REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 507/2020.-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv T. B., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 1., 3. i 4., („Narodne novine“, broj 110/1997., 27/1998., 50/2000., 129/2000., 51/2001., 111/2003., 190/2003. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/2004., 84/2005., 71/2006., 110/2007., 152/2008., 57/2011. i 143/2012. - dalje: KZ/97.) odlučujući o žalbi optuženog T. B. protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 22. srpnja 2020., broj K-21/2018., u sjednici održanoj 27. rujna 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog T. B. i njegovog branitelja, odvjetnika H. B.,

p r e s u d i o  j e:

I. U povodu žalbe optuženog T. B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u pravnoj oznaci djela na način da se izriče da je optuženi T. B. radnjama za koje je tom presudom proglašen krivim, a koje su označene kao produljeno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti u pokušaju iz članka 337. stavaka 1., 3. i 4. u vezi članka 33. stavka 1. i članka 61. KZ/97. počinio produljeno kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabu položaja i ovlasti u pokušaju iz članka 291. stavka 2. u vezi članka 34. stavka 1. i članka 52. KZ/11.

II. Uslijed odluke pod I. preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi T. B. za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. u vezi članka 34. stavka 1. i članka 52. KZ/11., na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca u koju mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme za koje je u ovom predmetu bio lišen slobode od 1. prosinca 2019. do 27. prosinca 2019.

III. Žalba optuženog T. B. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

I Kž 507/2020.-8

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi T. B. da je počinio kazneno djelo iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. KZ/97. u vezi s člankom 33. stavkom 1. i člankom 61. KZ/97. Na temelju tih odredaba optuženik je osuđen na kaznu zatvora jedna godina i dva mjeseca. Na temelju članka 63. KZ/97. u tu mu je kaznu uračunato vrijeme za koje je u tom predmetu bio lišen slobode i to od 1. prosinca 2019. do 27. prosinca 2019. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017. i 126/2019. - dalje: ZKP/08.) optuženik je obvezan na ime troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08. platiti 30.000,00 kuna.

1.1. Istom je presudom optuženi T. B. na temelju članka 354. točka 1. ZKP/08. oslobođen optužbe da bi počinio dva kaznena djela iz članka 312. stavka 1. i 2. KZ/97. U odnosu na taj dio presude, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci okrivljenika i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstva.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi T. B. po branitelju, odvjetniku H. B., iz svih žalbenih osnova. Predložio je „da Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu uvaži žalbu te pobijanu presudu ukine“. Optuženi T. B. podnio je i osobnu žalbu „iz svih zakonskih – ustavnih – EU akata konvencija, svijetskih običaja i prakse“. Predložio je „da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine/poništi pravno ništavnu presudu [te] donese presudu/akt da se obustavlja kazneni postupak“. S obzirom na podudarnost žalbenih navoda sa žalbama je postupljeno kao s jednom žalbom. Optuženik je osobno podnio i više dopune žalbe koje su razmotrene bez obzira na to što su podnesene izvan roka za žalbu.

3. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda. Odgovor je dostavljen optuženiku i njegovom branitelju. Spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (članak 474. stavak 1. ZKP/08.).

4. Na sjednicu su pristupili optuženi T. B. i njegov branitelj, odvjetnik H. B.. Na sjednicu nije pristupio uredno pozvani državni odvjetnik pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (članak 475. stavak 4. ZKP/08.).

5. Žalba optuženika nije osnovana, ali je u povodu žalbe prvostupanjsku presudu trebalo preinačiti.

6. Optužen T. B. tvrdi da je prvostupanjski sud „pobijanu presudu utemeljio na podacima pribavljenim od Porezne uprava u postupku nadzora poslovanja … a koji podaci su pribavljeni protivno odredbi čl. 10. Zakona o kaznenom postupku“. Smatra da podaci „koji se prikupe u upravnom postupku poreznog nadzora su tajni te iste

I Kž 507/2020.-8

nije moguće … zakonito koristiti … bez pristanka optuženika, odn. bez pribavljanja istih na osnovu naloga suda“. Žalitelj nije u pravu.

6.1. Porezna tajna su podaci koje porezni obveznik iznosi u poreznom postupku te svi drugi podaci u vezi s poreznim postupkom kojima porezno tijelo raspolaže (članak 8. stavak 1. Općeg poreznog zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, „Narodne novine“, broj 147/2008. - dalje: OPZ). Poreznu tajnu dužno je čuvati porezno tijelo. Obveza čuvanja porezne tajne nije povrijeđena ako se iznose podaci tijekom poreznog, prekršajnog ili sudskog postupka (članak 8. stavak 5. točka 3. OPZ-a).

6.2. Podaci koji su u ovome postupku korišteni su podaci iz poreznog postupka koji se koriste tijekom kaznenog postupka, dakle u sudskom postupku. Prema tome, nije povrijeđena porezna tajna jer su podaci iz poreznog nadzora korišteni u sudskom postupku. Ti podaci nisu prikupljeni nezakonito, a niti na jedan način koji je u članku 10. ZKP/08. naveden kao način pribavljanja nezakonitih dokaza. S obzirom na to, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. na koju se žalitelj neosnovano poziva.

7. Optuženi T. B. pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje obrazlaže s time da prvostupanjski „nije uzeo u obzir cjelokupnu rekapitulaciju knjigovodstvenog prometa i korespondencije između obrta T. i trgovačkog društva I.. S obzirom na ono što je optuženiku stavljeno na teret i na ono za što je proglašen krivim, „cjelokupna rekapitulacije“ nije niti bila potrebna. Prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice pa je taj žalbeni razlog neosnovan.

7.1. U okviru iste žalbene osnove optuženik prigovara nalazu i mišljenju financijskog vještačenja navodeći da je „paušalan“. No, prvostupanjski je sud detaljno raščlanio taj nalaz, čak i uz nepotrebno navođenje sadržaja nesporne dokumentacije koja je u spisu. Raščlamba prvostupanjskog suda je logična i nema okolnosti koje bi je dovodile u sumnju. Zato žalbeni navod da je nalaz i mišljenje financijskog vještaka paušalan nije osnovan.

7.2. Prigovarajući činjeničnom utvrđenju optuženik navodi da prvostupanjski sud „nije uzeo u obzir da je optuženik stornirano predmetne račune te da nije samostalno zahtijevao povrat plaćenog poreza na dodanu vrijednost … već je predmetni povrat traženo od strane knjigovodstvenog ureda“. Niti ti žalbeni navodi nisu osnovani.

7.2.1. Naime, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da storniranja računa nije bilo i da je dokumentacija sastavljena po nalogu optuženika koje je na nju sâm stavio svoj potpis i pečat. To utvrđenje prvostupanjski sud temelji na suglasnim iskazima svjedoka, dokumentaciji te nalazu i mišljenju financijskog vještačenja koje je pažljivo raščlanio (stranice 26 i 27 pobijane presude). Daljnja raščlamba, osobito u odnosu na okolnost da računi nisu stornirani, logična je i prihvatljiva (stranica 28. pobijane presude). Žalbeni razlozi ne dovode u pitanje pravilno i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

I Kž 507/2020.-8

8. S obzirom na to, žalbeni navod da je optuženik „dragovoljno odustao od naplate i postupanja po predmetnim fakturama“ nije osnovan. Budući da optuženik nije stornirao račune prije nego ih je podnio na naplatu, to nije riječ o dobrovoljnom odustanku u smislu članka 35. KZ/11. Optuženik, naime, nije dobrovoljno prekinuo započeto počinjenje djela niti je poduzeo radnju koja bi spriječila ovdje pokušaj počinjenja kaznenog djela.

9. Optuženik je u osobno podnesenoj žalbi i u opširnim dopunama naveo da su mu povrijeđena ustavna i konvencijska prava. Tvrdi da je optužnica neosnovana, da mu Županijski sud u Rijeci ne odgovara na traženja od prije osam godina, niti mu je dostavio preslike spisa zbog kojih traženja ga je „sudac … pritvorio na 30 dana“. Pritom iznosi događaje od 15. srpnja 1991. i 1996. te stav da u postupku nije riječ o znatnoj imovinskoj koristi. Smatra da je oštećenik i žrtva kaznenog djela. Iznosi i okolnosti vezane uz investiciju zgrade u R.

9.1. Optuženikovi navodi o povredi ustavnih i konvencijskih prava su uopćeni. Zaključak o razlozima zbog kojih je bio određen istražni zatvor nema podlogu u stanju spisa. Optuženik iznosi i događaje koji nemaju pravnu i činjeničnu povezanost s predmetom ovog kaznenog postupka. Optuženikovo subjektivno poimanje o njegovoj ulozi u kaznenom postupku je proizvoljno. Svi ti navodi ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja koje je utvrđeno u pravilno i zakonito provedenom postupku.

10. Pobijana presuda ispitana je i po službenoj dužnosti, a u povodu žalbe optuženika (članak 476. stavak 1. ZKP/08.). Utvrđeno je da je kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim potrebno drukčije pravno označiti jer bi u suprotnom na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

11. Naime, 1. siječnja 2013. stupio je na snagu KZ/11., koji u članku 3. stavak 2., kao i KZ/97. također u članku 3. stavak 2., propisuje obveznu primjenu najblažeg zakona za počinitelja ako se zakon promijeni nakon počinjenja kaznenog djela.

11.2. Najprije treba navesti da u konkretnoj situaciji postoji pravna neprekidnost čije postojanje je sud ocjenjivao u skladu s člankom 3. stavkom 3. KZ/11. Prvostupanjski je sud to pravilno utvrdio (stranice 31 i 32 prvostupanjske presude). No, pogrešno je prvostupanjski sud ocijenio da je u ovoj situaciji blaži KZ/97. od KZ/11.

11.3. Kod ocjene koji je zakon blaži, treba voditi računa o tome da KZ/11. u članku 87. stavku 29. određuje da je vrijednost imovinske koristi znatna ako prelazi 60.000,00 kuna. Prema članku 337. stavku 4. KZ/97. vrijednost imovinske koristi je bila znatna ako prelazi 30.000,00 kuna. Prema tom mjerilu KZ/11. je blaži za optuženika jer zakonsko obilježje „znatna imovinska korist“ postoji kada vrijednost imovinske koristi prelazi 60.000,00 kuna (prije 30.000,00 kuna). Ovo pravno stajalište ovaj je sud više puta izrazio i nema dobar razlog da ga sada promijeni (primjerice I Kž 153/2012. od 13. siječnja 2015., I Kž 60/2013. od 22. siječnja 2015.). Drugim riječima, prijašnja ustaljena i stabilna praksa mutatis mutandis treba biti i ovdje primijenjena.

I Kž 507/2020.-8

11.4. Prvostupanjski sud pogrešno smatra da je ovdje odlučujuće mjerilo za ocjenu koji je zakon blaži predviđena kazna odnosno niže predviđeni posebni maksimum u članku 337. stavku 4. KZ/97. (kazna deset godina zatvora). Točno je da KZ/11. predviđa stroži posebni maksimum (kazna 12 godina zatvora). No, odlučno je blaže obilježje djela, a ne posebni maksimum koji se također prema ustaljenoj i stabilnoj praksi ovoga suda, optuženiku niti ne može izreći. Stoga je prvostupanjsku presudu trebalo preinačiti kako je to navedeno u izreci pod I.

12. Optuženik se žali i zbog odluke o kazni. Prvostupanjski je pravilno utvrdio olakotne okolnosti, (dob optuženika, otac troje punoljetne djece, narušeno zdravstveno stanje). Pogrešno je kao otegotno uzet način obrane optuženika jer „uporno upliće i na granici klevete spominje“ svjedoke i druge osobe. Takav način obrane ovdje ne smije biti uzet obzir kao otegotna okolnost jer se optuženik ima pravo braniti kako to najbolje zna i iznijeti okolnosti za koje smatra da su važne za njegovu obranu. Ako je prvostupanjski sud smatrao da izgovoreno izlazi izvan okvira primjerenog ili čak uljuđenog i civiliziranog, trebao je primijeniti postupovne instrumente koji mu stoje na raspolaganju (članak 396. ZKP/08.). Unatoč tome, nije bilo razloga za izricanje blaže kazne jer se kriminalna količina pokušaja kaznenog djela sastoji od dvije radnje u pokušaju pribavljanja vrlo visoke imovinske koristi na štetu državnog proračuna. Zato je kazna zatvora jedna godina i dva mjeseca primjerena okolnostima djela i ličnosti počinitelja te može ostvariti svrhu kažnjavanja. Ovako izrečena kazna primjerena je i stupnju krivnje te pogibeljnosti i težini kaznenog djela. Ona može izraziti društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela, jačati povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te utjecati na optuženika i sve ostale da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kazneni djela.

13. S obzirom na sve navedeno, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08. i članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 27. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.