Zakon.hr

Poslovni broj: 15 P-1165/2019-34

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

OIB: 77561654785

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Lj. M. OIB ……,iz I. Z. …., zastupane po punomoćniku S. K., odvjetniku u V., protiv tuženika R. b. A. d.d. Z. P. .., OIB ……., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19. kolovoza 2022. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 27. rujna 2022.,

r i j e š i o j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čI. 2. Ugovora o kreditu broj 198-50- 3320109 u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom Banke o kamatnim stopama, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 18.161,37 CHF u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i tužene R. A.d.d., Z., P. ……., OIB ……. te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. predmetnoga Ugovora o kreditu u dijelu kojima se određuje otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju kreditora tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu koji je zaključen između tužitelja i tuženika R. A. d.d.

III. Nalaže se tuženiku R. A. d. d. Z., da tužitelju Lj.M. iz I., s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem jednostranog i ništetnog povećanja promjenjive kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita od strane tužene Banke, izvrši isplatu novčanog iznosa od 5.315,87 kuna/ 705,54 eura (pettisućatristopetnaestkunaiosamdesetsedamlipa/

sedamstopeteuraipedesetčetiricenta) sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od uplate do dana povrata, po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007. g., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, te počev od 1. kolovoza 2015. g. pa na dalje po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kako slijedi:

-na iznos od 27,63 kn/ 3,67 eura počev od 30. studeni 2007. g. do isplate,

-na iznos od 27,49 kn/ 3,65 eura počev od 31. prosinca 2007. g. do isplate,

-na iznos od 27,99 kn/ 3,71 eura počev od 31. siječnja 2008. g. do isplate,

-na iznos od 28,26 kn/ 3,75 eura počev od 29. veljače 2008. g. do isplate,

-na iznos od 28,73 kn/ 3,81 eura počev od 31. ožujka 2008. g. do isplate,

-na iznos od 28,03 kn/ 3,72 eura počev od 30. travnja 2008. g. do isplate,

-na iznos od 53,45 kn/ 7,09 eura počev od 31. svibnja 2008. g. do isplate,

-na iznos od 54,11 kn/ 7,18 eura počev od 30. lipnja 2008. g. do isplate,

-na iznos od 53,13 kn/ 7,05 eura počev od 31. srpnja 2008. g. do isplate,

-na iznos od 53,18 kn/ 7,06 eura počev od 31. kolovoza 2008. g. do isplate,

-na iznos od 53,76 kn/ 7,13 eura počev od 30. rujna 2008. g. do isplate,

-na iznos od 58,13 kn/ 7,71 eura počev od 31. listopada 2008. g. do isplate,

-na iznos od 55,21 kn/ 7,33 eura počev od 30. studenoga 2008. g. do isplate,

-na iznos od 58,93 kn/ 7,82 eura počev od 31. prosinca 2008. g. do isplate,

-na iznos od 59,51 kn/ 7,90 eura počev od 31. siječnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 59,76 kn/ 7,93 eura počev od 28. veljače 2009. g. do isplate,

-na iznos od 83,16 kn/ 11,04 eura počev od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

-na iznos od 83,36 kn/ 11,06 eura počev od 30. travnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 81,82 kn/ 10,86 eura počev od 31. svibnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 80,69 kn/ 10,71 eura počev od 30. lipnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 80,99 kn/ 10,75 eura počev od 31. srpnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 81,58 kn/ 10,83 eura počev od 31. kolovoza 2009. g. do isplate,

-na iznos od 81,53 kn/ 10,82 eura počev od 30. rujna 2009. g. do isplate,

-na iznos od 80,93 kn/ 10,74 eura počev od 31. listopada 2009. g. do isplate,

-na iznos od 82,06 kn/ 10,89 eura počev od 30. studenoga 2009. g. do isplate,

-na iznos od 82,97 kn/ 11,01 eura počev od 31. prosinca 2009. g. do isplate,

-na iznos od 84,26 kn/ 11,18 eura počev od 31. siječnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 83,96 kn/ 11,14 eura počev od 28. veljače 2010. g. do isplate,

-na iznos od 85,71 kn/ 11,38 eura počev od 31. ožujka 2010. g. do isplate,

-na iznos od 85,38 kn/ 11,33 eura počev od 30. travnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 86,03 kn/ 11,42 eura počev od 31. svibnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 91,64 kn/ 12,16 eura počev od 30. lipnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 90,48 kn/ 12,01 eura počev od 31. srpnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 94,00 kn/ 12,48 eura počev od 31. kolovoza 2010. g. do isplate,

-na iznos od 92,78 kn/ 12,31 eura počev od 30. rujna 2010. g. do isplate,

-na iznos od 90,83 kn/ 12,06 eura počev od 31. listopada 2010. g. do isplate,

-na iznos od 94,96 kn/ 12,60 eura počev od 30. studenoga 2010. g. do isplate,

-na iznos od 100,22 kn/ 13,30 eura počev od 31. prosinca 2010. g. do isplate,

-na iznos od 96,49 kn/ 12,81 eura počev od 31. siječnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 97,80 kn/ 12,98 eura počev od 28. veljače 2011. g. do isplate,

-na iznos od 96,14 kn/ 12,76 eura počev od 31. ožujka 2011. g. do isplate,

-na iznos od 96,44 kn/ 12,80 eura počev od 30. travnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 103,48 kn/ 13,73 eura počev od 31. svibnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 104,17 kn/ 13,83 eura počev od 30. lipnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 110,05 kn/ 14,61 eura počev od 31. srpnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 107,03 kn/ 14,20 eura počev od 31. kolovoza 2011. g. do isplate,

-na iznos od 103,72 kn/ 13,77 eura počev od 30. rujna 2011. g. do isplate,

-na iznos od 96,88 kn/ 12,86 eura počev od 31. listopada 2011. g. do isplate,

-na iznos od 96,64 kn/ 12,83 eura počev od 30. studenoga 2011. g. do isplate,

-na iznos od 98,12 kn/ 13,02 eura počev od 31. prosinca 2011. g. do isplate,

-na iznos od 99,42 kn/ 13,20 eura počev od 31. siječnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 99,59 kn/ 13,22 eura počev od 29. veljače 2012. g. do isplate,

-na iznos od 98,70 kn/ 13,10 eura počev od 31. ožujka 2012. g. do isplate,

-na iznos od 99,30 kn/ 13,18 eura počev od 30. travnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 99,78 kn/ 13,24 eura počev od 31. svibnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 99,02 kn/ 13,14 eura počev od 30. lipnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 99,20 kn/ 13,17 eura počev od 31. srpnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 98,68 kn/ 13,10 eura počev od 31. kolovoza 2012. g. do isplate,

-na iznos od 97,56 kn/ 12,95 eura počev od 30. rujna 2012. g. do isplate,

-na iznos od 98,75 kn/ 13,11 eura počev od 31. listopada 2012. g. do isplate,

-na iznos od 99,33 kn/ 13,18 eura počev od 30. studenoga 2012. g. do isplate,

-na iznos od 98,93 kn/ 13,13 eura počev od 31. prosinca 2012. g. do isplate,

-na iznos od 96,67 kn/ 12,83 eura počev od 31. siječnja 2013. g. do isplate,

-na iznos od 98,59 kn/ 13,09 eura počev od 28. veljače 2013. g. do isplate,

-na iznos od 98,75 kn/ 13,11 eura počev od 31. ožujka 2013. g. do isplate, sve u roku od 15 dana.“

IV. „Nalaže se tuženiku R. A. d. d. Z. da tužitelju Lj. M. iz V. s naslova povrata preplaćenoga iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kune tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, izvrši isplatu novčanog iznosa od 12.045,92 kuna/ 1.598,77 eura (dvanaesttisućačetrdesetpetkunaidevedesetdvijelipe/ tisućupetstodevedesetosameuraisedamdesetsedamcenti) sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od uplate do dana povrata, po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007. g., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, te počev od 1. kolovoza 2015. g. pa na dalje po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kako slijedi:

-na iznos od 04,78 kn/ 0,63 eura počev od 31. svibnja 2006. g. do isplate,

-na iznos od 00,34 kn/ 0,04 eura počev od 30. lipnja 2006. g. do isplate,

-na iznos od 00,56 kn/ 0,07 eura počev od 31. kolovoza 2006. g. do isplate,

-na iznos od 01,34 kn/ 0,18 eura počev od 30. rujna 2006. g. do isplate,

-na iznos od 47,02 kn/ 6,24 eura počev od 31. listopada 2008. g. do isplate,

-na iznos od 62,12 kn/ 8,24 eura počev od 31. prosinca 2008. g. do isplate,

-na iznos od 73,00 kn/ 9,69 eura počev od 31. siječnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 77,92 kn/ 10,34 eura počev od 28. veljače 2009. g. do isplate,

-na iznos od 64,37 kn/ 8,54 eura počev od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

-na iznos od 66,96 kn/ 8,89 eura počev od 30. travnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 46,24 kn/ 6,14 eura počev od 31. svibnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 30,98 kn/ 4,11 eura počev od 30. lipnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 35,04 kn/ 4,65 eura počev od 31. srpnja 2009. g. do isplate,

-na iznos od 43,08 kn/ 5,72 eura počev od 31. kolovoza 2009. g. do isplate,

-na iznos od 42,38 kn/ 5,62 eura počev od 30. rujna 2009. g. do isplate,

-na iznos od 34,25 kn/ 4,54 eura počev od 31. listopada 2009. g. do isplate,

-na iznos od 49,51 kn/ 6,57 eura počev od 30. studeni 2009. g. do isplate,

-na iznos od 61,74 kn/ 8,19 eura počev od 31. prosinca 2009. g. do isplate,

-na iznos od 79,13 kn/ 10,50 eura počev od 31. siječnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 75,14 kn/ 9,97 eura počev od 28. veljače 2010. g. do isplate,

