Poslovni broj: Usž-1245/22-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Lidije Vukičević, članica vijeća, te sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice M. H., S., koju zastupa opunomoćenik D. M., odvjetnik u S., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Z., radi odobrenja stalnog boravka, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 5 UsI-3001/21-6 od 17. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj 27. rujna 2022.
p r e s u d i o j e
I Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 5 UsI-3001/21-6 od 17. prosinca 2021.
II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-217-02/21-04/390, URBROJ: 511-01-204-21-7 od 10. kolovoza 2021. Točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužiteljice za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.
3. Tužiteljica žalbom pobija presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Navodi da je prvostupanjski sud, donoseći pobijanu presudu, u cijelosti zanemario njezine navode i nije uzeo u obzir specifične okolnosti slučaja, već paušalno utvrđuje činjenice na koje je strogo formalistički primijenio zakon. Ističe da se presuda temelji na vremenu njezina izbivanja iz Republike Hrvatske, a da pri tome sud nije razmatrao razloge izbivanja, kao i činjenicu da joj, kao neukoj stranci, nije ukazano na posljedice izbivanja, iako je bila u stalnom kontaktu s tuženikom. Navodi da pati od depresivno paranoidnog poremećaja i anksioznosti, iz kojeg razloga je 2017. godine boravila u Bosni i Hercegovini u svrhu oporavka i poboljšanja zdravstvenog stanja. U odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda da nije trebala boraviti u Bosni i Hercegovini jer nije zadržana na bolničkom liječenju, smatra da sud nije ovlašten utvrđivati ozbiljnost njezinog zdravstvenog stanja jer za to nema stručna znanja. Navodi da je o ozbiljnosti svoje zdravstvene situacije dostavila cjelokupnu medicinsku dokumentaciju iz koje je vidljiva propisana terapija i obvezne kliničke kontrole. Ponavlja da je tijekom 2018. izbivala zbog podvrgavanja umjetnoj oplodnji, a tijekom 2020. i 2021. zbog posjete roditeljima u Bugojnu koji su starije životne dobi. Slijedom navedenog, smatra da su njezini izostanci u predmetnom razdoblju bili opravdani i nužni, a svrha zbog kojeg je podnijela predmetni zahtjev je nedvojbeno realizirana i nije dovedena u pitanje njezinim izbivanjima. Navodi da se sud uopće nije osvrnuo na istaknutu povredu načela pomoći neukoj stranci, zbog čega je počinjena bitna povreda pravila sudskog postupka. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev. Potražuje i trošak za sastav žalbe.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu, ponavljajući utvrđenja iz upravnog postupka, smatra da je sud odluku pravilno utemeljio na činjenicama i dokazima iz upravnog postupka, nakon čega je osnovano zaključio da tužiteljica ne ispunjava uvjet propisan člankom 156. stavkom 1. točkom 1. u vezi sa stavkom 2. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20. – dalje: ZoS).
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti te Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.
7. Prvostupanjski sud je ocijenio zakonitim rješenje tuženika kojim je odbijen zahtjev tužiteljice od 2. ožujka 2021. za odobrenje stalnog boravka, uz obrazloženje da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 156. stavka 1. točke 1. u vezi sa stavkom 2. ZoS-a, budući da je tužiteljica u razdoblju od 2. ožujka 2017. do 2. ožujka 2021. izbivala višekratno iz Republike Hrvatske duže od 6 mjeseci.
8. Prvostupanjski sud je pravilno uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporenog rješenja tuženika, jer iz rezultata dokaznog postupka, odnosno službene evidencije, proizlazi da je pravilno utvrđenje javnopravnog tijela da je tužiteljica u razdoblju od 2. ožujka 2017. do 2. ožujka 2021. izbivala višekratno iz Republike Hrvatske u ukupnom trajanju od 1 godine, 4 mjeseca i 7 dana.
9. Člankom 156. stavkom 1. točkom 1. ZoS-a propisano je da se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji je član obitelji ili životni partner hrvatskog državljanina koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da je državljanin treće zemlje iz stavka 1. točke 1. neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od četiri odnosno tri godine izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do šest mjeseci ukupno ili jednokratno do četiri mjeseca, s time da je u stavku 3. istog članka propisano da u trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje stalnog boravka državljanin treće zemlje iz stavka 1. toče 1. mora imati odobren privremeni boravak.
10. Polazeći od činjenica utvrđenih u upravnom postupku, koje tužiteljica ne dovodi u sumnju niti je predložila izvođenje dokaza kojima bi se eventualno moglo dovesti u sumnju činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je rješenje tuženika doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog prava i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U konkretnom slučaju tužiteljica ne ispunjava jedan od uvjeta za stalni boravak, sukladno citiranoj odredbi članka 156. stavka 1. u vezi sa stavkom 2. ZoS-a, s obzirom na njezino izbivanje iz Republike Hrvatske u četverogodišnjem razdoblju u ukupnom trajanju od 1 godine, 4 mjeseca i 7 dana (višekratno). Naime, ni sama tužiteljica ne osporava podatke iz službene evidencije tuženika o izbivanju iz Republike Hrvatske, već iznosi svoje osobne i obiteljske prilike kojima opravdava izbivanje koje, međutim, ne predstavljaju osnovu za usvajanje zahtjeva.
11. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, prvostupanjski sud se očitovao na sve tužbene navode i iznio razloge na temelju kojih smatra da isti nisu osnovani i od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, a s kojim obrazloženjem je suglasan i ovaj Sud. Pri tome je osnovano stajalište prvostupanjskog suda da norma članka 156. stavka 1. i stavka 2. ZoS-a ne podrazumijeva primjenu slobodne (diskrecijske) ocjene, već je posrijedi odredba striktne naravi kojom su propisane pretpostavke za odobravanje stalnog boravka.
12. Ovaj Sud ne nalazi da su povrijeđena prava tužiteljice iz članka 7. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine, 47/09. i 110/21.) jer tijekom upravnog spora nije dokazala navedenu povredu, sukladno članku 34. ZUS-a. Imajući na umu navode iz žalbe, kojima opravdava nužnost i neizbježnost svojeg izbivanja iz Republike Hrvatske u predmetnom razdoblju, kontradiktorim se ukazuje prigovor da joj nije ukazano na posljedice izbivanja, iz kojeg razloga je isti trebalo odbiti.
13. Slijedom navedenog, sud žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.
14. Kako je žalba odbijena, tužiteljica nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 79. stavak 4. ZUS-a).
15. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 4. i stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 27. rujna 2022.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan
