Poslovni broj: Usž-3574/22-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te više sudske savjetnice – specijaliste Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja G. B. iz R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-71/2021-4 od 25. veljače 2021., na sjednici vijeća održanoj 28. rujna 2022.
p r e s u d i o j e
I. Uvažava se žalba tuženika i poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-71/2021-4 od 25. veljače 2021.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja Ministarstva financija Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II- 410-18/16-01/101, urbroj: 513-04-20-2 od 6. studenoga 2020. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda I., P., L., Ispostave R., klasa: UP/I-410- 23/2015-02/03625, urbroj: 513-07-28-09-2015-02 od 11. prosinca 2015.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Rijeci poništeno je rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-18/16- 01/101, urbroj: 513-04-20-2 od 6. studenoga 2020. te rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda I., P., L., Ispostave R., klasa: UP/I-410-23/2015- 02/03625, urbroj: 513-07-28-09-2015-02 od 11. prosinca 2015.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja koji je tužitelju za 2014. godinu utvrđena obveza plaćanja poreza na dohodak.
3. Protiv označene presude tuženik je izjavio žalbu i u bitnome ističe da se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju poreza za 2014. godinu, a vodeći računa o članku 108. stavku 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16. 106/18.) zastara prava na utvrđivanje porezne obveze počela je teći istekom 2015. odnosno 1. siječnja 2016. te prema odredbi članka 108. stavka 1. Općeg poreznog zakona nije nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze. Tuženik navodi da je 1. siječnja 2017. prije nastupa relativne zastare prava na utvrđivanje predmetne porezne obveze te prije donošenja osporenog drugostupanjskog rješenja, stupio na snagu novi Opći porezni zakon koji je ukinuo institut relativne zastare i predvidio samo šestogodišnji rok za nastup zastare. Navodi da je zastara prava na utvrđivanje poreza na dohodak za 2014. godinu počela teći 1. siječnja 2016. slijedom čega na dan 1. siječnja 2017. relativna zastara nije nastupila pa se u konkretnom slučaju primjenjuje Opći porezni zakon po kojem više nema relativne zastare. Navodi da je identično stajalište izraženo i u presudi Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32 UsI-2289/18-10 od 22. studenoga 2019. godine. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da poništi presudu Upravnog suda u Rijeci.
4. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnome navodi da je zastara prava na utvrđivanje porezne obveze počela teći 1. siječnja 2016. pa se u predmetnoj stvari primjenjuje Opći porezni zakon OPZ/08 u pogledu utvrđivanja zastare prava poreznog tijela, a koji Zakon je sadržavao odredbe o relativnoj zastari i to u članku 94. stavku 1. Navodi da na primjenu OPZ-a/08 u predmetnoj stvari upućuje i odredba članka 197. stavka 1. OPZ-a/16 pa iz svega navedenog proizlazi promašenim tuženikovo pozivanje na primjenu odredbe članka 197. stavka 2. OPZ-a/16 u ovoj upravnoj stvari. Iz navedenog razloga predlaže ovom Sudu da odbije žalbu i potvrdi presudu Upravnog suda u Rijeci.
5. Žalba je osnovana.
6. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž- 1714/21-2 odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-71/21-4 od 25. veljače 202. kojom su poništena rješenja javnopravnih tijela jer je utvrđeno da je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze poreza na dohodak za 2014., budući da je od trenutka kada je zastara počela teći 1. siječnja 2016. pa do donošenja drugostupanjskog rješenja od 6. studenog 2020. proteklo više od tri godine, u kojem razdoblju porezno tijelo nije poduzimalo niti jednu službenu radnju kojom bi relativna zastara bila prekinuta.
7. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, rješenjem poslovni broj: U-zpz- 99/21-7 od 26. travnja 2020. usvojio je zahtjev za zaštitu zakonitosti, ukinuo presudu ovoga Suda te predmet vratio ovom Sudu na ponovno rješavanje.
8. U navedenom rješenju se navodi kako je osnovana tvrdnja podnositelja zahtjeva Državnog odvjetništva Republike Hrvatske da do dana stupanja na snagu Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16. – dalje: OPZ/16.) nije nastupila relativna zastara utvrđivanja porezne obveze, zbog čega je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti iznimku predviđenu odredbom članka 197. stavka 2. OPZ/16. te o nastupanju porezne zastare odlučiti prema odredbama tog Zakona. Nadalje se navodi da je OPZ/16. zastaru uredio odredbama članka 108. i 109. pa je tako u članku 108. stavka 1. propisano da pravo i obveza poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze, kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonom.
9. Primjenjujući navedena stajališta Visokog upravnog suda Republike Hrvatske na konkretan slučaj, proizlazi da je zastara prava na utvrđivanje obveze poreza na dohodak za 2014. (godišnji porez) počela teći 1. siječnja 2016. te da do donošenja drugostupanjskog rješenja od 6. studenog 2020. nije protekao šestogodišnji zastarni rok predviđen odredbom članka 108. stavka 1. OPZ/16.
10. Slijedom navedenog proizlazi da su osnovani navodi tuženika da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti OPZ/16., iz kojih razloga se ne može ocijeniti pravilnim stajalište prvostupanjskog suda kako je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava na utvrđivanje obveze poreza na dohodak za 2014. godinu.
11. Iz navedenih razloga trebalo je uvažiti žalbu tuženika i poništiti prvostupanjsku presudu te odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.
12. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjskim poreznim rješenjem tužitelju za 2014. godinu utvrđen dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 135.668,20 kn, dohodak od samostalne djelatnosti u iznosu od 1,341.950,53kn, ukupni godišnji dohodak za 2014. u iznosu od 1,477.618,73 kn, ukupni godišnji osobni odbitak u iznosu od 58.080,00 kn, godišnja porezna osnovica u iznosu od 1,419.538,73 kn, obveza poreza i prireza u iznosu od 614.368,71 kn, ukupno uplaćeni predujmovi poreza i prireza u iznosu od 17.880,86 kn te razlika za uplatu u iznosu od 596.487,85 kn.
13. Tuženik je odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja u bitnome navodeći da je tužitelj podnio prijavu poreza na dohodak za 2014. godinu u kojoj godini smanjuje i dohodak od samostalne djelatnosti za iznos gubitka iz prethodnih razdoblja. Tuženik je pozivom na odredbu članka 35. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", 177/04. – 83/14.) obrazložio da se gubitak korišten u ranijem razdoblju ne prenosi na sljedeću godinu tj. 2014. godinu. Naime, tijekom poreznog nadzora u 2011. godini tužitelju je utvrđen porez na dohodak za 2009. te prijavljeni gubitak za prijenos smanjen na iznos od 1.546.320,06 kn, koji je i utvrđen poreznim rješenjem o porezu na dohodak za 2009. pa se ne prenosi u slijedeća porezna razdoblja.
14. Ujedno se napominje tužitelju da je ovaj Sud u presudi, poslovni broj: Usž- 2614/21 od 23. ožujka 2022. zauzeo istovjetno stajalište u odnosu na prijavu tužitelja za poreza na dohodak za 2015. te je ujedno obrazložio tužitelja kako nisu pravno odlučni njegovi navodi kojima se pozivao na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", 144/12.). Budući da tužitelj i u ovom sporu iznosi identične prigovore, isti nisu od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari.
15. Kako se navodi tuženika ocjenjuju osnovanim to je trebalo temeljem članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 28. rujna 2022.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