-na iznos od 98,75 kn/ 13,11 eura počev od 31. ožujka 2010. g. do isplate,

-na iznos od 94,28 kn/ 12,51 eura počev od 30. travnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 103,00 kn/ 13,67 eura počev od 31. svibnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 178,56 kn/ 23,70 eura počev od 30. lipnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 163,01 kn/ 21,63 eura počev od 31. srpnja 2010. g. do isplate,

-na iznos od 210,53 kn/ 27,94 eura počev od 31. kolovoza 2010. g. do isplate,

-na iznos od 194,11 kn/ 25,76 eura počev od 30. rujna 2010. g. do isplate,

-na iznos od 167,70 kn/ 22,26 eura počev od 31. listopada 2010. g. do isplate,

-na iznos od 223,42 kn/ 29,65 eura počev od 30. studenoga 2010. g. do isplate,

-na iznos od 294,31 kn/ 39,06 eura počev od 31. prosinca 2010. g. do isplate,

-na iznos od 294,11 kn/ 39,03 eura počev od 31. siječnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 261,72 kn/ 34,74 eura počev od 28. veljače 2011. g. do isplate,

-na iznos od 339,33 kn/ 45,04 eura počev od 31. ožujka 2011. g. do isplate,

-na iznos od 243,35 kn/ 32,30 eura počev od 30. travnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 338,38 kn/ 44,91 eura počev od 31. svibnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 347,63 kn/ 46,14 eura počev od 30. lipnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 427,03 kn/ 56,68 eura počev od 31. srpnja 2011. g. do isplate,

-na iznos od 386,24 kn/ 51,26 eura počev od 31. kolovoza 2011. g. do isplate,

-na iznos od 341,60 kn/ 45,34 eura počev od 30. rujna 2011. g. do isplate,

-na iznos od 336,81 kn/ 44,70 eura počev od 31. listopada 2011. g. do isplate,

-na iznos od 333,37 kn/ 44,24 eura počev od 30. studenoga 2011. g. do isplate,

-na iznos od 354,67 kn/ 47,07 eura počev od 31. prosinca 2011. g. do isplate,

-na iznos od 373,23 kn/ 49,54 eura počev od 31. siječnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 375,72 kn/ 49,87 eura počev od 29. veljače 2012. g. do isplate,

-na iznos od 362,88 kn/ 48,16 eura počev od 31. ožujka 2012. g. do isplate,

-na iznos od 371,55 kn/ 49,31 eura počev od 30. travnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 377,48 kn/ 50,10 eura počev od 31. svibnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 367,50 kn/ 48,77 eura počev od 30. lipnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 370,12 kn/ 49,12 eura počev od 31. srpnja 2012. g. do isplate,

-na iznos od 362,64 kn/ 48,13 eura počev od 31. kolovoza 2012. g. do isplate,

-na iznos od 346,47 kn/ 45,98 eura počev od 30. rujna 2012. g. do isplate,

-na iznos od 363,71 kn/ 48,27 eura počev od 31. listopada 2012. g. do isplate,

-na iznos od 371,98 kn/ 49,37 eura počev od 30. studenoga 2012. g. do isplate,

-na iznos od 366,18 kn/ 48,60 eura počev od 31. prosinca 2012. g. do isplate,

-na iznos od 333,66 kn/ 44,28 eura počev od 31. siječnja 2013. g. do isplate,

-na iznos od 361,29 kn/ 47,95 eura počev od 28. veljače 2013. g. do isplate,

-na iznos od 363,70 kn/ 48,27 eura počev od 31. ožujka 2013. g. do isplate, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana.“

V. Nalaže se tuženiku R. A. d. d. Z. da tužitelju Lj. M. iz V. na ime troškova parničnog postupka

isplati

iznos

9.925,00

kn/

1.317,27

eura

(devettisućadevetstodvadesetpetkuna/

tisućutristosedamnaesteuraidvadesetsedamcenti) u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj s zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa do zatraženog

iznosa

12.737,50

kuna

(dvanaesttisućasedamstotridesetsedamkunaipedesetlipa) te se u cijelosti odbija tuženik sa zatraženim parničnim troškom u iznosu od 9.375,00 kn (devettisućatristosedamdesetpetkuna).

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 198-50-3320109 od 8. ožujka 2006. (u daljem tekstu Ugovor o kreditu) uz valutnu klauzulu u CHF, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 18.161,37 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita na rok otplate od 84 mjeseca.

1.1. Nadalje navodi da je Ugovorom o kreditu ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostrano odlukom o kamatnim stopama kreditora bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica ili bližih pojašnjenja o načinu promjene kamatne stope. Nadalje navodi da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nije uručena nikakva daljnja dokumentacija kao npr. Opći uvjeti banke ili Odluke o načinu obračuna – izračuna kamatne stope niti mu je na bilo koji način objašnjen mehanizam promjene kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita.

1.2. Također navodi da je tijekom razdoblja otplate kredita tuženik povećavao ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bez da je omogućio tužitelju da pregovara o visini iste niti su mu objašnjeni bilo kakvi parametri koji su utjecali na povećanje kamatne stope već je od tužene banke dobivao samo jednostranu obavijest da je došlo do povišenja kamatne stope i koliko iznosi nova – veća visina anuiteta. Upravo iz svega navedenog tužitelj smatra da je takva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i način promjene iste neodređena odnosno neodrediva i zbog toga ništetna te da nema pravni učinak na odnose između stranaka.

