1               Poslovni broj: I Kž-eun-13/2024-5

 

 

Poslovni broj: I Kž-eun-13/2024-5

 

 

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Sande Janković i Marije Balenović, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv tražene osobe B. S., zbog kaznenog djela iz članka 110., 625. i 624. Kaznenog zakona Republike Italije i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i tražene osobe podnesenima protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru od 12. veljače 2024. broj: Kv-eun-64/2023-35, u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2024.,

 

 

 

r i j e š i o  j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i tražene osobe B. S. kao neosnovane.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Županijski sud u Vukovaru je rješenjem od 12. veljače 2024., broj Kv-eun-64/2023-35 pod točkama I – III izreke, na temelju članka 29. stavka 4. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s država članicama Europske unije ("Narodne novine" broj: 91/10., 81/13., 124/13., 26/15., 102/17., 68/18., 70/19. i 141/20., dalje: ZPSKS-EU), odobrio predaju tražene osobe B. S. (s navođenjem osobnih podataka) na temelju europskog uhidbenog naloga izdanog od Državnog tužitelja u Trstu SIEP 09/2020 od 8. travnja 2023., radi izvršenja neizdržane kazne zatvora u trajanju od 1 godine, 10 mjeseci i 10 dana prema presudi Žalbenog suda u Trstu od 8. srpnja 2019., pravomoćnoj od 22. studenog 2019., zbog kaznenog djela teške krađe iz članka 110., 625. i 624. Kaznenog zakona Republike Italije i prekršaja iz članka 110. i 4. zakona broj 110/1975, koja djela su činjenično opisana u podtočkama točki 1. i 2. točke III. izreke tog rješenja.

 

1.1. Pod točkom IV tog rješenja predaja je, s obzirom da tražena osoba nije dala pristanak na predaju i nije se odrekla načela specijalnosti, na temelju članka 29. stavka 5. točke 4. ZPSKS-EU, odobrena pod uvjetima da se bez dopuštenja Republike Hrvatske tražena osoba B. S.:

 

- ne smije kazneno goniti, niti se protiv nje smije izvršiti kazna zatvora u državi izdavanja,

- ne smije biti predana drugoj državi članici radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora,

- ne smije biti izručena trećoj državi radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora.

 

1.2. Konačno, pod točkom V izreke tog rješenja, na temelju članka 35. stavka 1. ZPSKS-EU, određeno je da će predaju tražene osobe B. S. nadležnim tijelima Republike Italije izvršiti Ured S.I.Re.N.E. Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

 

2. Protiv tog rješenja žalbe su podnijeli državni odvjetnik i tražena osoba B. Š. po branitelju odvjetniku D. V..

 

2.1. Državni odvjetnik žalbu je podnio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

2.2. Tražena osoba B. S. žalbu je podnijela zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se odbije zahtjev za njezinim izručenjem (pravilno bi bilo predajom), a podredno da se pobijano rješenje ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Spis je u skladu s člankom 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.) koji se u ovom postupku primjenjuje prema odredbi članka 132. ZPSKS-EU, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Žalbe nisu osnovane.

 

5. Protivno navodima oba žalitelja prema ocjeni Visokog kaznenog suda prvostupanjski sud u pobijanom rješenju nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

5.1. Naime, državni odvjetnik u žalbi prigovara da je izreka prvostupanjskog rješenja nerazumljiva jer u izreci nije označen poslovni broj presuda kojima je tražena osoba osuđena. Međutim, izreka pobijanog rješenja sadrži sve sastojke iz članka 29. ZPSKS-EU te je potpuno razvidno da je predaja tražene osobe odobrena radi izdržavanja neizdržane kazne zbog kaznenih djela teške krađe i prekršaja, činjenično i pravno opisanih u podtočkama 1. i 2. točke III izreke tog rješenja. Zbog toga izostanak navoda u izreci o tome da je riječ o presudi Redovitog suda u Trstu broj 1658/2018. od 29. prosinca 2019. preinačenoj presudom Žalbenog suda u Trstu broj 1108/2019. od 7. kolovoza 2019. izreku presude ne čini nerazumljivom, a tim više što su podaci o presudama talijanskih sudova sadržane u točki 8. obrazloženja pobijanog rješenja.

 

5.2. Oba žalitelja smatraju da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer je odobrio predaju tražene osobe radi izvršenja neizdržane kazne koja je izrečena osim zbog kaznenog djela i zbog prekršaja. Smatraju da je u pogledu prekršaja izostao uvjet obostrane kažnjivosti. No, ovakvim prigovorima žalitelji u stvari upiru na povredu kaznenog zakona, na koju je drugostupanjski sud dužan paziti ne samo po žalbi nego i po službenoj dužnosti. Uostalom, tako je postupio i Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u ovom kaznenom predmetu.

 

6. Međutim, žalbene tvrdnje oba žalitelja o nemogućnosti izvršenja europskog uhidbenog naloga nisu osnovane.

 

7.1. Naime, 22. veljače 2024. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZPSKS-EU („Narodne novine“ 18/24., dalje ZID ZPSKS-EU) kojim su izmijenjene odredbe o obligatornim i fakultativnim razlozima za odbijanje priznanja europskog uhidbenog naloga. Tako je prema članku 21. stavku 1. točki 1. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s država članicama Europske unije ("Narodne novine" broj: 91/10., 81/13., 124/13., 26/15., 102/17., 68/18., 70/19., 141/20. i 18/24., dalje: ZPSKS-EU-II), izostanak obostrane kažnjivosti razlog zbog kojeg sud može, ali i ne mora, odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga. Odluku sud donosi rukovodeći se načelima učinkovite suradnje, svrhovitosti i prava na pošteno suđenje, vodeći računa o sprečavanju nekažnjavanja, suzbijanju kriminaliteta i jamstvu pravne sigurnosti tražene osobe.

 

7.2. Odredbama ZID ZPSKS-EU su odredbe članka 21. ZPSKS-EU usklađene s člankom 2. stavkom 4. i člankom  4. točkom 1. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169., dalje Okvirna odluka 2002/584). Svakako, okvirne odluke nemaju izravni učinak, ali su sudovi država članica, prema tumačenju Suda Europske unije (dalje SEU) dužni u najvećoj mogućoj mjeri usklađeno protumačiti svoje nacionalno pravo kako bi postigli rezultat koji je usklađen sa svrhom okvirne odluke (SEU, presuda od 24. lipnja 2019., Popławski, C‑573/17., EU:C:2019:530). Nadalje, prema praksi SEU-a, uvjet na temelju članka 4. točke 1. Okvirne odluke 2002/584 (postojanje obostrane kažnjivosti) predstavlja iznimku od pravila prema kojem se europski uhidbeni nalog mora izvršiti, tako da područje primjene tog razloga za neizvršenje europskog uhidbenog naloga treba usko tumačiti da bi se slučajevi neizvršavanja tog uhidbenog naloga ograničili (SEU, presuda od 11. siječnja 2017., Grundza, C‑289/15, EU:C:2017:4, t. 46.).

 

7.3. S tim u vezi, SEU je u presudi od 14. srpnja 2022., KL, C-168/21., EU:C:2022:558 presudio da članak 2. stavak 4. i članak 4. točku 1. Okvirne odluke 2002/584, u vezi s člankom 49. stavkom 3. Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da pravosudno tijelo izvršenja ne može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne oduzimanja slobode kad je ta kazna izrečena zbog počinjenja jedinstvenog kaznenog djela koje se sastoji od više djela, od kojih samo jedan dio predstavlja kazneno djelo u državi izvršiteljici.

 

7.4. U ovom predmetu upravo je riječ o tome da je traženoj osobi izrečena kazna od dvije godine i četiri mjeseca (od čega je traženoj osobi ostalo za izdržati 1 godinu, 10 mjeseci i 10 dana) zbog kaznenog djela teških krađa i prekršaja, pri čemu nema dvojbi o tome da kazneno djelo teške krađe udovoljava uvjetu obostrane kažnjivosti. Prema tome, u skladu s člankom 21. stavkom 1. točkom 1. ZPSKS-EU-II i tumačenjem SEU-a iz presude KL, za zaključiti je da nema zapreke za predaju tražene osobe zbog toga što je jedno od djela zbog kojeg je traženoj osobi izrečena kazna oduzimanja slobode prekršaj.

 

9. Neosnovano tražena osoba prigovara da prvostupanjski sud nije akceptirao postojanje potvrde o prijavi njezinog boravka u Republici Hrvatskoj od 25. rujna 2023. do 18. prosinca 2023. Iako ovaj prigovor iznosi pod osnovom bitne povrede odredba kaznenog postupka, smatrajući da su u pobijanom rješenju izostali razlozi o odlučnim činjenicama, u stvari je riječ o nezadovoljstvu tražene osobe zaključcima prvostupanjskog suda. Međutim, niti ovdje nije u pravu.

 

9.1. Tražena osoba doista je u dostavila potvrdu o prijavi boravišta u S., Z. …., na kojoj je kao datum prijave naveden 25. rujna 2023., a kao datum odjave 18. prosinca 2023. (list 62). No, istovremeno je 25. rujna 2023. i uhićena, nakon čega joj je određen istražni zatvor. Prvostupanjski je sud u više navrata provjeravao ima li tražena osoba boravište u Republici Hrvatskoj te je konačno uz upit priložio i potvrdu o prijavi boravišta (list 65). Međutim, iz odgovora MUP-a, PU zagrebačke, IX PP Zagreb (list 76 spisa) proizlazi da je tražena osoba kao stranac imala zadnji prijavljeni privremeni boravak na adresi u S. u vremenskom periodu od 3. siječnja 2017. do 1. siječnja 2022. te da aktualno nema prijavljeno boravište niti prebivalište u Republici Hrvatskoj. Uz to, 3. ožujka 2022. podnijela je novi zahtjev za produljenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji, no zahtjev je povukla 14. travnja 2022. iz razloga preseljenja u K. Š. (list 31).

 

9.2. Prema tome, od posljednjeg prijavljenog boravišta tražene osobe na području Republike Hrvatske pa do određivanja istražnog zatvora protiv nje proteklo je više od godinu i pol dana, u kojem razdoblju se tražena osoba odselila iz Republike Hrvatske. Zato, niti činjenica da je suprug tražene osobe vlasnik nekretnine u S. u Z. ulici i da su djeca tražene osobe, rođeni u I., hrvatski državljani s prijavljenim prebivalištem u Z., ne upućuje na to da bi tražena osoba trajno boravila na području Republike Hrvatske, pa da bi, ako se suglasi, Republika Hrvatska trebala preuzeti izdržavanje neizdržanog dijela kazne.

 

9.3. Zbog toga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su ovdje izostali razlozi za primjenu članka 22. stavka 4. ZPSKS-EU-II.

 

10. Slijedom navedenog kako žalbenim navodima državnog odvjetnika i tražene osobe nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, trebalo je na temelju članka 494. stavak 3. točka 2. ZKP/08. žalbe odbiti i odlučiti kao pod točkom II izreke ovoga rješenja.

 

 

Zagreb, 19. ožujka 2024.