Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 1 Pr-290/2020-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, OIB 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u parničnom predmetu tužiteljice V. M. iz Š., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika bolnice, OIB: ..., koju zastupa punomoćnik po zaposlenju T. V., radi isplate, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave 1. rujna 2022. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 28. rujna 2022. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku bolnici, OIB: ..., da tužiteljici V. M., OIB: ..., isplati bruto iznos od 7.481,60 kuna / 992,98 eura[1] (sedam tisuća četiristo osamdeset jednu kunu i šezdeset lipa / devetsto devedeset dva eura i devedeset osam centi), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
– na iznos od 165,28 kn od 16. 10. 2016. pa do isplate,
– na iznos od 5,25 kn od 16. 11. 2016. pa do isplate,
– na iznos od 2,58 kn od 16. 12. 2016. pa do isplate,
– na iznos od 247,92 kn od 16. 01. 2017. pa do isplate,
– na iznos od 337,14 kn od 16. 02. 2017. pa do isplate,
– na iznos od 253,97 kn od 16. 03. 2017. pa do isplate,
– na iznos od 219,96 kn od 16. 04. 2017. pa do isplate,
– na iznos od 213,29 kn od 16. 05. 2017. pa do isplate,
– na iznos od 171,90 kn od 16. 06. 2017. pa do isplate,
– na iznos od 272,31 kn od 16. 07. 2017. pa do isplate
– na iznos od 28,18 kn od 16. 08. 2017. pa do isplate,
– na iznos od 252,72 kn od 16. 02. 2018. pa do isplate,
– na iznos od 319,61 kn od 16. 03. 2018. pa do isplate,
– na iznos od 287,88 kn od 16. 04. 2018. pa do isplate,
– na iznos od 409,54 kn od 16. 05. 2018. pa do isplate,
– na iznos od 316,95 kn od 16. 06. 2018. pa do isplate,
– na iznos od 342,38 kn od 16. 07. 2018. pa do isplate,
– na iznos od 346,36 kn od 16. 08. 2018. pa do isplate,
– na iznos od 355,86 kn od 16. 09. 2018. pa do isplate,
– na iznos od 291,90 kn od 16. 10. 2018. pa do isplate,
– na iznos od 369,09 kn od 16. 11. 2018. pa do isplate,
– na iznos od 311,60 kn od 16. 12. 2018. pa do isplate,
– na iznos od 339,73 kn od 16. 01. 2019. pa do isplate,
– na iznos od 339,12 kn od 16. 02. 2020. pa do isplate,
– na iznos od 452,18 kn od 16. 03. 2020. pa do isplate,
– na iznos od 828,90 kn od 16. 04. 2020. pa do isplate,
izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da joj nadoknadi parnični trošak u iznosu 6.875,00 kuna / 912,46 eura[2] (šest tisuća osamsto sedamdeset pet kuna / devetsto dvanaest eura i četrdeset šesti centa), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. rujna 2022. do isplate, po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima navedenim u točki I. izreke, kao i u dijelu za isplatu zatezne kamate prije 16-tog u mjesecu za prethodni mjesec, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je ovom sudu 26. studenoga 2020. podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate. Navela je da je radnik tuženika zaposlena na radnom mjestu medicinske sestre/tehničar na instrumentiranju u Centralnom operacijskom bloku sa sterilizacijom, te da joj je rad organiziran na način da ista uz mjesečni fond sati redovnog rada ostvaruje i određeni fond sati za smjenski rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i prekovremeni rad. Navela je da sukladno odredbi čl. 94. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19; dalje: ZOR): „Za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.“ Navela je da joj je plaća (za utuženo razdoblje) regulirana Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 2.12.2013. s Dodatkom I. od 4.8.2015. (NN 143/13, 96/15; dalje: KU/13) i Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 26.3.2018., te Dodatkom I. istoga (NN 29/18, 16/19, 35/19; dalje: KU/18). Navela je da KU/13 i KU/18, detaljno uređuju prava i obveze radnika u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja, pa tako i prava u smislu odredbe čl. 94. ZOR-a, te da je propisano da se osnovna plaća radniku uvećava: – za rad noću 40%, – za rad subotom 25%, – za rad nedjeljom 35%, – za prekovremeni rad 50%, – za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima (…) , - za rad u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i rad na dan Uskrsa za 150% (…) pri čemu se dodaci iz ovoga članka (...) međusobno se ne isključuju.” Navela je da KU/13 i KU/18 nadalje određuje da radnicima na određenim radnim mjestima i poslovima u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja, kod kojih postoje posebni uvjeti rada, pripada pravo na dodatak na plaću za takve posebne uvjete u postotku ovisnom o radnom mjestu radnika. Nadalje, je navela da KU/13 i KU/18 također propisuju i pravo da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi zdravstveni djelatnici ostvaruju pravo na dodatak na plaću u iznosu od 4% (KU/13), odnosno 8% (KU/18) od osnovne plaće. Navela je da prema svom radnom mjestu ostvaruje pravo na uvećanje plaće na ime dodatka za posebne uvjete rada u omjeru od 25% prema čl. 57. st. 2. KU/13, odnosno 28% prema čl. 55. st. 2. KU/18 te na ime dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi u omjeru od 4% prema čl. 59.a KU/13 (Dodatak I.), odnosno 8% prema čl. 57. KU/18. Navela je da joj tuženik u utuženom razdoblju nije adekvatno i zakonito isplaćivao dodatak na plaću s naslova posebnih uvjeta rada za sve efektivno odrađene sate, kao niti dodatak na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate, iako je efektivno za sve sate rada odradila u otežanim uvjetima rada i bila odgovorna za život i zdravlje ljudi, pri čemu je tuženik predmetne dodatke pravilno obračunao isključivo na redovni mjesečni fond sati, ali ne i na fond sati odrađen u smjenskom radu, radu noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i prekovremeno. Navela je da je odredbom čl. 81. ZOR-a propisano da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Nadalje, je navela da je odredbom čl. 36. st. 2. KU 143/13 propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Navela je da joj tuženik nije adekvatno i zakonito isplaćivao dodatke za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate, a što je nedvojbeno utjecalo na njezinu prosječnu plaću, te da joj je tuženik pogrešno isplaćivao i naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Navela je da zbog pogrešnog i nezakonitog obračuna plaće potražuje za 2016. godinu iznos od 2.711,53 kn, za 2017. godinu iznos od 3.610,11 kn, za 2018. godinu iznos od 4.424,22 kn, za 2019. godinu iznos od 2.821,41 kn, za 2020. godinu iznos od 1.839,91 kn, te na ime pogrešno obračunate naknade za godišnji odmor za 2016., 2017., 2018. i 2019. godinu iznose od po 750,00 kn. Navela je da se u mirnom postupku 7.12.2020. obratila tuženiku sa odštetnim zahtjevom, koji se na isti nije očitovao. Navela je da na svaki pojedinačni mjesečni iznos plaće, koji predstavlja razliku između isplaćene plaće te stvarno i po zakonu pripadajuće, potražuje zakonske zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog, odnosno od 15. dana u idućem mjesecu, pa do isplate. Predložila je da sud prihvati tužbeni zahtjev za isplatu 18.407,18 kn, sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose te da naloži tuženiku da joj naknadi parnični trošak. 2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužbu i tužbeni zahtjev osporava u cijelosti u osnovi i visini. Ne spori činjenicu da je tužiteljica kod njega zaposlena na radnom mjestu medicinske sestre na instrumentiranju u centralnom operacijskom bloku sa sterilizacijom. Međutim, tuženik osporava da bi tužiteljica prema njemu imala bilo kakvih potraživanja s osnove prethodno spomenutog radnog odnosa. Naveo je da tužiteljica zauzima pogrešno shvaćanje instituta plaće, te propušta sveobuhvatno sagledati relevantne odredbe Zakona o radu (NN 93/14), Zakona o plaćama u javnim službama (NN 27/01, 39/09), Zakona o osnovici plaće u javnim službama (NN 30/09, 124/09), Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 150/13, 24/17, 128/17 dalje: TKU) te Kolektivnih ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (dalje: «granski kolektivni ugovori» ili «GKU»), a koji propisi pobliže uređuju elemente i način izračuna plaće tužiteljice, kao i stajališta Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnih ugovora zauzeta prilikom tumačenja pojedinih odredbi GKU. Navodi da prema Zakonu o radu radnik ima pravo na isplatu plaće za obavljeni rad (čl. 5. ZOR 149/09, čl. 7. ZOR 93/14). Zakon o radu dakle uređuje pravo na plaću, no samu plaću ne konkretizira. Detaljiziranje i uređenje novčanog iznosa plaće predmet je uređenja drugim izvorima radnog prava, među kojima su i Zakon o plaćama u javnim službama, Zakon o osnovici plaće u javnim službama i kolektivni ugovori. Zakon o plaćama u javnim službama (NN 27/01, 39/09) kao posebni zakon u odnosu na Zakon o radu, u čl. 4. propisuje da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova za svako pojedino radno mjesto i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža. Iako izričito ne sadrži odredbu o tome da bi plaću radnika činila osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, isto je primjenjivo i to slijedom odredbe čl. 3. citiranog Zakona. Naveo je da je u svim granskim kolektivnim ugovorima u razdoblju od 2013. do danas (čl. 54. GKU NN 126/11, čl. 53. GKU NN 88/2013, čl. 47. GKU NN 143/13 i čl. 49. GKU NN 29/2018), propisano da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Naveo je da je određeno kako osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova za svako pojedino radno mjesto, osnovice za izračun plaće, i to uvećano za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Pri tome se pojmom osnovna plaća označava mjesečna plaća koja je ostvarena u redovnom mjesečnom fondu radnih sati (sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40- satnog radnog tjedna, koji tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati), bez dodataka i uvećanja, te se dati prekovremenog rada plaćaju posebno i uvećano. Nadalje je tuženik naveo da glede propisanih dodataka i uvećanja na osnovnu plaću naglašava kako se obračunavaju na osnovnu plaću kako je definirano u člancima GKU. Obračunavanje dodataka i uvećanja plaće na osnovnu plaću jasno je i izričito navedeno i u svim konkretnim odredbama relevantnih članaka GKU ( čl. 59., 66., 69. GKU NN 126/11, čl. 58., 65., 66. GKU NN 88/2013, čl. 51., 57., 58., 59. GKU NN 143/13 i čl. 49., 55., 56., 57. GKU NN 29/2018). Navodi da je Temeljnim kolektivnim ugovorima za službenike i namještenike u javnim službama u čl. 51. TKU 141/12, odnosno čl. 50. TKU 24/2017, čl. 50. TKU 128/2017 na jednak način definiran pojam plaće, kao sastavljenu od osnovne plaće – umnoška koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je radnik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan na 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža – i dodataka na osnovnu plaću. Navodi da je razvidno i nedvojbeno kako se svi dodaci i uvećanja plaće obračunavaju na osnovnu plaću. Navodi da je svim granskim ugovorima u razdoblju od 2013. do danas (čl. 59. st. 1. GKU NN 126/11, čl. 58. st. 1. GKU NN 88/2013, čl. 51. st. 1. GKU NN 143/13 i čl. 49. st. 1. GKU NN 29/2018) bilo je propisano da će se osnovna plaća radnika uvećati: - za rad noću 40%, - za rad subotom 25%, - za rad nedjeljom 35%, - za prekovremeni rad 50%, - za rad u drugoj smjeni 10%. ako radnik radi u smjenskom radu ili turnusima, te da se osnovna plaća radniku uvećava prema konkretnim postotnim uvećanjima, koja se međusobno ne isključuju, ali se svaki od njih obračunava na osnovnu plaću. Naveo je da nije sporno da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Ukazuje da je obračun isplate na osnovi rada u dežurstvu u razdoblju od 2013. do danas bio različito normiran te navodi kako. Navodi da Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 126/2011), jednako kao i Odlukom o visini isplate na osnovi rada u dežurstvu i rada po pozivu te naknade za pripravnost (NN 100/2011) i Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 88/2013), isplata na osnovi rada u dežurstvu bila je utvrđena «komadno», tj. radnim danom u iznosu od 9% od osnovne plaće, radnim danom pred neradni dan, subotom i nedjeljom 13,5%, te blagdanom u iznosu od 18% od osnovne plaće. Pri tome Odluka o visini isplate na osnovi rada u dežurstvu i rada po pozivu te naknade za pripravnost (NN 100/2011) u točki III. st. 2 propisuje da se rad u dežurstvu smatra prekovremenim radom, a obračunava se tako da se osnovna plaća radniku uveća 50%. Prema st. 3. istog članka, isplata na osnovi rada u dežurstvu iz st. 2. ove točke ne isključuje isplatu dodatka za rad noću, rad subotom, rad nedjeljom i rad u drugoj smjeni iz članka 58. GKU (...), dodatka za rad na blagdan, dodatka na posebne uvjete rada iz čl. 65. GKU te dodatka za iznimnu odgovornost iz članka 66.a GKU. Identičnu odredbu sadrži i GKU (NN 126/2011) u čl. 62. st. 3. Naveo je da GKU (NN 88/2013) koji je na snazi od 1. lipnja 2013. u čl. 64. st. 1. propisuje da: «Prilikom obračuna naknada za dežurstvo i pripravnost ne uzimaju se istodobno i povećanja osnovne plaće za noćni rad, prekovremeni rad, rad subotom, rad nedjeljom, rad blagdanom, rad u smjenskom radu u drugoj smjeni, dvokratnom radu, rad u turnusima te uvećanje plaće s osnove uvjeta rada.» Obračun isplate na osnovi rada u dežurstvu je promijenjen s opisanog, tzv. «komadnog» principa stupanjem na snagu Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013). Navodi da je čl. 53. st. 4. GKU (NN 143/13) propisano da se vrijeme provedeno u dežurstvu iznad mjesečnog fonda radnih sati plaća kao prekovremeni rad te da je plaćanje prekovremenog rada uređeno je, isključivo člankom 51. st. 1. podst. 4. GKU (NN 143/2013) na način da se za prekovremeni rad osnovna plaća radniku uveća za 50%. Na jednak način plaćanje vremena provedenog u dežurstvu iznad mjesečnog fonda radnih sati normira i mjerodavni Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/2018) u čl. 51. st. 4. u vezi čl. 49. st. 1. podst. 4 te da se u razdoblju do prosinca 2013. rad u dežurstvu plaćao u postotku od osnovne plaće, po danu, time da se rad u dežurstvu smatrao prekovremenim radom te da je od lipnja 2013. izričito propisano da se kod obračuna naknada za dežurstvo ne uzimaju istodobno i povećanja osnovne plaće za noćni rad, prekovremeni rad, rad subotom, uvećanje plaće s osnove uvjeta rada i dr. Navodi da GKU koji je stupio na snagu u prosincu 2013. mijenja način obračuna vremena provedenog u dežurstvu te izričito propisuje da se vrijeme provedeno u dežurstvu iznad mjesečnog fonda radnih sati plaća kao prekovremeni rad, odnosno da vrijeme provedeno u dežurstvu više se ne «smatra prekovremenim radom», već se «plaća kao prekovremeni rad», te da odredbu da se dežurstvo iznad mjesečnog fonda radnih sati «plaća kao prekovremeni rad» valja shvatiti na način da se obračunava sukladno članku 51. st. 1. podst. 4. GKU (143/2013), uvećanjem osnovne plaće za 50%. Naveo je i da obračun isplate na osnovi rada u dežurstvu ostaje nepromijenjen stupanjem na snagu Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/2018). Naveo je da smatra da je ispravno obračunavao sve naknade plaće i dodatke na plaću, kao što su dodaci za posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost, za položaj, za znanstveni stupanj, za radni staž, za rad po pozivu, za pripravnost, za prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan padao na standardni dan te za dežurstvo za radnike koji su upućeni na specijalističku edukaciju ili edukaciju iz uže specijalizacije. Osporio je da bi tužiteljici pogrešno obračunavao i isplaćivao plaću na ime dodataka kako je to obrazloženo, osporava i da bi iz tog razloga bila pogrešno obračunata i isplaćena naknada plaće tužiteljici za godišnji odmor ili naknada za privremenu nesposobnost za rad. Naveo je da je od 2013. godine obračune plaća svojim radnicima vršio putem programa naziva Centralni obračun plaća (tzv. «COP»). COP je program koji je uvelo Ministarstvo zdravlja radi provođenja jedinstvenog sustava obračuna plaća na državnoj razini. Modalitet obračuna i parametri koji su korišteni u svemu su unaprijed određeni samim programom na koji tuženik kao jedan od obveznika primjene nije u mogućnosti ni na koji način utjecati. Naveo je da je plaća za travanj i svibnja 2020. isplaćena uz primjenu Dodatka III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj: 56/2020), koji je na snazi od 1. travnja 2020., a kojim je izričito određeno da se prilikom obračuna plaće uvećanja i dodaci koji su predmet ovog spora obračunavaju na osnovnu plaću i to tako da se ista zbrajaju, odnosno da je plaća tužiteljici obračunata upravo na način koji ona u tužbi predlaže. Naveo