REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1063/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. N. iz U., OIB … , kojeg zastupa punomoćnica M. H., odvjetnica u P., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB … , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2622/2021-2 od 24. rujna 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj Pn-24/2019-57 od 18. prosinca 2019., u sjednici održanoj 28. rujna 2022.,
r i j e š i o j e:
Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja.
Obrazloženje
1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja te je potvrđena presuda prvog stupnja kojom je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom na ime naknade neimovinske štete zbog uvjeta u zatvoru za vrijeme služenja kazne zatvora na koju je bi osuđen.
2. Protiv presude suda drugog stupnja prijedlog za dopuštenje revizije podnosi tužitelj zbog pitanja:
„Dovodi li do povrede prava osobnosti te prava na naknadu neimovinske štete boravak u zatvorskom sustavu Republike Hrvatske tijekom kojeg je zatvoreniku uskraćen zakonom propisani osobni prostor od 4 m2 u zatvorskoj sobi (a osobito ukoliko je taj prostor manji od 3 m2), ako je zatvorenik bolesna osoba isto kao i kod zdrave osobe?
Što se ima smatrati kratkotrajnim, povremenim i minimalnim smanjenjem potrebnog osobnog prostora od 3 m2, odnosno 4m2, kako je to utvrđeno čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora te tko donosi odluku da li je smanjenje potrebnog osobnog prostora u tijeku izvršenja kazne zatvora kratko, povremeno i minimalno?“,
ističući da se radi o pitanju koje udovoljava uvjetima dopuštenosti iz čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP).
3. Na prijedlog nije odgovoreno.
4. Prijedlog nije dopušten.
5. Imajući u vidu da je Ustavni sud Republike Hrvatske (USRH), u nizu svojih odluka, pa tako u svojoj odluci poslovni broj U-III-2388/15 od 26. veljače 2018., u kojoj se radilo o parničnom postupku koji je vođen o činjenično i pravno podudarnoj pravnoj stvari, imajući u vidu pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), ponovio načelna shvaćanja o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, izražena u odluci poslovni broj U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., u kojima je slijedio pravno shvaćanje iz odluke poslovni broj U-IIIB- 890/2012 od 14. svibnja 2016. („Narodne novine“, broj 54/16), u kojoj ističe da „Trpljenje i poniženje koji su povezani sa nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravka u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja).“.
Nadalje, i ESLJP u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve relevantne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Pritom je ESLJP naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako Muršić protiv Hrvatske broj 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.). U toj odluci ESLJP precizira da će se čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije obično moći oboriti samo ako su sljedeći čimbenici kumulativno ispunjeni:
(1) ako su smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3m[2] kratka, povremena i minimalna,
(2) ako su takva smanjenja popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe te
(3) ako je podnositelj zahtjeva smješten u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za pritvor i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.
6. Prema tome, po ocjeni ovog suda pitanje prava na novčanu satisfakciju zbog nezadovoljavajućih uvjeta u zatvoru ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja pa se stoga ne mogu mehanički i doslovno svako odstupanje od standarda smještaja u zatvoru smatrati povredom prava osobnosti koje bi opravdavalo dosuđivanje štete zatvoreniku.
7. Slijedom navedenog kako odluka u ovakvom sporu ovisi isključivo o činjeničnim okolnostima svakog pojedinog spora, to pitanje koje postavlja tužitelj nije pitanje koje bi bilo važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu pa je slijedom toga valjalo odlučiti kao u izreci na temelju odredbi čl. 392. u svezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a.
Zagreb, 28. rujna 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud,v.r.
