REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1461/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud, predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse, člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine, člana vijeća i Goranke Barać Ručević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u P.-P., Građansko-upravni odjel, OIB: ..., protiv tuženika V. L. iz P., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnik M. F., odvjetnik u P., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije, izjavljenog protiv presude Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-759/2021-2 od 25. kolovoza 2021. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj Pu P-1931/2019 od 11. prosinca 2020., na sjednici održanoj 28. rujna 2022.,
r i j e š i o j e:
Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-759/2021-2 od 25. kolovoza 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj Pu P-1931/2019 od 11. prosinca 2020.
2. Postupajući sukladno odredbama članka 385., čl. 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st.1. ZPP-a za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
3. Prvo postavljeno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije glasi:
“U slučaju kada oštećenik u kaznenom postupku nije postavio imovinskopravni zahtjev, te nije upućen u parnicu, a donesena je pravomoćna osuđujuća presuda, pri čemu je djelo nastalo u razdoblju od siječnja 2008. do 31. 12. 2010., dok je tužba radi naknade štete podnesena 10. 12. 2019., jeli vođenje kaznenog postupka samo po sebi, a bez postavljanja imovinskopravnog zahtjeva od strane oštećenika u tom kaznenom postupku, dovodi do prekida zastare tražbine naknade štete?”
3.1. U odnosu na postavljeno pitanje, tuženik se poziva na jednu odluku ovoga suda (odluka broj Revx-908/10-2 od 8. lipnja 2011.), u kojoj je izraženo shvaćanje prema kojem vođenje kaznenog postupka samo po sebi ne dovodi do prekida zastare tražbine naknade štete, slijedom čega se u situaciji kada imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku nije podnesen, bez obzira na osuđujuću kaznenu presudu, početak tijeka zastare iz članka 377. stavak 1. ZOO određuje prema danu kad je kazneno djelo učinjeno.
3.2. Međutim, u drugim, kasnijim odlukama ovog suda (primjerice, Rev-2118/13-4 od 24. veljače 2016., Rev-230/12- od 6. srpnja 2016.) je izraženo shvaćanje prema kojem prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja uvijek za sobom povlači i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete u slučaju kad je kazneni postupak završen osuđujućom presudom, pa zastarijevanje ponovno počinje teći od pravomoćnosti osuđujuće kaznene presude.
3.3. Kako je pobijana odluka u skladu s tako izraženim (i sada ustaljenim) pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, postavljeno pitanje nije od važnosti ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4. Drugo postavljeno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije glasi:
“Obzirom je čl. 12. st. 3. ZPP određeno da u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Jeli pravomoćna kaznena presuda vezuje parnični sud i šire od toga, a na način da parnični sud ne smije utvrđivati postoje li elementi za naknadu štete, odnosno visinu štete”
4.1. U odnosu na drugo postavljeno pitanje, tuženik je propustio u prijedlogu određeno obrazložiti razloge u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, zbog kojih bi naznačeno pitanje bilo važno i to ne samo za odluku u ovoj pravnoj stvari, već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, propušteno je primjerice u prijedlogu ukazati na eventualno postojanje odluka revizijskog suda u kojima bi o postavljenom pitanju bilo zauzeto pravno shvaćanje suprotno onom zauzetom u pobijanoj presudi; ili ukazati na različite sudske odluke drugostupanjskih sudova o tom pitanju (prema kojima je o tome u točno određenim sudskim odlukama zauzeto pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke), a zbog čega da bi postojala potreba usuglašavanja različite sudske prakse od strane ovog suda putem izjavljene revizije; odnosno određeno ukazati na razloge zbog kojih je očekivati da će o tim pitanjima drugi sudovi zauzeti pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke; ili ukazati na koje druge važne razloge izvan okvira samog konkretnog slučaja, a koji bi opravdali intervenciju revizijskog suda.
5. Slijedom navedenoga, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP-a, u vezi s odredbom čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješiti kao u izreci ovoga rješenja.
Zagreb, 28. rujna 2022.
Predsjednica vijeća
Mirjana Magud, v.r.
