Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Ex vojarna Sv.Križ, Dračevac

P-2892/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari tužitelja N. G.-Č., iz S., OIB … ,

zastupana po punomoćniku P. T., odvjetniku u S., protiv tuženika O. banka d.d., S., OIB: …, zastupana po

punomoćniku B. A., odvjetniku iz O. društva A. & A. d.o.o u

S., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 14. srpnja 2022. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 27. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o dugoročnom kreditu broj … od 28. studenog 2006. solemniziranog dana 12. prosinca 2006. kod javnog bilježnika I. R. pod brojem OU-701/06, u kojem je iskazana kamatna stopa, a koja je označena u članku 8. označenog Ugovora i koja glasi:

,,Kredit se odobrava uz kamatnu stopu jednomjesečni LIBOR CHF uvećan za 3,50 (tri cijela pedeset) postotnih poena godišnje, promjenjivo".

II. Nalaže se tuženiku da na ime stjecanja bez osnove isplati tužitelju iznos 15.874,62 kn / 2.106,92 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. obračunava po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (3%), koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO- a, a koja teče:

– na iznos od 297,62 kn / 39,50 eura od 30.06.2009. godine pa do isplate, – na iznos od 247,05 kn / 32,79 eura od 31.07.2009. godine pa do isplate, – na iznos od 248,60 kn / 32,99 eura od 31.08.2009. godine pa do isplate, – na iznos od 233,62 kn / 31,01 eura od 30.09.2009. godine pa do isplate, – na iznos od 210,09 kn / 27,88 eura od 31.10.2009. godine pa do isplate, – na iznos od 255,35 kn / 33,89 eura od 30.11.2009. godine pa do isplate, – na iznos od 234,40 kn / 31,11 eura od 31.12.2009. godine pa do isplate, – na iznos od 183,20 kn / 24,31 eura od 31.01.2010. godine pa do isplate, – na iznos od 208,69 kn / 27,70 eura od 28.02.2010. godine pa do isplate, – na iznos od 579,74 kn / 76,94 eura od 31.03.2010. godine pa do isplate, – na iznos od 364,32 kn / 48,35 eura od 30.04.2010. godine pa do isplate,

– na iznos od 376,69 kn / 50,00 eura od 31.05.2010. godine pa do isplate,

– na iznos od 427,24 kn / 56,70 eura od 30.06.2010. godine pa do isplate,

– na iznos od 349,25 kn / 46,35 eura od 31.07.2010. godine pa do isplate,

– na iznos od 417,09 kn / 55,36 eura od 31.08.2010. godine pa do isplate,

– na iznos od 359,37 kn / 47,70 eura od 30.09.2010. godine pa do isplate,

– na iznos od 420,10 kn / 55,76 eura od 31.10.2010. godine pa do isplate,

– na iznos od 297,45 kn / 39,48 eura od 30.11.2010. godine pa do isplate,

– na iznos od 381,33 kn / 50,61 eura od 31.12.2010. godine pa do isplate,

– na iznos od 368,18 kn / 48,87 eura od 31.01.2011. godine pa do isplate,

– na iznos od 326,68 kn / 43,36 eura od 28.02.2011. godine pa do isplate,

– na iznos od 344,67 kn / 45,75 eura od 31.03.2011. godine pa do isplate,

– na iznos od 381,76 kn / 50,67 eura od 30.04.2011. godine pa do isplate,

– na iznos od 301,44 kn / 40,01 eura od 31.05.2011. godine pa do isplate,

– na iznos od 339,04 kn / 45,00 eura od 30.06.2011. godine pa do isplate,

– na iznos od 401,65 kn / 53,31 eura od 31.07.2011. godine pa do isplate,

– na iznos od 334,57 kn / 44,41 eura od 31.08.2011. godine pa do isplate,

– na iznos od 312,79 kn / 41,51 eura od 30.09.2011. godine pa do isplate,

– na iznos od 318,53 kn / 42/28 eura od 31.10.2011. godine pa do isplate,

– na iznos od 297,51 kn / 39,49 eura od 30.11.2011. godine pa do isplate,

– na iznos od 352,87 kn / 46,83 eura od 31.12.2011. godine pa do isplate,

– na iznos od 254,52 kn / 33,78 eura od 31.01.2012. godine pa do isplate,

– na iznos od 275,44 kn / 36,56 eura od 28.02.2012. godine pa do isplate,

– na iznos od 327,83 kn / 43,51 eura od 31.03.2012. godine pa do isplate,

– na iznos od 226,28 kn / 30,03 eura od 30.04.2012. godine pa do isplate,

– na iznos od 270,50 kn / 35,90 eura od 31.05.2012. godine pa do isplate,

– na iznos od 292,20 kn / 38,78 eura od 30.06.2012. godine pa do isplate,

– na iznos od 213,65 kn / 28,36 eura od 31.07.2012. godine pa do isplate,

– na iznos od 244,10 kn / 32,40 eura od 31.08.2012. godine pa do isplate,

– na iznos od 245,03 kn / 32,52 eura od 30.09.2012. godine pa do isplate,

– na iznos od 210,78 kn / 27,98 eura od 31.10.2012. godine pa do isplate,

– na iznos od 214,78 kn / 28,51 eura od 30.11.2012. godine pa do isplate,

– na iznos od 215,27 kn / 28,57 eura od 31.12.2012. godine pa do isplate,

– na iznos od 200,58 kn / 26,62 eura od 31.01.2013. godine pa do isplate,

– na iznos od 177,80 kn / 23,60 eura od 28.02.2013. godine pa do isplate,

– na iznos od 219,48 kn / 29,13 eura od 31.03.2013. godine pa do isplate,

– na iznos od 146,09 kn / 19,39 eura od 30.04.2013. godine pa do isplate,

– na iznos od 170,42 kn / 22,62 eura od 31.05.2013. godine pa do isplate,

– na iznos od 167,55 kn / 22,24 eura od 30.06.2013. godine pa do isplate,

– na iznos od 141,45 kn / 18,77 eura od 31.07.2013. godine pa do isplate,

– na iznos od 170,13 kn / 22,58 eura od 31.08.2013. godine pa do isplate,

– na iznos od 115,90 kn / 15,38 eura od 30.09.2013. godine pa do isplate,

– na iznos od 133,55 kn / 17,73 eura od 31.10.2013. godine pa do isplate,

– na iznos od 141,99 kn / 18,85 eura od 30.11.2013. godine pa do isplate,

– na iznos od 100,90 kn / 13,39 eura od 31.12.2013. godine pa do isplate,

– na iznos od 111,73 kn / 14,83 eura od 31.01.2014. godine pa do isplate, – na iznos od 94,19 kn / 12,50 eura od 28.02.2014. godine pa do isplate,

– na iznos od 95,90 kn / 12,73 eura od 31.03.2014. godine pa do isplate, – na iznos od 84,65 kn / 11,23 eura od 30.04.2014. godine pa do isplate, – na iznos od 91,68 kn / 12,17 eura od 31.05.2014. godine pa do isplate, – na iznos od 58,10 kn / 7,71 eura od 30.06.2014. godine pa do isplate,

– na iznos od 64,20 kn / 8,52 eura od 31.07.2014. godine pa do isplate,

– na iznos od 60,65 kn / 8,05 eura od 31.08.2014. godine pa do isplate,

– na iznos od 43,14 kn / 5,73 eura od 30.09.2014. godine pa do isplate,

– na iznos od 40,64 kn / 5,39 eura od 31.10.2014. godine pa do isplate,

– na iznos od 34,03 kn / 4,52 eura od 30.11.2014. godine pa do isplate,

– na iznos od 22,56 kn / 2,99 eura od 31.12.2013. godine pa do isplate,

– na iznos od 18,49 kn / 2,45 eura od 31.01.2015. godine pa do isplate,

– na iznos od 7,51 kn / 1,00 euro od 28.02.2015. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da naknaditi tužiteljici prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 11.300,00 kuna / 1.499,77 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 7. lipnja 2019. ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate.

2. U tužbi se navodi da je tužiteljica dana 28. studenog 2006. kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu broj … kojim je odobren tužiteljici potrošački kredit u iznosu od 56.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (dalje: Ugovor). Nadalje, da je ugovorena kamatna stopa u jednomjesečnom liboru CHF uvećano za 3,5% godišnje promjenjiva te je tijekom trajanja kredita tužiteljica plaćala tuženiku veći iznos od prvotno ugovorenog uslijed promjene kamatne stope jer je tuženik višekratno mijenjao jednostranom odlukom kamatnu stopu.

3. Nadalje, da je gore označena nejasna odredba o kamati po kojoj je u biti isključivo jedna ugovorna strana-tuženik jednostrano određivao visinu kamatne stope, odnosno obvezu tužitelja, pa je ista ništetna. Naprijed navedena činjenica ništetnosti da je utvrđena i od najvišeg suda u Republici Hrvatskoj-Vrhovnog suda RH u revizijskoj odluci broj Revd-249/14.

4. Nadalje, da Zakon o obveznim odnosima u čl. 240. propisuje da je Ugovor ništetan, odnosno pojedina njegova odreda ništetna u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a čl. 272. istog Zakona propisuje da je činidba odrediva u slučaju da Ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da odredi činidbu. Dakle, ništetna je odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana, u konkretnom slučaju tuženiku ostavljenu da određuje činidbu naknadno. Naime, naknadno određivanje činidbe moguće je samo ukoliko ju određuje treća strana, a u protivnom činidba mora biti određena Ugovorom.

5. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača propisuje da se odredba u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Nadalje, iz citirane sporne ugovorne odredbe vidljivo je da visina kamatne stope nije određena ili odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika tj. jedne od ugovornih strana.

6. Slijedom navedenog, tužitelj je osnovnom nezakonito povećavane kamatne stope preplatio, odnosno tuženik je stekao bez osnove određeni novčani iznos pa tužiteljica odredbom čl. 138., čl. 502. C ZPP-a te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima podnosi predmetnu tužbu.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava ništetnost ugovorne odredbe o kamatama navodeći da niti je ništetno ugovaranje promjenjive kamatne stope niti je ništetna odredba o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke, nadalje, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno, nadalje, da donošenjem presude VTS Pž-7129/13 nije za tužiteljicu ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo već je pružena apstraktna zaštita. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare.

8. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem Ugovora o kreditu te financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku J. d.o.o. pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj … od 28.studenog 2006. u razdoblju od 2006- 2015 te zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne obveze.

10. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 28.11. 2006. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 56.000,00 CHF uz otplatu na rate čiju visinu utvrđuje banka planom otplate.

11. Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

12. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo; je li odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, a istaknut je i prigovor zastare.

13. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13. lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1.- listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački suda Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

14. Za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine odbio revizije tužitelja i 1.-7. tuženika kao neosnovane, a koje su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

15. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena predmetna odredba.

16. Razmatrajući presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojom je spor pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve osporene činjenice u ovom postupku, a kako je dolje obrazloženo.

17. U odnosu na spornu činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo za navesti je da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na konkretni posao primjenjuju Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži da je tužiteljica svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora.

18. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.

19. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

20.Nadalje, u samoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (str. 79) navodi se kako se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno nije pregovaralo, a tuženici (banke) nisu ni tvrdili da su potrošači (korisnici kredita) mogli na nju utjecati. Iz navedenoga slijedi, a ne smatrajući predmetni slučaj drugačijim od drugih (i u konkretnom slučaju je ugovorena primjena općih akata tužitelja) da se ima uzeti da se ni u ovom slučaju nije pojedinačno pregovaralo vezano uz spornu ugovornu odredbu.

21. Prema članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj: 78/1993, 29/1994, 162/1998, 16/2007, 75/2009 - dalje ZJB) propisuje da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Prilozi će se pročitati samo na zahtjev stranaka, što se utvrđuje i u samom javnobilježničkom aktu. Dakle, iz navedenog slijedi da javni bilježnici koji solemniziraju ugovor potpisnicima obrazlažu smisao i posljedice ugovora, a ne smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi. Javni bilježnik će stranke upozoriti samo na nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave stranaka (čl. 58. ZJB), a ne ugovorne odredbe.

22.Naposljetku, činjenica da li se o predmetnoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo nije od značaja budući je ugovorna odredba utvrđena ništetnom što ima dalekosežnije posljedice od činjenice da li se o tom ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

23. Odredbom članka 99. ZZP-a određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U odnosu na drugu spornu činjenicu, odnosno da li je odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva navodi se kako je u presudi (str. 81) navedeno kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva (što tužitelj u tom postupku nije ni osporio), ali ista nije razumljiva iz razloga jer brojni i nepovezani kriteriji koji sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da bi se radilo o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije u tom postupku ni osporeno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koje se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti način utvrđivanja takve kamatne stope. Iz navedenoga slijedi da ta odredba nikome nije razumljiva. Nadalje, da u ugovoru nije ni navedeno da je odluka banke vezana za kriterije iz općih uvjeta poslovanja banke, već samo za odluku banke.

24. Budući je predmetna odredba nerazumljiva nastavlja se ispitivati da li predmetna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Po ocjeni Visokog trgovačkog suda (str. 58.) ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da vjerovnik jednostrano određuju obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može provjeriti pravilnost iste budući nema egzaktnih kriterija za provjeru. Radi se, naime o znatnoj neravnoteži između stranaka i to na štetu potrošača budući su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a s tim da kamata predstavlja cijenu. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što da je protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koje propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje, navodi se kako banke kao trgovci profesionalci nisu korisnicima kredita pružili dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te ih nisu upoznali sa povećanim rizikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kao i da potrošači nisu bili upoznati pod kojim uvjetima će banke jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.

25. Odredba čl. 4. ZOO-a propisuje da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Ovo načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna obveza ugovaratelja prilikom zasnivanja obveznog odnosa. U presudi (str. 62) zaključno se navodi da su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Visoki trgovački sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene dakle protivne zakonu, a prema tome i ništetne, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

26. Budući je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva sud je na visinu potraživanja tužitelja proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku za knjigovodstveno i financijsko vještačenje J. d.o.o. koji je svoj nalaz i mišljenje dostavio u spis dana 2. veljače 2021.

27. U svom nalazu i mišljenju vještakinja je dala obračun za utuženi period od siječnja 2007-2015.

28. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju navela da je tužiteljica zbog promijene kamatnih stopa više uplatila na ime anuiteta 2.736,51 CHF što preračunato u kune prema tečaju na dan uplate iznosi 15.874,62 kune.

29. Tužitelj ni tuženik nisu imali primjedbi na vještvo te je sud isto cijenio vjerodostojnim obzirom je sačinjeno objektivno, stručno, razumljivo i u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse, slijedom čega ga sud u cijelosti prihvaća.

30. Vještak je izradio nalaz i mišljenje na temelju dokumentacije u spisu (otplatni plan, pregled prometa za klijenta) iz koje je utvrdio kako je tuženik mijenjao kamatnu stopu.

31. Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba ništetna ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila budući za ono što je ništetno uzima se da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da odredba čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Kako je tuženik istakao prigovor zastare sud je dužan očitovati se na istaknuti materijalnopravni prigovor. Odredba čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok odredba čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredba čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

33. Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

34. Naime, navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovita kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

35. Utvrđenje ništetnosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena ugovor može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj. Utvrđenje ništetnim ugovora poduzima se, bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud po službenoj dužnosti, radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih učinaka zastarnim rokovima za restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut. Ništetnost je, osim toga, sredstvo pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim propisima. Pravna posljedica ništetnosti u ovom slučaju je jednostrana restitucija u dvostranoobveznom ugovoru vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut zastare. Kako je ugovorna odredba ništetna, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih prestacija jer se smatra da ugovor u tom dijelu nije niti nastao, pa je onda takva posljedica posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog početka ne proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja. Svaka ugovorna strana mora vratiti svojem suugovorniku ono što je od njega primila. Dakle, vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu restitucije kod ništetnosti razlikuje od restitucije kod drugih obveznopravnih instituta koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima. Ograničenje zastarom obezvrijedilo bi institut ništetnosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno djelovanje kao jedno od bitnih obilježja).

36. Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto nedopušteno i da (vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti zbog digniteta druge ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica ništavosti. Prihvaćanjem zastare za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka stvari (novca), izostala bi faktična posljedica tog instituta koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništavih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog je ograničenja.

37. Dakle, kako je predmetna tužba neposredno na sudu 7.lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. godine, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

38. Slijedom iznijetoga, budući su otklonjeni svi prigovori, a tužitelj je podnio tužbu pozivajući se na predmetnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja obvezuje i ovaj sud te budući je i tužitelj u spornom periodu bio stranka potrošačkog ugovora o kreditima te da je tuženik kao trgovac koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 15.874,62 kuna na ime glavnice sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO- a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne novine 78/15), te je odlučeno kao u izreci presude.

39. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva ( do 100.000,00 kn). Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, te zastupanje na ročištu od 1.listopada 2020., u iznosu od 100 bodova, sastav podneska od 29. studenog 2021. 100 bodova, zastupanje na ročištu od 30. studenog 2021. 100 bodova, sastav podnesak od 23. veljače 2022. u iznosu od 100 bodova, te zastupanje na ročištu od 14. srpnja 2022., 100 bodova, odnosno ukupno 600 bodova, pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 10,00 kuna (Tbr. 50) iznosi 6.000,00 kuna / 796,34 eura, uvećano za trošak PDV-a u iznosu od 1.500,00 kuna / 199,08 eura , uvećano za trošak vještačenja od 2.000,00 kuna / 265,45 eura te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu od po 900,00 kuna / 119,45 eura sveukupno iznosi 11.300,00 kuna / 1.499,77 eura.

Split, 27. rujna 2022.

Sutkinja

Maja Anušić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

- u spis