Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-932/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, člana vijeća te Marijana Miletića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. M. iz Crne Gore, OIB: .... (nasljednice R. C.) zastupane po punomoćniku E. V., odvjetniku iz Z. protiv 1. tuženice M. D. iz S. N., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik I. L., odvjetnik u Z. i 2. tuženika M. P. iz S. N., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik F. Š., odvjetnik u Z., radi poništenja ugovora o kupoprodaji nekretnine i uspostave prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja odlučujući o žalbi tuženih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 59 P-810/18-41 od 31. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženih kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 59 P-810/18-41 od 31. svibnja 2021.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
I. Poništava se Ugovor o kupoprodaji nekretnina i doživotnom izdržavanju sklopljen između stranaka 7. kolovoza 2015. i Aneks ugovora od 7. kolovoza 2015., zaključen 8. siječnja 2018.
II. Određuje se u zemljišnoknjižnom podulošku 10683, zk.ul. 4135 k.o. T. O. građanskog suda u Zagrebu, zemljišnoknjižni odjel Zagreb, uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe Ugovora o kupoprodaji nekretnina i doživotnom izdržavanju od 7. kolovoza 2015. i Aneksa ugovora iz 7. kolovoza 2015. od 8. siječnja 2018. iz točke I. izreke ove presude, tako da se briše uknjižba prava suvlasništva na toj nekretnini s imena I. tuženice M. D., OIB: ..., S. N. i II. tuženika M. P., OIB: ..., S. N.
III. Nalaže se tuženicima M. D. i M. P. naknaditi tužiteljici R. C. trošak parničnog postupka u iznosu od 31.387,00 kn, sa zateznim kamatama koje teku od 31. svibnja 2021. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tuženice M. D. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 31.250,00 kn.
2. Tuženici pobijaju prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13. 89/14, 70/19 i 80/20 - dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženih nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev prednice tužiteljice na poništenje Ugovor o kupoprodaji nekretnina i doživotnom izdržavanju zaključen između R. C. 7. kolovoza 2015. i Aneks ugovora od 7. kolovoza 2015., zaključen 8. siječnja 2018., te uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, odnosno brisanje upisa prava suvlasništva tuženih i ponovni upis R. C.
6. U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:
- da je tužba podnesena unutar roka propisanog odredbom čl. 335. st. 1. ZOO, a u odnosu na Ugovor koji je zaključen 7. kolovoza 2015. i unutar roka propisanog odredbom čl. 335. st. 2. ZOO,
- da je uvidom u Ugovor o kupoprodaji nekretnina i doživotnom izdržavanju od 7. kolovoza 2015. (dalje: Ugovor) utvrđeno da je isti zaključen između R. C. kao prodavateljice i tuženih kao kupaca, da je ugovorom ugovorena kupoprodaja predmetnog stana, s tim da tužiteljica zadržava za sebe pravo osobne služnosti doživotnog plodouživanja, da je ugovorena kupoprodajna cijena od 200.000,00 kn s tim da su se tuženici obvezali da doživotno uzdržavaju R. C., a poslije smrti je pristojno sahrane, da su se tuženici kao davatelji uzdržavanja obvezali da će R. C., kao primateljicu uzdržavanja u slučaju bolesti njegovati i dvoriti i po potrebi pripremati hranu, održavati prostorije čistim, prati i sl., u slučaju potrebe zbrinuti tužiteljicu u svom vlastitom prostoru ili osigurati smještaj u domu za starije i nemoćne, da su ugovorne strane utvrdile da je cijena u cijelosti isplaćena, da je R. C. ovlastila tužene da bez ikakvog daljnjeg pitanja i odobrenja ishode uknjižbu prava vlasništva na svoje ime na predmetnoj nekretnini uz istovremenu uknjižbu prava osobne služnosti doživotnog plodouživanja za korist R. C., da tuženici u posjed nekretnine stupaju danom prestanka prava služnosti i da sa svojom obitelji mogu odmah uselili u nekretninu, da je javni bilježnik M. B. ovjerio potpise R. C. i tuženih na predmetnom ugovoru ovjerom broj OV-11926/15 dana 7. kolovoza 2015.,
- da ugovor nije sklopljen u formi propisanoj za ugovor o doživotnom uzdržavanju odnosno nije javnobilježnički solemniziran već su na istom samo ovjereni potpisi ugovaratelja, pa da je logično da isti nije bio provediv u zemljišnim knjigama, kako to tvrde tuženici,
- da je uvidom u Aneks Ugovora od 7. kolovoza 2015. godine (dalje: Aneks) utvrđeno da je isti zaključen 8. siječnja 2018. između R. C. i tuženih, s tim da je prilikom potpisa ugovora R. C. bila zastupana po 1. tuženici, a temeljem specijalne punomoći broj Ov-84/2018 od 4. siječnja 2018. ovjerene kod javnog bilježnika I. P. iz Z., da su Aneksom promijenjene odredbe Ugovora o kupoprodaji nekretnine i doživotnom izdržavanju i to na način da se mijenja naziv ugovora i isti sada glasi ''Ugovor o kupoprodaji'', da je izmijenjen čl. 1. Ugovora na način da je predmetni stan ispravno naznačen, u skladu s odredbama zemljišnoknjižnog prava te je određeno da tuženici kupuju predmetnu nekretninu i to svaki u 1/2 dijela, da je izmijenjena odredba čl. 3. Ugovora na način da je ugovorena kupoprodajna cijena nekretnine od 200.000,00 kuna, da je odredba čl. 4. ugovora kojim su bile propisane obveze tuženih kao davatelja uzdržavanja brisana, da je izmijenjen čl. 6. Ugovora na način da je tužiteljica ovlastila tužene da odmah ishode uknjižbu prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, a tuženici su ovlastili R. da ishodi upis osobne služnosti prava plodouživanja, prava uporabe i prava stanovanja na predmetnoj nekretnini, da je izmijenjen i čl. 7. Ugovora na način da su se ugovorne strane usuglasile da tuženici stupe u posjed nekretnine danom potpisivanja ugovora na način da je R. tuženicima predala ključeve nekretnine, da su potpisi tuženih (koji su i potpisnici navedenog Aneksa) ovjereni kod javnog bilježnika I. P. iz Z. pod brojem OV-218/2018 dana 9. siječnja 2018.,
- da je uvidom u Specijalnu punomoć utvrđeno da je istom R. C. ovlastila 1. tuženicu da može u njezino ime i za njezin račun potpisati s tuženicima Aneks vezan za prodaju predmetnog stana, a također ju je ovlastila da može neograničeno raspolagati novčanim sredstvima na računu, da je potpis prednice tužiteljice na predmetnoj punomoći ovjeren po javnom bilježniku I. P. pod brojem OV-84/2048 dana 4. siječnja 2018.,
- da je uvidom u rješenje zemljišnoknjižnog odjela ovog suda poslovni broj Z- 1605/18-12 od 24. siječnja 2018. utvrđeno da je istim, temeljem gore naznačenih isprava, uknjiženo pravo vlasništva na predmetnom stanu u koristi tuženih i to svakog od njih u 1/2 dijela, a uvidom u dostavljeni zk izvadak utvrđeno je da je isto rješenje provedeno u zemljišnim knjigama,
- da je uvidom u Knjigu ovjera i potvrda javnog bilježnika M. B. za 2015., koju knjigu je javni bilježnik osobno donio na ročište održano 28. siječnja 2019., utvrđeno da su na listu 194 iste knjige pod brojem 11926 na datum 7. kolovoza 2015. upisani podaci o strankama pa su tako navedeni podaci za R. C., M. D. i P. M. te njihovi vlastoručni potpisi, da pod rednim brojem 11927 od istog datuma stoje podaci i potpis R. C., za koje je svjedok javni bilježnik M. B. naveo da se radi o preslici ovjerenog dokumenta,
- da je uvidom u ovjerenu presliku Pomoćne knjige uz Upisnik o ovjerama i potvrdama javnog bilježnika I. P. za 2018. utvrđeno da pod rednim brojevima ovjere 84 i 85 od dana 4. siječnja 2018. stoji naznaka imena R. C. te vlastoručni potpis,
- da su Ugovori i Specijalna punomoć potpisani po prednici tužiteljice,
- da je sud u cijelosti povjerovao iskazima svjedoka S. K., J. S. i B. M., koji su iskazivali iskreno i uvjerljivo, te su nepristrani i nezainteresirani za ishod postupka,
- da u odnosu na iskaz prednice tužiteljice valja reći da se ista, a očito uslijed visoke životne dobi i zdravstvenih tegoba povremeno ''gubila'' tijekom iskaza te je primjerice tako proturječno iskazivala o tome odakle 1. tuženici ključ od stana, pa je u jednom dijelu iskaza rekla da joj je ona dala ključ, a u drugom dijelu da je 1. tuženici ključ dao susjed, što je i točno jer su tako iskazali svjedok S. K. i 1. tuženica, nadalje, u jednom dijelu iskaza navodi da je svom nećaku oporučno ostavila svu pokretnu i nepokretnu imovinu, a u drugom dijelu navodi da mu je ostavila samo pokretnu imovinu, a da je stan namjeravala prodati, da je iskazala i da se raspitivala za odvjetnika kod kolege njezinog nećaka nakon što je zaprimila rješenje zk suda i on ju je uputio na odvjetnika M., dok je odvjetnik M. iskazao da je tužiteljicu upoznao puno ranije jer je vodio jedan njezin ostavinski predmet, a i 1. tužena je navela da su odvjetnika M. upoznali u siječnju 2018. na zahtjev gđe C., a vezano za spor koji on vodi s grobnicom, iz čega proizlazi da je prednica tužiteljice odvjetnika M. sigurno poznavala i prije zk rješenja o uknjižbi prava vlasništva tuženika,
- da je sud s obzirom na probleme tužiteljice na prisjećanje detalja događaja iz prošlosti, zaključio da je vrlo vjerojatno da se prednica tužiteljice doista ne sjeća da je potpisala Ugovor i Specijalnu punomoć, a sve imajući u vidu da je utvrdio da je ista potpisala navedene isprave,
- da iskazima tuženih sud nije poklonio vjeru jer njihovi iskazi nisu uvjerljivi, a ni iskreni, te im nije povjerovao u dijelu iskaza u kojem navode da su prednici tužiteljice predali iznos od 200.000,00 kn, jer je svjedok S. K. iskazao o razgovoru koji su vodili prednica tužiteljice i tuženici u bolnici 2018. iz kojeg bi proizlazilo da tuženici istoj nisu predali novac, kao ni u dijelu u kojem navode da je Ugovor sastavio odvjetnik M. koji je iskazivao suprotno i čijem je iskazu sud povjerovao,
- da iz istog razloga sud nije povjerovao iskazu 2. tuženika u dijelu u kojem navodi da je neposredno nakon potpisivanja Ugovora 2015. R. C. nazvala odvjetnika M. i rekla mu da je Ugovor ovjeren, jer odvjetnik M. tada nije znao za postojanje Ugovora niti mu je ista rekla da bi Ugovor bio sastavljen i potpisan,
- da prednica tužiteljice nije bila upoznata sa sadržajem Ugovora i iz razloga što ista nije dobila ugovoreni iznos od 200.000,00 kuna,
- da je sud također prihvatio iskaz prednice tužiteljice u dijelu u kojem navodi da od tuženih nije tražila pomoć, da nije tražila da dolaze i da brinu o njoj jer joj to nije bilo potrebno,
- da je prednica tužiteljice imala određenu pomoć u kućanstvu, a i u određenoj je mjeri bila pokretna te je mogla voditi brigu o sebi, primala je mirovinu od cca 4.000,00 kn mjesečno, kako je to iskazala pa je dakle i financijski neovisna,
- da su se tuženici nametnuli prednici tužiteljice uočivši da je ista sama, da nema rodbine u Republici Hrvatskoj, da je teže pokretna i u visokoj životnoj dobi te su pokušali iskoristiti takvo stanje prednice tužiteljice da u konačnici steknu vlasništvo tog stana,
- da iako su tuženici u određenoj mjeri brinuli o prednici tužiteljice, što bi se moglo ocijeniti kao postupanje u skladu s obvezom uzdržavanja preuzetom Ugovorom, no, zaključenjem Aneksa ugovora sve je to otpalo,
- da sud ne vidi opravdanog razloga za hitnost potpisivanja Specijalne punomoći da je bila potreba da se prednica tužiteljice u sanitetskom vozilu zaustavlja i ovjerava punomoć na cesti ispred javnobilježničkog ureda, a posljedica kojeg je zaključenje Aneksa koji je svakako nepovoljan za prednicu tužiteljice,
- da sud zaključuje da je jedina svrha te hitnosti bila da se tuženici osiguraju, odnosno da prije odlaska prednice tužiteljice u Specijalnu bolnicu u D. R. osiguraju sebi mogućnost izmjene Ugovora na način da isti bude odmah provediv u zemljišnim knjigama i da na taj način steknu vlasništvo stana,
- da sud i ne prihvaća iskaz tuženih u dijelu u kojem navode da je upravo prednica tužiteljice htjela potpisati tu specijalnu punomoć u tom trenutku.
7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je prednica tužiteljice potpisala Ugovor o kupoprodaji nekretnina i doživotnom izdržavanju te Specijalnu punomoć, jer da ih nije potpisala kako tvrdi isti ne bi predstavljali razlog za pobojnost, već bi bili nepostojeći i ne bi proizvodili pravne učinke. Prednica tužiteljice da je prilikom zaključenja Ugovora kao i prilikom potpisa Specijalne punomoći bila u bitnoj zabludi oko sadržaja Ugovora i Specijalne punomoći, odnosno da prilikom zaključenja ugovora nije shvatila koje su pravne posljedice Ugovora i Specijalne punomoći, a sve iz razloga prijevarnog postupanja tuženih, čija je namjera i bila da prednica tužiteljice ne sazna za sadržaj navedenih isprava, kao ni za namjeru tuženih da nakon ovjere Specijalne punomoći zaključe Aneks ugovora na temelju kojeg su se odmah mogli upisati kao vlasnici u zemljišne knjige. Stoga da je usvojen tužbeni zahtjev prednice tužiteljice u dijelu u kojem predlaže poništiti Ugovor i Ankes (koji je zaključen na temelju Specijalne punomoći za koju je sud utvrdio da je pobojan pravni posao uslijed mana volje kod prednice tužiteljice a imajući u vidu odredbe članak 330., 331., 280 i 284. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18- dalje ZOO). Prema odredbi čl. 332. ZOO ako je na temelju ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima se vratiti, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Stoga da je usvojen i dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtjeva uspostava ranijeg stanja u zemljišnim knjigama odnosno brisanje upisa prava suvlasništva tuženih i ponovni upis prava vlasništva prednice tužiteljice.
8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ukazuje žalba, kao niti povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.
9. Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud u bitnom pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP pa takva utvrđenja u bitnom prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
10. Pravilno se sud prvog stupnja pozvao na odredbe članka 330., 280. i 284. ZOO iz kojih je pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o prijevarnom ponašanju tuženih kojim su prednicu tužiteljice doveli u stanje bitne zablude prilikom sklapanja spornih Ugovora čime su ostvarene pretpostavke za pobojnosti kao razlog kojim jedna od stranaka može zahtijevati poništenje ugovora u smislu članka 330. i 331. ZOO.
11. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da prednica tužiteljice traži poništenje Ugovor od 7. kolovoza 2015. i Aneksa tog ugovora od 8. siječnja 2018. jer da nije potpisala Ugovore kao ni Specijalnu punomoć.
12. Sama okolnost da prednica tužiteljice a kako to tvrdi u tužbi nije potpisala sporne Ugovore nije razlog za pobojnost istih, kako to i osnovano navodi prvostupanjski sud. Dakle, takvi Ugovor bi bili nepostojeći i ne bi proizvodili pravne učinke.
13. Žalbeni navodi tuženih usmjereni su na to da prednica tužiteljice nije tražila poništenje Ugovora zbog mane volje i da sud na te dokonosti nije mogao provoditi dokaze nisu točni.
14. Naime, iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da prednica tužiteljice traži poništenje Ugovora zbog mane volje jer da su kod sklapanja Ugovora i Aneksa tog Ugovora (odnosno sastavljanja Specijalne punomoći) postojale mane volje kod iste, odnosno da je do zaključenja Ugovora došlo prijevarom prednice tužiteljice, kao i držanjem iste u zabludi od strane tuženih, a u svrhu utvrđenja navedenih okolnosti predložila je i saslušanje svjedoka te stranaka, pa se stoga ne mogu prihvatiti navodi tuženih da prednica tužiteljice nije tražila poništenje Ugovora zbog mana volje i da je sud sam utvrđivao te okolnosti.
15. Prema članku 330. ZOO ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je to navedenim zakonom ili posebnim propisom određeno. Iako sudska nagodba predstavlja neposrednu dispozitivnu parničnu radnju stranaka, ona je po svojoj pravnoj prirodi i formalni građanskopravni ugovor, te se s obzirom na svoja obveznopravna svojstva može pobijati po pravilima propisanim građanskim materijalnim pravom.
16. Pobojnost pravnih poslova uzrokuju mane volje – prijetnja (čl. 279. st. 1. i st. 2. ZOO-a), bitna zabluda (čl. 280. i čl. 283. ZOO-a) i prijevara (čl. 284. ZOO-a), dok neispunjenje obveze iz pravnog posla jedne ugovorne strane ne predstavlja
.
zakonski razlog za poništenje ugovora
17. Mane volje koje dovode do pobojnosti ugovora, odnosno kod kojih pravni posao proizvodi učinak do pobijanja, su prijetnja – psihička prisila tj. ako je netko nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah, ugroza života, tijela itd. Zatim, bitna zabluda, odnosno ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta, osobu s kojom se sklapa ugovor, kod besplatnog ugovora i na okolnosti sklapanja te odlučnu pobudu. Kao mana volje koja dovodi do pobojnosti ugovora postoji još i prijevara, odnosno namjerno izazivanje ili održavanje druge osobe u zabludi da se sklopi ugovor.
18. Dakle, da bi se radilo o poništenju Ugovora zbog prijevare kao mane volje na strani prednice tužiteljice potrebno je da je druga ugovorna strana-tuženici izazvali zabludu kod tužiteljice ili su je u toj zabludi održavali u namjeri da je navedu na sklapanje Ugovora.
19. Kako prijevara u svojoj suštini predstavlja radnju kojom se jedna ugovorna stana dovodi u zabludu, dakle, da bi se radilo o prijevari rezultat prijevarnog ponašanja mora biti zabluda ugovorne strane - u ovom sporu prednice tužiteljice.
20. Iako iz spisa predmeta proizlazi da je prednica tužiteljice potpisala sporne Ugovore, kako to i osnovano navodi prvostupanjski sud, no isto tako iz dokaza proizlazi i to da sadržaj Ugovora i Specijalne punomoći ne predstavlja njenu stvarnu volju, a kako to i proizlazi iz saslušanja same prednice tužiteljice tako i svjedoka S. K. kao i samog iskaza javnog bilježnika koji je naveo da je pitao stranke što žele i da je prednica tužiteljice šutjela, a odgovor da je dala 1 tužena. Imajući uvidu činjenicu da je prednica tužiteljice nakon zaključenja spornog Ugovora zaključila Ugovor o posredovanju za prodaju predmetnog stana sa Agencijom za promet nekretnina D. C. d.o.o., kao i da je sa svjedokom S. K. razgovarala o prodaji nekretnine upućuje na zaključak da ista nije bila svjesna potpisivanja Ugovora, odnosno nije bila upoznata sa sadržajem istog, a da nije bila upoznata sa sadržajem istog proizlazi i iz činjenice što nije dobila iznos od 200.000,00 kuna koji je naveden u Ugovoru, jer da je dobila taj iznos onda ne bi mijenjali tu odredbu Aneksom od 8. siječnja 2018. na način da glasi "ugovorne strane suglasno su utvrdile kupoprodajnu cijenu nekretnine u ukupnom iznosu od 200.000,00kn" bez navoda o isplati tog iznosa, što upućuje na to da tvrdnja neuvedena u Ugovoru nije istinita, a osim toga zaključenjem Aneksa u potpunosti je isključena obveza tuženih za uzdržavanje prednice tužiteljice, dakle, takvim postupanjem tuženici su sebi osigurali mogućnost uknjižbe prava vlasništva na predmetnom stanu za koji nisu platili ništa te su sklapanjem Aneksa isključili i obvezu uzdržavanja prednice tužiteljice, postupajući na taj način prevarno. Stoga, točno prvostupanjski sud zaključuje da je neživotno i nelogično da bi prednica tužiteljice u situaciji kada se nalazi u bolnici i kada je sanitetskom vozilom prevoze u Specijalnu bolnicu u D. R. na trajni boravak pristala potpisati Specijalnu punomoć, čak dapače prema tvrdnjama tuženih da je sama to predložila, koja je rezultirala time da 1 tužena sama sa sobom i svojim suprugom 2. tuženikom zaključuje Aneks kojim su tuženici lišeni svake daljnje obveze da brinu o tužiteljici. U takvoj situaciji bilo bi logično da prednica tužiteljice želi pomoć a ne da ne želi, dakle, tuženici su takvim postupanjem iskoristili zdravstveno stanje prednice tužiteljice, njenu životnu dob i povjerenje te ishodili pravo vlasništva na njenoj nekretnini, a da joj za to nisu ništa dali.
21. Dakle, iz svega proizlazi da je prednica tužiteljice prilikom potpisivanja Ugovora i Specijalne punomoći bila u bitnoj zabludi oko sadržaja tih isprava, tj. nije mogla shvatiti koje su pravne posljedice tih isprava a sve iz razloga prijevarnog ponašanja tuženih, čija je namjera bila da prednica tužiteljice ne sazna za sadržaj isprava.
22. Kako je zahtjev prednice tužiteljice osnovan to je osnovano prvostupanjski sud pozivom na članak 332. ZOO usvojio i dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtjeva uspostava ranijeg stanja u zemljišnim knjigama odnosno brisanje upisa prava suvlasništva tuženih i ponovni upis prava vlasništva prednice tužiteljice.
23. Stoga, žalbenim razlozima tuženih nije dovedena u sumnju zakonitost pobijane presude, a ovaj žalbeni sud u cijelosti prihvaća kao potpuno i pravilno činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je zasnovano na rezultatima raspravljanja te pravilnoj i svestranoj ocijeni u postupku izvedenih dokaza, kao to nalaže odredba članka 8. ZPP. Žalba žalitelja svedena je na osporavanje činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda na način osporavanja izvršene ocjene dokaza, no, pri tome njihovi žalbeni navodi ne sadrže nikakve argumentirane ni vjerodostojne tvrdnje, koje bi činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda mogle dovesti u sumnju. Način na koji žalitelji u žalbi iznose svoju interpretaciju činjenica te njihovi osobni zaključci u odnosu na postojanje određenih činjenica ne mogu se prihvatiti utemeljeni, jer nemaju uporište u provedenim dokazima.
24. U odnosu na pobijanje odluke o trošku postupka za istaći je da je odluka prvog stupnja o parničnom trošku donesena na temelju zakona i u skladu sa člankom 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. ZPP, slijedom čega ni u tom dijelu nisu osnovani žalbeni navodi žalitelja.
25. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu žalitelja valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.
U Splitu, 29. rujna 2022.
Predsjednica vijeća:
Tihana Pivac