Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj 17 Gž-497/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Gašparuš - Horvat članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz P. b., T., OIB: …, zastupan po punomoćnici N. O., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Hrvatske vode, Vodnogospodarsko područje S., Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku J. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. i P. iz Z., odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici Stalna služba u Ivanić-Gradu poslovni broj Pn-49/15-45 od 13. siječnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 28. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici Stalna služba u Ivanić- Gradu poslovni broj Pn-49/15-45 od 13. siječnja 2017. i za navedeno sudi:

1. Nalaže se tuženiku Hrvatske vode, Vodnogospodarsko područje S., isplatiti tužitelju D. M. iznos od 194.221,50 kn/25.777,62 EUR[1] sa zateznim kamatama tekućim od 13. siječnja 2017. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 66.058,74 kn/8.767,50 EUR, sve u roku od 15 dana.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 53.159,37 kn/7.055,46 EUR.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatske vode, Vodnogospodarsko područje S., naknaditi tužitelju D. M. trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.906,25 kn/518,45 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška sastava revizije u iznosu od 4.687,50 kn/622,14 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Tuženik Hrvatske vode, Vodnogospodarsko područje S., Z., dužan je tužitelju D. M., T., P. B., platiti na ime naknade štete iznos od 194.221,50 kn sa zateznim kamatama po stopi prema čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 123.974,51, a sve to u roku od 15 dana.“

II Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 53.159,37 kn."

2. Protiv navedene prvostupanjske presude, žalbu podnosi tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi osporava osnovanost odluke prvostupanjskog suda kojim utvrđuje kako bi postojala obveza tužitelja na održavanjem kanala III i IV reda, pa da bi propuštanjem tog održavanja tužitelj doprinio šteti u omjeru od 50%. Osporava i utvrđenje prvostupanjskog suda kako činjenica da gradsko ili općinsko vijeće ili županijska skupština nije donijela odluku o održavanju melioracijskih objekata, a na što je bila obvezna u smislu odredbe čl. 103. st. 2. Zakona o vodama ("Narodne novine", broj 107/95 – u daljnjem tekstu: ZV) nije od utjecaja za suodgovornost tužitelja nastanku štete. Ističe da je eventualna odgovornost tužitelja mogla postojati samo u slučaju donošenja odluke u smislu odredbe čl. 103. st. 2. ZV. Stoga smatra da je prvostupanjski sud propustio pravilno primijeniti materijalno pravo i tuženika obvezati na naknadu cjelokupno nastale štete tužitelju u smislu odredbe čl. 206. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u daljnjem tekstu: ZOO), jer tvrdi da postoji solidarna odgovornost tuženika sa trećom osobom za nastanak štete. Ujedno ističe kako iz utvrđenih činjenica u ovome postupku jasno proizlazi kako tuženik nije održavao kanale II reda, a što je bila njegova obveza, da nije radila pumpa koja bi crpila vodu iz kanala III i IV reda pa bi do štete došlo neovisno o održavanju kanala III i IV reda. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu troška postupka kao i troška žalbenog postupka u iznosu od 8.490,25 kn.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora između stranaka je zahtjev tužitelja za isplatom naknade štete u iznosu od 194.221,50 kn (jer je tuženik pravomoćnom presudom Općinskog suda u Ivanić Gradu poslovni broj P-780/04-82 od 2. svibnja 2011. već pravomoćno obvezan na isplatu jedne polovine dijela nastale štete u iznosu od 194.221,50 kn), a koja šteta je nastala na usjevima uljane repice u proljeće 2004. godine zbog plavljenja poljoprivrednih površina koje je tužitelj imao u zakupu, a do kojeg je plavljenja po navodima tužitelja došlo isključivo zbog propusta tuženika u održavanju sustava odvodnje viška vode koja se nakupljala uslijed obilnih padalina na poljoprivrednim površinama.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Presuda naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

6. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti bilo koju drugu povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, ali je iz istih činjenica prvostupanjski sud izveo pogrešne zaključke i posljedično navedenom pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o postavljenom zahtjevu tužitelja.

8. Osnovano u žalbi tužitelj ističe kako nije postojala obveza tužitelja na održavanje kanala III i IV reda, jer tu obvezu nije preuzeo bilo Ugovorom o zakupu poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu, a niti je tuženik dokazao da bi takva njegova obveza proizlazila temeljem odluke koja je trebala biti donesena u smislu odredbe čl. 103. st. 2. ZV, a s čime bi tuženik nesporno bio upoznat u slučaju da je takva odluka bila donesena, jer se ista mogla donijeti samo uz njegovo prethodno mišljenje u smislu st. 3. citirane zakonske odredbe.

9. U postupku je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sljedeće odlučne činjenice:

- kanali I – IV reda podsustava K-9 melioracijskog sustava Č. P. k.o. T. nisu održavani od 1990. godine, izuzev kanala Č. (kanal I reda) u kojem je osigurano tečenje;

- ključna za odvodnju voda podsustava K-9 melioracijskog sustava Č. P., crpna stanica J. funkcionirala je samo gravitacijski, bez mogućnosti mehaničkog rada zbog pokradene i devastirane opreme;

- cijeli sustav ne može funkcionirati prema projektnom rješenju ukoliko nisu održavani drenovi i kanali III i IV reda ili kanali II i I reda, jer svi dijelovi zajedno tvore funkcionalnu cjelinu podsustava K-9.

10. Dakle, iz svega navedenog jasno proizlazi kako je za funkcioniranje cjelokupnog sustava odvodnje oborinskih voda bilo nužno da cjelokupni sustav u svim njegovim sastavnim dijelovima funkcionira, a što nije bio slučaj jer tuženik nije održavao kanale II reda, a što je nesporno bila njegova obveza (što tijekom postupka ni ne spori), a ta obveza jasno proizlazi i iz odredbe čl. 103. st. 1. ZV.

11. Kako nisu određeni i obvezani korisnici melioracijskog sustava na održavanje detaljnih melioracijskih objekata (u što ulaze i kanali III i IV reda) u skladu s odredom čl. 103. st. 2. ZV jer takva odluka nije donesena od strane gradskog, općinskog vijeća ili županijske skupštine koja je tu odluku morala donijeti (uz prethodno mišljenje Hrvatskih voda), to je zbog tog propusta došlo i do neodržavanja kanala III i IV razreda, što je sve zajedno s propustima tuženika u održavanju na koje je on bio obvezan uzrokovalo nastanak štete tužitelju.

12. Slijedom navedenog, a cijeneći utvrđenu odlučnu činjenicu kako cijeli sustav može funkcionirati prema projektnom rješenju, samo ukoliko su održavani svi njegovi dijelovi jer zajedno tvore funkcionalnu cjelinu, a što nije bio slučaj zbog propusta tuženika u održavanju kanala II razreda i propusta od strane gradskog, općinskog vijeća ili županijske skupštine zbog ne donošenja odluke o održavanje detaljnih melioracijskih objekata uslijed čega nisu održavani ostali dijelovi podsustava K-9 melioracijskog sustava Č. P., utvrđeno je kako su svi ranije navedeni obveznici održavanja cijelog sustava odvodnje oborinskih voda zajedno uzrokovali štetu na poljoprivrednim površinama tužitelja koje je tužitelj imao u zakupu, te stoga i za istu štetu odgovaraju solidarno u smislu odredbe čl. 206. st. 1. ZOO.

13. Na navode tuženika koji u postupku ističe doprinos tužitelja nastanku štete zbog propusta u održavanju detaljnih melioracijskih objekata iz čl. 97. st. 3. ZV u smislu odredbe čl. 103. st. 2. ZV, valja istaknuti kako iz navedene odredbe po utvrđenju ovog drugostupanjskog suda jasno proizlazi da je za tehničko i gospodarsko održavanje detaljnih melioracijskih građevina iz čl. 11. st. 1. ovoga Zakona odgovorna županija i provodi ga u skladu s programom održavanja koji donosi županijska skupština. Poslove tehničkoga i gospodarskog održavanja županija povjerava primjenom čl. 173. ovoga Zakona ili primjenom propisa o javnoj nabavi.

14. Odredbom čl. 173. ZV propisano je da obavljanje poslova iz čl. 172. toč. 2., 3. i 4. ovoga Zakona na određenom slivnom području, "Hrvatske vode" povjeravaju pravnoj osobi koja ispunjava posebne uvjete iz čl. 174. ovoga Zakona čije je sjedište na tom slivnom području. O povjeravanju poslova zaključuje se ugovor za razdoblje od jedne ili više godina. Ako na određenom slivnom području nije osnovana takva pravna osoba, poslovi se povjeravaju drugoj pravnoj osobi registriranoj za obavljanje takvih poslova.

15. Odredbom čl. 101. ZV dana je mogućnost Županijskoj skupštini da u odluci iz čl. 100. st. 1. ZV može odlučiti da su detaljne melioracijske objekte dužni izvesti korisnici zemljišta i propisati uvjete za njihovo izvođenje.

16. Kako tuženik u postupku i ne tvrdi da bi bila donesena odluka u smislu navedene odredbe čl. 100. st. 1. ZV od strane nadležne Županijske skupštine temeljem koje bi tužitelj (vlasnik obrta) kao korisnik zemljišta bio dužan izvesti bilo kakve radove na detaljnim melioracijskim objektima iz čl. 97. st. 3. ZV, po utvrđenju ovog drugostupanjskog suda ne postoji bilo kakav doprinos tužitelja nastanku štete, već je za istu u cijelosti odgovoran tuženik, a iz razloga kako je to već ranije obrazloženo u ovoj presudi.

17. Podredno valja istaknuti kako iz odredbe čl. 173. ZV jasno proizlazi da poslove iz čl. 172. toč. 2. ZV u koje ulazi tehničko i gospodarsko održavanje vodnog dobra, regulacijskih i vodnih građevina i uređaja, tehničko i gospodarsko održavanje melioracijskih sustava za odvodnjavanje i navodnjavanje, tehnički radovi provođenja obrane od poplava i drugih oblika zaštite od štetnog djelovanja voda, mogu u smislu odredbe čl. 173. ZV obavljati samo pravne osobe, a što tužitelj kao vlasnik obrta nesporno nije. Uz navedeno te pravne osobe uz to moraju ispunjavati i posebne uvjete iz čl. 174. ZV i njihovo sjedište mora biti na tom slivnom području (a ako na određenom slivnom području nije osnovana takva pravna osoba, poslovi se povjeravaju drugoj pravnoj osobi registriranoj za obavljanje takvih poslova) te su za povjeravanju tih poslova "Hrvatske vode" obvezne zaključiti ugovor za razdoblje od jedne ili više godina.

18. Slijedom svega navedenog, a pravilnom primjenom materijalnog prava u smislu ranije navedenih zakonskih odredaba tuženik je kao jedan od solidarnih dužnika obvezan na naknadu štete tužitelju u cijelosti, a koja je nesporno utvrđena u ovome postupku, odnosno preostalog iznos od 194.221,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama, jer je tuženik već pravomoćno obvezan na isplatu dijela nastale štete u iznosu od 194.221,50 kn (kako je već i navedeno u obrazloženju ove odluke).

19. Kako je tuženik s obzirom na preinaku u ovoj odluci u cijelosti izgubio parnicu, to je u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 53.159,37 kn, a tužitelju temeljem iste odredbe uz primjenu odredbe čl. 155. ZPP dosuditi daljnji parnični trošak (jer mu je dio parničnog troška već pravomoćno dosuđen u iznosu od 70.401,26 kn).

20. Tužitelju uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 113/14, 118/14. i 107/15 – dalje: Tarife) pripada pravo za sastav prijedloga za osiguranje dokaza po Tbr. 11. Tarife od 50 bodova (500,00 kn) i trošak pristupa na dva očevida u istome postupku od 50 bodova svaki (ukupno 1.000,00 kn), nadalje tužitelju pripada pravo naknade troška sastava tužbe po Tbr. 7/1 Tarife od 500 bodova (5.000,00 kn), pristupa na ročišta po Tbr. 9/1 Tarife od 9. veljače 2005., 16. lipnja 2005., 7. prosinca 2005., 11. prosinca 2006., 30. siječnja 2007., 13. veljače 2008., 6. listopada 2009., 25. svibnja 2010., 1. srpnja 2010., 1. rujna 2010. i 18. travnja 2011. od 500 bodova svako (ukupno 55.000,00 kn) i sastav podnesaka po Tbr. 8/1 Tarife od 13. prosinca 2004., 22. travnja 2005., 2. travnja 2010. i 14. ožujka 2011. od 500 bodova svaki (ukupno 20.000,00 kn) što zajedno s pripadajućim PDV-om (17.595,00 kn) iznosi ukupno 94.095,00 kn. U daljnjem tijeku postupka prema preostalom smanjenom zahtjevu tužitelja istome pripada pravo naknade za pristup na ročišta po Tbr. 8/1 Tarife od 10. listopada 2013., 12. svibnja 2014., 8. ožujka 2016., 13. svibnja 2016., 8. rujna 2016. i 15. prosinca 2016. od 250 bodova svako (ukupno 15.000,00 kn), trošak pristupa na ročišta za objavu presude 25. studenog 2013. i 13. siječnja 2017. po Tbr. 9/3 Tarife od 50 bodova svako (ukupno 1.000,00 kn), što zajedno s pripadajućim PDV-om (4.000,00 kn) iznosi ukupno 20.000,00 kn. Nadalje tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava dviju žalbi po Tbr. 10/1 Tarife protiv prvostupanjskih presuda s obzirom da je s istim žalbama uspio u cijelosti u iznos od 312,5 bodova svaka, što zajedno s pripadajućim PDV-om na navedeno iznosi ukupno 7.812,50 kn, te daljnji trošak sastava žalbe protiv rješenja od 3. prosinca 2013. po Tbr. 10/5 od 25 bodova, što zajedno s pripadajućim PDV-om iznosi ukupno 312,50 kn. Navedenom odvjetničkom trošku dodaju se ukupni troškovi očevida i vještačenja u postupku osiguranja dokaza i tijekom parničnog postupka u ukupnom iznosu od 16.412,76 kn i trošak plaćenih sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 4.240,00 kn, žalbu od 12. srpnja 2011. od 5.300,00 kn, na žalbu od 3. prosinca 2013. od 4.700,00 kn. Na gore navedeni način ukupno je utvrđeno kako tužitelj osnovano potražuje trošak u iznosu od 136.460,00 kn, no kako mu je već od navedenog iznosa pravomoćno dosuđeno 70.401,26 kn, tuženik je obvezan na platež preostalog dijela parničnog troška u iznosu od 66.058,74 kn.

21. Slijedom svega ranije navedenog je, a temeljem odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu te je usvojen u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu glavnog potraživanja s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, uz naknadu pripadajućeg parničnog troška, dok je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška odbijen kao neosnovan.

22. Temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP donesena je odluka o troškovima žalbenog postupka, pa je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP usvojen zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe po Tbr. 10/1 Tarife od 125 bodova i pripadajućeg PDV-a na taj iznos što ukupno iznosi 3.906,25 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev s osnova naknade troška sudske pristojbe odbijen kao neosnovan, jer spisu ne prileži dokaz da je ta pristojba plaćena.

23. Temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP u svezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno je o troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije te je isti zahtjev odbijen kao neosnovan, jer tuženik nije uspio u ovome sporu.

U Velikoj Gorici 28. rujna 2022.

Predsjednica vijeća

Verica Kos, v.r.