je i da kad bi tužiteljičin zahtjev s osnove glavničnog iznosa bio osnovan, ista pogrešno potražuje kamate, odnosno porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom plaće, što znači da do trenutka isplate plaće nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i pripadajućeg prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate do tada ne obračunavaju. Smatra kako je evidentno da je sve obveze prema tužiteljici s osnove predmetnog radnog odnosa u cijelosti i pravodobno podmirio. Naveo je da je ispunio sve svoje obveze prema tužiteljici što proizlazi i iz tumačenja Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Naveo je da su takva tumačenja obvezna i imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu GKU. Navodi da je povjerenstvo u više navrata tumačeći odredbe GKU zauzelo stajalište da se za prekovremeni rad iznad ukupnog mjesečnog fonda radnih sati plaća obračunava uzimanjem u obzir uvećanja iz čl. 51. st. 1. i st. 8. (GKU 143/2013) te da je zauzeto stajalište kako se dodaci i uvećanja plaće obračunavaju na osnovnu plaću i to bez prethodno obračunatih drugih dodataka. Citira pojedine zaključke Povjerenstva i to zaključak broj 58 s 11. sjednice Povjerenstva održane 7. ožujka 2014., zaključak broj 95 s 15. sjednice Povjerenstva održane 16. travnja 2014.,zaključak broj 106 a), zaključak 48 i zaključak 367. Naveo je da da takvo stajalište potvrđuje i pravno mišljenje izvanrednog profesora dr. sc. V. G., koje dostavlja i citira. Predložio je da sud prilikom odlučivanja o tome koji se troškovi stranci imaju nadoknaditi, uzme u obzir samo troškove koji su bili potrebi radi vođenja parnice, a posebno odredbe o održavanju jednog pripremnog ročišta te jednog ročišta za glavnu raspravu, kako je to propisano člankom 155. ZPP-a. Ukazuje i na odredbe čl. 299. ZPP-a i čl. 158. st. 1. ZPP-a, a u konačnici je predložio da sud odbije postavljeni tužbeni zahtjev i tužiteljici naloži da mu naknadi parnični trošak. 3. Nadalje, valja reći da je tužiteljica konačno precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 18. kolovoza 2022. (list 238-240 spisa), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, odnosno dopune nalaza i mišljenja, na način da je zatražila isplatu iznosa od 7.481,60 kn, sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose razlike plaće kako su navedeni u tom podnesku. O tako konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je sud odlučivao, a smanjenje tužbenog zahtjeva se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, čemu se tuženik nije protivio. Tu valja ukazati na odredbu čl. 433.a st. 1. ZPP-a, kojom je propisano da kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu. Ako utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtjeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos.
4. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u kuverti list 10-102 spisa, koja se sastoji od obračunskih lista za isplatu plaće tužiteljice u utuženom razdoblju, zahtjeva tužiteljice tuženiku s potvrdom o primitku, dokumentaciju u kuverti list 117-185 spisa, koja se sastoji od Ugovora o radu od 14.5.2014., rješenja o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću, evidencije radnog vremena, dokumentaciju na listu 122-185 spisa, koja se sastoji od zapisnika s 11. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 7.3.2014., zaključka s 15. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 16.4.2014., zaključka s 10. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 3.3.2014., Zaključaka Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, pravnog mišljenja izv. prof. dr. sc. Viktora Gotovca, Pravni fakultet u Zagrebu, Katedra za radno i socijalno pravo, sudske prakse. Isto tako sud je izveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo, financije i bankarstvo N. J.
5. Dostavljene obračunske liste plaća tužiteljice i evidencije radnog vremena sud nije posebno analizirao, za svaki pojedini mjesec, s obzirom da je navedeno učinila vještakinja u svom nalazu. Naime, u dokaznom postupku određeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje, te je naloženo vještakinji da na okolnost utvrđivanja visine razlike manje isplaćenih plaća tužiteljici, po pregledu spisa i dokumentacije u spisu: je li tuženik isplatio tužiteljici dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate, a ako nije da obračuna razliku plaće po toj osnovi za utuženo razdoblje od siječnja 2016. do zaključno sa svibnjem 2020., te da se očituje je li tuženik pravilno obračunao i isplatio naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za utuženo razdoblje, uzimajući u obzir eventualno naprijed utvrđene razlike, te da izradi i varijantu izračuna u skladu s navodima tužiteljice na ročištu održanom 3. ožujka 2021. Naime, tužiteljica je predlagala da se u zadatak vještaku odredi da prilikom izračuna nastale razlike plaće kao polazišni kriterij za izračun i utvrđenje bruto osnovne plaće koristi ugovor o radu, a prema kojem osnovnu plaću radnika uz umnožak osnovice, koeficijenta složenosti poslova i radnog staža čine i sva uvećanja sukladno Kolektivnom ugovoru slijedom čega je bruto plaću potrebno utvrditi ne samo u odnosu na redovan rad već i sve oblike rada (noćni rad, rad u smjenama, rad blagdanom itd.), a bruto satnicu za obračun dodatka za prekovremene sate utvrditi s obzirom na činjenicu da ista mora biti uvećana za 50% u odnosu na sate redovnog rada, a sve s obzirom na odredbe Kolektivnog ugovora i pravno stajalište VSRH prema kojem se dodaci za prekovremeni rad kumuliraju.
6. Iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između stranaka 14. svibnja 2014. proizlazi da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme, na poslovima radnog mjesta medicinska sestra/tehničar na instrumentiranju. Člankom 7. je regulirana plaća i materijalna prava iz kojeg proizlazi da tužiteljica za obavljanje poslova iz tog ugovora o radu ima pravo na isplatu plaće koju čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, sve sukladno odredbama kolektivnog ugovora i dodatka kolektivnom ugovoru, te Pravilnika o radu poslodavca. Iz st. 2. proizlazi da osnovnu plaću tužiteljice čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređena i osnovice za izračun plaće, s uvećanjima sukladno kolektivnom ugovoru i dodacima kolektivnom ugovoru te da se koeficijent složenosti poslova radnog mjesta tužiteljice određuje uredbama Vlade Republike Hrvatske, a osnovica za izračun plaće određuje se sporazumom sindikata javnih službi i Vlade Republike Hrvatske. Nadalje proizlazi da će se dodaci na osnovnu plaću tužiteljice isplaćivati sukladno kolektivnom ugovoru odnosno dodacima kolektivnom ugovoru, na temelju odluka koje će uprava tuženika donositi u skladu s kolektivnim ugovorima, te izmjenama i dopunama kolektivnog ugovora, odnosno dodacima kolektivnom ugovoru. Ugovoreno je i da se tužiteljici osnovna plaća i dodaci na plaću isplaćuju najkasnije do 15-tog u mjesecu za rad tužiteljice izvršen u prethodnom mjesecu. Nadalje, proizlazi da se taj ugovor primjenjivao od 1. lipnja 2014. Iz rješenja o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću od 29. svibnja 2014. proizlazi da je tužiteljica zaposlena na poslovima i radnim zadacima medicinske sestre/tehničara na instrumentiranju u Centralnom operacijskom bloku sa sterilizacijom ostvaruje pravo na koeficijent složenosti poslova 1,067, te da ostvaruje pravo na dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada u visini od 25%. Nadalje, proizlazi da obračun i isplate plaće po tom rješenju teče od 1. lipnja 2014. Iz rješenja o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću od 20. studenog 2015. proizlazi da je tužiteljica zaposlena na poslovima i radnim zadacima medicinske sestre/tehničara na instrumentiranju u Centralnom operacijskom bloku sa sterilizacijom ostvaruje pravo na koeficijent složenosti poslova 1,067, te da ostvaruje pravo na dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada u visini od 25%, te dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u iznosu od 4% od osnovne plaće, sukladno čl. 59.a Granskog kolektivnog ugovora. Nadalje, proizlazi da obračun i isplate plaće po tom rješenju teče od 1. listopada 2015. Iz rješenja o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću od 15. listopada 2019. proizlazi da je tužiteljica zaposlena na poslovima i radnim zadacima medicinske sestre/tehničara na instrumentiranju u Centralnom operacijskom bloku sa sterilizacijom ostvaruje pravo na koeficijent složenosti poslova 1,067, te da ostvaruje pravo na dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada u visini od 28%, te dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u iznosu od 8% od osnovne plaće, sukladno čl. 59.a Granskog kolektivnog ugovora. Nadalje, proizlazi da obračun i isplate plaće po tom rješenju teče od 1. rujna 2019.
7. Stalna sudska vještakinja N. J. dostavila je sudu nalaz i mišljenje 7. travnja 2022. te je isti dostavljen strankama na očitovanje.
8. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić proizlazi da je u izradi nalaza koristila dokumentaciju koja je priložena spisu. Navela da ne ulazeći u pravna pitanja koja proizlaze iz ovog parničnog postupka, a naročito ona pravna pitanja koja se tiču tumačenja odredbi Temeljnog kolektivnog ugovora u kontekstu prekovremeno odrađenih sati, uvidom u pojedinačne obračunske liste plaće utvrdila je da je za izvršeni obračun i plaćanje tuženika prema tužitelju kao referentna vrijednost za izračun dodataka korišten iznos osnovne plaće, te da su dodaci do zaključno 31.3.2020. obračunati samo na redovne sate, a u razdoblju od 1.4.2020. do lipnja 2020. na redovne i prekovremene sate. Navela je da su i za obračun naknade za godišnji odmor i bolovanje do 42 dana do 31.3.2020. u izračun uzimani samo dodaci obračunati na redovno odrađene sate, dok se od 1.4.2020. te naknade obračunavaju i uzimajući u obzir dodatke obračunate na prekovremeno odrađene sate. Navela je da je iz navedenog razloga obračun izvršila za razdoblje do 31.3.2020. Dodaci koji su obračunati na redovne sate su dodatak za posebne uvjete rada 25% do 31.8.2019. i 28% od 1.9.2019. i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata (4% do 31.8.2019. i 8% od 1.9.2019.). Navela je i da kod izračuna prosječnog iznosa bruto plaće za utvrđivanje osnovice za isplatu naknade za godišnji odmor u izračun su uvršteni samo dodaci obračunati na redovne sate. Navela je da uspoređivanjem Obračunskih isprava za isplatu plaće i Evidencije radnih sati po svakom pojedinačnom mjesecu obračuna koje je tuženik dostavio u spis nije uočila nesukladnosti između broja prekovremenih sati iskazanih u Evidenciji i iskazanih na Obračunskim ispravama. Navela je da za ispravnost unosa podataka u Evidencije odgovornost je na tuženiku, te da nije u mogućnosti izvršiti tu provjeru. Vještakinja je navela da su za utvrđivanje razlika dodataka za prekovremeno odrađene sate potrebni ukupni mjesečni fond radnih