Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 1 Pr-984/2021-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u parničnom predmetu tužitelja I. Š., OIB: ..., iz V., kojeg zastupa punomoćnica S. M., odvjetnica u O. društvu M. i J. u O., protiv tuženika bolnice V., I. M., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik po zaposlenju T. V., radi isplate, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave 1. rujna 2022. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja B. Š. odvjetničkog vježbenika u Z. odvjetničkom uredu F. Š. i M. C. R. u V., a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 29. rujna 2022. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku bolnici, OIB: ..., da tužitelju I. Š. iz V., OIB: ..., isplati razlike manje isplaćenih plaća u iznosu 14.960,40 kuna / 1.985,58 eura[1] (četrnaest tisuća devetsto šezdeset kuna i četrdeset lipa / tisuću devetsto osamdeset pet eura i pedeset osam centi) bruto, sa zateznom kamatom, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena – za siječanj 2019., na iznos od 922,41 kune od 16.02.2019.,

– za veljaču 2019., na iznos od 1.170,67 kuna od 16.03.2019.,

– za ožujak 2019., na iznos od 1.103,10 kune od 16.04.2019.,

– za travanj 2019., na iznos od 955,02 kuna od 16.05.2019.,

– za svibanj 2019., na iznos od 767,13 kuna od 16.06.2019.,

– za lipanj 2019., na iznos od 780,32 kuna od 16.07.2019.,

– za srpanj 2019., na iznos od 863,03 kune od 16.08.2019.,

– za kolovoz 2019., na iznos od 1.084,86 kune od 16.09.2019.,

– za rujan 2019., na iznos od 945,56 kuna od 16.10.2019.,

– za listopad 2019., na iznos od 1.167,40 kuna od 16.11.2019.,

– za studeni 2019., na iznos od 1.063,76 kune od 16.12.2019.,

– za prosinac 2019., na iznos od 1.174,93 kune od 16.01.2020.,

– za siječanj 2020., na iznos od 1.086,98 kuna od 16.02.2020.,

– za veljaču 2020., na iznos od 1.432,41 kune od 16.03.2020.,

– za ožujak 2020., na iznos od 442,82 kune od 16.04.2020.,

osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima, sve do isplate, te parnični trošak postupka u iznosu od 8.125,00 kuna / 1.078,37 eura[2] (osam tisuća sto dvadeset pet kuna /tisuću sedamdeset osam eura i trideset sedam centi), sa zateznom kamatom, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 29. rujna 2022. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu za isplatu zatezne kamate prije 16-tog u mjesecu za prethodni mjesec, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 11. travnja 2021. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. Naveo je da je u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2020. zaposlen kod tuženika na radnom mjestu inženjera medicinske radiologije . Naveo je da je u spornom razdoblju na snazi i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama NN 141/12 (dalje: TKU) koji se paralelno primjenjuje na njega i koji plaću radnika u članku 51. definira na identičan način kako je opisano u Kolektivnom ugovoru. Naveo je da je od 1. ožujka 2018. na snazi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja NN 29/18 (dalje: KU18) koji tužiteljevu plaću i ostala prava regulira na identičan način kao i raniji kolektivni ugovor. Naveo je da su u odredbama čl. 51., 57. i 59. KU, te u odredbi čl. 54. TKU, propisani dodaci i uvećanja osnovne plaće koji se isplaćuju i koji se obračunavaju za svaki efektivno odrađeni sat od osnovne vrijednosti tog sata. Naveo je da mu se sukladno odredbama KU i TKU za svaki odrađeni sat isplaćuje osnovna plaća i ona uvećanja i dodaci na koje je u tom satu ostvario pravo (za svaki sat odrađen noću osnovna vrijednost tog sata uvećava se za 40%, za svaki sat odrađen u posebnim uvjetima osnovna vrijednost sata uvećava se za 25%, za posebnu odgovornost za živote i zdravlje pacijenata 10% ili 12% itd...). Tvrdi da je u utuženom razdoblju radio u otežanim uvjetima rada, pa mu prema čl. 94. Zakona o radu NN 93/14 (dalje: ZR14), pripada pravo na povećanu plaću. Naveo je da je u to vrijeme na snazi Kolektivni ugovor koji u čl. 57. propisuje da se na njegovom radnom mjestu osnovna plaća uvećava za 25%. Naveo je da mu tuženik u spornom razdoblju dodatak od 25% zbog otežanih uvjeta rada nije plaćao na sve sate koje je odradio, već samo na dio odrađenih sati, iako je cijelo vrijeme radio kao inženjer radiologije, čime je ostvario pravo na uvećanje plaće po ovoj osnovi za svaki sat koji je radio u otežanim uvjetima rada. Nadalje, navodi da je Dodatkom I. KU 96/15 (koji je na snazi od 01.10.2015. do podizanja ove tužbe) propisano u čl. 59.a "Iznimno od čl. 59. ovog Ugovora zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja, ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće, a od 1. rujna 2019. uvećanje po ovoj osnovi iznosi 8% od osnovne plaće.", te tvrdi da je neprekidno radio na istom radnom mjestu i neprekidno imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i da je radio i u redovnom i u prekovremenom radu. Naveo je da mu je tuženik u utuženom razdoblju dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi samo za dio odrađenih sati, dok mu nije isplaćivao taj dodatak na osnovnu plaću za sve odrađene sate, iako je svaki sat rada (redovnog i prekovremenog) radio na istim poslovima i u svakom trenutku rada imao odgovornost za živote i zdravlje pacijenata. Tvrdi da, s obzirom da mu je tuženik pogrešno obračunao i isplatio plaće po svim gore navedenim osnovama, posljedično je pogrešno obračunao i isplatio sve naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, konkretno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad. Naveo je da je odredbom čl. 36. st. 2. Kolektivnog ugovora propisano "Radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije." Odredbom čl. 59. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12) propisano je "Ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje." Naveo je da je tuženik u većem dijelu utuženog razdoblja izvršio obračun naknada plaće za godišnji odmor pravilnom metodom (prosjek tri prethodno isplaćene plaće), ali s pogrešnim parametrima (manje utvrđenim iznosima plaća koje čine prosjek), pa mu je time pogrešno obračunao i isplatio naknade plaće za godišnji odmor u cijelom spornom razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2020. Naveo je da mu je tuženik isplatio umanjene plaće za razdoblje od 1. siječnja 2019. - 31. ožujka 2020. i to na način da: - nije plaćao dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za sve sate koje je odradio, iako je cijelo vrijeme radio u otežanim uvjetima rada - čime je povrijedio njegovo pravo iz čl. 94. ZR14 (od 07.08.2014.), a u vezi sa čl. 57. st. 2. KU 143/13; - nije plaćao dodatak za iznimnu život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je cijelo vrijeme imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata - čime je je povrijedio njegovo pravo iz čl. 59. KU; - pogrešno obračunao naknade plaća na koje ima pravo, utvrđujući prosjek prethodno isplaćenih plaća od plaća koje su već umanjene po prethodnim osnovama - čime je povrijedio njegova prava iz čl. 36. st. 2. KU i čl. 59. st. 1. TKU, a zbog kojih povreda je u tim razdobljima i po navedenim osnovama isplatio umanjene plaće. Predložio je da sud prihvati tužbeni zahtjev za isplatu 20.000,00 kn, sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose te da naloži tuženiku da mu naknadi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužbu i tužbeni zahtjev osporava u cijelosti u osnovi i visini. Ne spori činjenicu da je tužitelj kod njega zaposlen na radnom mjestu inženjera medicinske radiologije. Osporio je da bi tužitelj prema njemu imao bilo kakvih potraživanja s osnove prethodno spomenutog radnog odnosa. Naveo je da tužitelj pogrešno zauzima shvaćanje instituta plaće, te propušta sveobuhvatno sagledati relevantne odredbe Zakona o radu (NN 93/14), Zakona o plaćama u javnim službama (NN 27/01, 39/09), Zakona o osnovici plaće u javnim službama (NN 30/09, 124/09), Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 150/13, 24/17, 128/17 dalje: TKU) te Kolektivnih ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (dalje: «granski kolektivni ugovori» ili «GKU»), a koji propisi pobliže uređuju elemente i način izračuna plaće. Naveo je da tužitelj zanemaruje stajališta Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnih ugovora zauzeta prilikom tumačenja pojedinih odredbi GKU. Navodi da Zakon o radu uređuje pravo na plaću, no samu plaću ne konkretizira. Svim granskim kolektivnim ugovorima u razdoblju od 2013. do danas (čl. 54. GKU NN 126/11, čl. 53. GKU NN 88/2013, čl. 47. GKU NN 143/13 i čl. 49. GKU NN 29/2018), propisano je da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Navodi da je određeno kako osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova za svako pojedino radno mjesto, osnovice za izračun plaće, i to uvećano za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Pri tome se pojmom osnovna plaća označava mjesečna plaća koja je ostvarena u redovnom mjesečnom fondu radnih sati (sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40- satnog radnog tjedna, koji tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati), bez dodataka i uvećanja, te se dati prekovremenog rada plaćaju posebno i uvećano. Nadalje, je naveo da se glede propisanih dodataka na osnovnu plaću sva uvećanja plaća obračunavaju na osnovnu plaću kako je definirano u citiranim člancima GKU. Obračunavanje dodataka i uvećanja plaće na osnovnu plaću jasno je i izričito navedeno i u svim konkretnim odredbama relevantnih članaka GKU ( čl. 59., 66., 69. GKU NN 126/11, čl. 58., 65., 66. GKU NN 88/2013, čl. 51., 57., 58., 59. GKU NN 143/13 i čl. 49., 55., 56., 57. GKU NN 29/2018). Naveo je da je Temeljnim kolektivnim ugovorima za službenike i namještenike u javnim službama u čl. 51. TKU 141/12, odnosno čl. 50. TKU 24/2017, čl. 50. TKU 128/2017 na jednak način definiran pojam plaće, kao sastavljenu od osnovne plaće – umnoška koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je radnik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan na 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža – i dodataka na osnovnu plaću. Naveo je da je razvidno i nedvojbeno kako se svi dodaci i uvećanja plaće obračunavaju na osnovnu plaću. Nadalje, je naveo da je svim granskim ugovorima u razdoblju od 2013. do danas (čl. 59. st. 1. GKU NN 126/11, čl. 58. st. 1. GKU NN 88/2013, čl. 51. st. 1. GKU NN 143/13 i čl. 49. st. 1. GKU NN 29/2018) bilo je propisano da će se osnovna plaća radnika uvećati: - za rad noću 40%, - za rad subotom 25%, - za rad nedjeljom 35%, - za prekovremeni rad 50%, - za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili turnusima. Dakle, osnovna plaća radniku se uvećava prema konkretnim postotnim uvećanjima, koja se međusobno ne isključuju, ali se svaki od njih obračunava na osnovnu plaću. Naveo je da nije sporno da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Ukazuje da je obračun isplate na osnovi rada u dežurstvu u razdoblju od 2013. do danas bio različito normiran te citira norme. Naveo je da GKU koji je stupio u prosincu 2013. mijenja način obračuna vremena provedenog u dežurstvu te izričito propisuje da se vrijeme provedeno u dežurstvu iznad mjesečnog fonda radnih sati plaća kao prekovremeni rad. Naveo je da nije sporno da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Ukazuje da je obračun isplate na osnovi rada u dežurstvu u razdoblju od 2013. do danas bio različito normiran. Naveo je da je Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 126/2011) jednako kao i Odlukom o visini isplate na osnovi rada u dežurstvu i rada po pozivu te naknade za pripravnost (NN 100/2011) i Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ( NN 88/2013), isplata na osnovi rada u dežurstvu bila utvrđena "komadno", tj. radnim danom u iznosu od 9% od osnovne plaće, radnim danom pred neradni dan, subotom i nedjeljom 13,5%, te blagdanom u iznosu od 18% od osnovne plaće. Pri tome Odluka o visini isplate na osnovi rada u dežurstvu i rada po pozivu te naknade za pripravnost (NN 100/2011) u točki III. st. 2. propisuje da se rad u dežurstvu smatra prekovremenim radom, a obračunava se tako da se osnovna plaća radniku uveća 50%. Prema st. 3. istog članka, isplata na osnovi rada u dežurstvu iz st. 2. ove točke ne isključuje isplatu dodatka za rad noću, rad subotom, rad nedjeljom i rad u drugoj smjeni iz članka 58. GKU (...), dodatka za rad na blagdan, dodatka na posebne uvjete rada iz čl. 65. GKU te dodatka za iznimnu odgovornost iz članka 66.a GKU. Identičnu odredbu sadrži i GKU (NN 126/2011) u čl. 62. st. 3. Međutim, GKU (NN 88/2013) koji je na snazi od 1. lipnja 2013. u čl. 64. st. 1. propisuje: "Prilikom obračuna naknada za dežurstvo o pripravnost ne uzimaju se istodobno i povećanja osnovne plaće za noćni rad, prekovremeni rad, rad subotom, rad nedjeljom, rad blagdanom, rad u smjenskom radu u drugoj smjeni, dvokratnom radu, rad u turnusima te uvećanje plaće s osnove uvjeta rada. Nadalje navodi da je čl. 53. st. 4. GKU (NN 143/13) propisano da je vrijeme provedeno u dežurstvu iznad mjesečnog fonda radnih sati plaća kao prekovremeni rad. Nadalje je naveo da je plaćanje prekovremenog rada uređeno isključivo čl. 51. st. 1. podst. 4. GKU (NN 143/2013) na način da se za prekovremeni rad osnovna plaća radniku uveća za 50%. Na jednak način plaćanje vremena provedenog u dežurstvu iznad mjesečnog fonda radnih sati normira i Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/2018) u čl. 51. st. 4. u vezi čl. 49. st. 1. podst. 4. Navodi da u razdoblju do prosinca 2013. rad u dežurstvu plaćao se u postotku od osnovne plaće, po danu, time da se rad u dežurstvu smatrao prekovremenim radom. Međutim povećanje na ime prekovremenog rada od 50% do lipnja 2013. nije isključivalo isplatu dodataka za rad noću, subotom, nedjeljom, uvećanje s osnove uvjeta rada i dr., dok je od lipnja 2013. izričito propisano da se kod obračuna naknada za dežurstvo ne uzimaju istodobno i povećanja osnovne plaće za noćni rad, prekovremeni rad, rad subotom, uvećanje plaće s osnove uvjeta rada i dr. Nadalje, navodi da GKU koji je stupio u prosincu 2013. mijenja način obračuna vremena provedenog u dežurstvu te izričito propisuje da se vrijeme provedeno u dežurstvu iznad mjesečnog fonda radnih sati plaća kao prekovremeni rad. Tvrdi da se vrijeme provedeno u dežurstvu više ne "smatra prekovremenim radom", već se "plaća kao prekovremeni rad" te da odredbu da se dežurstvo iznad mjesečnog fonda radnih sati "plaća kao prekovremeni rad" valja shvatiti da se obračunava sukladno čl. 51. st. 1. podst. 4. GKU (143/2013) uvećanjem osnovne plaće za 50%. Naveo je da obračun isplate na osnovi rada u dežurstvu ostaje nepromijenjen stupanjem na snagu Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/2018). Iako kod obračuna odgovarajućih dodataka na osnovnu plaću imamo "kombiniranje" i "kumuliranje" više različitih dodataka, prema ispravnom tumačenju i primjeni GKU, to se odvija u apsolutnim iznosima, paušalno, isplatom odgovarajućih dodataka i uvećanja s obzirom na iznos osnovne plaće, a ne na način da se svi dodaci i uvećanja primjenjuju kumulativno i kombinirano s obzirom na svaki efektivno odrađeni sat rada. Smatra da je ispravno obračunavao sve naknade plaće i dodatke na plaću, kao što su dodaci za posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost, za položaj, za znanstveni stupanj, za radni staž, za rad po pozivu, za pripravnost, za prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan padao na standardni dan te za dežurstvo za radnike koji su upućeni na specijalističku edukaciju ili edukaciju iz uže specijalizacije. Osporava i da bi bila pogrešno obračunata i isplaćena naknada plaće tužitelju za godišnji odmor ili naknada za privremenu nesposobnost za rad. Naveo je da je od 2013. obračune plaća svojim radnicima vršio putem programa naziva Centralni obračun plaća (tzv. «COP»). COP je program koji je uvelo Ministarstvo zdravlja radi provođenja jedinstvenog sustava obračuna plaća na državnoj razini. Modalitet obračuna i parametri koji su korišteni u svemu su unaprijed određeni samim programom na koji kao jedan od obveznika primjene nije u mogućnosti ni na koji način utjecati. Naveo je da i kad bi tužiteljev zahtjev s osnove glavničnog iznosa bio osnovan, da isti pogrešno potražuje kamate. Smatra kako je evidentno da je sve obveze prema tužitelju s osnove predmetnog radnog odnosa u cijelosti i pravodobno podmirio, što proizlazi i iz tumačenja Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Naveo je da su takva tumačenja obvezna i imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu GKU. Navodi da je povjerenstvo u više navrata tumačeći odredbe GKU zauzelo stajalište da se za prekovremeni rad iznad ukupnog mjesečnog fonda radnih sati plaća obračunava uzimanjem u obzir uvećanja iz čl. 51. st. 1. i st. 8. (GKU 143/2013) te da je zauzeto stajalište kako se dodaci i uvećanja plaće obračunavaju na osnovnu plaću i to bez prethodno obračunatih drugih dodataka. Citira pojedine zaključke Povjerenstva i to zaključak broj 58 s 11. sjednice Povjerenstva održane 7. ožujka 2014., zaključak broj 95 s 15. sjednice Povjerenstva održane 16. travnja 2014., zaključak broj 106 a), 48 i 367. Naveo je da da takvo stajalište potvrđuje i pravno mišljenje izvanrednog profesora dr. sc. V. G. Predložio je da sud prilikom odlučivanja o tome koji se troškovi stranci imaju nadoknaditi, uzme u obzir samo troškove koji su bili potrebi radi vođenja parnice, a posebno odredbe o održavanju jednog pripremnog ročišta te jednog ročišta za glavnu raspravu, kako je to propisano člankom 155. ZPP-a. Ukazuje i na odredbe čl. 299. ZPP-a i čl. 158. st. 1. ZPP-a. Predložio je odbiti postavljeni tužbeni zahtjev i tužitelju naloži da tuženiku naknadi parnični trošak.

3. Nadalje, valja reći da je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 24. lipnja 2022. (list 236-237 spisa), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, na način da je zatražio isplatu od ukupno 14.960,40 kuna na ime manje isplaćenih plaća u bruto iznosu, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku.

4. O tako konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je sud odlučivao. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom je tužitelj zapravo smanjio tužbeni zahtjev u pogledu glavnog potraživanja i precizirao isti u pogledu zateznih kamata. Tuženik se nije protivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbe.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao obračunske liste plaća (list 5-116 spisa), dokumentaciju u kuverti na listu 131-193 spisa, koja se sastoji od Ugovora o radu od 26.5.2014., rješenja o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću, evidencija radnog vremena, zapisnika i zaključka sa sjednica Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i mišljenja izvan. prof. V. G. Isto tako sud je izveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo, financije i bankarstvo N. J.

6. Dostavljene obračunske liste plaća tužitelja i evidencije radnog vremena sud nije posebno analizirao za svaki pojedini mjesec, s obzirom da je navedeno učinila vještakinja u svom nalazu. Naime, u dokaznom postupku određeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđivanja visine razlike manje isplaćenih plaća tužitelju, pa je naloženo vještakinji da se po pregledu spisa i dokumentacije u spisu očituje je li tuženik tužitelju isplaćivao dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate (odnosno i u prekovremenom radu), a ako nije da obračuna razliku plaće po toj osnovi za utuženo razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2020., te da se očituje je li tuženik pravilno obračunao i isplatio naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad u utuženom razdoblju, uzimajući u obzir eventualno naprijed utvrđene razlike.

7. Iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme proizlazi da je tužitelj sklopio s tuženikom 26. svibnja 2014. ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta prvostupnika radiološke tehnologije. Člankom 7. je regulirana plaća i materijalna prava iz kojeg proizlazi da tužitelj za obavljanje poslova iz tog ugovora o radu ima pravo na isplatu plaće koju čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, sve sukladno odredbama kolektivnog ugovora i dodatka kolektivnom ugovoru, te Pravilnika o radu poslodavca. Iz st. 2. proizlazi da osnovnu plaću tužitelja čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, s uvećanjima sukladno kolektivnom ugovoru i dodacima kolektivnom ugovoru te da se koeficijent složenosti poslova radnog mjesta tužitelja određuje uredbama Vlade Republike Hrvatske, a osnovica za izračun plaće određuje se sporazumom sindikata javnih službi i Vlade Republike Hrvatske. Nadalje, proizlazi da će se dodaci na osnovnu plaću tužitelja isplaćivati sukladno kolektivnom ugovoru odnosno dodacima kolektivnom ugovoru, na temelju odluka koje će uprava tuženika donositi u skladu s kolektivnim ugovorima, te izmjenama i dopunama kolektivnog ugovora, odnosno dodacima kolektivnom ugovoru. Ugovoreno je i da se tužitelju osnovna plaća i dodaci na plaću isplaćuju najkasnije do 15-tog u mjesecu za rad tužitelja izvršen u prethodnom mjesecu. Iz rješenja o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću od 24. studenoga 2015. proizlazi da je tužitelj zaposlen na poslovima i radnim zadacima prvostupnika radiološke tehnologije u Odjelu za radiologiju, te da ostvaruje pravo na koeficijent složenosti poslova 1,164, dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada u visini od 25% te dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruje dodatak od 4%, i da se rješenje primjenjuje od 1. listopada 2015. Iz rješenja o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću od 15. listopada 2019. proizlazi da je tužitelj zaposlen na poslovima i radnim zadacima prvostupnika radiološke tehnologije u Odjelu za radiologiju, te da ostvaruje pravo na koeficijent složenosti poslova 1,164, dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada u visini od 28% te dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruje dodatak od 8%, i da se rješenje primjenjuje od 1. rujna 2019.

8. Stalna sudska vještakinja N. J. dostavila je sudu nalaz i mišljenje 20. travnja 2022. te je isti dostavljen strankama na očitovanje.

9. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje N. J. proizlazi da je u izradi nalaza koristila dokumentaciju koja je priložena spisu. Navela je ne ulazeći u pravna pitanja koja proizlaze iz ovog parničnog postupka, a naročito ona pravna pitanja koja se tiču tumačenja odredbi Temeljnog kolektivnog ugovora u kontekstu prekovremeno odrađenih sati, uvidom u pojedinačne obračunske liste plaće utvrdila je da je za izvršeni obračun i plaćanje tuženika prema tužitelju kao referentna vrijednost za izračun dodataka korišten iznos osnovne plaće, te da su svi dodaci od siječnja 2019. do zaključno 31.3.2020. obračunati samo na redovne sate. Dodaci koji su obračunati na redovne sate u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2020. su dodatak za posebne uvjete rada 25% do 31.8.2019. i 28% od 1.9.2019. i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata 4% do 31.8.2019. i 8% od 1.9.2019. Navela je da uspoređivanjem obračunskih isprava za isplatu plaće i Evidencije radnih sati po svakom pojedinačnom mjesecu obračuna koje je tuženik dostavio u spis nije uočila nesukladnosti između broja prekovremenih sati iskazanih u evidenciji i iskazanih na obračunskim ispravama. Navela je da za ispravnost unosa podataka u evidencije odgovornost je na tuženiku, te da nije u mogućnosti izvršiti tu provjeru. Navela je da su za utvrđivanje razlika, pored osnovne plaće tužitelja potrebni parametri i to ukupni mjesečni fond radnih sati i broj odrađenih prekovremenih sati, te je na temelju tih podataka izračunat iznos bruto satnice, te je umnoškom utvrđene bruto satnice i broja odrađenih prekovremenih sati dobivena osnovica za obračun dodataka na odrađene prekovremene sate. Navela je da je za utvrđivanje razlike naknade za godišnji odmor koristila iznos obračunate razlike dodataka na odrađene prekovremene sate i broj sati korištenja godišnjem odmora, te je na temelju tih podataka izračunat je tromjesečni prosjek utvrđene razlike (koliko bi bila povećana bruto plaća), prosječna satnica utvrđena je kao kvocijent tromjesečnog prosjeka izračunatih razlika i fonda redovnih sati u mjesecu u kojem se isplaćuje naknada za godišnji odmor. Dobiveni iznos pomnožen je potom brojem sati korištenja godišnjeg odmora u tekućem mjesecu. Navela je da osnovnu plaću tužitelja čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen rješenjem i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža. U tabeli 1. daje pregled utvrđenih iznosa osnovne plaće tužitelja, dok u tabeli 2. daje izračun razlika za odrađene prekovremene sate. U konačnici iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada utvrđen u iznosu od 11.067,86 kuna bruto, dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u iznosu od 2.389,80 kuna bruto, razlika naknade za godišnji odmor u iznosu od 1.502,74 kuna bruto, odnosno ukupno obračunata razlika iznosi 14.960,40 kuna bruto, te je navedeno specificirala po pojedinačnim mjesečnim iznosima.

10. Tuženik je u podnesku od 25. svibnja 2022. naveo da ne osporava matematički izračun razlike mjesečne bruto plaće iz nalaza i mišljenja, ali da ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu.

11. Tužitelj je u podnesku od 24. lipnja 2022. naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje, te da shodno tome precizira tužbeni zahtjev.

12. Valja napomenuti i da je vještakinja N. J. usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje ročištu održanom 1. rujna 2022.

13. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje valja reći da je sud u cijelosti prihvatio matematički izračune iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje, s obzirom da je ocijenio da je isti izrađen u skladu s pravilima struke, matematički točan, objektivan i argumentiran. Slijedom navedenoga sud je ocijenio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 14.960,40 kn sukladno izračunu stalne sudske vještakinje N. J. osnovanim.

14. Dakle, sud je na temelju provedenih dokaza kao nesporno utvrdio slijedeće: – da je tužitelj zdravstveni radnik zaposlen kod tuženika u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2020. i to na radnom mjestu prvostupnika radiološke tehnologije u Odjelu za radiologiju te da mu je tijekom utuženog razdoblja bio određen koeficijent složenosti poslova od 1.164,

– da tužitelj kao zdravstveni radnik prvostupnik radiološke tehnologije ima pravo na dodatak za posebne uvjete rada, odnosno otežane uvjete rada i kao zdravstveni radnik koji sudjeluje u procesu dijagnostike i liječenja pravo na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi,

– da je tužitelj u utuženom periodu radio u smjenama, noću, zatim za vrijeme blagdana i vikenda te da je ostvario određeni broj prekovremenih sati, odnosno prekovremeni rad.

15. Nije bilo sporno da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu dodatka na plaću za posebne uvjete rada kao i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, kako to proizlazi iz platnih lista, a koji dodaci su propisani Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja objavljenom u Narodnim novinama broj 29/18 (dalje: KU 29/18), odnosno Dodatkom II. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja objavljenom u Narodnim novima 92/19. Nije bilo sporno da su navedeni dodaci isplaćivani tužitelju u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2020., no sporno je bilo je li tuženik tužitelju isplaćivao dodatke za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate, odnosno nije bilo sporno da je tuženik tužitelju te dodatke pravilno obračunavao tužitelju na redovni mjesečni fond sati, ali ne i za fond sati odrađen prekovremeno, a posljedično tome je bilo sporno i je li tuženik tužitelju pravilno obračunao i isplatio naknadu za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja. Što se tiče bolovanja, valja reći da iz provedenog postupka proizlazi da tužitelj u utuženom razdoblju nije bio na bolovanju.

16. Sukladno odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19) poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni posao isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Imajući na umu citiranu odredbu Zakona o radu, tuženik kao poslodavac je jedini odgovoran za isplatu plaće tužitelju kao svom radniku. Člankom 8. st. 1. Zakona o radu propisano je da su se poslodavac i radnik u radnom odnosu dužni pridržavati odredbi Zakona o radu i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu. Čl. 94. Zakona o radu propisuje da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. Prema odredbi čl. 45. KU 29/18 plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete za rada, dodaci i uvećanja plaća. Prema odredbi čl. 49. st. 1. KU 29/18 osnovna plaća uvećava se za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, te za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Prema odredbi čl. 55. KU 29/18 radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, a u stavku 2. tog članka navedena su radna mjesta za koja se uvećava osnovna plaća radnicima koji rade na tim radnim mjestima, a među tim radnim mjestima je i radno mjesto tužitelja (zdravstveni radnik na otvorenim izvorima zračenja- 2/3 radnog vremena). Sukladno odredbi čl. 58. KU/18 propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruje dodatak na plaću u iznosu od 4%, a Dodatkom II. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 92/19) je taj dodatak povećan na iznos od 8% od osnovne plaće. Iz čl. 81. Zakona o radu proizlazi da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu li ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, a odredbom čl. 34. st. 2. KU 29/18 propisano je da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura li je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.

17.

Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da se radno mjesto tužitelja nije mijenjalo tijekom prekovremenog rada, a suprotno tuženik nije tvrdio niti dokazao. Tužitelj i u vrijeme prekovremenog rada radi u otežanim (posebnim) uvjetima rada, s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, te mu stoga svi dodaci i uvećanja, koji se računaju u odnosu na iznos osnovne plaće, pripadaju za sve efektivno odrađene sate rada jer i u prekovremenom radu tužitelj radi poslove svog radnog mjesta za koje radno mjesto mu pripadaju i dodaci za otežane uvjete rada te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić utvrđeno je da su ti dodaci tužitelju u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2020. obračunati samo na redovne sate. Prema stajalištu suda je nelogično i neživotno da tužitelju ne bi pripadali navedeni dodaci u cijelom utuženom razdoblju i na sate koji su odrađeni u prekovremenom radu, a slijedom čega sud smatra da je tuženik u obvezi obračunavati te dodatke i na prekovremeni rad tužitelju i prema stajalištu suda se složenost poslova tužitelja i njegova kvalificiranost ne mijenja ovisno od toga je li poslove obavljala unutar redovne mjesečne satnice ili izvan toga u prekovremenom radu. Iz odredbi kolektivnih ugovora i zaključenih ugovora o radu pa i rješenja tuženika o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću tužitelja prema stajalištu suda ne proizlazi da bi se ti dodaci isključivali s prekovremenim radom. Navedeno proizlazi i iz stajališta Vrhovnog suda izraženog na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (8/19) održane 9. prosinca 2019. Iz odredbi čl. 45 KU 29/18, kojima je definirana plaća tužitelja koju čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, ne proizlazi da bi plaća koja se odnosi na prekovremeni rad bila obračunavana na bilo koji drugi način izuzev onog koji je propisan tim odredbama. Nadalje valja reći da samim time što je tuženik tužitelju pogrešno obračunavao plaću za vrijeme prekovremenog rada u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2020., pogrešno mu je obračunata i naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora, koja se obračunava sukladno odredbama čl. 34. st. 2. KU 29/18, te odredbi čl. 81. Zakona o radu.

18. Mišljenje profesora V. G. sud nije ocijenio odlučnim za ishod ovog spora.

19. Slijedom svega navedenoga sud je imajući u vidu nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje prihvatio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 14.960,40 kn na ime razlike plaće po osnovi dodatka na plaću s osnova posebnih uvjeta rada i iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi te razlike naknade za godišnji odmor, kao osnovan, sa zakonskim zateznim kamata na pojedinačne mjesečne iznose, koje teku od 16. u mjesecu za prethodni mjesec, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanih u navedenim bruto iznosima i stoga je odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke presude. Naime, tužitelju na svaki pojedini mjesečni iznos pripada zatezna kamata od dospijeća, s obzirom se plaća i naknada plaće isplaćuju najkasnije 15-og u mjesecu za protekli mjesec sukladno čl. 92. st. 3. Zakona o radu i ugovoru o radu sklopljenim između stranaka, prema stajalištu suda tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate na dosuđene mjesečne iznose bruto razlike plaće tek od 16-og u mjesecu za prethodni mjesec. Odluka o kamatama donesena je i sukladno odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je čl. 29. st. 2. ZOO-a. Iz dosuđenih iznosa razlike plaće izuzete su i zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće s obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1855/2019-2 od 7. svibnja 2019. na postavljeno revizijsko pitanje odgovorio da tužitelju ne pripada zatezna kamata na dio dosuđene bruto plaće.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 2. i 5. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, s obzirom da tužitelj nije uspio u parnici s tužbenim zahtjevom samo u razmjerno neznatnom dijelu (sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata) te je sud odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti predmeta spora konačno preciziranog tužbenog zahtjeva i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 1.000,00 kn, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 50. Tarife, te za sastav podneska kojim se očitovao na odgovor na tužbu od 19.11.2021. 1.000,00 kn, te za sastav podneska kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka od 27.6.2022. 1.000,00 kn, sukladno tbr. 8.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 50. Tarife. Nadalje, tužitelju je za zastupanje na ročištima održanim 17.1.2022. i 1.9.2022. priznat trošak u iznosu od 1.000,00 kn, za svako, sukladno tbr. 9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 50. Tarife.Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 500,00 kn, sukladno tbr. 9.t.3. Tarife, u vezi s tbr. 50. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je na ime troškova postupka koje mu je dužan nadoknaditi tuženik priznato ukupno 5.500,00 kn, čemu valja dodati i PDV od 25% u ukupnom iznosu od 1.375,00 kn, sukladno tbr. 42. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 1.250,00 kn, tako da je tužitelju na ime troškova postupka koje mu je dužan naknaditi tuženik priznato ukupno 8.125,00 kn. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata koja teče od presuđenja do isplate sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 65/16, 73/17) u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. točka 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tužitelj je oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

21. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 29. rujna 2022.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici S. M., odvjetnici u O. društvu M. i J. u O.

2. Tuženiku bolnici, I. M. 1, V.

3. Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Varaždin, Ispostava Varaždin, Graberje 1 – nakon pravomoćnosti