1.3. Nadalje, tužitelj navodi da je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu Ugovora o kreditu.

1.4. Tijekom trajanja otplate predmetnog kredita navodi da je tečaj CHF znatno rastao u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu znatno povećanje anuiteta nominalno iskazano u HRK. Zbog toga smatra da je takva odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, neodrediva i izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača te je kao takva ništetna i nema pravni učinak na obveznopravni odnos stranaka.

1.5. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj 43 Pž- 7129/13 u kolektivnom postupku koji je savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač vodio protiv osam banaka, koju presudu je Vrhovni sud republike Hrvatske potvrdio presudom Revt-249/14-2 od 9. travnja 2005. kao i Ustavni sud odlukom U-III- 2521/15, a kojima je pravomoćno presuđeno da je između ostalog i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. a koje povrijede traju i dalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, a koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamata koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.6. U odnosu na valutnu klauzulu tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno presuđeno da su tužene banke, a među njima i tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, a koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i to CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nisu kao trgovci u cijelosti informirali potrošače o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno da su postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 139/96 čl. 81., 82 i 90.), a od 7. kolovoza 2007. do prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 i to čl. 96. i 97.) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.7. U pogledu tvrdnji da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena tužitelj se poziva na presudu suda EU C-186/16 prema kojoj je pravomoćno presuđeno da ugovorena odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik – kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, a zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača.

1.8. Tužitelj je predložio sudu da temeljem odredbe čl. 186. b. i čl. 325. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – u daljem tekstu ZPP) rješenjem naloži tuženiku da dostavi tužitelju obavijesti o promjeni kamatnih stopa, pripadajuće otplatne planove o svakoj promjeni kamatnih stopa i pregled svih zaduženja i uplata tužitelja.

1.9. S obzirom na gore navedeno, tužitelj je u tužbi predložio sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu te obvezati tuženika da tužitelju s osnova preplaćenog iznosa kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu iznosa kojeg će naknadno odrediti po provedenom knjigovodstvenom vještačenju na što također potražuje kamatu i uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenome zahtjevu.

2.1. Tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda pozivajući se na odredbe čl. 46. i čl. 48.ZPP-a, dalje navodeći da su čl. 12. Ugovora o kreditu stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Posebno je tuženik prigovarao da uz tužbu nije dostavljena nikakva isprava iz koje bi se moglo utvrditi da je u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj imao prebivalište na području nadležnosti ovog suda.

2.2. Nadalje tuženik ističe da tužba ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupiti iz razloga što je kao tužitelj označena Lj. M. a u historijatu tužbe stoji da je tužitelj S. Č..

2.3. Također tuženik navodi da tužiteljevo pridržavanje prava konačnog uređenja tužbenog zahtjeva nakon što tuženik dostavi određenu dokumentaciju i provede se financijsko-knjigovodstveno vještačenje, s pozivanjem na odredbu članka 186. b st.

3. ZPP-a nije osnovano s obzirom da se pretpostavlja da tužitelj ima podatke o tome je li, kada i na koji način vršio uplate u korist tuženika temeljem ugovora o kreditu, odnosno navodi da je tužitelj prije podnošenja tužbe bio obvezan poduzeti primjerene radnje (npr. pribaviti potrebnu dokumentaciju, analizirati podatke o uplatama, po potrebi angažirati osobu koja raspolaže stručnim znanjima i koja je u mogućnosti za tužitelja izvršiti potrebne izračune.) Tuženik ističe da je u vezi s pravnim odnosom zasnovanim ugovorom o kreditu tužitelju uredno dostavljao sva pismena, obavijesti i sl. Prema mišljenju tuženika, tužba s ovakvim tužbenim zahtjevom ne može se uspješno postaviti samo na temelju ničime potkrijepljenog ni dokazanog navoda da tuženik nije ili ne želi dostaviti određene podatke. Tuženik navodi da tužitelj nije u spis dostavio dokaz da mu je tuženik odbio dostaviti dokumentaciju.

2.4. Nadalje, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 u cijelosti promašeno, a sve to iz razloga jer su iste presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te je takva zaštita pružena na općenitoj razini, a da je na svakom pojedinom potrošaču da u pojedinačnom postupku dokaže da bi pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne. Ističe da Visoki trgovački sud RH nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora već da je stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinačnim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

2.5. Posebno tuženik navodi da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive i da se o svima njima pojedinačno pregovaralo te da stoga nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Smatra da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim općim aktima tuženika i uvjetima kredita te da je takav ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, a da je tuženik sa svoje strane prilikom pregovaranja poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom te je na te okolnosti predlagao saslušati svjedoka I. O. i saslušanjem tužitelja kao i uvid u ugovor o kreditu s zadužnicama, suglasnostima, te uvid u opće uvjete poslovanje tuženika sa stanovništvom koji su bili u primjeni od 2005.-2009.

2.6. Nadalje, tuženik navodi da tužba ima materijalnopravni nedostatak budući da stranke ugovora o kreditu nisu samo tužitelj i tuženik već i D. M. kao sudužnik, radi čega se tužbeni zahtjev mora odbiti. Pored navedenog ističe da tužitelj nije dokazao da je upravo on vršio sva plaćanja po ugovoru o kreditu, te da je tužitelj kao tuženika označio podružnicu tuženika koji nije pravna osoba.

2.7. Unatoč tome što je po stavu tuženika tužba neosnovana, ukoliko sud utvrdi da tužitelj ima prema tuženiku potraživanja, tada ističe prigovor zastare temeljem čl. 214. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 63/08, 134/08 i 78/15 – u daljem tekstu ZOO/05), zaključno navodeći da osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev o kojima ovisi pravovremenost, dopuštenost i urednost tužbe, aktivna i pasivna legitimacija osim činjenica koje je tuženik u odgovoru na tužbu učinio nespornim, stoga predlaže sudu da odbaci tužbu ili da tužitelja s tužbenim zahtjevom odbije te obveže tužitelja da tuženiku nadoknadi troškove postupka.

2.8. Očitujući se na odgovor na tužbu u podnesku od 19. prosinca 2021. (s lista 64- 65 sudskog spisa) tužitelj navodi da je pravno utemeljeno podnio tužbu kod ovog suda prema mjestu prebivališta tužitelja kao potrošača, sve sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, a dodatno tome i prema mjestu sjedišta poslovne jedinice tuženika iz čijeg poslovanja je nastao spor. Tužitelj se poziva na čl. 81. st. 2., čl. 82. toč. 19., čl. 83., čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03.) odnosno čl. 49. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14, 110/15, 14/19), koji je usklađen i sa direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (čl. 3. Direktive i dr.), a protivno motrištu tužene Banke ima uvjeta i za primjenu čl. 19.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, po kojoj odrednici također postoji mjesna nadležnost Suda prema prebivalištu tužitelja kao potrošača, o čemu postoji ustaljena sudska praksa.

3. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, tužitelj u podnesku od 19. prosinca 2021. (s lista 66-68 sudskog spisa) navodi da je isti neosnovan te ukazuje da su i po ovom pitanju sudovi zauzeli pravno stajalište, tako da je pitanje zastare pojedinačnih zahtjeva koji proizlaze iz pravomoćne odluke suda kod tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava riješeno Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev- 2245/17, od 20. ožujka 2018.

3.1. Tužitelj nadalje očitujući se o prigovoru zastare navodi da po usvojenom pravnom motrištu Građanskoga odjela Vrhovnoga suda RH od 30. siječnja 2020. g. br. Su-IV-47/2020-2, zastare praktično nema tj. ista počinje teći (za kondemnatorni restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa) u svakoj pojedinačnoj građansko pravnoj parnici, tek od dana pravomoćnosti deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti.

3.2. Glede navoda tuženika da je tužbu podnijela tužiteljica M. Lj., a da se u tekstu tužbe navodi Č. S. kao osoba koja je zaključila Ugovor o kreditu, tužitelj navodi da se radi o omašci prilikom pisanja tužbe te pravilno treba stajati da je tužiteljica Lj. M. sa tuženikom zaključila Ugovor o kreditu što navedenim podneskom ispravlja.

3.3. Nadalje, tužitelj navodi da je upravo on vršio sva plaćanja čija je preplata utužena u ovom postupku a ne neka treća osoba pa tako niti sudužnik M. D..

3.4. Naposlijetku, tužitelj navodi da je opravdano podnio tužbu temeljem čl. 186b. st. 3. ZPP-a, budući ne raspolaže sa svom potrebnom knjigovodstvenom financijskom dokumentacijom kako bi po visini mogao izračunati i postaviti tužbeni zahtjev, tuženik po njegovom traženju odbija dostaviti tražene podatke, o čemu prilaže kao dokaz zamolbu na koju se tuženik oglušio.

4. Tuženik u podnesku od 10. siječnja 2022. ponavlja navode iz odgovora na tužbu s tim da nadalje navodi da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača.

5. U pismenom podnesku od 9. veljače 2022. tužitelj navodi da je uspio doći do dijela financijsko – knjigovodstvene dokumentacije vezane uz otplatu kredita, na temelju koje dokumentacije je uz pomoć stručne osobe financijsko - knjigovodstvene struke uspio izvršiti izračun preplaćenog iznosa otplate kredita, kako po osnovu jednostranog i ništetnog povećanja promjenjive kamatne stope, tako i s osnova povećanja tečaja CHF u odnosu na kune tijekom trajanja razdoblja otplate kredita. Radi čega postavlja tužbeni zahtjev po visini potražujući s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem promjenjive kamatne stope iznos od 5.315,86 kn i s naslova povrata preplaćenoga iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, iznos od 11.945,91 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana uplate uz naknadu parničnog troška, dok deklaratorni dio tužbenoga zahtjeva ostaje neizmijenjen.

