Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-4870/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K., vlasnika Autoprijevoza K. iz N. G., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici I. G. i D. S., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. G. i D. S., N. G., protiv tužene H. o. k., H.-o. d.d., Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici Ž. O., I. P., F. O., J. P. i S. P., odvjetnici iz Odvjetničkog društva O., P. & Partneri d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj Pn-73/2015-38 od 14. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 27. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene H. o. k., H.-o. d.d., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj Pn-73/2015-38 od 14. listopada 2019., u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke, kao i u dijelu pod točkom V. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.142,50 kuna /549,80 eura[1]

.

.

II. Preinačuje se navedena presuda u pobijanom dijelu pod točkom III. i IV. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.794,66 kuna/503,64 eura (na ime naknade štete za ratu leasinga za teretno vozilo), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2010. do isplate, te isplatiti iznos od 2.455,30 kuna/325,87 eura (na ime naknade štete za ratu leasinga za poluprikolicu), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2010. do isplate, kao i u dijelu pod točkom V. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka preko iznosa od 4.142,50 kuna /549,80 eura (za iznos od 2.145,87 kuna/284,80 eura) i u tom dijelu sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja M. K., vlasnika Autoprijevoza K. iz N. G., u dijelu kojim zahtijeva da mu tužena H. o. k., H.-o. d.d., isplati iznos od 3.794,66 kuna/503,64 eura (na ime naknade štete za ratu leasinga za teretno vozilo), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2010. do isplate, te iznos od 2.455,30 kuna/325,87 eura (na ime naknade štete za ratu leasinga za poluprikolicu), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2010. do isplate, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka preko iznosa od 4.142,50 kuna /549,80 eura (za iznos od 2.145,87 kuna/284,80 eura).

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove žalbenog postupka u iznosu od 339,29 kuna /45,03 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka u daljnjem iznosu od 2.270,71 kuna/301,38 eura.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 38.277,68 kuna na ime naknade štete zbog izgubljene zarade, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2010. do isplate (točka I. izreke), iznos od 4.280,40 kuna na ime naknade štete za trošak ležarine, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 22. studenog 2010. do isplate (točka II. izreke), iznos od 3.794,66 kuna na ime naknade štete za ratu leasinga za teretno vozilo, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2010. do isplate (točka III. izreke) te iznos od 2.455,30 kuna na ime naknade štete za ratu leasinga za poluprikolicu, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 10. studenog 2010. do isplate (točka IV. izreke). Pod točkom V. izreke naloženo je tuženici naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 6.288,02 kuna, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja (14. listopada 2019.), do isplate, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, i preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, tužitelj odbijen.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), s time da, cijeneći odredbu čl. 365. st. 1. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud uzima da tuženica presudu pobija u dijelu u kojem nije uspjela u sporu (u dijelu pod točkom I., II., III., IV. i V. izreke. Tuženica predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.562,50 kuna te troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 1.047,50 kuna.

3. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima tuženice, presuda prvostupanjskog suda se može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu, jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, i samih tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženice u kojima ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, s time da je prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno da nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Sud prvoga stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, a u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava, djelomično su osnovani.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete iz prometne nesreća od 22. rujna 2010.

8. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je kao nesporno da se 22. rujna 2010. u V. G. dogodila prometna nesreća u kojoj su sudjelovali osiguranik tuženice D. Z., kao vozač osobnog automobila reg. oznake ZG 6287-AS, te D. K., kao vozač teretnog automobila marke Volvo FH 12, reg. oznake NG 487-AJ, s poluprikolicom marke Krone SDC 27, reg. oznake NG 987-AR, korisnik kojega skupa vozila je bio tužitelj (vlasnik je bio O. L.), koje činjenice tuženik nije osporavao tijekom prvostupanjskog postupka, a navedeno proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja, izvida štete za navedena vozila (list 124-131 spisa), zapisnika o očevidu od 22. rujna 2010. (list 58-60 spisa), te presude Prekršajnog suda u Velikoj Gorici br. 4 P-1133/10 od 31. ožujka 2011. (list 61-64 spisa), s time da je tuženik priznao pasivnu legitimaciju.

9. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je kao nesporno i to da je navedeni skup vozila, teretno i priključno vozilo koje je tužitelj koristio temeljem ugovora o leasingu, zbog oštećenja nastalih u navedenoj prometnoj nesreći, bio izvan upotrebe od 22. rujna 2010. do 18. listopada 2010., što proizlazi i iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za promet i motorna vozila dipl. ing. G. R., a dužinu trajanja perioda u kojem tužitelj nije mogao koristiti oštećena vozila, niti tuženik nije osporio, s tme da je kao nesporno utvrđeno i to da je u vrijeme štetnog događaja, tužitelj, kao vlasnik obrta Autoprijevoz K., u svojstvu prijevoznika bio u ugovornom odnosu s D. I. d.o.o., Z., u svojstvu nalogodavca, s kojim je 1. lipnja 2009. sklopio ugovor o pružanju usluga transporta roba, predmet kojega ugovora je bio prijevoz robe, te obavljanje ostalih sporednih usluga koje obavlja prijevoznik sa svojim transportnim sredstvima, po nalogu nalogodavca, kojim Ugovorom su se ugovorne strane sporazumjele da će prijevoznik preuzeti na prijevoz dogovorene količine robe koje mu nalogodavac pošalje, što proizlazi iz Ugovora priloženog spisu (list 55-56 spisa).

10. U prvostupanjskom postupku je temeljem uvida u presudu Prekršajnog suda u Velikoj Gorici broj P-1133/10 od 31. ožujka 2011., koja je postala pravomoćna 16. travnja 2011. (list 160 spia), utvrđeno da je osiguranik tuženice, u tome predmetu okrivljenik D. Z., proglašen krivim:

- što je dana 22. rujna 2010., u 13,25 sati u V. G., upravljao osobnim automobilom reg. oznake ZG 6287-AS, u vrijeme dok mu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije po rješenju Prekršajnog suda u Velikoj Gorici broj III-P- 1412/09, u vremenu od 29. prosinca 2009. do 29. listopada 2010.,

- što je bio u tolikoj mjeri pod utjecajem alkohola da su njegove vozačke sposobnosti zbog toga bile bitno smanjene, s obzirom da je imao koncentraciju alkohola u krvi najmanje 1,78 g/kg, te je dolaskom do raskrižja s kolnikom ulice koja je prometnim znakom bila označena kao cesta s prednošću prolaska, bez zaustavljanja nastavio vožnju ravno ulazeći u raskrižje, a da pri tome nije propustio sva vozila koja su se kretala tom cestom, zbog kojeg propusta je prednjim dijelom svoga vozila naletio na lijevu bočnu stranu teretnog vozila NG 487-AJ sa poluprikolicom NG 987-AR, kojim je upravljao D. K. koji se kretao po desnoj prometnoj traci za ravno i desno, te je ulaskom na raskrižje zadržavao smjer svog kretanja ravno, te

- što kritične zgode za vrijeme vožnje nije bio vezan sigurnosnim pojasom, čime je počinio prekršaje iz čl. 289. st. 4., čl. 199. st. 10., uz primjenu čl. 293. st. 2., te čl. 163. st. 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, te mu je izrečena novčana kazna i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije, s time da iz obrazloženja navedene presude proizlazi i to da je okrivljenik u prekršajnom postupku priznao da je bio pod utjecajem alkohola od 1,78 g/kg, uslijed čega su njegove vozačke sposobnosti bile bitno smanjene i da se zbog toga dogodila prometna nesreća.

11. Nadalje, iz izvedenih dokaza u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je do predmetne nesreće došlo zbog nepropisnog postupanja osiguranika tuženice koji je 22. rujna 2010., bio u tolikoj mjeri pod utjecajem alkohola da su njegove vozačke sposobnosti zbog toga bile bitno smanjene (s obzirom na to da je imao koncentraciju alkohola u krvi najmanje 1,78 g/kg), uslijed čega je dolaskom do raskrižja s kolnikom ulice koja je prometnim znakom bila označena kao cesta s prednošću prolaska, bez zaustavljanja nastavio vožnju ravno ulazeći u raskrižje, a da pri tome nije propustio sva vozila koja su se kretala tom cestom, zbog kojeg propusta je prednjim dijelom svoga vozila naletio na lijevu bočnu stranu teretnog vozila reg. oznake NG 487-AJ s poluprikolicom reg. oznake NG 987-AR, kojim je upravljao D. K., koji se kretao po desnoj prometnoj traci za ravno i desno, te je ulaskom na raskrižje zadržavao smjer svog kretanja ravno.

12. Također, iz izvedenih dokaza u prvostupanjskom postupku, izjave D. I. d.o.o., Z. od 4. ožujka 2011. (list 54 spisa), koju je napisao i potpisao svjedok V. O. (koji je saslušan u ovom postupku potvrdio sadržaj navedene izjave), proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 23. rujna 2010. do 18. listopada 2010., bio prisiljen ranije ugovorene prijevoze prepustiti drugim prijevoznicima zbog štete koja mu je nastala u prometnoj nezgodi od 22. rujna 2010., kao i da su sva potraživanja za prijevoze odrađene u navedenom razdoblju, tužitelju uredno podmirena, s time da je između stranaka nesporno da je u vrijeme štetnog događaja tužitelj radi ispunjenja obveza iz ugovora o pružanju usluga transporta roba sklopljenog sa nalogodavcem D. I. d.o.o., koristio za prijevoz tri skupa vozila, računajući i skup vozila oštećen u predmetnoj prometnoj nezgodi, dok je temeljem suglasnih iskaza svjedoka i tužitelja, utvrđeno da je tužitelj u spornom razdoblju za ranije ugovorene prijevoze, usmeno angažirao podvozare, s time da je i prije i poslije štetnog događaja, ugovorene prijevoze ponekad vršio putem podvozara, ovisno o opsegu posla, čije usluge je uglavnom plaćao kompenzacijom.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za promet i motorna vozila G. R., dipl. inž. prom., kojem je sud prvog stupnja u cijelosti poklonio vjeru smatrajući isti stručnim, obrazloženim i danim u skladu s pravilima znanosti i vještine, proizlazi da zbog oštećenja nastalih u prometnoj nesreći koja se dogodila 22. rujna 2010., skup vozila koji se sastojao od teretnog automobila - tegljača Volvo FH 12, reg. oznake NG 487-AJ i poluprikolice tzv. kontejnerice Krone SDC 27, reg. oznake NG 987-AR, nije bio u uporabi u periodu od 22. rujna 2010. do 18. listopada 2010., dakle ukupno 28 dana, s time da su u trenutku nesreće vozila bila potpuno ispravna i na obavljanju ugovorenog posla koji je prekinut uslijed prometne nesreće, slijedom čega su nastali i dodatni troškovi u smislu ležarine kontejnera koji nije isporučen u pravo vrijeme. Iz nalaza vještaka proizlazi i to da za vrijeme stajanja vozila preko određenog roka za utovar ili istovar, prema Jedinstvenim uvjetima i osnovama za utvrđivanje cijene usluga prijevoza robe u javnom cestovnom prijevozu - Prosječna tarifa javnih cestovnih vozara Hrvatske u izdanju T. d.o.o. Z., prijevoznik ima pravo na naknadu prema auto-satu stajanja ili dangubninu koja se utvrđuje prema: - registriranoj nosivosti vozila, - tarifi prijevoza teretnim vozilom u lokalnom prijevozu prema auto-satu rada i registriranoj nosivosti vozila, - povlastici - umanjenju po osnovu "ugovorenog stajanja", - učešću varijabilnih troškova u cijeni sata rada u lokalnom prijevozu, te - koeficijentu tehničke ispravnosti vozila (Kti), da se, kada vozilo stoji preko određenog roka za utovar, odnosno istovar, na redovnu cijenu usluge prijevoza, doplaćuje iznos dangubnine, izračunat primjenom odgovarajuće tarifne stavke umanjene za 40% po osnovi neutrošenih varijabilnih troškova koji se odnose na: gorivo, mazivo, pneumatike, funkcionalnu amortizaciju, dnevnice i dr., pa je na osnovu utvrđenih kriterija za obračun visine štete (po osnovama mogućnosti obavljanja djelatnosti javnog prijevoza), vještak utvrdio da auto-dan stajanja (8-satni radni dan-1 vozač), iznosi 1.367,06 kuna, utvrđujući da izmakla korist za vrijeme od nastanka štetnog događaja do ponovne sposobnosti za rad ukupno iznosi 38.277,68 kuna (1.367,06 kn x 28 dana).

14 Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, cijeneći odredbu čl. 1072. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), sud prvog stupnja zaključuje da je osiguranik tuženice kriv za predmetnu prometnu nesreću i za posljedice proizašle iz iste (koje se odnose na nemogućnost tužitelja korištenjem skupa vozila oštećenih u prometnoj nesreći u periodu od 22. rujna 2010. do 18. listopada 2010., ukupno 28 dana), da je tužitelj dokazao da je zbog posljedica prometne nesreće koja se dogodila 22. rujna 2010., njegov skup vozila bio izvan uporabe u razdoblju od 22. rujna 2010. do 18. listopada 2010. (ukupno 28 dana), slijedom čega u tome razdoblju dok su se vozila nalazila na popravku, ista nije mogao koristiti za prijevoz, pa kako je tužitelj dokazao protupravnost štetne radnje i da je za prometnu nesreću i za posljedice proizašle iz iste, kriv vozač vozila osiguranog kod tuženice, zaključuje i o postojanju uzročne veze između štetne radnje i štetne posljedice koja se odnosi na štetu u vidu izmakle koristi u vrijednosti "autodana" stajanja ili dangubnine, slijedom čega temeljem odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a i čl. 1046. istoga Zakona, ocjenjuje da je tužitelj svakako trpio štetu koja se odnosi na izmaklu korist za vrijeme od nastanka prometne nesreće do popravka skupa vozila (zbog nemogućnosti obavljanja prijevoza u javnom cestovnom prijevozu oštećenim skupom vozila u periodu od 28 dana), koja po autodanu stajanja ukupno iznosi 38.277,68 kuna, slijedom čega tužitelju dosuđuje naknadu štete zbog izgubljene zarade u navedenom iznosu, a sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva (do utuženog iznosa od 66.208,88 kuna), tužitelja odbija, s time da sukladno odredbi čl. 1086. ZOO-a, tuženicu obvezuje da na dosuđeni iznos tužitelju isplati pripadajuće zatezne kamate tekuće od 10. studenog 2010. (rukovodeći se postavljenim tužbenim zahtjevom kojim tužitelj zatezne kamate potražuje od 10. studenog 2010., neovisno o tome što ima pravo potraživati zatezne kamate od 19. listopada 2010., s obzirom na to da je skup njegovih vozila bio izvan uporabe od dana prometne nesreće do 18. listopada 2010.).

15. U odnosu na naknadu štete za ležarinu, prvostupanjski je sud uvidom u račun broj HR… (s lista 11-12 spisa) , utvrdio da je tužitelj 21. studenog 2010., platio trošak ležarine u iznosu od 4.280,40 kuna, pa zaključuje da nije bilo štetnog događaja za koji je odgovoran osiguranik tuženice, da tužitelju ne bi nastao trošak ležarine kontejnera, rukovodeći se pri tome nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za promet i motorna vozila G. R., dipl. inž. prom. (iz kojeg proizlazi da je u trenutku prometne nesreće skup vozila tužitelja bio u ispravnom stanju i vršio je ugovoreni prijevoz za nalogodavca, a da je do prekida ugovorenog posla došlo zbog prometne nesreće, slijedom čega su tužitelju nastali dodatni troškovi ležarine kontejnera koji nije bio isporučen u ugovoreno vrijeme), te prihvaćenim iskazom svjedoka D. K. i tužitelja, slijedom čega tužitelju na ime naknade štete za trošak ležarine dosuđuje utuženi iznos od 4.280,40 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 22. studenog 2010., s obzirom na to da je iz priloženog računa razvidno da je trošak ležarine plaćen 21. studenog 2010., dok u preostalom dijelu za razdoblje od 10. studenog 2010. do 22. studenog 2010., odbija postavljeni tužbeni zahtjev.

16. Na ime naknade štete za ratu leasinga za teretno vozilo, temeljem računa br. … od 1. listopada 2010. (list 13 spia), iz kojeg proizlazi da je tužitelj na ime mjesečne rate leasinga za kamion bio u obvezi O. L. d.d., platiti iznos od 3.794,66 kuna, te temeljem računa br. … od 1. listopada 2010. (list 14 spisa), iz kojeg proizlazi da je tužitelj na ime mjesečne rate leasinga za poluprikolicu bio u obvezi platiti iznos od 2.455,30 kuna, cijeneći da je plaćene rate leasinga rezultiralo smanjenjem njegove imovine, kao i da skrivljeno ponašanje osiguranika tuženika predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva, tužitelju dosuđuje naknadu štete koja se odnosi na plaćenu ratu leasinga za teretno vozilo u iznosu od 3.794,66 kuna, te za poluprikolicu u iznosu od 2.455,30 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 10. studenog 2010. do isplate, s obrazloženjem da tužitelj ima pravo na naknadu štete zbog povrede prava "vlasništva", odnosno ekonomskih interesa vezanih uz poslovanje njegovog obrta koje se odnosi na plaćenu ratu leasinga, koju je tužitelj morao platiti do kraja mjeseca listopada 2010., kada se šteta može smatrati dospjelom.

17. Žalbenim navodima tuženica osporava zaključak suda prvog stupnja o tome da je za predmetnu prometnu nesreću isključivo odgovoran njezin osiguranik, kao što osporava zaključak o tome da su oštećenja zbog kojih su vozila bila na popravku, isključivo posljedica predmetne nesreće, uz tvrdnju da je na tužitelju bio teret dokazivanja pretpostavki odgovornosti za nastanak štete, postojanje kojih tužitelj nije dokazao, prigovarajući i tome da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je temeljem izračuna vještaka prometne struke, dosudio tužitelju iznos od 38.277,68 kuna za izgubljenu zaradu koji se odnosi na tzv. „dangubninu“, uz tvrdnju da je tužitelj potraživao naknadu štete u vidu izgubljene zarade (jer je usluge prijevoza morao prepustiti drugim prijevoznicima dok su mu vozila bila na popravku), a ne štetu po osnovi nemogućnosti obavljanja javnog prijevoza. Također, žalbenim navodima tuženica upire i na to da tužitelj nije pretrpio ikakvu štetu u vidu izgubljene zarade (jer je izvršio sve usluge prijevoza koje je naručio D. od njega, s preostala dva skupa vozila i koristeći usluge drugih prijevoznika), a da oštećenje vozila nije samo po sebi osnova za dosudu izgubljene zarade, već da se isto mora odnositi na izgubljenu zaradu, osporavajući zaključak suda i o osnovanosti zahtjeva za trošak ležarine i plaćene rate leasinga.

18. U žalbenom stupnju postupka sporna je odgovornost tuženice za nastanak štetnog događaja, kao i pravilna primjena odredbe čl. 1072. st. 1. ZOO-a, te pravilna primjena odredbe čl. 1089. ZOO-a u odnosu na osnov i visinu naknade prerpljene štete koja je predmetom ovoga spora.

19. Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a propisano je da, tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala zbog njegove krivnje, dok je odredbom čl. 1046. ZOO-a propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

20. Odredbom čl. 1089. ZOO-a je propisano da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim slučaja kad zakon određuje što drugo, da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem, a da kad je stvar uništena ili oštećena kaznenim djelom učinjenim namjerno, sud može odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

21. Prije svega, u odnosu na žalbene navode tuženice kojima spori ocjenu izvedenih dokaza na okolnost utvrđivanja dinamike nastanka štetnog događaja i posljedično tome, zaključak prvostupanjskog suda o odgovornosti osiguranika tuženice za isti, u kojem pravcu se sadržajno pozivala na odredbe čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a, valja reći da je sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud ovlašten odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, te da je prvostupanjski sud zaključak o odgovornosti osiguranika tuženice za predmetni štetni događaj, donio postupajući u skladu s navedenom odredbom, koji zaključak je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koje u svemu prihvaća i ovaj sud.

22. U konkretnom slučaju je utvrđeno da je osiguranik tuženice postupio protivno odredbama čl. 289. st. 4., čl. 199. st. 10., uz primjenu čl. 293. st. 2., te čl. 163. st. 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine br. 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 158/2013, 92/2014, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20 i 85/22, dalje ZOSPC), te da je prekršajno kažnjen za izazivanje prometne nesreće pod utjecajem alkohola (u tolikoj mjeri da su njegove vozačke sposobnosti zbog toga bile bitno smanjene s obzirom na to da je imao koncentraciju alkohola u krvi najmanje 1,78 g/kg), upravljajući pri tome osobnim automobilom u vrijeme dok mu je bila izrečena zaštitna mjera (zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije), na način da je dolaskom do raskrižja s kolnikom ulice koja je prometnim znakom bila označena kao cesta s prednošću prolaska, bez zaustavljanja nastavio vožnju ravno ulazeći u raskrižje, a da pri tome nije propustio sva vozila koja su se kretala tom cestom, zbog kojeg propusta je prednjim dijelom svoga vozila naletio na lijevu bočnu stranu predmetnog teretnog vozila s poluprikolicom koje se kretalo po desnoj prometnoj traci za ravno i desno, te je ulaskom na raskrižje zadržavao smjer svog kretanja ravno.

23. Pored činjenice prekršajnog kažnjavanja osiguranika tuženice za izazivanje predmetne prometne nesreće, prvostupanjski sud je na okolnost utvrđivanja dinamike njezina nastanka, pravilno se pri tome rukovodeći time da, sukladno odredbi čl. 230. st. 1. ZPP-a, pravomoćna odluka prekršajnog suda i zapisnik o očevidu, kao javne isprave, dokazuju istinitost onoga što se u njima potvrđuje i određuje (i time navode iz presude prekršajnog suda i zapisnika o očevidu, prihvatio kao točne i istinite), saslušao i svjedoka D. K. koji je u trenutku štetnog događaja upravljao predmetnim teretnim vozilom, koji svjedok je u svemu potvrdio dinamiku odvijanja predmetne nesreće koja proizlazi i iz naprijed navedene presude prekršajnog suda i zapisnika o očevidu, čiji iskaz je prvostupanjski sud u tom dijelu, stoga, pravilno prihvatio uvjerljivim i istinitim, te je temeljem tako izvedenih dokaza, suprotno žalbenim navodima tuženice, s dovoljnim stupnjem uvjerenja utvrdio dinamiku odvijanja predmetne nesreće (pri čemu za takvo uvjerenje, suprotno žalbenim navodima tuženice, nije bilo od odlučnog značaja izvođenje prometnog vještačenja koje nije predlagala niti tuženica), te potom, na temelju tako utvrđenih činjenica, pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1072. st. 1. ZOO-a, kada je zaključi da je osiguranik tuženice isključivo odgovoran za predmetnu prometnu nesreću i njezine posljedice, a samim time, da na strani vozača vozila tužitelja, nema doprinosa njezinu nastanku.

24. Dakle, kako je osiguranik tuženice isključivo odgovoran za predmetnu prometnu nesreću i njezine posljedice, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je na tuženici obveza tužitelju nadoknaditi štetu koja mu je u tom štetnom događaju prouzročena.

25. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primjenio materijalno pravo, čl. 1089. st. 1. do 3. ZPP-a, kada je temeljem izračuna vještaka prometne struke dosudio tužitelju za izgubljenu zaradu iznos od 38.277,68 kuna.

26. Naime, rukovodeći se činjenicama koje je utvrdio sud prvog stupnja, pouzdano je i s dovoljnim stupnjem uvjerenja, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, utvrđeno da je u predmetnom štetnom događaju oštećen tzv. skup vozila koje je u autoprijevozničke svrhe koristio tužitelj temeljem Ugovora o leasingu zaključenog s vlasnikom O. L., koji skup vozila se sastojao od teretnog automobila - tegljača Volvo FH 12, reg. oznake NG 487-AJ i poluprikolice tzv. kontejnerice Krone SDC 27, reg. oznake NG 987-AR, te da tako oštećeni skup vozila, koji je u trenutku nesreće bio potpuno ispravan, upravo zbog predmetne nesreće nije bio u uporabi u periodu od 22. rujna 2010. do 18. listopada 2010., dakle ukupno 28 dana. Navedeno jasno proizlazi iz svih izvedenih dokaza (prihvaćenih u tom dijelu iskaza svih saslušanih svjedoka i tužitelja, koji su iskazivali o predmetnoj prometnoj nesreći zbog koje su kamion i prikolica oko mjesec dana bili na popravku, kao i iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, kojemu tuženica u tom dijelu nije određeno niti prigovarala, a iz kojeg nalaza i mišljenja proizlazi da upravo zbog oštećenja nastalih u predmetnoj prometnoj nesreći, skup vozila koji je u trenutku nesreće bio potpuno ispravan, nije bio u uporabi ukupno 28 dana), koja utvrđenja u svemu prihvaća i ovaj sud.

27. Utoliko su neosnovani žalbeni prigovori tuženice kojima osporava uzročno- posljedičnu vezu između predmetne nesreće i popravka skupa vozila koji je trajao 28 dana.

28. Nadalje, rukovodeći se između stranaka nespornom činjenicom da je tužitelj kao vlasnik obrta Autoprijevoz K., u svojstvu prijevoznika, bio u ugovornom odnosu s D. I. d.o.o., Z., u svojstvu nalogodavca, s kojim je 1. lipnja 2009., sklopio ugovor o pružanju usluga transporta roba, predmet kojega ugovora je bio prijevoz robe, te obavljanje ostalih sporednih usluga koje obavlja prijevoznik sa svojim transportnim sredstvima, po nalogu nalogodavca, kojim Ugovorom su se ugovorne strane sporazumjele da će prijevoznik preuzeti na prijevoz dogovorene količine robe koje mu nalogodavac pošalje, rukovodeći se i daljnjom odlučnom činjenicom koju je sud prvog stupnja utvrdio temeljem suglasnih iskaza svjedoka i tužitelja (koje je sud prvog stupnja u tom dijelu prihvatio), a to je činjenica da je tužitelj u obavljanju ugovorenog posla do predmetne nesreće koristio upravo predmetni skup vozila, a da je u spornom razdoblju za tako ranije ugovorene prijevoze s D. I. d.o.o., usmeno angažirao podvozare, pravilno je prvostupanjski sud na temelju tako izvedenih dokaza, primjenom čl. 1089. ZOO-a, ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjene opće i posebne pretpostavke odgovornosti za štetu u vidu izmakle koristi, pri čemu je pravilan i način na koji je utvrdio visinu tako pretrpljene štete u visini vrijednosti "autodana" stajanja (tzv. dangubnina).

29. Naime, u konkretnom slučaju, neupitno je da je tužitelj naknadu predmetne štete potraživao na temelju činjeničnih tvrdnji da mu je u prometnoj nesreći za koju je kriv osiguranik tuženice, oštećen skup vozila koji zbog toga za vrijeme dok je bio na popravku, nije mogao koristiti. Dakle, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je temeljio na nepromijenjenim činjenicama iznesenim u tužbi (za koje je vezan), pa to što je visinu štete utvrđivao na naprijed opisani način (u visini vrijednosti "autodana" stajanja), ne znači da je odlučivao o nekoj drugoj šteti čiju naknadu tužitelj nije niti tražio, kako to žalbom sugerira tuženica, pri čemu je ovdje za naglasiti da se s takvim načinom utvrđivanja visine štete usuglasio i sam tužitelj koji je podneskom od 29. travnja 2016. (list 115 spisa), ukazao na to da je „auto dan“ pravni standard za izračun okvira izgubljene zarade, nakon čega je vještak prometne struke, uzimajući u obzir sve relevantne podatke potrebne za pravilan izračun takve naknade (nosivost vozila, tarifa prijevoza, povlastica, učešće varijabilnih troškova, koeficijent tehničke ispravnosti), utvdio visinu auto-dana ili dangubnine u iznosu od 38.277,68 kuna, koji iznos je svakako manji (kako to proizlazi iz dostavljenih računa koje je tužitelj ispostavio D.-u i međunarodnih tovarnih listova, s lista 7-54 spis), od iznosa koji bi tužitelj uspio ostvariti za od ranije ugovorene prijevoze koje je prepustio drugim podvozarima.

30. Dakle, kako je utvrđeno da je skup vozila oštećen krivnjom osiguranika tuženice, zbog kojih oštećenja je bio na popravku 28 dana i time izvan upotrebe, u kojem razdoblju je za ranije ugovorene prijevoze s D. I. d.o.o., tužitelj angažirao podvozare, imajući u vidu da se i sam tužitelj usuglasio s tim da se iznos utužene štete iskaže kao vrijednost "autodana" stajanja (tzv. dangubnina), prvostupanjski sud je visinu štete (izgubljenu zaradu) koja je prouzročena tužitelju u predmetnom štetnom događaju, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, pravilno utvrdio temeljem navedenog izračuna vještaka prometne struke, na pravilnost kojeg utvrđenja, stoga, nisu od značaja žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da tužitelj nije sa sigurnošću dokazao da je upravo s oštećenim skupom vozila trebao vršiti ranije ugovorene prijevoze, te da nije dokazao je li i kada podvozarima platio predmetne prijevoze i u kojem iznosu ili je eventualno dug prema vozarima riješio kompenzacijom ili plaćanjem u novcu, što je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi jasno i argumentirano obrazložio, koja obrazloženja prihvaća i ovaj sud, imajući u vidu, kako to ispravno obrazlaže i sud prvog stupnja, da je tužitelj svakako trpio štetu koja se odnosi na izmaklu korist za vrijeme od nastanka prometne nesreće do popravka skupa vozila, zbog nemogućnosti obavljanja prijevoza u javnom cestovnom prijevozu oštećenim skupom vozila u periodu od 28 dana, i to najmanje u visi iskazanoj po autodanu stajanja, odnosno dangubnini za vrijeme stajanja vozila preko određenog roka za utovar, odnosno istovar. Naime, iz u tom dijelu prihvaćenih iskaza tužitelja i svjedoka, jasno slijedi da je tužitelj i prije štetnog događaja sa svoja sva tri skupa vozila odrađivao većinu naručenih prijevoza od strane D.-a, a da je zbog obima posla, nekada uz njih trebao angažirati i podvozare, iz čega pak jasno slijedi i to da je za od ranije dogovorene poslove s D.-om koje je trebao obaviti u spornom razdoblju, tako ugovorene poslove, zbog njihovog obima, neovisno o tome što je na raspolaganju imao još dva skupa vozila, svakako trebao obavljati i predmetnim skupom vozila. Radi navedenog, prigovori tuženice kojima ukazuje na mogućnost korištenja za te ugovorene poslove, preostala dva skupa vozila, ne utječu na ocjenu o izgubljenoj zaradi.

31. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu u vidu izgubljene zarade.

32. U odnosu na naknadu štete za trošak ležarine, imajući u vidu da je prvostupanjski sud uvidom u račun broj HR… (list 11-12 spisa), utvrdio da je tužitelj 21. studenog 2010., platio trošak ležarine u iznosu od 4.280,40 kuna, pri tome pravilno zaključujući da nije bilo štetnog događaja za koji je odgovoran osiguranik tuženice, da tužitelju ne bi nastao trošak ležarine kontejnera, rukovodeći se pri tome i prihvaćenim nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za promet i motorna vozila G. R., dipl. inž. prom. (iz kojeg proizlazi da su tužitelju nastali dodatni troškovi ležarine kontejnera koji nije bio isporučen u ugovoreno vrijeme), kojemu tuženica u tom dijelu određeno nije niti prigovarala, te u tom dijelu prihvaćenim iskazima svjedoka D. K. i tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju na ime naknade štete za trošak ležarine dosudio utuženi iznos od 4.280,40 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 22. studenog 2010. do isplate. To stoga što iz izvedenih dokaza, suprotno prigovorima tuženice, jasno slijedi da je i navedena šteta u uzročno-posljedičnoj vezi s predmetnim štetnim događajem.

33. Međutim, u odnosu na naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala uslijed plaćanja mjesečne rate leasinga (za teretno vozilo u iznosu od 3.794,66 kuna, te za poluprikolicu u iznosu od 2.455,30 kuna), osnovano tuženica upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava temeljem koje je prvostupanjski sud tužitelju po tom osnovu dosudio naknadu štete u zatraženom iznosu zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 10. studenog 2010. do isplate. Naime, imajući u vidu odredbu čl. 1046. ZOO-a, kojom je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta), plaćanjem mjesečne rate leasinga za skup vozila koji krivnjom osiguranika tuženika nije bio u voznom stanju 28 dana, tijekom popravka, i time za tužitelja izvan upotrebe, ni na koji način nije došlo do umanjenje imovine tužitelja, kako to pogrešno zaključuje sud prvog stupnja. To stoga što je tužitelj temeljem ugovornog odnosa s O. L. d.d., bio u obvezi O. L. d.d., isplatiti ratu leasinga za oštećeni skup vozila koji je koristio temeljem tog ugovornog odnosa (koji u trenutku štetnog događaja nije niti bio vlasništvo tužitelja), neovisno o štetnom događaju.

34. Utoliko je žalba tuženice, u odnosu na sporno pitanje osnovanosti i visine štete koja je predmetom ovoga spora, djelomično osnovana u odnosu na plaćanje mjesečne rate leasinga.

35. Stoga, slijedom svega naprijed obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbu tuženice odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke (točka I. izreke ove presude), a u pobijanom dijelu pod točkom III. i IV. izreke, preinačiti prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti (točka II. izreke ove presude).

36. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu, osnovana je žalba tuženice kada osporava odluku o troškovima postupka pa je sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a, valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka.

37. Kako sukladno odredbi čl. 365. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pri čemu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti, imajući u vidu da tuženica određeno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, odluku o troškovima postupka je valjalo preinačiti samo s obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu, rukovodeći se pri tome odmjerenim iznosom troška za zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku, koji je utvrdio prvostupanjski sud sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, dalje: Tarifa), u iznosu od ukupno 9.687,75 kuna, a koji uz trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 1.117,00 kuna i plaćene sudske pristojbe za presudu u iznosu od 1.117,00 kuna, ukupno iznosi 11.921,50 kuna.

38. Budući je tužitelj sada u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 55% (tužbenim zahtjevom tužitelj traži naknadu štete u ukupnom iznosu od 76.739,24 kuna, a u konačnom je uspio sa zahtjevom u iznosu od 42.558,08 kuna), koliko je uspio i u pogledu visine tužbenog zahtjeva, slijedi da je tužitelj u sporu uspio u omjeru od 55% (55%+55%=110%÷2=55%), dok je tuženica u sporu uspjela u omjeru od 45%.

39. Kada se uspjeh tužitelja u sporu, umanji za uspjeh tuženice u sporu (55%-45%), proizlazi da je tužitelj uspio u sporu u konačnom u omjeru od 10%, sve u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

40. Stoga, tužitelj ima pravo na naknadu troška parničnog postupka prema konačnom omjeru od 10% (od 11.921,50 kuna), dakle, u iznosu od 1.192,15 kuna, kojem iznosu valja pribrojiti trošak plaćenog prometnog vještačenja u iznosu 1.600,00 kuna, te plaćenog financijskog vještačenja u iznosu od 1.350,00 kuna, čime se dobije iznos od sveukupno 4.142,15 kuna.

41. S obzirom na navedeno, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom V. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.142,15 kuna (točka I. izreke ove odluke), a u preostalom dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 2.145,87 kuna, preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom V. izreke te odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 2.145,87 kuna (točka II. izreke ove odluke).

42. Kako je tuženca uspjela sa žalbom u omjeru od približno 13% (žalila se na iznos od 48.808,04 kuna, a ovom presudom je njezinoj žalbi udovoljeno u iznosu od 6.249,96 kuna), ista ima pravo na naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 203,12 kuna (13% od 1.562,50 kuna = 203,12 kuna), te troška plaćene sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 136,17 kuna (13% od zatraženih 1.047,50 kuna = 136,17 kuna), odnosno ukupno 339,29 kuna, sukladno odredbama Tbr. 10. toč. 1., Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife, u svezi s čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

43. Stoga je valjalo naložiti tužitelju naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 339,29 kuna, a odbiti kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka u daljnjem zatraženom iznosu od 2.270,71 kuna, te odlučiti kao pod točkom III. i IV. izreke ove odluke.

44. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 27. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.