Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-342/2022-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te Željka Horvatovića i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog Z. M. i osuđene B. M. zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi osuđenog Z. M. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu, broj Kv-I-85/2021 (K-28/2016.) od 26. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 27. rujna 2022.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba osuđenog Z. M. kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranim prvostupanjskim rješenjem, Županijski sud u Zagrebu, na temelju članka 507. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22. - dalje u tekstu: ZKP/08.) odbio je zahtjev osuđenog Z. M. za obnovu kaznenog postupka, kao neosnovan.

2. Protiv tog rješenja žalbe je podnio osuđeni Z. M. osobno ,,iz svih zakonom utvrđenih žalbenih razloga'' s prijedlogom "da uvaženi Naslov pobijano rješenje ukine, te donese rješenje kojim se uvažava zahtjev za obnovu postupka'' te po braniteljici, odvjetnici S. H. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da ,,Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prihvati argumentaciju ove žalbe te istu uvaži i da pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na novi postupak ili podredno da istu preinači u korist osuđenika.'' Žalbe se sadržajno nadopunjuju pa će biti razmatrane kao jedinstvena žalba.

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi sa člankom 474. stavkom 1.

ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalba nije osnovana.

5. Obnovu kaznenog postupka na temelju odredbe članka 501. stavka 1. točke 3. ZKP/08. mogu tražiti stranke i branitelj, ako iznesu nove činjenice ili podnesu nove dokaze, koji su prikladni da sami za sebe ili u vezi s prijašnjim dokazima prouzroče oslobođenje osobe koja je bila osuđena ili njenu osudu po blažem zakonu.

6. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ocjenjuje kako je prvostupanjski sud pravilno i iscrpno analizirao sve predložene nove dokaze po osuđeniku utvrdivši kako isti nisu prikladni u smislu članka 501. stavka 1. točke 3. ZKP/08. da bi sami za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima rezultirali oslobođenjem osuđenika ili njegovom osudom po blažem kaznenom zakonu.

7. U odnosu na novi predloženi dokaz ,"Obavijest o stanju naših obveza na dan 31. prosinca 1993.'' koji predstavlja dokument kojim trgovačko društvo Z. š. d.d. priznaje dugovanje prema B. M., a potpisnik dokumenta je tadašnji direktor Zagrebačke štedionice d.d., I. G., pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako se doista radi o novom dokazu, ali koji je u suštini jednakog sadržaja kao i ostali dokazi koje je osuđenik predlagao tijekom prvostupanjskog postupka kako bi dokazao da Z. š. d.d. ima iskazane obveze prema B. M. na osnovi kredita ili nekog depozita, što je bila i okosnica za utvrđivanje postojanje kaznene odgovornosti Z. M. i B. M..

7.1. Međutim, iz spisu priležeće dokumentacije, a kako je tijekom postupka i utvrđeno u financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, doista ne proizlazi da je B. M. ikada izvršila bilo kakve isplate prema tom trgovačkom društvu. Naime, roditelji B. M., M. i B. R. su iznos od 368.526,00 DEM na ime stare devizne štednje uplatili Fondu time kupivši dionice dioničkog društva „V.“ d.d., i to na način da su starom deviznom štednjom najprije kupili obveznice u stranoj valuti, a na temelju tako kupljenih obveznica dionice. Stoga B. M. niti nije mogla kreditirati Zagrebačku štedionicu d.d. pa je pravilno pravomoćno utvrđenje suda kako je osuđeni Z. M. naložio, u poslovnim knjigama, evidentiranje, očito, nepostojeće obveze trgovačkog društva o čijim se imovinskim interesima bio dužan brinuti, i to evidentiranje nepostojeće obveze upravo prema svojoj supruzi, B. M..

7.2. Osim toga, iako ne od presudne važnosti, prvostupanjski sud pravilno primjećuje i činjenicu kako je nejasno da se gore spomenuti dokument, potpisan po pokojnom I. G., pojavljuje dvije godine nakon pravomoćne presude i to od strane nepoznate osobe M. D. koji ga podnosi javnom bilježniku, iako se radi o poslovnoj dokumentaciji Zagrebačke banke d.d., koja je prema svjedočkim iskazima stradala u poplavi.

7.3. Slijedom navedenog, bez utjecaja su žalbeni navodi osuđenika kako iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za rukopise i dokumente proizlazi kako je I. G. spomenuti dokument potpisao prije svoje smrti 2005., u periodu dok je bio direktor Zagrebačke štedionice d.d. pa se ne radi ni o kakvom fabriciranju dokumentacije. Naime, tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka nedvojbeno je utvrđeno kako nikakvo potraživanje B. M. prema Z. š. d.d. (kasnije ''M.'' d.o.o.) ne postoji nego su Ugovor o kreditu od 12. listopada 1992., Sporazum od 9. listopada 1992. i Nalog za plaćanje od 12. listopada 1992. nastali naknadno, upravo u cilju opravdanja postojanja nepostojeće obveze Z. š. d.d., a u cilju izvlačenja novca za privatnu korist osuđenog Z. M. i njegove supruge suosuđene, B. M.. Tome u prilog govori i činjenica kako je knjiženje navodne obveze prema B. M. izvršeno tek u prosincu 2006., dakle 14 godina nakon navodnog poslovnog događaja (12. listopada 1992.), što je protivno propisima o računovodstvu.

8. Nadalje, u odnosu na sljedeće nove predložene dokaze ,,Nalog za prijenos deviza od 12. listopada 1992.'' koji glasi na iznos od 171.760 DEM, Nalog za prijenos deviza od 12. listopada 1992. koji glasi na iznos od 196.746 DEM, Izvještaj o odobrenju deviza od 12.10.1992., koji glasi na iznos od 196.746 DEM, nalog za odobrenje deviza od 12.10.1992., koji glasi na iznos od 171.780 DEM te izvještaj o odobrenju deviza od 19.10.1992., koji glasi na iznos od 462.387 DEM, za koju dokumentaciju se tijekom prvostupanjskog postupka tvrdilo da je uništena u poplavi prije otvaranja stečajnog postupka, dok se obrana osuđenika zasnivala na tome da su tri ključna dokumenta navedena u točki 7.1. ovoga rješenja ostala sačuvana u toj poplavi, ispravno je prvostupanjski sud izveo zaključak kako su i ovi novopredloženi dokazi u zahtjevu za obnovu osuđenika sačinjeni retroaktivno u cilju umanjenja ili oslobođenja osuđenika od kaznenopravne odgovornosti.

8.1. Stoga, kao takvi nisu vjerodostojni i prikladni u smislu članka 501. stavka 1. točke 3. ZKP/08. da bi se na temelju njih dopustila obnova kaznenog postupka. Osim toga, suprotno žalbenim navodima, pravilno se prvostupanjski sud pita kako se ta poslovna dokumentacija, koja pripada društvu Z. š. d.d., našla u posjedu trećih osoba koje su je podnijele na ovjeru javnom bilježniku, iako isti u prošlosti nisu bili ni u kakvim poslovnim odnosima s tim društvom.

8.2. Pri tome, nisu od utjecaja žalbeni prigovori osuđenika kako je prvostupanjski sud, ukoliko je imao dileme u pogledu vjerodostojnosti ovjere, mogao od žalitelja zatražiti predočenje izvornika. Naime, sukladno članku 2. Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prijepisa (Narodne novine broj 06/74, 47/90, 72/94 i 80/22.) ovjeravanje prijepisa je potvrđivanje istovjetnosti prijepisa sa njegovom izvornom ispravom. Međutim ovjeravanjem od strane javnog bilježnika ne potvrđuje se istinitost sadržaja same te isprave.

9. Nadalje, nisu osnovani niti žalbeni prigovori osuđenika da je prvostupanjski sud ignorirao financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr.sc. I. M. jer je očito da je svrha novopredloženih dokaza zapravo dovođenje u pitanje zaključaka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda iz pravomoćne presude čime se preocjenjuju već izvedeni dokazi na način da se nudi nova, fabricirana dokumentacija upitnog podrijetla koja ne može dovesti do promjene utvrđenog činjeničnog stanja u korist osuđenika. Fabriciranje dokumentacije utvrđeno je kroz prvostupanjski postupak koji je rezultirao osuđujućom presudom, a koja presuda je glede utvrđenja kaznene odgovornosti potvrđena i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

9.1. Naime, jednako kako su u prvostupanjskom postupku isfabricirani ključni dokumenti koji su predstavljali obranu osuđenika, isto se pokušava i putem instituta prave obnove kaznenog postupka.

10. Stoga je i prema ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, osnovano prvostupanjski sud zaključio kako predloženi materijalni dokazi imajući u vidu preostale materijalne i personalne dokaze na kojima se temelji pravomoćna presuda, ne bi sami za sebe niti u svezi s prijašnjim dokazima bili prikladni da prouzroče oslobođenje osuđenika ili njegovu osudu po blažem kaznenom zakonu u smislu članka 501. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

11. Kako, dakle, žalbom osuđenika nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost pobijanog rješenja, a niti njegovim ispitivanjem sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 27. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović,v.r