sati i broj odrađenih prekovremenih sati, te je na temelju tih podataka izračunat iznos bruto satnice, odnosno umnoškom utvrđene bruto satnice i broja odrađenih prekovremenih sati dobivena je osnovica za obračun dodataka na odrađene prekovremene sate. Navela je da su za utvrđivanje razlike naknade za godišnji odmor potrebni iznos obračunate razlike dodataka na odrađene prekovremene sate i broj sati korištenja godišnjeg odmora, te je na temelju tih podataka izračunala tromjesečni prosjek utvrđene razlike (koliko bi bila povećana bruto plaća), odnosno prosječna satnica utvrđena je kao kvocijent tromjesečnog prosjeka izračunatih razlika i fonda redovnih sati u mjesecu u kojem se isplaćuje naknada za godišnji odmor. Dobiveni iznos je pomnožila s brojem sati korištenja godišnjeg odmora u tekućem mjesecu. Nadalje je navela da su za utvrđivanje razlike naknade za bolovanje do 42 dana potrebni iznos obračunate razlike dodataka na odrađene prekovremene sate i broj sati korištenja bolovanja do 42 dana, te je na temelju tih podataka izračunala tromjesečni prosjek utvrđene razlike (koliko bi bila povećana bruto plaća), prosječna satnica je utvrđena kao kvocijent tromjesečnog prosjeka izračunatih razlika i fonda redovnih sati u mjesecu u kojem se isplaćuje naknada bolovanja, te se dalje u obračun uzima 85% utvrđene vrijednosti. Navela je da je dobiveni iznos pomnožen s brojem sati korištenja bolovanja, te da su u iznos prekovremenih sati uključeni i sati odrađeni po pozivu. U tabeli 1. prikazala je izračun redovnih i prekovremenih sati, dok je u tabeli 2. dala pregled utvrđenih iznosa osnovne plaće, a u tabeli 3. izračun razlike za odrađene prekovremene sate. Nadalje, iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da ne ulazeći u pravna pitanja, niti u tumačenje odredbi kolektivnog ugovora, u skladu s nalogom suda izvršila je matematički izračun prema navodima tužiteljice iz zapisnika od 3.3.2021., odnosno navela je da osnovicu za obračun predstavlja isplaćena bruto plaća s uključenim svim dodacima na sve oblike rada i bruto satnica po kojoj se obračunavaju dodaci na utvrđene prekovremene uvećana je za 50%, te je isto prikazala u tabeli 4. U konačnici iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi
da je dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada utvrđen u iznosu od 5.278,63 kuna bruto, dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u iznosu od 963,08 kuna bruto, razlika naknade za godišnji odmor s uključenim dodacima u iznosu od 914,08 kuna bruto, razlika naknade za bolovanje s uključenim dodacima u iznosu od 17,74 kuna bruto, odnosno ukupno obračunata razlika iznosi 7.173,53 kuna bruto, te je navedeno specificirala po pojedinačnim mjesečnim iznosima. Nadalje, iz nalaza i mišljenja proizlazi da pod pretpostavkom da se kao osnovica uzima isplaćena bruto plaća (sa svim dodacima po svim osnovama rada, kumulativno) i da se bruto satnica za prekovremeni rad poveća za 50%, ukupna razlika iznosila bi 19.385,48 kuna, te je detaljan pregled matematičkog izračuna prezentirala u točki c.6.).
9. U podnesku od 25. svibnja 2022. tuženik je naveo da ne osporava matematički izračun razlike iz nalaza stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije.
10. Tužiteljica je u podnesku do 13. srpnja 2022. navela da je provjerom nalaza i mišljenja utvrdila kako je vještakinja u svojem nalazu i mišljenju propustila pravilno izračunati broj odrađenih prekovremenih sati, budući da je u Tabeli 1. (na stranici 7. nalaza) i Tabeli 3. (na stranici 10. nalaza) pogrešno navedeno kako u mjesecu siječnju 2020. ima odrađenih 8 prekovremenih sati, dok je iz tužbom dostavljenih platnih lista razvidno kako je u mjesecu siječnju 2020. odradila 24 prekovremenih sati. Slijedom navedenog, predložila je da sud pozove vještakinju na pisanu dopunu nalaza i mišljenja uzimajući u obzir gore navedeno.
11. Iz dopune nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje N. J. od 25. srpnja 2022. proizlazi da je zaista omaškom došlo do pogrešnog iskazivanja broja prekovremenih sati, te da je u siječnju 2020. zaista ostvareno 24 prekovremena sata. te je u skladu s tim izradila dopunu. U konačnici iz dopune nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da je dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada utvrđen u iznosu od 5.454,47 kuna bruto, dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u iznosu od 1.013,32 kuna bruto, razlika naknade za godišnji odmor s uključenim dodacima u iznosu od 996,07 kuna bruto, razlika naknade za bolovanje s uključenim dodacima u iznosu od 17,74 kuna bruto, odnosno ukupno obračunata razlika iznosi 7.481,60 kuna bruto, te je navedeno specificirala po pojedinačnim mjesečnim iznosima. Nadalje, iz nalaza i mišljenja proizlazi da pod pretpostavkom da se kao osnovica uzima isplaćena bruto plaća (sa svim dodacima po svim osnovama rada, kumulativno) i da se bruto satnica za prekovremeni rad poveća za 50%, ukupna razlika iznosila bi 20.118,23 kuna, te je detaljan pregled matematičkog izračuna prezentirala u točki c.6.).
12. Tužiteljica je u podnesku od 18. kolovoza 2022. navela da nema primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja vještakinje te je konačno precizirala tužbeni zahtjev i zatražila isplatu razlike plaće u iznosu od 7.481,60 kn, sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose razlike plaće koje teku od petnaestog u mjesecu za prethodni mjesec.
13. Valja napomenuti i da je vještakinja N. J. usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 1. rujna 2022.
14. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje valja reći da je sud u cijelosti prihvatio matematički izračun iz dopunjenog nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje, s obzirom da je ocijenio da je isti izrađen u skladu s pravilima struke, matematički točan, objektivan i argumentiran. Slijedom navedenoga sud je ocijenio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu bruto iznosa od 7.481,60 kn sukladno izračunu stalne sudske vještakinje N. J. osnovanim.
15. Dakle, sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio:
– da je tužiteljica u utuženom razdoblju obavljala poslove radnog mjesta medicinske sestre/tehničara na instrumentiranju u Centralnom operacijskom bloku sa sterilizacijom, te da joj je tuženik u utuženom razdoblju rješenjima utvrđivao koeficijente složenosti poslova, koji je u utuženom razdoblju bio 1,067,
– nadalje je utvrđeno da tužiteljica ostvaruje pravo na dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada i to u utuženom razdoblju do 31. kolovoza 2019. u visini od 25% sukladno odredbi čl. 57. KU 143/13 i čl. 55. KU 29/18, a od 1. rujna 2019. u visini od 28% sukladno čl. 21. Dodatka II. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 92/19), zatim dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u utuženom razdoblju do 31. kolovoza 2019. u visini od 4% sukladno čl. 59.a Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koja je stupila na snagu 1. listopada 2015. te čl. 58. KU 29/18, te u utuženom razdoblju od 1. rujna 2019. u visini od 8% sukladno čl. 24. Dodatka II. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 92/19),
– nadalje, je utvrđeno da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila u smjenama, noću, za vrijeme blagdana i vikenda te da je ostvarila određeni broj prekovremenih sati, odnosno prekovremeni rad.
16. Tu valja reći da nije bilo sporno da tužiteljica ostvaruje pravo na isplatu dodatka na plaću za posebne uvjete rada kao i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata kako to proizlazi iz platnih lista, a koji dodaci su propisani Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja KU 143/13 i Dodatkom I Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja objavljenom u Narodnim novinama broj 96/15, te KU 29/18, odnosno Dodatkom II. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja objavljenom u Narodnim novima 92/19. Nije bilo sporno da su navedeni dodaci isplaćivani tužiteljici u utuženom razdoblju, no sporno je bilo je li tuženik tužiteljici isplaćivao dodatke za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate, odnosno nije bilo sporno da je tuženik tužiteljici te dodatke pravilno obračunavao tužiteljici na redovni mjesečni fond sati, ali ne i za fond sati odrađen u smjenskom radu, radu noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i prekovremeno, a posljedično tome je bilo sporno i je li tuženik tužiteljici pravilno obračunao i isplatio naknadu za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja.
17. Sukladno odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19) poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni posao isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Imajući na umu citiranu odredbu ZOR-a, tuženik kao poslodavac je jedini odgovoran za isplatu plaće tužiteljici kao svom radniku. Člankom 8. st. 1. Zakona o radu propisano je da su se poslodavac i radnik u radnom odnosu dužni pridržavati odredbi Zakona o radu i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu. Čl. 94. Zakona o radu propisuje da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. Prema odredbi čl. 47. KU 143/13 i čl. 45. KU 29/18 plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete za rada, dodaci i uvećanja plaća. Prema odredbi čl. 51. st. 1. KU 143/13 osnovna plaća uvećava se za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, te za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Prema odredbi čl. 57. KU 143/13 i čl. 55. KU 29/18 radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, a u stavku 2. tog članka navedena su radna mjesta za koja se uvećava osnovna plaća radnicima koji rade na tim radnim mjestima, a među tim radnim mjestima je i radno mjesto tužiteljice (zdravstveni radnik u intenzivnoj skrbi i operacijskoj dvorani - instrumentiranje, odnosno prvostupnica sestrinstva na instrumentiranju u centralnom operacijskom bloku sa sterilizacijom). Sukladno odredbi čl. 59.a Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, koja je stupila na snagu 1. listopada 2015. propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruje dodatak na plaću u iznosu od 4%, a i iz odredbe čl. 58. KU 29/18 proizlazi da tužiteljica ima pravo na isti dodatak, a Dodatkom II. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 92/19) je taj dodatak povećan na iznos od 8% od osnovne plaće. Iz čl. 81. Zakona o radu proizlazi da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu li ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, a odredbom čl. 36. st. 2. KU 143/13 i 34. st. 2. KU 29/18 propisano je da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura li je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN 24/17) u čl. 58. st. 1. propisuje da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini od 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.
18. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da se radno mjesto tužiteljice nije mijenjalo tijekom prekovremenog rada, a suprotno tuženik nije tvrdio niti dokazao. Tužiteljica i u vrijeme prekovremenog rada radi u otežanim (posebnim) uvjetima rada, s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, te joj stoga svi dodaci i uvećanja, koji se računaju u odnosu na iznos osnovne plaće, pripadaju za sve efektivno odrađene sate rada jer i u prekovremenom radu tužiteljica radi poslove svog radnog mjesta za koje radno mjesto joj pripadaju i dodaci za otežane uvjete rada te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje N. J. utvrđeno je da su ti dodaci tužiteljici u razdoblju do 31. ožujka 2020. obračunati samo na redovne sate, a u razdoblju od 1. travnja 2020. do lipnja 2020. i na redovne i na prekovremeno odrađene sate. Prema stajalištu suda je nelogično i neživotno da tužiteljici ne bi pripadali navedeni dodaci u cijelom utuženom razdoblju i na sate koji su odrađeni u prekovremenom radu, a slijedom čega sud smatra da je tuženik u obvezi obračunavati te dodatke i na prekovremeni rad tužiteljici i prema stajalištu suda se složenost poslova tužiteljice i njezina kvalificiranost ne mijenja ovisno od toga je li poslove obavljala unutar redovne mjesečne satnice ili izvan toga u prekovremenom radu. Iz odredbi kolektivnih ugovora i zaključenih ugovora o radu pa i rješenja tuženika o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću tužiteljici prema stajalištu suda ne proizlazi da bi se ti dodaci isključivali s prekovremenim radom. Navedeno proizlazi i iz stajališta Vrhovnog suda izraženog na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (8/19) održane 9. prosinca 2019. Iz odredbi čl. 47. st. 1. KU 143/13 i čl. 45 KU 29/18, kojima je definirana plaća tužiteljice koju čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, ne proizlazi da bi plaća koja se odnosi na prekovremeni rad bila obračunavana na bilo koji drugi način izuzev onog koji je propisan tim odredbama. Nadalje valja reći da samim time što je tuženik tužiteljici pogrešno obračunavao plaću za vrijeme prekovremenog rada u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 31. ožujka 2020., pogrešno joj je obračunata i naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora, koja se obračunava sukladno odredbama čl. 36. st. 2. KU 143/13 i čl. 34. st. 2. KU 29/18, te odredbi čl. 81. Zakona o radu, te naknada plaće za vrijeme bolovanja.
19. Mišljenje profesora V. G. sud nije ocijenio odlučnim za ishod ovog spora.
20. Slijedom svega navedenoga sud je imajući u vidu dopunjeni nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje prihvatio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu bruto iznosa od 7.481,60 kn na ime razlike plaće po osnovi dodatka na plaću s osnova posebnih uvjeta rada i iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi te razlike naknade za godišnji odmor i bolovanje, kao osnovan, sa zakonskim zateznim kamata na pojedinačne mjesečne iznose, koje teku od 16. u mjesecu za prethodni mjesec, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanih u navedenim bruto iznosima i stoga je odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke presude. Naime, tužiteljici na svaki pojedini mjesečni iznos pripada zatezna kamata od dospijeća, s obzirom se plaća i naknada plaće isplaćuju najkasnije 15-og u mjesecu za protekli mjesec sukladno čl. 92. st. 3. Zakona o radu i ugovoru o radu sklopljenim između stranaka, prema stajalištu suda tužiteljica ima pravo na isplatu zatezne kamate na dosuđene mjesečne iznose bruto razlike plaće tek od 16-og u mjesecu za prethodni mjesec. Odluka o kamatama donesena je i sukladno odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je čl. 29. st. 2. ZOO-a. Iz dosuđenih iznosa razlike plaće izuzete su i zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće s obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1855/2019-2 od 7. svibnja 2019. na postavljeno revizijsko pitanje odgovorio da tužitelju ne pripada zatezna kamata na dio dosuđene bruto plaće.
21. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 2. i 5. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, s obzirom da tužiteljica nije uspjela u parnici s tužbenim zahtjevom samo u razmjerno neznatnom dijelu (sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata) te je sud odlučio da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti predmeta spora konačno preciziranog tužbenog zahtjeva i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužiteljici zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 750,00 kn, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 50. Tarife, te za sastav podneska kojim se očitovala na odgovor na tužbu od 26.1.2021. 750,00 kn, te za sastav podneska kojim se očitovala na nalaz i mišljenje vještaka od 13.7.2022. 750,00 kn, kao i za sastav podneska kojim se očitovala na dopunjeni nalaz i mišljenje od 18.8.2022. u iznosu od 750,00 kn, sukladno tbr. 8.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 50. Tarife. Nadalje, tužiteljici je za zastupanje na ročištima održanim 3.3.2022. i 1.9.2022. priznat trošak u iznosu od 750,00 kn, za svako, sukladno tbr. 9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 50. Tarife. Tužiteljici nije kao potreban za vođenje parnice priznat trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje u zatraženom iznosu od 750,00 kn, plus PDV, s obzirom da tužiteljica nije navela osnovu po kojoj traži naknadu tog troška, a i u konkretnom slučaju se ne radi o zahtjevu iz tbr. 28. Tarife, a i prema čl. 133. st. 3. Zakona o radu obraćanje poslodavcu prije pokretanja sudskog postupka u ovom slučaju nije potrebno. Tužiteljici nije priznat niti trošak sastava podneska od 6.12.2021. u zatraženom iznosu od 187,50 kn plus PDV kojim tužiteljica samo obavještava sud da je uplatila predujam za vještačenje. Naime, prema stajalištu suda je bilo dovoljno dostaviti dokaz da je predujam za izvođenje dokaza vještačenjem plaćen, a nije bilo potrebno radi toga sastavljati i podnesak. Što se tiče zatraženog troška za ročište na kojem se objavljuje presuda, na isto punomoćnik tužiteljice nije pristupio, a i sud smatra da taj trošak nije potreban za vođenje parnice. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužiteljici je na ime troškova postupka koje joj je dužan nadoknaditi tuženik priznato ukupno 4.500,00 kn, čemu valja dodati i PDV po stopi od 25% u ukupnom iznosu od 1.125,00 kn, sukladno tbr. 42. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 1.250,00 kn, tako da je tužiteljici na ime troškova postupka koje joj je dužan naknaditi tuženik priznato ukupno 6.875,00 kn. Na priznati parnični trošak tužiteljici je dosuđena zatezna kamata koja teče od presuđenja do isplate sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 65/16, 73/17) u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. točka 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tužiteljica je oslobođena obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.
22. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.
U Varaždinu 28. rujna 2022.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se odluka objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa odluke, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje. Žalba se podnosi pisano u 3 primjerka putem ovog suda, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a).
Dostaviti:
1. Tužiteljici po punomoćniku M. J., odvjetniku u Z.
2. Tuženiku bolnici
3. Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Varaždin, Ispostava Varaždin, Graberje 1 – nakon pravomoćnosti
