REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2964/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Š., OIB … , iz N. V., kojeg zastupaju punomoćnici B. M. i I. U., odvjetnici u R., protiv tuženice J. Š., OIB, … , iz Z., koju zastupa punomoćnik N. B., odvjetnik u N. M., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1302/17-2 od 5. srpnja 2018., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4940/14-21 od 24. veljače 2016., u sjednici održanoj 27. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke obvezana tuženica isplatiti tužitelju iznos od 40.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 29.000,00 € od 21. siječnja 2014. do isplate, a na iznos od 11.000,00 € od 31. siječnja 2014. do isplate. Točkom II. izreke tužena je obvezana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 31.788,00 kuna sa zateznim kamatama od 24. veljače 2016. do isplate. Točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužene za naknadu parničnog troška.

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tuženice, dok je žalba tužitelja djelomično odbijena kao neosnovana, a djelomično uvažena te je prvostupanjska presuda potvrđena u točkama I. i III. izreke, a preinačena u točki II. izreke na način da je naloženo tuženici, pored dosuđenog parničnog troška, naknaditi tužitelju i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 kuna sa zateznom kamatom od 24. veljače 2016. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena. Ujedno je odlučeno da se strankama ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnosi tuženica pobijajući je u dijelu u kojem nije uspjela zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženice.

5. Revizija nije osnovana.

6. Revizijski je sud, u skladu s ovlaštenjem iz odredbe članka 392.a stavka 1. ZPP, ispitao pobijanu presudu u dijelu koji se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno navodima revidentice, u postupku nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što je izreka presude razumljiva, što su u presudi navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama i zato što o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Bez osnove revidentica ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP smatrajući da sud nije donio presudu na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno. Nasuprot takvim tvrdnjama revidentice, postupak pred nižestupanjskim sudovima je proveden te je ocjena izvedenih dokaza donesena upravo u skladu s odredbom članka 8. ZPP pri čemu ta ocjena u svojoj ukupnosti nije dovedena u sumnju ni revizijskim navodima. Naime, sukladno načelu slobodne ocjene dokaza, sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan ni za kakva pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, ali je bit slobodne ocjene dokaza da se u danom slučaju ocjenjuje i više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se u svakom pojedinom slučaju ocijeni pripadajuća dokazna snaga, odnosno vrijednost i to kroz ozbiljne, logične, jasne, uvjerljive i razborite razloge na koji se način otklanja arbitrarnost suda u ocjenjivanju dokaza. U okolnostima konkretnog slučaja nižestupanjski su sudovi upravo tako i postupili cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti pri čemu su za svoju ocjenu dali jasne, uvjerljive, ozbiljne, logične i razborite razloge. Sasvim je drugo pitanje okolnost što se revidentica ne slaže s takvom ocjenom dokaza, a u reviziji, iako opširnoj, ne daje argumentirane razloge koji bi doveli u sumnju pravilnost ocjene dokaza koju su dali nižestupanjski sudovi.

8.1. Neutemeljeno također revidentica ukazuje i na bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 375. stavkom 1. ZPP počinjenu pred drugostupanjskim sudom jer je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode revidentice kao žaliteljice koji su od odlučnog značenja. To se odnosi i žalbene navode koji se posebno naglašavaju u reviziji, a kojima je osporena ocjena dokaza u vezi s postojanjem okolnosti u kojima se sklapaju zelenaški ugovori vezano uz potpisivanje predmetnih isprava od 20. prosinca 2013. i 27. siječnja 2014. u odnosu na koje je žalbeni sud detaljno naveo razloge zbog kojih prihvaća ocjenu dokaza suda prvog stupanja te odgovorio na žalbene tvrdnje tužene navodeći razloge zbog kojih te tvrdnje ne prihvaća.

8.2. Jednako tako, nije osnovan ni revizijski razlog bitne povrede iz članka 375. stavka 5. ZPP jer navedena zakonska odredba ne daje ovlaštenje žalbenom sudu o žalbi odlučiti bez ikakvih razloga i arbitrarno, već drugostupanjskom sudu daje ovlaštenje da u slučaju kada prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom u obrazloženju posebno ne obrazlaže presudu. Kako je i uz primjenu odredbe članka 375. stavka 5. ZPP, drugostupanjski sud ocijenio detaljno žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a koji se tiču ispitivanja pravilnosti ocjene dokaza koju je dao sud prvog stupnja, na što se revizijski razlog ove bitne povrede posebno referira, to ova bitna povreda nije počinjena.

9. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 40.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom zateznom kamatom po osnovi ugovora o zajmu.

10. U provedenom su postupku nižestupanjski sudovi utvrdili sljedeće pravno odlučne činjenice:

- da je u postupku saslušani svjedok A. G. početkom prosinca 2013. tuženici pozajmio iznos od 21.500,00 €, a kako mu je bilo hitno potrebno da mu tuženica vrati pozajmljeni iznos, kontaktirao je tužitelja te spojio tužitelja i tuženicu radi pozajmice koji su u tu svrhu dogovorili susret za dan 20. prosinca 2013. u predvorju hotela S. u Z.,

- da je tužitelj 20. prosinca 2013. tuženici pozajmio iznos od 29.000,00 € bez kamata i s rokom povrata do 20. siječnja 2014. te novac predao tuženici u predvorju hotela,

- da je pisanom izjavom od 20. prosinca 2013., potpisanoj po tuženici i ovjerenoj kod javne bilježnice J. M. R., tuženica potvrdila da je 20. prosinca 2013. pozajmila od tužitelja iznos od 29.000,00 € i obvezala se vratiti ga tužitelju 20. siječnja 2014.,

- da su tužitelj i svjedok A. G. u prijateljskim odnosima dulje vrijeme, da su si međusobno pozajmljivali novac i pozajmice uredno vraćali, zbog čega je tužitelj na zamolbu A. G. dao tuženici pozajmicu, a A. G. mu je garantirao da će mu tuženica pozajmicu vratiti,

- da je tuženica vratila A. G. pozajmljeni iznos 20. prosinca 2013.,

- iako je tuženica isticala da od tužitelja nije primila iznos od 29.000,00 €, da se bojala tužitelja te da ju je tužitelj natjerao da napiše i potpiše izjavu od 20. prosinca 2013., ali da usprkos tome, nije podnijela kaznenu niti prekršajnu prijavu u vezi s postupanjem tužitelja, niti je zamolila ikakvu pomoć javne bilježnice prilikom ovjere potpisa na izjavi od 20. prosinca 2013.,

- da je potvrdom od 27. siječnja 2014., tuženica potvrdila da joj je tužitelj 27. siječnja 2014. pozajmio i daljnji iznos od 11.000,00 € s rokom povrata do 30. siječnja 2014., u kojoj je potvrdi, vlastoručno napisanoj i potpisanoj po tužiteljici navedeno: ''Dana 27.01.2014. posudila sam 11.000,00 € od gosp. Š. S. i vraćam u četvrtak 30.01.2014.'',

- da je tužitelj iznos od 11.000,00 € pozajmio tuženici 27. siječnja 2014. na rok od tri dana zato što mu je tuženica obećala da će mu cjelokupni iznos od 40.000,00 € vratiti u tih nekoliko dana jer da će u međuvremenu prodati kuću u O.,

- da tuženica u kontaktima s tužiteljem njemu nije govorila da je u teškoj financijskoj situaciji, ali da je tužitelj znao da je tuženica zaposlena u HZMO, pa kako je tužitelju prijatelj A. G. garantirao za tuženicu, da tužitelj nije imao razloga smatrati da se tuženica nalazi u stanju nužde, teškom materijalnom stanju, da je neiskusna, lakomislena ili od bilo koga zavisna, odnosno da izjava od 20. prosinca 2013. i potvrda od 27. siječnja 2014. nisu zelenaške u smislu članka 329. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).

11. Nakon što su, dakle, nižestupanjski sudovi utvrdili da je tužitelj pozajmio tuženici, bez ugovornih kamata, iznos od 29.000,00 € dana 20. prosinca 2013. s rokom povrata zajma do 20. siječnja 2014. i iznos od 11.000,00 € dana 27. siječnja 2014. s rokom povrata zajma do 30. siječnja 2014., a što je tužena potvrdila izjavom od 20. prosinca 2013. i potvrdom od 27. siječnja 2014., te da tuženica navedene iznose nije vratila tužitelju po dospijeću, sudovi su temeljem odredbe članka 499. stavka 1. ZOO prihvatili tužbeni zahtjev dosudivši tužitelju navedene iznose i kamatu na iznos od 29.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti od 20. siječnja 2014. do isplate, a na iznos od 11.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti od 31. siječnja 2014. do isplate, i to kamatu iz članka 22. stavka 4. u vezi s člankom 29. stavcima 2. i 8. te člankom 183. ZOO. 12. Neutemeljeno revidentica osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva jer su sudovi pravilno ocijenili da je tuženica u obvezi vratiti zajam tužitelju, pa je odluka o prihvaćanju tužbenog zahtjeva utemeljena na odredbi članka 499. stavka 1. ZOO. Što se tiče odluke o kamati na dosuđeni iznos, revidentica ocjenjuje da je na tražbine u devizama valjalo priznati kamatu koju banka plaća na takve devize po viđenju. Međutim, sukladno odredbi članka 22. stavka 4. ZOO odredbe se ovoga Zakona o kamatama primjenjuju na novčanu obvezu neovisno o valuti u kojoj je izražena, time da su odredbe članka 29. stavaka 2.-6. ZOO u primjeni od 1. siječnja 2008. (članak 1165. ZOO), dok su predmetne tražbine tužitelja dospjele 2014. što znači u vrijeme važenja ZOO. Utoliko revidentica neutemeljeno ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

13. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, na temelju odredbe članka 393. ZPP, revizija je tužene odbijena kao neosnovana radi čega je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 27. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.