6. U pismenom podnesku od 18. travnja 2022. tužitelj navodi da s obzirom na nalaz i mišljenje sudskog vještaka knjigovodstvene struke potražuje temeljem promjenjive kamatne stope iznos od 5.315,87 kn i s naslova povrata preplaćenoga iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, iznos od 12.045,92 kn.

7. Provedeni su dokazi uvidom u priloženi ugovor o kreditu s lista 9-12 sudskog spisa, uvidom u dokumentaciju s lista 23-58 sudskog spisa, uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka s lista 109-125 sudskog spisa.

8. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

9. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, sud ocjenjuje neosnovanim.

10. Nesporno je između parničnih stranaka da u čl. 12. Ugovora o kreditu stoji da u slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta kreditora.

11. Isto tako je nesporno da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog Ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja Ugovora o kreditu, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.1. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljem tekstu Direktiva).

11.2. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

11.3. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

11.4. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

11.5. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on iz mjesta svog prebivališta koje se prema podacima iz službene evidencije JRO MUP-a RH nalazi u I. što je u Vukovarsko-srijemskoj županiji, radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Z. bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika čije je sjedište u Z..

11.6. Nadalje, uzimajući u obzir predmet postupka i prema odredbi čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, te mjesna nadležnost ovog suda proizlazi iz naprijed citirane zakonske odredbe budući je iz zaključenog Ugovora o kreditu (list 9-12 spisa) vidljivo da je isti zaključen u podružnici tuženika u V., tako da je ovaj sud mjesno nadležan temeljem odredbe čl. 59. ZPP-a. Navodi tuženika da je tužitelj kao tuženika označio njegovu podružnicu u V. nisu osnovani budući da je tužitelj kao tuženika označio R. A. d.d. Z., P. ., OIB …………., te je jedino u tužbi uz navedeno dodao "P. V." a u izreci predložene presude s lista 4 sudskog spisa nije naveo podružnicu tuženika u V. niti je to učinio u podnesku s lista 91-94 sudskog spisa gdje je postavio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva.

12. Radi izloženog riješeno je kao u točki I. izreke rješenja.

13. Temeljem odredbe čl. 186. b. st. 2. ZPP-a tužitelj je mogao podnijeti tzv. stupnjevitu tužbu budući da iz dopisa s lista 76 sudskog spisa, te preslike povratnice s lista 77 sudskog spisa proizilazi da se tužitelj obratio tuženiku s tim da je tuženik odgovorio da ne može udovoljiti traženju ukazujući da je kredit otplaćen.

14. Neosnovano tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužbu treba odbiti iz razloga što je pored parničnih stranaka, stranka ugovora o kreditu i D. M. kao sudužnik. Nesporno je da je D. M.uz korisnika kredita sudužnik kako to stoji u uvodnom dijelu ugovora o kreditu, međutim isti ne mora biti stranka ovog parničnog postupka jer D. M. kao sudužnik nema svojstvo jedinstvenog i nužnog suparničarstva s tužiteljem, odnosno korisnika kredita u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a, a u svezi s odredbama čl. 43. – 64. ZOO-a.

15. Odlučujući o tužbenom zahtjevu koji je postavljen u tužbi, proizilazi između stranka nesporno da je podignuti iznos sredstava temeljem zaključenog Ugovora o kreditu u cijelosti vraćen i to u ožujku 2013.

16. Nesporno je da se tijekom trajanja otplate kredita kamatna stopa u više navrata mijenjala, i to na način da je u Ugovoru o kreditu navedena kamatna stopa od 1,50 %, da je od 30. studenog 2007. kamatna stopa iznosila 2,50 %, od 31. svibnja 2008. je iznosila 3,50 %, od 31. ožujka 2009. je iznosila 4,50 %, od 31. listopada 2011. je iznosila 3,95 %, tako da je najviša primijenjena kamatna stopa tijekom razdoblja otplate iznosila 4,50 %.

17. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

18. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., i to točkom 1., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnu poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

20. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga Ugovora o kreditu, i to konkretno čl. 2. kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamata i dio članka 7. kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je uručen korisniku kredita.

21. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti Ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit određen kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno da isti kredit služi za kupnju novog automobila.

22. Prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/03 u daljem tekstu ZZP/03), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

23. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu.

24. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 u daljem tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 20. lipnja 2007.

25. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

27. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

28. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

29. Analizirajući spornu odredbu članka 2. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača.

29.1. Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredit. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima.

29.2. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

29.3. Ovakvo formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik je mogao u svakom trenutku skladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku.

29.4. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog Ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 2. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

29.5. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 2. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

29.6. Identično materijalno pravo potrebno je primijeniti i u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu iz čl. 7.

30. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

31. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 141/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

32. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to u čl. 2. gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u čl. 7. gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja.

33. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15 u daljem tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c ZPP-a, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

33.1. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

33.2. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, te je upravo iz tog razloga i odbijen dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku saslušava tužitelj kao stranka i svjedok I. O., zaposlen kod tuženika, s obzirom da temeljem odredbe čl. 502. c ZPP-a u ovom slučaju sud je vezan za utvrđenja u parnici na koja se tužitelj poziva a to je gore navedeni parnični postupak koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 gdje je donesena presuda 4. srpnja 2013.

33.3. Ova presuda Vrhovnog suda RH bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom RH i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502. c ZPP-a o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

34. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljem u tekstu ZOO), a u svezi s čl. 1111. ZOO-a, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

35. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku M. I..

36. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka vidljivo je da je temeljem zaključenog Ugovora o kreditu tužitelju izvršena isplata ugovorenog iznosa od 18.161,37 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika za CHF, koji tečaj je na dan korištenja kredita 13. ožujka 2006. iznosio 4,671301 te da je kredit odobren za kupnju automobila Hyundai.

36.1. Nadalje utvrđeno je da se tijekom otplate kredita tečaj CHF mijenjao u odnosu na tečaj koji je bio u vrijeme sklapanja i isplate kredita radi čega je tužitelj više platio 12.045,92 kn kada se uzme u obzir tečaj za CHF koji je bio važeći u vrijeme isplate kredita u odnosu na tečaj za CHF u vrijeme dospijeća odnosno vraćanje anuiteta kredita. Nadalje je vidljivo da kada bi se iznos "više plaćenog" umanjio za iznos "manje plaćenog" zbog tog što je tečaj CHF u odnosu na kune nekada bio i manji od tečaja na dan realizacije kredita iznosio 11.212,02 kn. Nadalje iz nalaza proizilazi da je tužitelj zbog povećanja kamatne stope više platio 5.315,87 kn.

36.2. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, dok je tuženik naveo da se u cijelosti protivi nalazu i mišljenju vještaka, a iz istog prigovora vidljivo je da tuženik prije svega prigovara zadatku koji je dan vještaku, odnosno jer je nalaz i mišljenje izrađen uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan korištenja kredita, iako su po tuženiku stranke iz Ugovora o kreditu dogovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Nadalje tuženik smatra da treba uzeti u obzir i tzv. negativne razlike.

36.3. Unatoč gore navedenim primjedbama tuženika na nalaz i mišljenje, stranke su se suglasile da se sudski vještak ne poziva na ročište radi usmenog izlaganja nalaza i mišljenja iz razloga što su primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje pravne prirode.

36.4. Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan.

37. S obzirom na to da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na način primjene redovne kamate odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se Ugovor o kreditu održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

37.1. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1. ZOO- a, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

37.2. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovna kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

37.3. S obzirom na to da su stranke Ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a koja je u trenutku zaključenja Ugovora iznosila 1,50%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 1,50% sve dotle dok se na zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa.

37.4. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti.

38. Stav je suda da u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12), a koji se primjenjuje od 19. listopada 2012., nije došlo do nikakvoga mehanizma promjene kamatne stope po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tužena bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do 19. listopada 2012. obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 1,50%. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava Ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni Ugovor.

38.1. Nadalje, niti zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te Zakona o potrošačkom kreditiranju, proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju bilo propisivanjem visine kamatne stope za određena razdoblja, propisivanjem najviše stope redovne kamate za određena razdoblja ili nekom drugom normom.

39. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o načinu promjene kamatnih stopa, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznatu i ugovorenu kamatnu stopu od 1,50% (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019.) i to počev od zaključenja Ugovora o kreditu.

40. Nesporno je da je 19. listopada 2012. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim Zakonom je zakonodavac intervenirao u obvezne odnose zasnovane na već postojećim ugovorima o potrošačkim kreditiranjima, pa je tako čl. 5. istog Zakona dodan čl. 11. a, koji glasi: "1. Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanje istih parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojem se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope." Po istoj zakonskoj odredbi parametri koji utječu na korekciju promjenjive kamatne stope mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik RH i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane.

40.1. Dakle, zakonom je naloženo banci da kod sklapanja ugovora definira parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope tako što će izabrati jedan od ponuđenih parametara promjenjivosti. Radi se o prisilnom propisu, pa su tuženik kao banka i tužitelj kao korisnik kredita nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. mogli u konkretnom slučaju nadomjestiti ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope i to samo u skladu sa naprijed citiranim čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012., kojim se nadomješta ništetna odredba, i koji se primjenjuje na već postojeći ugovorni odnos samo za ubuduće dok traje isti ugovorni odnos.

41. Tijekom ovoga postupka tuženik uopće nije dostavio nikakve akte iz kojih bi bio vidljiv način formiranja kamatnih stopa sukladno čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

41.1. Pri tome je bitno napomenuti da tuženik nije dostavio u sudski spis svaku pojedinačnu Odluku o promjeni kamatne stope, a iz koje bi se moglo utvrditi na koji način je obavještavao tužitelja o takvom usklađivanju kamatne stope, odnosno uopće nije dokazao koji je to fiksni dio kamatne stope, a koji je varijabilni dio kamatne stope u ukupno primijenjenoj kamatnoj stopi od npr. 4,50%, a koju je primjenjivao počev od 31. ožujka 2009. na zaključeni Ugovor o kreditu.

41.2. Dakle, definiranje jednog od parametara kao kriterija za donošenje odluke o načinu promjene kamatne stope nije samo po sebi dovelo do dopune Ugovora o kreditu i stoga tuženik nije mogao na taj način steći pravo potraživati kamatu po stopi višoj od 1,50% u razdoblju nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2012, te se stoga i nakon stupanja na snagu istog Zakona ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019.).

41.3. Upravo iz tog razloga neosnovan je prigovor tuženika da se na ovaj način uzima kao da je tijekom cijelog trajanja otplate po zaključenom Ugovoru o kreditu među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa, već upravo suprotno tome, s obzirom da je utvrđeno da je način izmjene tako ugovorene promjenjive kamatne stope bio ništetan, ovo je jedini odredivi postotak kamatne stope koje je bilo moguće primijeniti.

42. Identično pravo treba primijeniti i u odnosu na valutnu klauzulu, odnosno primijeniti tečaj CHF važeći na dan isplate kredita.

43. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje s osniva ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2019., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 13. lipnja 2014., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a.

44. Ocjenjujući prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat plaćenih iznosa zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu proizilazi da je prigovor tuženika također neosnovan prema gore navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., tako da je zastara počela teći od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2019. nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a.

45. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog povećanja kamatnih stopa izvršio "pretplatu" u iznosu od 5.315,87 kn, a zbog primjene valutne klauzule platio viši iznos od 12.045,92 kn te proizilazi da je u periodu od studenoga 2007. do ožujka 2013. više platio 17.361,79 kn, stoga se tužitelju za period od studenoga 2007. do ožujka 2013., koji je obuhvaćen tužbom od 13. lipnja 2019., mogao dosuditi zatraženi iznos od 5.315,87 kn s osnova povećanja kamatne stope, te iznos od 12.045,92 kn s osnova povećanja tečaja CHF u odnosu na kune, s tim da su navedeni iznosi temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/2022) u izreci presude iskazani i u eurima po fiksnim tečaju konverzije 7,53450.

45.1. Budući da tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja niti izjavio protutužbu valjalo je tužitelju dosuditi zatraženi iznos od 12.045,92 kn (bez umanjenja za manje plaćeno) s osnova više plaćenog zbog promjene tečaja CHF, te iznos od 5.315,87 kn s osnova povećanja kamatne stope (kamatna stopa nikada nije bila manja od 1,50% kako stoji u ugovoru o kreditu).

46. Radi gore navedenog odlučeno je kao u točki III. i IV. izreke ove presude te je tuženik sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezan tužitelju vratiti tužbom zatraženi novčani iznos od 17.361,79 kn s naslova preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od datuma kada su mu ti iznosi uskraćeni s tim da je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

47. Tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen je sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO-a, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

48. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

49. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 5. uz primjenu čl. 155. ZPP-a imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 u daljem tekstu Tarifa). Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 10. veljače 2022. i 19. kolovoza 2022. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, za što se temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova za svako ročište. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sastava obrazloženog podneska od 19. prosinca 2021., u kojem se očitovao na odgovor na tužbu i od 18. travnja 2022., u kojem je na traženje suda odredio tužbeni zahtjev, za što se temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova za svaki podnesak, dok se nije mogao priznati trošak sastava podneska od 11. veljače 2020. uz koji podnesak je tužitelj na traženje suda dostavio predmetni ugovor o kreditu što je bio dužan priložiti uz tužbu. Nadalje tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 9. veljače 2022. budući da je tužitelj podnio tužbu temeljem čl. 186. b ZPP-a te je bio dužan na traženje suda odrediti tužbeni zahtjev a ne samoinicijativno određivati tužbeni zahtjev. Nadalje tužitelju je priznat trošak pristupa njegova punomoćnika za objavu i uručenje presude za što se temeljem Tbr. 9. toč. 3. Tarife mogao priznati iznos od 50 bodova, tako da je tužitelju na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat iznos od 6.875,00 kn u čemu je sadržan i PDV.

49.1. Nadalje, tužitelju je priznat trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 525,00 kn i trošak sudske pristojbe na presudu također u iznosu od 525,00 kn, što ukupno iznosi s osnova parničnog troška tužitelja 9.925,00 kn.

49.2. S obzirom na vrijednost predmeta spora koja je u tužbi označena u iznosu od 17.500,00 kn i vrijednost predmeta spora koja proizilazi iz podneska od 18. travnja 2022. u iznosu od 17.361,79 kn proizilazi da tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva a zbog čega nisu nastali posebni troškovi, stoga tužitelj temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a ostvaruje pravo na naknadu svih potrebnih troškova iz kog razloga je neosnovan zahtjev tuženika da mu se nadoknade troškovi za povučeni dio tužbenog zahtjeva.

U Županji, 27. rujna 2022.

Sudac

Anica Pastović v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. S. K., odvjetnik u V.,

2. M. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte