Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-1110/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja V. Ć., OIB: …, iz S., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz S., protiv tuženice S. M., OIB: …, iz S., zastupane po punomoćnicima T. V. i L. F., odvjetnicima iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 4840/2019-14 od 4. ožujka 2022., 27. rujna 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženice djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4840/2019-14 od 4. ožujka 2022.:
- potvrđuje pod toč. I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici da isplati tužitelju iznos od 1.000,00 EUR sa zateznom kamatom od 19. siječnja 2012. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te se potvrđuje točka II izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka,
- preinačuje u dijelu toč. I. izreke u kojemu tužitelju dosuđena kunska protuvrijednost iznosa od 1.000,00 EUR na način da se odbija zahtjev tužitelja za isplatu kunske protuvrijednosti dosuđenog iznosa od 1.000,00 EUR kao neosnovan.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:
"I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
I. „Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos 1.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan uplate uvećano sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 19. siječnja 2012. do isplate.
II. Dužna je tužena u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.209,38 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja teče od presuđenja pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od presuđenja do isplate."
2. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv presude podnijela je tuženica 26. travnja 2022. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.- ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem je predložio da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Predmet ovog postupka je povrat zajma u iznosu od 1.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom. Prema navodima tužbe tužitelj je 19.01.2012. pozajmio tuženici 1.000,00 EUR-a radi putovanja u inozemstvo, a ona se obvezala da će mu vratiti zajam kad proda auto. U svom iskazu na ročištu 21. lipnja 2017. godine, nakon što mu je predočen kupoprodajni ugovor kojim je tuženica prodala svoje vozilo 11. kolovoza 2011. godine, tužitelj je promijenio podatak o vremenu davanja zajma navodeći da je to bilo u srpnju ili kolovozu 2011. Tuženica je osporavala tužbu navodeći da nema nikakav dug prema tužitelju. Između stranaka nije bilo sporno da su poslovno surađivale na način da je tuženica pronalazila tužitelju najmoprimce i od njih naplaćivala proviziju, da je tuženica imala u vlasništvu vozilo marke „Grande Punto“ koje je prodala 11. kolovoza 2011. te otputovala u SAD, te da je tužitelj 16. srpnja 2015. pismenim putem preko svog punomoćnika pozvao tuženicu na povrat zajma. U postupku je saslušana kao svjedokinja tužiteljeva supruga M. Ć. koja je detaljno iskazivala o poslovnom odnosu tužitelja s tuženicom te da je ona osobno telefonski kontaktirala tuženicu radi vraćanja novca. Saslušan je i svjedok I. V. kojemu su bile poznate okolnosti vezane uz putovanje tuženice u SAD i uz namjeru da proda svoj auto, dok mu ništa nije bilo poznato o spornom zajmu.
5.1. Ocjenom provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke zaključile ugovor o zajmu u usmenom obliku jer su se suglasile o bitnim sastojcima ugovora i to o iznosu koji se pozajmljuje i o roku vraćanja, s time da tuženica po proteku suglasno utvrđenog roka nije vratila pozajmljeni iznos novca. Iskaz I. V. prvostupanjski sud je upotrijebio kao potvrdu vremenske odrednice spornog događaja jer je taj svjedok iskazao da se sporedni događaj (prodaja tuženičinog automobila zbog odlaska u inozemstvo) odvio prije barem 5 godina, što odgovara navodima tužitelja i svjedokinje M. Ć.. Iskazima tužitelja i svjedokinje M. Ć. prvostupanjski sud je poklonio vjeru jer su bili uvjerljivi, detaljizirani, životni i logični te djelomično potvrđeni od strane svjedoka I. V.. Po ocjeni prvostupanjskog suda tužitelj nije od tuženice tražio da se ugovor o zajmu sklopi u pisanom obliku jer je s tuženicom bio u višegodišnjem poslovnom odnosu i imao je u nju povjerenje. Prvostupanjski sud je tuženicu sedam puta pozivao da pristupi ročištu radi izvođenja dokaza saslušanja parnične stranke no ona se nije odazvala pa je u smislu članka 269. stavak 2. ZPP-a ocijenjeno da tuženica izbjegava sud i eventualno ročišno sučeljavanje s tužiteljem. Prigovor zastare ocijenjen je kao neosnovan jer je ugovor o zajmu nastao pred Ugovor o kupoprodaji vozila 11. kolovoza 2011. pa kako je tužba podnesena 1. travnja 2016., to u smislu članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05. i 41/08.; dalje: ZOO) nije protekao zastarni rok od 5 godina. Na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev.
6. U sporovima male vrijednosti žalba se na temelju članka 467. stavka 1. ZPP-a može podnijeti samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. toga zakona te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi protiv presude tuženica je istaknula žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Navodi da je sud ponovno prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan iako je tužitelj promijenio podatak o vremenu davanja pozajmice te da je izmijenio činjenice vezane uz kupoprodajni ugovor prodaje automobila. Osporava i iskaze svjedoka kao neuvjerljive i nevjerodostojne. Ističe da tužitelj ničim nije dokazao da joj je pozajmio novac jer to ne proizlazi iz utvrđenih činjenica te da nije priložio niti jednu ispravu kojom bi to dokazao. Takvi žalbeni navodi ne mogu se podvesti pod žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, već tuženica na taj način osporava utvrđeno činjenično stanje te to pokušava podvesti pod bitnu povredu odredaba postupka. Međutim, u smislu članka 467. stavak 1. ZPP-a u sporu male vrijednosti ne može se podnijeti žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a u odnosu na žalbene razloge iz članka 467. stavka 1. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti ovaj sud je ocijenio da u ovom postupku nije počinjena nijedna od bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
6.1. Međutim, prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tuženicu obvezao da isplati tužitelju kunsku protuvrijednost novčanog iznosa od 1.000,00 EUR. Naime, u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu kojim je tužitelj pozajmio tuženici iznos od 1.000,00 EUR nije bilo dopušteno pozajmljivanje strane valute u tuzemstvu primjenom članka 15. i članka 17. stavak 2. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" broj 96/03., 140/05., 132/06., 150/08., 92/09., 153/09., 133/09., 145/10.). Zbog toga je u konkretnom slučaju ugovor o zajmu ništetan u smislu članka 322. stavak 1. ZOO-a. Ocjena osnovanosti zahtjeva za vraćanje isplaćenog na temelju ništetnog pravnog posla temelji se na članku 323. stavak 1. ZOO-a koji propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a što valja povezati i s člankom 166. stavak 1. ZOO-a koji propisuje da se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze pa niti dužnik može ispuniti obvezu nečim drugim, a niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo. Identično stajalište izraženo je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1101/2021-2 od 15. veljače 2022., Rev-3094/2015-2 od 5. svibnja 2020. i dr. To nadalje znači da tužitelj nema pravo na isplatu kunske protuvrijednosti pozajmljenog iznosa, budući da tuženici nije isplatio taj iznos, već je tuženica u konkretnom slučaju u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 1.000,00 EUR koji je od njega primila, sa zateznom kamatom od dospijeća obveze do isplate, a koja kamata se i na devizne iznose određuje primjenom članka 29. stavak 2. ZOO-a. Zbog toga je ovaj sud na temelju članka 368. stavak 2. ZPP-a djelomično odbio žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrdio točku I izreke presude u dijelu u kojem joj je naloženo da isplati tužitelju iznos od 1.000,00 EUR sa zateznom kamatom od 19. siječnja 2012. do isplate. U preostalom dijelu ovaj sud je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a uvažio žalbu tuženice kao osnovanu te je preinačio točku I izreke presude u dijelu u kojemu je iznos od 1.000,00 EUR dosuđen tužitelju u kunskoj protuvrijednosti na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 1.000,00 EUR.
7. Odluka o troškovima pravilna je i zakonita, jer je donesena na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a u skladu s uspjehom stranaka u parnici, vrijednošću predmeta spora i poduzetim parničnim radnjama zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, uz primjenu visine troškova zastupanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) i visine sudskih pristojbi propisanih Zakonom o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95., 57/96., 137/02., 26/03., 125/11., 112/12., 157/13. i 110/15.). Zbog toga je žalba tuženice protiv odluke o troškovima postupka ocijenjena kao neosnovana te je potvrđena točka II izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka.
8. Trošak sastava odgovora na žalbu i trošak sudske pristojbe na odgovor na žalbu nisu bili potrebni za odlučivanje u žalbenom postupku u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, pa je zahtjev tužitelja za naknadu tih troškova odbijen.
Koprivnica, 27. rujna 2022.
Sutkinja
Vesna Rep v. r.
