REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2181/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice BS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja mllj. ČS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa majka i zakonska zastupnica ABC, a oboje punomoćnica Marija Maričević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica Renata Grgić Tolj, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-445/2018-2 od 19. prosinca 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1925/14-20 (spojen Pn-1926/14) od 17. studenoga 2017., u sjednici održanoj 28. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tuženika.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I./ Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. isplatiti I-tužiteljici BS iznos od 56.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 22. ožujka 2013. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka u roku od 15 dana.

II./ Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. isplatiti II-tužitelju ABC mldb ABC iznos od 56.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 22. ožujka 2013. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka u roku od 15 dana.

III./ Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. naknaditi I-tužiteljici BS i II-tužitelju ABC mldb ABC parnični trošak u iznosu od 12.445,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 17. studenog 2017. godine do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka u roku od 15 dana.“

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1925/14-20 od 17. studenog 2017.,

- u stavku I izrijeke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku Euroherc osiguranje d.d. isplatiti 1. tužiteljici BS iznos od 37.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. ožujka 2013. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih peona do 31. srpnja 2015., a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna peona, sve u roku od 15 dana

- u stavku II izrijeke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku Euroherc osiguranje d.d. isplatiti 2. tužitelju mllj. ČS iznos od 37.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. ožujka 2013. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Uvažavaju se žalba tužitelja, te žalba tuženika kao djelomično osnovane i preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 1925/14-20 od 17. studenog 2017. u preostalom dijelu stavke I i II izrijeke, te u stavku III izrijeke i u tim dijelovima s u d i:

1. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovan.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljima nadoknadi parnični trošak u iznosu od 10.949,05 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 17. studenog 2017. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje je prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

3. Protiv drugostupanjske presude, koju sadržajno pobija u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači presude suda nižeg stupnja na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova parničnog postupka i revizijskog postupka.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tuženika nije osnovana.

6. Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tuženik ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

8. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog smrti brata mllj. ŽS, koji je kao putnik u vozilu, u prometnoj nezgodi 4. listopada 2012. zadobio teške tjelesne ozljede od kojih je kasnije umro.

9. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je 4. listopada 2012. došlo do prometne nezgode u kojoj je kao putnik u vozilu sudjelovao mllj. ŽS,

- da u trenutku štetnog događaja mllj. ŽS nije bio u sigurnosnoj autosjedalici, već se nalazio na stražnjem sjedalu u naručju majke i da je tom prilikom zadobio teške tjelesne ozljede od kojih je kasnije umro,

- da je navedeno vozilo u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika,

- da su tužitelji živjeli u zajedničkom kućanstvu s njihovim bratom mllj. ŽS koji je u vrijeme predmetnog štetnog događaja bio u dobi od 2 mjeseca, da je između njih postojala povezanost koju su tužitelji kao stariji sestra i brat razvili na zaštitnički način prema mlađem bratu, čuvali ga, brinuli se o njemu i igrali se s njim, da bi sve to bilo prekinuto njegovom smrću koja je kod tužitelja izazvala veliki šok, traumu i bolove zbog kojih su morali potražiti i stručnu pomoć psihologa,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Josipa Škavića proizlazi da je mllj. ŽS zadobio sve ozljede isključivo polijetanjem tijela prema naprijed i udarcem u prepreke, ali i kombinacijom polijetanja prema naprijed, udarcem u prepreke i pritiskom tijela majke koja ga je držala u naručju,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka Gorana Husineca dipl. ing. proizlazi da je u trenutku sudara došlo do polijetanja tijela mllj. ŽS i njegove majke u naprijed i desno pri čemu je majka svojim tijelom povinula prednje desno sjedalo pri sili usporenja, te da bi štetne posljedice bile izbjegnute pod pretpostavkom da je mllj. ŽS bio fiksiran u sjedalici predviđenoj za prijevoz djece njegove dobi kojom prilikom ne bi moglo doći do njegovog polijetanja prema naprijed, niti njegovog ispadanja iz stolice, a time niti do naleta tijela majke na dijete,

- da su tužitelji učinili nespornim svoj doprinos u omjeru od 30%.

10. Prvostupanjski sud, polazeći od toga da je mllj. ŽS bio putnik u vozilu osiguranika tuženika, je zaključio da tuženik u tom slučaju odgovara za štetu po pravilima objektivne odgovornosti za štetu, prema kojima se postojanje uzročno posljedične veze presumira, te da u konkretnom slučaju, nije došlo do prekida uzročne posljedične veze između štetne radnje i štete jer je kretanje tijela majke u automobilu prilikom prometne nesreće bilo uzrokovano samom činjenicom da se događa prometna nesreća.

10.1. U odnosu na prigovore tuženika da je prednik tužitelja isključivo odgovoran za štetu jer u konkretnom slučaju nije poštovana odredba članka 163. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08 i 74/11 – dalje: ZSPC) o prevoženju djece u automobilu, prvostupanjski sud je zaključio da se odredba članka 163. stavak 4. ZSPC (koja propisuje obvezu prevoženja djeteta u posebnoj sigurnosnoj sjedalici) odnosi samo na vozača, a ne na bilo koju drugu osobu u vozilu (putnika), pa u konkretnom slučaju, na strani prednika tužitelja nema protupravnosti.

10.2. Pritom je prvostupanjski sud u smislu odredbe članka 1101. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) zaključio da je između tužitelja i njihovog pokojnog brata postojala trajnija zajednica života, koja proizlazi iz činjenice da su živjeli u zajedničkom kućanstvu i postojanju snažne emocionalne povezanosti koju su tužitelji kao stariji sestra i brat razvili na zaštitnički način prema mlađem bratu.

10.3. Budući da su tužitelji učinili nespornim svoj doprinos u omjeru od 30%, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio tuženiku isplatiti svakom tužitelju iznos od 56.000,00 kuna sa zateznim kamatama.

11. Drugostupanjski sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu, ali je zaključio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prihvaćanjem 30% doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja i štete, jer po ocjeni drugostupanjskog suda majka mllj. ŽS (a ne samo vozač) nije poduzela mjere u skladu s odredbom članka 163. stavak 4. ZSPC jer nije prevozila dijete u sigurnosnoj autosjedalici, pa u konkretnom slučaju, zaključuje drugostupanjski sud postoji podijeljena odgovornost za nastanak štetnog događaja (50%) u smislu odredbe članka 1067. stavak 3. ZOO.

11.1. Stoga, drugostupanjski sud pozivom na odredbu članka 373.a ZPP djelomično potvrđuje prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti svakom tužitelju iznos od 37.500,00 kuna sa zateznim kamatama, dok u preostalom zatraženom dijelu preinačava prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Tuženik u reviziji osporava presumpciju uzročno posljedične veze između štetnog događaja i štete posrednog oštećenika i tereta dokazivanja iste, a time i pitanje pravilnosti primjene pravila o tereti dokazivanja u smislu odredbe članka 221.a ZPP, navodeći da je suprotno zaključku suda nižeg stupnja teret dokaza, koji su u ovom slučaju posredni oštećenici, na tužiteljima, a koji nisu dokazali uzročno posljedičnu vezu.

12.1. Nadalje, tuženik u reviziji navodi da je isključiva odgovornost za nastanak predmetne štete na strani prednika tužitelja jer je sukladno odredbi članka 163. stavak 4. ZSPC postojala obveza prevoženja djeteta u posebnoj sigurnosnoj autosjedalici, obrazlažući tvrdnju, u bitnom, mišljenjem da je došlo do prekida pravno-relevantne uzročne veze, jer da do štete uopće ne bi došlo da je prednik tužitelja bio smješten u sigurnosnoj autosjedalici.

13. Prednik tužitelja pok. ŽS, a koji je ozlijeđen u prometnoj nezgodi izazvanoj vozilom u kretanju - opasnom stvari, je neposredni oštećenik te u odnosu na štetu koja je njemu nastala tijekom ozljeđivanja se uzročnost pretpostavlja, osim ako se dokaže suprotno, sve u smislu odredbe članka 1063. ZOO. To pak znači da samo u slučaju štete nastale neposrednom oštećeniku se uzročnost presumira u smislu odredbe članka 1063. ZOO, a teret dokaza o nepostojanju uzročnosti između štete nastale opasnom stvari je na tuženiku.

14. Tužitelji koji potražuju naknadu neimovinske štete vezano za smrt pok. ŽS su posredni oštećenici, pošto oni pravo na naknadu štete izvode posredno, pri čemu to pravo ovisi o postojanju ili ne uzročno posljedične veze između ozljeđivanja neposrednog oštećenika i njegove smrti. U odnosu na takvu štetu uzročnost se ne presumira jer to i ne proizlazi iz odredbe članka 1063. ZOO, a to pak znači da je u takvom slučaju teret dokaza o postojanju uzročno posljedične veze na onome koji tvrdi da je šteta koja mu je nastala posljedica - u uzročnoj vezi sa štetom nastalom neposrednom oštećeniku opasnom stvari.

15. Polazeći od navedenoga, u parnici za naknadu štete posrednog oštećenika, teret dokaza o postojanju uzročno posljedične veze između ozljeđivanja neposrednog oštećenika u štetnom događaju i štete koju njegovom smrću trpi posredni oštećenik, je na posrednom oštećeniku (tako i ovaj sud u odluci broj Rev x-444/2015-2 od 14. srpnja 2015.).

16. Odredbom članka 1045. stavak 1. ZOO propisano je tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

17. Sukladno navedenoj odredbi, tužitelji su, da bi uspjeli u sporu, trebali dokazati (prema odredbama članka 7. stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) da je na strani tuženika postojala štetna radnja koja bi bila protupravna i u adekvatnoj uzročnoj vezi s utuženom štetom (sve obzirom da u izostanku te radnje i uzročne veze ne bi postojala ni pretpostavka odštetne odgovornosti tuženika za tu štetu propisana odredbom članka 1045. stavak 1. ZOO).

18. Tužitelji su takvo protupravno postupanje tuženika i uzročno posljedičnu vezu dokazali jer je pobijana presuda utemeljena na ocjeni izvedenih dokaza te posljedičnom zaključku da je smrtni ishod kod prednika tužitelja nastupio kao posljedica ozljeda u prometnoj nezgodi, na temelju čega je utvrđeno i postojanje uzročno posljedične veze.

19. Ovaj sud je, kao i sudovi nižeg stupnja mišljenja da protupravno postupanje prednika tužitelja nije moguće u konkretnom slučaju promatrati odvojeno od protupravnog postupanja osiguranika tuženika, iz razloga jer kod odgovornosti za štetu po osnovi krivnje svaki štetnik odgovara za štetu razmjerno svojoj krivnji pod pretpostavkom postojanja uzročne veze. Slijedom navedenog za zaključiti je da se tuženik ne može osloboditi svoje odgovornosti zbog krivnje samog oštećenika, već svaki odgovara za štetu razmjerno svojoj krivnji, pa je u konkretnom slučaju riječ o podijeljenoj odgovornosti, budući da prednik tužitelja ne bi bio povrijeđen, bez obzira što nije bio smješten u sigurnosnoj autosjedalici, da nije bilo upravo početne protupravne radnje osiguranika tuženika.

20. Prema ocjeni ovog suda pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je u datim okolnostima ocijenio da postoji podijeljena odgovornost stranaka za nastalu štetu i to na način da je utvrdio doprinos tuženika nastaloj šteti u omjeru od 50% te doprinos tužitelja u omjeru od 50%, pa prigovor tuženika o isključivoj odgovornosti prednika tužitelja nije osnovan.

21. Prema odredbi članka 1101. stavak 1. ZOO u slučaju smrti neke osobe sud može dosuditi članovima njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji), pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete, dok je stavkom 2. iste odredbe propisano da se ta naknada može dosuditi i braći i sestrama, djedovima i bakama, unučadi te izvanbračnom drugu, ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.

22. Pitanje koliko treba trajati zajednica života, kao jedna od pretpostavki iz članka 1101. stavak 2. ZOO za ostvarivanje prava na naknadu neimovinske štete vezano za smrt zakonom određenog srodnika, zakonom nije određena. To pak znači da je pitanje ocjene je li određeno vrijeme trajanja zajednice života srodnika navedenih u članku 1101. stavak 2. ZOO ima smatrati trajnijom zajednicom ili ne, prepušteno prosudbi suda u svakom pojedinom slučaju, te ovisi o konkretnim okolnostima međusobnog odnosa između braće i sestara i kvalitativno i sadržajno.

23. Trajnija zajednica života kao pretpostavka za dosuđenje pravične novčane naknade braći i sestrama u smislu navedene odredbe članka 1101. stavak 2. ZOO postoji ne samo kad je njihova zajednica života s umrlim duže trajala do trenutka njegove smrti, već i u slučaju kada je izvjesno da bi ta zajednica života duže trajala i u budućnosti.

24. Naime, s obzirom da su tužitelji živjeli u zajednici s bratom, koja je s obzirom na način zajedničkog života i dob djece očigledno imala dugotrajnu perspektivu, očigledno je i emocionalna povezanost između njih i brata, pa se i bez obzira na trajanje te zajednice od 2 mjeseca u smislu navedene zakonske odredbe zajednica može smatrati trajnijom, to su dakle pravilno sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo iz članka 1101. stavak 2. ZOO kada su zaključili da tužitelji imaju pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog smrti pokojnog brata.

25. Zbog svega navedenog, a s obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP, te odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 28. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa