REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-600/2022-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljice R. B. iz I., koju zastupa opunomoćenik D. K.-A., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K., u R., , protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi svojstva osiguranika, 29. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-10/22-03/03644173459, URBROJ: 341-99-11/2-22-1943, od 2. svibnja 2022., radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područni ured u Puli - Pola, KLASA: UP/I 140-10/22-03/03644173459, URBROJ: 341-13-11/2-22-1311, od 25. siječnja 2022., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli – Pola, KLASA: UP/I 140-10/22-03/03644173459, URBROJ: 341-13-11/2-22-1311, od 25. siječnja 2022., tužiteljici je s danom 25. siječnja 2022. priznato svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje u svojstvu člana uprave trgovačkog društva M. d.o.o., R., te je utvrđeno da rješenje podliježe reviziji. Svoju odluku prvostupanjsko tijelo je utemeljilo na činjenici da je tužiteljica s danom 13. travnja 2018. upisana u Sudski registar kao član uprave trgovačkog društva, u kojem statusu je obvezno osigurana na mirovinsko osiguranje, po članku 12. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21, u nastavku teksta: ZOMO), o čemu nije podnijela propisanu prijavu na osiguranje, pri čemu je dan priznavanja svojstva osiguranika određen sukladno odredbama članka 119. stavka 2. i 3. ZOMO.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II 140-10/22-03/03644173459, URBROJ: 341- 99-11/2-22-1943, od 2. svibnja 2022., odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće. Službena osoba može neposredno riješiti stvar u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti ako se pravo stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela, a nije potrebno izjašnjavanje stranke radi zaštite njenih prava ili pravnih interesa. Obvezno mirovinsko osiguranje iz članka 12. ZOMO-a supsidijarne je naravi. U skladu s načelom jednakosti postupanja iz članka 5. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, okolnost da osoba obavlja djelatnost kao zaposlena ili samozaposlena osoba u drugoj državi članici, u skladu sa supsidijarnom naravi članka 12. ZOMO-a, može dovesti do isključenja potonjega obveznog osiguranja. Međutim, iz članka 11. stavka 2. navedene Uredbe proizlazi da se za osobe koje primaju mirovinu ne smatra da obavljaju djelatnost u svojstvu zaposlenih ili samozaposlenih osoba.

3. Tužiteljica u tužbi, u bitnom, navodi sljedeće. U osporavanom rješenju nije pravilno primijenjen zakon, niti je činjenično stanje pravilno utvrđeno, iz utvrđenih činjenica izveden je nepravilan zaključak, te su počinjene pogreške tijekom vođenja postupka. Tužiteljica nije na odgovarajući način sudjelovala u prvostupanjskom postupku, a osporavano je rješenje prvo pismeno kojim je obaviještena o vođenju tog upravnog postupka, zbog čega je bila onemogućena zaštititi svoja prava i interese. Prvostupanjsko tijelo nije provelo poseban ispitni postupak, niti joj je dana mogućnost izjasniti se o činjenicama relevantnima za donošenje osporavanog rješenja. Nisu ispunjene pretpostavke priznanje njezina svojstva osiguranikom, jer je u R. I. tužiteljica već osigurana kao umirovljenik. Povezano s time, prilaže upit nadležnom zavodu u R. I., izvadak iz uplata nadležnog zavoda za mirovinsko osiguranje u I. i potvrdu nadležnog zavoda za mirovinsko osiguranje o isplati mirovine. U odnosu na Uredbu EZ br. 883/2004 od 29. travnja 2004., a na koju se poziva tuženik, tužiteljica ukazuje na odredbu članka 11. stavka 3. točke e) Uredbe, te ističe da nema boravište u Republici Hrvatskoj, već da je njezino boravište i prebivalište u R. I., a kako je već obvezno osigurana u I., ne može steći svojstvo osiguranika u Republici Hrvatskoj. Slijedom navedenog, predlaže poništiti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, no iznos naknade do zaključenja rasprave nije specificirala.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja, smatrajući je neosnovanom, te analizira konkretnu situaciju u svjetlu Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (tzv. Osnovna uredba) i Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (tzv. Provedbena uredba). Ističe da su opća pravila za određivanje mjerodavnog zakonodavstva propisana člankom 11. stavkom 3. Osnovne uredbe, a ovise o statusu pojedine kategorije poslova. Točka a) primjenjuje se na radno aktivne osobe (zaposlene i samozaposlene), prema mjestu rada (lex loci labori), uključujući situacije kada osoba prebiva u drugoj državi članici ili kada je registrirano sjedište ili mjesto poslovanja poslodavca u drugoj državi članici. Točka e) odnosi se na ostale osobe, na koje se ne primjenjuju točke od a) do d), primjenom zakonodavstva države članice boravišta, ne dovodeći u pitanje ostale odredbe Uredbe koje osobi jamče davanja prema zakonodavstvu jedne ili više članica. Korisnici mirovine su radno neaktivne osobe, te se na njih primjenjuje zakonodavstvo države članice uobičajenog boravišta (lex loci domicilii), po točki e). Međutim, bilo koja radna aktivnost ima prednost, jer je točkom e) propisano da se odnosi na osobe na koje se ne primjenjuju točke od a) do d), kojima su obuhvaćene radno aktivne osobe. Riječ je o obveznim osiguranjima, a i primjena pravila o nadležnosti je obvezna, tj. ne postoji pravo izbora nadležne države, već se primjenjuje zakonodavstvo mjerodavno za objektivnu situaciju konkretne osobe, primjenom propisanih pravila. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

5. U ovom upravnom sporu Sud je izveo dokaz uvidom u isprave i dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka, koji je dostavljen ovom Sudu uz odgovor na tužbu tuženika, te uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora. Raspravnim rješenjem odlučeno je da se neće izvoditi dodatni dokazi, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 28. rujna 2022. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Prema članku 12. ZOMO-a, obvezno su osigurani članovi uprave i izvršni direktori trgovačkih društava i upravitelji zadruge, ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi.

8. U članku 119. stavku 2. ZOMO-a propisano je da će, ako osiguranik iz članka – između ostalog 12. - toga Zakona u roku od 30 dana od dana nastanka obveze na osiguranje ne podnese prijavu na osiguranje, Zavod po službenoj dužnosti donijeti rješenje o priznanju svojstva osiguranika. Po stavku 3. navedenoga članka, ako Zavod u roku od 12 mjeseci od dana nastanka obveze na osiguranje ne donese rješenje o priznanju svojstva osiguranika, svojstvo osiguranika priznaje se s datumom donošenja rješenja Zavoda.

9. Nadalje, obveznici doprinosa – pravne i fizičke osobe, uspostavljaju prijave za vođenje matične evidencije (čl. 7. st. 1. t. 1. Pravilnika o vođenju matične evidencije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, „Narodne novine“, broj 159/13, 22/15, 57/15, 125/15, 19/17, 22/19 i 145/20, u nastavku teksta: Pravilnik, koji ima svojstvo općeg akta donesenog na temelju čl. 104. st. 2. i čl. 108. st. 1. ZOMO-a). S time korespondira odredba članka 90. stavka 1. Zakona o doprinosima („Narodne novine“, broj 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14, 115/16 i 106/18), kojom je propisano da je obveznik doprinosa i obveznik plaćanja doprinosa za osobno osiguranje osiguranik po osnovi člana uprave trgovačkog društva i izvršni direktor trgovačkog društva (čl. 9. st. 1. t. 15. toga Zakona).

10.Prema članku 25. točki 1. Pravilnika, sastavni dio Pravilnika čini Tablica 1., pod nazivom Osnove osiguranja - dokumentacija za priznanje/prestanak svojstva osiguranika i obveznici podnošenja prijavno-odjavnih podataka. Pod rednim brojem 4. navedene Tablice, vezano uz članak 12. ZOMO-a, propisano je da je u odnosu na članove uprave trgovačkog društva u pogledu prijave o početku osiguranja i prijave o prestanku osiguranja obveznik podnošenja prijavno-odjavnih podataka član uprave.

11. Među strankama ovoga upravnog spora nesporno je da je tužiteljica u konkretnom razdoblju u Sudski registar bila upisana kao član uprave trgovačkog društva M. d.o.o. R., te da po osnovi tog svojstva u propisanom roku nadležnom tijelu mirovinskog osiguranja nije podnijela prijavu o početku osiguranja. S obzirom na to da je tužiteljica priložila isprave kojima dokazuje status umirovljenika u Republici Italiji, a da tu činjenicu tuženik nije doveo u pitanje, nesporno je da je tužiteljica korisnica mirovine u Republici Italiji.

12.Osnovano tuženik ukazuje da je obvezno mirovinsko osiguranje propisano člankom 12. ZOMO-a supsidijarne naravi, tj. da do osiguranja po toj odredbi dolazi tek ako osoba nije po nekoj drugoj zakonskoj odredbi obvezno osigurana. Navedeno je odlučno u ovoj upravnoj stvari, budući da je utvrđeno da je tužiteljica korisnica mirovine u R. i. te da je u Republici Hrvatskoj u mjerodavnoj javnoj knjizi upisana kao članica uprave trgovačkog društva. Nadalje, svojstvo osiguranika prema članku 12. ZOMO-a uspostavlja se i u odnosu na osobe koje su korisnici mirovine, bez obzira jesu li korisnici iz tuzemnoga ili inozemnog osiguranja. Naime, osiguranik je fizička osoba koja je na osnovi radne aktivnosti (radni odnos, obavljanje djelatnosti i dr.) obvezno osigurana na mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti (članak 8. točka 2. ZOMO-a), dok je korisnik mirovine osiguranik kojem je priznato pravo na mirovinu (članak 8. točka 11. ZOMO-a). Stoga se svojstvo osiguranika po osnovi statusa člana uprave trgovačkog društva (supsidijarno) utvrđuje i u odnosu na osobe koje su već korisnici mirovine. Nadalje, na članovima uprava trgovačkih društva je obveza poznavanja vlastitih obveza i njihova ispunjavanja. Nije riječ o nerazložnome, ni o nerazmjernom očekivanju u odnosu na pažnju očekivanu od osoba koje vode trgovačka društva. Na članovima uprava je da vode brigu o implikacijama svojeg statusa i da, kada to ocijene potrebnim, promijene taj status.

13.Ustavnopravna utemeljenost spomenute ustaljene interpretacije javnopravnih tijela i upravnog sudstva potvrđena je i u novijoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske (npr. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III4150/2018 od 15. listopada 2019., te broj: U-III-3373/2019 i dr. od 5. veljače 2020.), i to u odnosu na pravne norme i praksu za članove uprava – obveznike prijave osiguranja bitno nepovoljnije regulacije iz prijašnjeg razdoblja (retroaktivno utvrđivanje svojstva za višegodišnje razdoblje).

14.Do drukčijeg ishoda rješavanja upravne stvari ne dovode ni izvori europskog prava o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti. Članak 11. stavak 3. Osnovne uredbe, naime, glasi:

Podložno člancima od 12. do 16.:

(a) na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena ili samozaposlena osoba u državi članici primjenjuje se zakonodavstvo te države članice;

(b) na državnog službenika primjenjuje se zakonodavstvo države članice kojoj podliježe uprava koja ga zapošljava;

(c) na osobu, koja prima davanja za nezaposlenost prema članku 65. na temelju zakonodavstva države članice boravišta, primjenjuje se zakonodavstvo te države

članice;

(d) na osobu pozvanu ili ponovno pozvanu u službu oružanih snaga ili na civilnu službu u državi članici primjenjuje se zakonodavstvo te države članice; (e) na ostale osobe na koje se točke od (a) do (d) ne primjenjuju, primjenjuje se zakonodavstvo države članice boravišta, ne dovodeći u pitanje ostale odredbe ove Uredbe koje joj jamče davanja prema zakonodavstvu jedne ili više država članica.

15. Odredba članka 11. stavka 3. točke e) Osnovne uredbe supsidijarna je u odnosu na odredbe sadržane u točkama od a) do d).

16. Tužiteljica upire da je, s obzirom na njezino boravište i prebivalište, na temelju odredbe članka 11. stavka 3. točke e) Osnovne uredbe za nju mjerodavno pravo Republike Italije (jer je obvezno već osigurana u toj državi), što je neosnovano. Naime, stavak 3., na koji ukazuje, uređuje pravila o mjerodavnom pravu, prema kojima se za određene skupine osoba, polazeći od njihovih karakteristika, određuje zakonodavstvo države članice koje se na njih primjenjuje. Navedeni stavak radi distinkciju ovisno o tome radi li se u konkretnom slučaju o aktivnim ili neaktivnim osobama, što je tužiteljica u cijelosti zanemarila, a odlučno je, jer je za radno aktivne osobe mjerodavno zakonodavstvo države rada, a za neaktivne zakonodavstvo države prebivališta. Pri tome se tužiteljica, kao članica uprave trgovačkog društva, odnosno osoba koja obavlja određeni rad, smatra aktivnom osobom. Stoga je u upravnom postupku pravilno utvrđeno da je tužiteljica u nadležnosti tuzemnog radnog i socijalnog zakonodavstva, odnosno sustava socijalne sigurnosti, te joj je pravilno određeno svojstvo osiguranika prema članku 12. ZOMO-a (vezano uz dotičnu ekonomsku aktivnost), koje svojstvo se uspostavlja i u odnosu na osobe koje su korisnici mirovine, bez obzira jesu li korisnici iz domaćeg ili inozemnog osiguranja. Stoga nije odlučno što je tužiteljica korisnica mirovine u Republici Italiji. Slijedom navedenog, Sud je suglasan s time povezanom argumentacijom tuženika iznesenom u ovome sporu. Ta je argumentacija tužiteljici poznata.

17. Sud uzgredno dodaje sljedeće. Svaka uplata doprinosa u mirovinsko osiguranje sâma po sebi nužno ne razumijeva i neku protučinidbu na teret obveznoga mirovinskog osiguranja. Tek ako i kada su ispunjene pretpostavke vezane uz nastup pojedinoga osiguranog rizika (starost, smanjenje ili gubitak radne sposobnosti, smrt člana obitelji), dolazi do ostvarivanja prava na neko od davanja iz mirovinskog osiguranja. Kao i kod ostalih vrsta osiguranja, za to nisu dovoljne uplate premije osiguranja (ovdje: doprinosi), već i nastup osiguranog slučaja. K tomu, svrha uplaćivanja doprinosa nije isključivo stvaranje podloge za buduća vlastita primanja, već i financiranje tuđih primanja u okviru generacijske solidarnosti (tzv. prvi stup mirovinskog osiguranja), pa obveza plaćanja doprinosa može biti propisana i za osobe kod kojih je nastupio neki od rizika u mirovinskom osiguranju (pa su postali korisnici mirovine, tuzemne ili inozemne). U spomenuti režim zakonodavac je uvrstio i članove uprava trgovačkih društava, ako nisu osigurani po drugoj osnovi (potonjom iznimkom nisu obuhvaćeni korisnici mirovine, osim ako su, pored svojstva korisnika mirovine, osigurani još po kojoj osnovi). Smisao supsidijarnog obveznog osiguranja, između ostalih, korisnika mirovine po navedenoj osnovi, vezanoj uz razne oblike ekonomske aktivnosti koji razumijevaju sudjelovanje u obveznom mirovinskom osiguranju, ne iscrpljuje se u tome da obvezno budu osigurani samo korisnici tuzemnih mirovina, a da se omogući zaobilaženje obveznog osiguranja imenovanjem u upravu trgovačkog društva korisnika inozemne mirovine. Potonjim se ne ostvaruje ni svrha mjerodavnog dijela europskog uređenja koordinacije sustava socijalne sigurnosti.

18. Prvostupanjsko je tijelo, dakle, u skladu sa člankom 119. stavkom 2. ZOMO-a, bilo ovlašteno po službenoj dužnosti donijeti osporavano rješenje od 25. siječnja 2022., u situaciji kada stranka u roku od 30 dana od dana nastanka obveze na osiguranje ne podnese prijavu na osiguranje. Pored toga, pri raspolaganju činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi za to nadležno tijelo, u ovom slučaju na temelju podataka iz Sudskog registra, bila je ispunjena pretpostavka za neposredno rješavanje upravne stvari propisana člankom 49. točkom 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21). Podredno, sve što je tužiteljica smatrala spornim i potrebnim iznijeti mogla je iznijeti u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja i u tužbi kojom je pokrenut ovaj spor. No argumentacija tužiteljice, zbog prethodno iznesenih razloga, nije dovela u sumnju zakonitost osporavanog rješenja.

19. Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da je prvostupanjsko tijelo, pravilnom primjenom prethodno citiranih kogentnih odredbi ZOMO-a i Osnovne uredbe, pravilno po službenoj dužnosti tužiteljici priznalo svojstvo osiguranika, te da je odluku prvostupanjskog tijela tuženik osnovano potvrdio.

20. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je, stoga, na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21), vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

21. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođena plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

U Rijeci 29. rujna 2022.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.