1              Poslovni broj: Kž III-2/2024-5

Poslovni broj: Kž III-2/2024-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca mr.sc. Ljiljane Stipišić, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. G. zbog kaznenog djela iz članka 155. stavak 2. u vezi sa člankom 154. stavak 1. točka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, broj Kžzd-35/2023. od 14. studenog 2023., u sjednici održanoj 19. ožujka 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje drugostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Velikoj Gorici broj Kžzd-35/2023. od 14. studenog 2023. kao drugostupanjski sud prihvatio je žalbu optuženika i preinačio presudu Općinskog suda u Velikoj Gorici broj Kzd-56/2022. od 10. veljače 2023. na način da se optuženi D. G. (podaci kao u izreci prvostupanjske i drugostupanjske presude) na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.), oslobađa od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv spolne slobode bludne radnje iz članka 155. stavak 2. u vezi sa člankom 154. stavak 1. točka 1. KZ/11. činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci pobijane presude.

 

1.1. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 1. i 2. točka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdatci optuženika i nužni izdatci i nagrada njegovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv drugostupanjske presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da trećestupanjski sud, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Državni odvjetnik pobija drugostupanjsku oslobađajuću presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja smatrajući da drugostupanjski sud nije mogao ocijeniti da je nalaz i mišljenje vještakinja, G. B. F. i D. K. H., neprihvatljiv iz razloga što nisu usporedile iskaze djeteta žrtve od 2012. godine koji je teretio optuženika i 2014. godine kada je žrtva povukla svoj prvi iskaz navodeći detaljno i decidirano motive zašto je lažno teretila svog oca.

 

6.1. Naime, ispravno prvostupanjski sud navodi da postoje dva kontradiktorna kombinirana vještačenja, vještaka A. B. i M. iz K. za psihijatriju V., Zavoda za forenzička ispitivanja i vještakinja G. B. F. i D. K. H.. Vještaci B. i M., Klinike za psihijatriju V.,  navode da je žrtva 2012. imala izražene psihičke smetnje, obiteljsko školsko i socijalno funkcioniranje joj je bilo značajno poremećeno te da zbog toga žrtva tada nije bila sposobna dati vjerodostojan iskaz, a dijagnosticirali su mješoviti poremećaj ponašanja i osjećanja kao što su cijenili podatke koje je iznosila žrtva da je konzumirala drogu.

 

6.2. Također, ispravno drugostupanjski sud dovodi u vezu da je samo prvi iskaz 2012. godine teretio optuženika, a da je žrtva 2014. godine povukla taj iskaz i ponovila da ne tereti oca 2021. na raspravi objašnjavajući detaljno zašto je tada teretila oca za nešto što nije učinio, a u predmetu postoje podaci da je žrtva u više navrata tražila da je se ponovno ispita na sudu i to još 2013. godine, ali ti zahtjevi nisu, iako su predani u Centru za socijalnu skrb, uvaženi od strane suda.

 

6.3. Naime, suprotno navodima žalitelja, državnog odvjetnika, da je prvostupanjski sud ispravno zaključio da je žrtva 2012. godine bila sposobna dati vjerodostojan iskaz kao što su zaključili u svom nalazu i mišljenju iz rujna 2016., vještakinja psiholog G. B. F. i psihijatar D. K. H. isto ne dovodi u pitanje je li u trenutku kada je ista iskazivala 2012. isto bilo istinito. Sposobnost i mogućnost davanja istinitog iskaza ne znači i da svjedok istinito iskazuje. Iako je u pravu državni odvjetnik da je V. K. kao psihologinja navela da je moguće da žrtva povuče svoj iskaz jer joj otac nedostaje, teško joj pada što majka i sestra odlaze u Z. posjećivati oca pa želi da se njihov život vrati na staro, što je moguće u pojedinim slučajevima kada žrtve povuku svoj iskaz no ovdje je u dvojbi je li doista istiniti iskaz onaj koji je dan 2012. od strane žrtve.

 

6.4. Državni odvjetnik iznosi stav da ne vjeruje nalazu Klinike za psihijatriju V. već da je ispravan nalaz i mišljenje vještakinja G. B. F. i D. K. H., ali što je drugostupanjski sud upravo i naveo da se radi o suprotnim nalazima koji ostavljaju u sumnju je li iskaz žrtve 2012. godine bio iskaz na kojem se može temeljiti osuđujuća presuda bez sumnje da se radi u to vrijeme o djevojčici koja ima određenih psihičkih smetnji.

 

7. Dakle, ispravno drugostupanjski sud ponovno navodi da postoji samo prvotni iskaz žrtve iz 2012. godine kojeg je povukla 2014. nakon što je 2013. u Centru za socijalnu skrb navela da se to nije desilo pa je isto ponovila 2021. na raspravi i sada u studenom 2023. što doista dovodi u sumnju je li onaj iskaz iz 2012. godine bio istinit.

 

8. Drugostupanjski sud je naveo da je i majka žrtve iskazivala da je imala sumnju u istinitost što Paula govori 2012., a da se sad uvjerila da se nije ništa dogodilo, kada ju je P. razuvjerila sa svojim iskazima od 2014. pa nadalje. Dio nalaza i mišljenja vještakinje G. B. F. i D. K. H. da je izostala podrška članova obitelji, majke i bake, te da je to jedan rizični čimbenik koji je utjecao na povlačenje njezinog iskaza, doista nakon upornog ponavljanja iskaza od strane žrtve da je lagala 2012. godine, a da je istinito sada što iskazuje da otac pred njom nije sebe zadovoljavao dovodi u pitanje je li to dovelo do promjene iskaza žrtve ili je doista lažno teretila oca.

 

8.1. Stoga je u pravu drugostupanjski sud kada je oslobodio optuženika od optužbe, jer kazneno djelo mora biti nedvojbeno utvrđeno bez ikakve sumnje, a u ovom konkretnom slučaju postoji sumnja jer je žrtva 2012. godine iskazala da je otac D. G. kada je ona imala petnaest godina u kupaonici ju dirao preko odjeće po stražnjici i grudima te pritom masturbirao, a što je dovedeno u sumnju njezinim kasnijim iskazima 2013.,2014., 2021. i 2023. godine koji su ponovljeni iskazi sa detaljnim obrazloženjem zašto je tada 2012. godine teretila oca.

 

9. Ujedno, vještački nalazi koji se odnose na vještake G. B. F. i D. K. H. i vještake A. B. i M., Klinike za psihijatriju V. o mogućnostima iskazivanja 2012., djevojčice sa šesnaest godina, koja je imala tada izražene psihičke poremećaje ostavlja u sumnju je li tada djevojčica mogla biti vjerodostojna odnosno je li iskazivala istinito. Vjerodostojnost i istinitost iskaza procjenjuje sud, a ne vještaci pa stoga nije u pravu državni odvjetnik da sposobnost iskazivanja procijenjena po vještacima mora sudu biti dovoljna za zaključak je li neki iskaz istinit.

 

9.1. Stoga žalitelj nije osporio ispravan zaključak drugostupanjskog suda da je potrebno primjenom načela in dubio pro reo osloboditi optuženika od optužbe.

 

10. Zbog svega navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija drugostupanjsku presudu, a niti povrede zakona na koje trećestupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. u svezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP/08., na temelju članka 482. ZKP/08., žalbu državnog odvjetnika trebalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi drugostupanjsku presudu kako je odlučeno u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 19. ožujka 2024.