Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-322/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Balenović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. G. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. svibnja 2022., broj K-19/2022-17, u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika Zdenka Gecaja,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. G. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog M. G. zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine - razbojništvo iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11., i kaznenog djela protiv života i tijela – teška tjelesna ozljeda iz članka 118. stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisana u izreci presude, za koja djela su mu utvrđene, i to, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11. uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju članka 118. stavka 1. KZ/11., uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a na temelju članka 51. KZ/11., optuženi M. G. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, a na temelju članka 56. i 57. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda te je određeno da se od izrečene jedinstvene kazne zatvora ima izvršiti kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci (neuvjetovani dio kazne), dok se dio kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo (uvjetovani dio kazne).

2. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u neuvjetovani dio kazne uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru od 12. svibnja 2014. do 1. kolovoza 2014.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), optuženik je obvezan naknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu od 5.485,00 kuna i paušalnu svotu od 1.000,00 kuna.

4. Protiv ove presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

4.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se za svako kazneno djelo optuženiku utvrdi kazna zatvora u duljem trajanju te da mu se izreče bezuvjetna jedinstvena kazna zatvora u duljem trajanju.

4.2. Optuženik je žalbu podnio po branitelju Z. G., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a podredno, ako se prvostupanjska presuda potvrdi, da se preinači u pogledu odluke o troškovima na način da se oslobodi od plaćanja tih troškova.

4.3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Na temelju članka 475. stavka 2. ZKP/08., o sjednici drugostupanjskog vijeća su izvješteni optuženik i njegov branitelj odvjetnik Z. G., koji su u žalbi to zahtijevali, kao i državni odvjetnik. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti branitelja optuženika odvjetnika Z. G., a na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08., sjednica je održana u odsutnosti optuženika i državnog odvjetnika koji su o njoj uredno izvješteni.

7. Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženika, osim na žalbu zbog odluke o kazni

8. Nije u pravu optuženik kad u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, s tim da nije naveo o kojoj se bitnoj povredi konkretno radi, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da je riječ o povredi iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Naime, žalitelj u žalbi ističe da prvostupanjski sud „nije istinski dao razloge u pogledu svoje tvrdnje da je optuženik djelovao u izravnoj namjeri“, pa se u tom najvažnijem dijelu pobijana presuda ne može ispitati.

8.1. Suprotno prethodno iznesenoj tvrdnji optuženika prvostupanjski je sud u odnosu na subjektivnu komponentu oba kaznena djela za koja se isti tereti naveo dostatne razloge na temelju kojih je utvrdio da je inkriminirana kaznena djela počinio s izravnom namjerom. U tom kontekstu bitno je za navesti da optuženik u žalbi ne problematizira utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu na kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavak 1. KZ/11. koje je kritične zgode počinio prema oštećeniku u njegovoj obiteljskoj kući u Z., K. …, gdje ga je napao na način mu je, dok je ovaj ležao na stepenicama, svojim tijelom sjeo na trbuh te ga snažno udarao stisnutim šakama obaju ruku po glavi, u predjelu lica, kojom prilikom je oštećenik zadobio prijelom nosnih kostiju s pomakom, koju je ozljedu, liječnik vještak dr. mr. P.

B., okvalificirao kao tešku tjelesnu ozljedu.

8.2. Polazeći od naprijed utvrđene činjenice, a imajući pri tome na umu da nije sporno da je optuženik kritične zgode, prilikom počinjenja kaznenog djela iz članka 118. stavak 1. KZ/11., od oštećenika uzeo ručni sat marke „Rolex“ kojeg mu je drugi dan vratio, prvostupanjski sud je u odnosu na sporne činjenice - postojanje svijesti i namjere optuženika za otuđenje sata od oštećenika kao i svijesti da se radi o satu veće vrijednosti, u pobijanoj presudi pod točkama 9.3.1. i 10.2. ispravno zaključio da iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi, a budući da je optuženik prema oštećeniku uporabio silu i da je nakon toga otkopčao i skinuo mu sat s ruke, bio svjestan da na taj način (uporabom sile) od njega oduzima tuđu pokretnu stvar s ciljem kako bi je protupravno prisvojio, a također je bio svjestan, iz razloga koje je prvostupanjski sud obrazložio pod točkom 9.3.2. pobijane presude, da se radi o satu veće vrijednost.

8.3. Prema tome, budući da pobijana presuda sadrži razloge u odnosu na izravnu namjeru kao oblik krivnje s kojom je optuženik ostvario bitna obilježja inkriminiranih kaznenih djela iz članka 118. stavka 1. KZ/11. i članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11., njegova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. nije osnovana.

8.4. Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik nalazi u tome što nije razjašnjena stvarna vrijednost i vlasništvo predmetnog sata kao i način na koji je sudski vještak V. P. utvrdio orginalnost sata, međutim, optuženik time zapravo dovodi u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja, a ne nedostatak razloga o odlučnim činjenicama, pa će ovi žalbeni prigovori biti ispitani u nastavku ove presude.

9. Naime, u odnosu na okolnost vezanu uz originalnosti i vrijednosti oštećenikova sata marke „Rolex“ model GMT Master II 16718, na što optuženik upire i u žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, sudski vještak za urarstvo ing. V. P. u svom pisanom nalazu i mišljenju (listovi 211. – 215.), kao i dopuni tog nalaza na raspravi od 11. svibnja 2022. (list 337. – 338.), je decidirano zaključio da se radi o originalnom i autentičnom satu proizvedenom u tvrtki Rolex SA u Švicarskoj, čija je tržišna vrijednost 86.450,00 kuna. Činjenica da oštećenik nije raspolagao popratnom dokumentacijom koju proizvođač tih satova izdaje, a kupac je dobiva prilikom kupnje sata, što žalitelj kao bitno ističe u žalbi, sama po sebi ta okolnost ne dovodi u pitanje njegovu originalnost jer je vještak naveo sve bitne reference (broj označen na unutrašnjoj strani poklopca 16710, oznaka na kućištu sata 1678 na kućištu sata i broj E453159), na temelju kojih je utvrdio autentičnost predmetnog sata, s tim da je vještak naveo i to da se identifikacija originalnosti sata ne može utvrditi samo provjerom dokumentacije, već isključivo pregledom samog sata.

9.1. Suprotno naprijed iznesenom stavu optuženika prvostupanjski je sud ispravno kao vjerodostojna cijenio utvrđenja sudskog vještaka ing. V. P. jer se njegovi zaključci temelje na više relevantnih podataka koji se nalaze u mehanizmu predmetnog sata, a koji su specifični upravo za satove marke „Rolex“, za koja utvrđenja optuženik u žalbi nije naveo protuargument kojim bi ih doveo u pitanje.

9.2. Nadalje, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva tvrdnja optuženika koji u pokušaju da obezvrijedi utvrđenja vještaka P. se poziva na raniji iskaz vještaka V. C. kojeg je prvostupanjski sud ispitao na raspravi 20. svibnja 2020. (list 300. stranica 2.). Pri tome žalitelj zanemaruje da je ovaj vještak tom prilikom naveo da u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka V. P. te je i on potvrdio da se radi o originalnom satu. Jedina razlika u iskazima ova dva vještaka se sastoji u tome što je vještak C. naveo da je broj narukvice predmetnog sata 011, dok je vještak P., prilikom pregleda sata 7. prosinca 2015,. utvrdio da narukvica nosi oznaku 7206. Međutim, kako je to iskazao i vještak P., a što kao logično prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s obzirom na to da je narukvica potrošni dio sata, koja se po potrebi može i mijenjati, ta činjenica objašnjava razloge zbog kojih je moglo doći do ove razlike u identifikaciji narukvice od strane oba vještaka, zbog čega sama narukvica nije bitna za ocjenu njegove autentičnosti.

9.3. Također, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva tvrdnja optuženika kako kod njega nije postojala namjera da uporabom sile od oštećenika oduzme predmetni sat, pa je prvostupanjski sud njegovo postupanje eventualno trebao kvalificirati kao kazneno djelo teške krađe iz članka 229. stavka 1. toče 4. KZ/11. a ne kao kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11.

9.4. Naprijed izneseni stav optuženika je pogrešan budući da iz iskaza svjedokinje J. Č., čiji je iskaz prvostupanjski sud ispravno cijenio kao vjerodostojan, proizlazi da je optuženik predmetni sat s ruke oštećenika skinuo neposredno nakon što ga je prestao udarati šakama po licu. Prema tome, primjena fizičke sile od strane optuženika prema oštećeniku je bila u funkciji oduzimanja njegova sata, što je optuženik i verbalizirao govoreći mu: „Sada ću naplatiti onu vožnju kada sam te vozio!“, a koordiniranost i slijed radnji koje je optuženik nakon toga poduzeo, pokazuje jasnu i nedvojbenu namjeru da tu pokretnu stvar od oštećenika protupravno prisvoji. Stoga, oduzimanje oštećenikova sata, s obzirom na način kako je došlo do oduzimanja, ne predstavlja samostalno kazneno djelo kako to optuženik u žalbi sugerira, već sadrži sve bitne elemente kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11.

9.5. Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud, budući da od ovlaštenog prodajnog servisera Rolex satova u Republici Hrvatskoj nije zatražio informaciju o navedenom satu, nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, kako je prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice bitne za postojanje inkriminiranog kaznenog djela, stoga i nije bilo potrebno da se zatraži navedeni podatak.

9.6. Zbog svega naprijed iznesenog prvostupanjski je sud sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio te je ispravno zaključio da se u ponašanju optuženika ostvaruju sva bitna obilježja kaznenih djela iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11. i članka 118. stavka 1. KZ/11., za koja ga je proglasio krivim.

9.7. Stoga je žalba optuženika zbog pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.

10. Nije u pravu optuženik ni kad prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Naime, u članku 148. stavku 1. ZKP/08. je propisano da će sud kad okrivljenika proglasi krivim mu naložiti da podmiri troškove kaznenog postupka, osim ako ne postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova u cijelosti ili djelomično. Kako sud nije utvrdio da bi postojali uvjeti iz članka 148. stavka 6. ZKP/08. da optuženika u cijelosti ili djelomično oslobodi od optužbe s obzirom na to da je zaposlen a plaćanjem tih troškova ne bi bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika i osoba koje je on dužan uzdržavati, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno ga je prvostupanjski sud obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka i plaćanje paušalne svote, pa je i u tom dijelu njegova žalba neosnovana.

U odnosu na žalbe stranaka zbog odluke o kazni

11. Nije u pravu državni odvjetnik kad u žalbi zbog odluke o kazni ističe da je prvostupanjski sud, s obzirom na to da je optuženiku za kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, te je, na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, a na temelju članka 56. i 57. KZ/11. izrečena mu je djelomična uvjetna osuda u kojoj je određeno da se od izrečene jedinstvene kazne zatvora ima izvršiti kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, dok se preostali dio kazne u trajanju od osam mjeseci neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, mu izrekao preblagu kaznu. S druge pak strane, iako je optuženik u žalbi istakao da se žali i zbog odluke o kazni, ovu žalbenu osnovu nije obrazložio, međutim, kako se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ta žalbena osnova, u smislu članka 478. ZKP/08., sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud će njegovu žalbu ispitati i u odnosu na odluku o kazni.

11.1. Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je optuženiku kao olakotno cijenio iskreno kajanje, činjenicu da je oštećeniku nadoknadio svu štetu i da je s njim i danas u korektnim odnosima te neosuđivanost, dok otegotnih okolnosti nije našao. 11.2. Prije svega treba navesti da nije u pravu državni odvjetnik kad u žalbi ističe da prvostupanjski sud optuženiku, kao posebno olakotno, nije mogao cijeniti to što je oštećeniku nadoknadio štetu te izraženo kajanje. Naime, u članku 48. stavku 2. KZ/11., koji propisuje da blažu kaznu od propisane sud može počinitelju izreći i kad postoje naročito olakotne okolnosti, među koje izrijekom ubraja i to ako je potpuno ili djelomično naknadu štete prouzročene kaznenim djelom, a koje okolnosti u konkretnom slučaju egzistiraju. Činjenica da optuženik nije priznao učin kaznenih djela ne anulira kajanje koje je isti izrazio za počinjena inkriminiranih kaznena djela.

11.3. Isto tako, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva tvrdnja državnog odvjetnika da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio iskazanu brutalnost i bezobzirnost optuženika prilikom počinjenja kaznenog djela. Naime, radnja počinjenja kaznenog djelo iz članka 118 stavka 1. KZ/11., kao djela protiv života i tijela koje ima za posljedicu tešku tjelesnu ozljedu, za koje djelo je optuženik proglašen krivim, moguće je počiniti jedino uz veći ili manji stupanj brutalnosti i bezobzirnosti, koja, međutim, u konkretnom slučaju ne prelaze onaj uobičajen način na koji se ta djela, uporabom fizičke sile, inače izvršavaju. Prema tome, proglašavajući optuženika krivim za to djelo, prvostupanjski sud mu je cijenio i težinu kaznenog djela kojemu su imanentni elementi brutalnost i bezobzirnost pa se te okolnosti ne mogu ponovno, i kod izbora vrste i mjere kazne, cijeniti kao otegotne jer bi na taj način bile dvostruko negativno vrednovane.

11.4. U kontekstu naprijed iznesenih razloga, suprotno stavu državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud je mišljenja da su kazne koje je prvostupanjski sud optuženiku utvrdio za kaznena djela iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11. i članka 118. stavka 1. KZ/11., kao i jedinstvena kazna zatvora te izrečena djelomična uvjetna osude na način kako je to navedeno u točki 11., u dovoljnoj mjeri izražena društvena osudu zbog počinjenih kaznenih djela te je ova kazna primjerena ličnosti optuženika, težini počinjenih djela i okolnostima djela, pa će se njome postići ciljevi specijalne i generalne prevencije koje svrhe kažnjavanja su predviđeni u članku 41. KZ/11. S obzirom na to ne može se prihvatiti kao osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni, koja, zbog svih naprijed navedenih razloga, nije prestroga, već je primjerena težini počinjenih kaznenih djela.

12. Zbog svega naprijed iznesenog, a kako prilikom ispitivanja žalbe optuženika nije utvrđeno postojanje povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., kao i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 29. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Marija Balenović,v.r.