REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1972/2018-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića, člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GD, [adresa] 27, [adresa], uz imenovanog punomoćnika za primanje pismena KD iz [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3583/2016-2 od 25. travnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-2866/2015-21 od 30. lipnja 2016., u sjednici održanoj 27. rujna 2022.,
r i j e š i o j e:
I. Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3583/2016-2 od 25. travnja 2018. i presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P- 2866/2015-21 od 30. lipnja 2016., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.339,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.
2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) jer da se revizija podnosi zbog materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog radi jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni. Predlaže preinačiti podredno ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove u povodu revizije.
3. Odgovor na reviziju nije podnesen.
4. Revizija tuženika je osnovana.
5. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, kao što je ovaj, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u t. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. Pri tome prema odredbi st. 3. tog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa položenog 1979. Tužitelj tvrdi da je iznos u visini od 30.000,00 DEM, sada 15.339,00 EUR, položen kod Komercijalne banke i štedionice Daruvar. Navodi da je on izgubio krajem kolovoza 1990., za vrijeme ratnog stanja, sve dokumente, da bih ih 2008. pronašao i zahtijevao povrat uplaćenog iznosa, i to od tuženika, kao pravnog slijednika Komercijalne banke i štedionice Daruvar, koja da je bila u sastavu "Privredne banke Zagreb".
7. Tuženik je prvenstveno istakao prigovor promašene pasivne legitimacije. Prigovorio je da u svojoj evidenciji nema podataka o spornom računu tužitelja i uplati. Negira da je pravni slijednik Udružne banke Zagreb na čiji račun je uplata izvršena, kao i da nije slijednik Komercijalne banke Štedionice Daruvar.
8. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj 24. rujna 1979. izvršio uplatu putem bankarske uplatnice u iznosu od 30.000,00 DEM, Udruženoj banci Zagreb, Savska cesta 66, na račun broj 7017128-377. Nadalje, taj sud zaključuje da su ranija Komercijalna banka i Štedionica Daruvar bile u sastavu Privredne banke Zagreb i to na temelju potvrde o uplati. Na toj potvrdi je u zaglavlju naznačeno "Komercijalna banke i štedionice Daruvar (pisaćim strojem) te na dnu je nečitak pečat. Ujedno se taj sud poziva na sadržaj čl. 1. Statuta Privredne banke Zagreb. Taj Statut nije priložen u spisu. Budući da tuženik nije dostavio dokumentaciju koja se odnosi na štedni račun tuženika, taj sud uz primjenu odredbe čl. 233. ZPP cijeni takvo postupanje tuženika i prihvaća tužbeni zahtjev.
9. Drugostupanjski sud prihvaća navedena utvrđenja i zaključke kao pravilne i pozivom na odredbu čl. 17. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), prema kojoj odredbi sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje, potvrđuje pravilnost primjene materijalnog prava. Prihvaća pravni pristup prvostupanjskog suda da je tuženik taj na kojem je teret dokaza o promašenoj pasivnoj legitimaciji. Poziva se na odredbe čl. 219. ZPP prema kojoj je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode ili dokaze protivnika, te odredbu čl. 221.a ZPP koja određuje da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Cijeni da je na okolnost istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije tužitelj dostavio sudu dokaz iz kojeg bi proizlazilo da su bivša Komercijalna banka i Štedionica Daruvar bili u sastavu Privredne banke Zagreb, uz obrazloženje da tuženik nije osporio valjanost potvrde za koju nalazi da je ovjerena štambiljem "Privredna banka Zagreb - poslovna jedinica [adresa].
10. Tuženik u reviziji postavlja slijedeće pitanje:
"1. Je li stranka u postupku dužna dokazivati negativnu činjenicu primjenom članka 219. Zakona o parničnom postupku?
2. Je li drugostupanjski sud obvezan očitovati se o svim odlučnim žalbenim navodima tuženika?".
11. Obrazlažući razlog važnosti za postavljena pitanja tuženik ističe da pravilo o teretu dokazivanja se ne odnosi na dokazivanje negativnih činjenice te ističe da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, posebice jer da su odluke utemeljene na činjenicama koje nisu iznesene u postupku (sadržaj Statuta tuženika), a da o tim žalbenim prigovorima drugostupanjski sud nije dao razloge.
12. Na temelju ovlasti iz odredbe čl. 392.a stavak 2. ZPP u povodu revizije revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.
13. Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim, ovaj sud je ocijenio da je prvo pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.
14.1. Prema odredbi čl. 221.a. ZPP sud će, u situaciji kad na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Primjena ovog pravila ide na štetu one strane koja je bila dužna dokazati postajanje određene činjenice.
14.2. U konkretnom slučaju potpuno je pogrešno shvaćanje nižestupanjskih sudova da bi tuženik trebao dokazivati negativnu činjenicu, odnosno da nije slijednik banke na koju je tužitelj 1979. uplatio novčani iznos. Teret postojanja tzv. pozitivne činjenice, odnosno činjenice da je tužitelj uplatio novčana sredstva kao štedni ulog kod prednika tuženika, s kojim sredstvima kasnije nije raspolagao i da mu pripadaju u utuženom iznosu, pa da ih je upravo tuženik u obvezi isplatiti, je na tužitelju, jer tuženik niti ne može dokazivati tvrdnju koja istovremeno predstavlja tzv. negativnu činjenicu, tj. činjenicu koja ne postoji. Odlučne činjenice koje treba dokazati tužitelj su dokazive činjenice i na tužitelju je teret dokazivanja da je tuženik kako slijednik banke na koju je tužitelj uplatio novčani iznos, tako i da mu isti pripada upravo u toj visini.
14.3. U ovoj pravnoj stvari na temelju uplatnice koja glasi na Udružnu banku Zagreb o uplati u Stuttgartu 1979., potvrde naslovljene na "Komercijalna banka i štedionica Daruvar U sastavu Privredne banke Zagreb" nečitljivog datuma i štambilja te na temelju "Statuta Privredne banke Zagreb" koji ne prileži spisu, nižestupanjski sudovi dolaze do zaključka, čija pravilnost se ne može ispitati na temelju građe spisa, da je tužitelj imao devizni račun kod Komercijalne banka i štedionica Daruvar koja da je bila u sastavu Privredne banke Zagreb, na koji račun da je tužitelj uplatio utuženi iznos te da je tuženik slijednik te banke, zbog čega da ga je tuženik dužan isplatiti, a sve to cijeneći da su isprave koje je sud naložio dostaviti tuženiku i koje on nije dostavio zajedničke za stranke.
14.4. Drugostupanjski sud pogrešnog je procesnopravnog pristupa u pogledu tereta dokazivanja odlučnih činjenica. Tuženik ne može dokazivati tvrdnju koja istovremeno predstavlja tzv. negativnu činjenicu, tj. činjenicu koja ne postoji (tako i Rev- 2980/20186. listopada 2020 i sl.).
14.5. Odgovor na drugo pitanje naznačeno u reviziji proizlazi iz odredbe čl. 375. st. 1. ZPP, prema kojoj u obrazloženju odluke drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Unatoč jasnoći te odredbe i brojim odlukama ovog suda u prilog takvog procesnopravnog shvaćanja, potrebno je ipak napomenuti da obrazloženje odluke drugostupanjskog suda nije podudarno tome.
15. Zbog navedenoga ostvarene su bitne postupovne povrede pred nižestupanjskim sudovima na koje se odnosi postupovno pitanje zbog kojih je revizija dopuštena, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 394. stavak 4. ZPP u svezi stavka 1. te odredbe ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
16. Odluka o troškovima postupka povodu revizije donesena je ne temelju ovlasti iz odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.
Zagreb, 27. rujna 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
