spornih društava o porijeklu robe, prijevozu i skladištenju iste.

Sve navedene provjere, koje se faktično odnose na provjeru podataka u sudskom registru te na poslovanje s razumnom pažnjom, predstavljaju razumne mjere koje svaki porezni obveznik može bez poteškoća poduzimati prilikom poslovanja. Dakle, prema stavu ovog suda, u konkretnom slučaju tužitelju nije nametnut prekomjeran teret provjere poslovnih partnera, već je tužitelj propustio postupiti s dužnom i razumnom pažnjom i poduzeti provjere spornih poslovnih subjekata.

14. Navodi tužitelja da tijekom upravnog postupka nije dokazivano da je on zaprimljenu robu isporučivao dalje svojim kupcima ne utječu na rješavanje ove upravne stvari, jer je sud utvrdio da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelju roba isporučena te stoga ovi navodi nemaju utjecaj pravilnost primjene odredbe članka 127. ZPDV.

15. U odnosu na tužbene navode vezane za primjenu odredbe članka 127. stvka 3. ZPDV-a, sud smatra da se ova odredba može primijeniti u slučaju kada porezna tijela u takve transakcije posumnjaju u vrijeme kada su iste još uvijek u tijeku, dakle, ukoliko iste budu primijećene prilikom aktualnog poslovanja poreznog obveznika koje je u tijeku u tom trenutku. U tom slučaju su porezna tijela nedvojbeno dužna poreznog obveznika upozoriti da postoji sumnja da su isporuke dobara i usluga u kojima sudjeluje dio transakcija čija je namjera prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV- a. Međutim, predmetne transakcije provedene su tijekom 2018. godine, odnosno u vrijeme koje je prethodilo poreznom nadzoru te porezna tijela u vrijeme kada su se transakcije poduzimale još nisu bila utvrdila postojanje takve sumnje, slijedom čega ista nisu niti mogla upozoriti tužitelja na postojanje iste. Porezni nadzor obavljen je tek naknadno, u razdoblju od 19. listopada 2019. do 16. lipnja 2020. godine, dakle u vrijeme kada su predmetne transakcije već bile obavljene.

16. Na osnovi svega izloženog, sud je utvrdio da osporenim rješenjima javnopravnih tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, već da su javnopravna tijela prilikom donošenja osporavanih rješenja poštivala zakonske odredbe i načela postupka, da su rješenja donesena na osnovi potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava te prigovori tužitelja istaknuti u tužbi nemaju utjecaja na drugačije rješavanje u predmetnoj upravnoj stvari. Radi navedenog je sud na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

17. Sud je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a budući da je izgubio spor u cijelosti.

U Zagrebu, 29. rujna 2022.

Sudac:

Janja Topol, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (članak 79. stavak 7. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.