REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3275/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. (OIB: ... ) iz S., zastupanog po punomoćnici D. M., supruzi, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane (OIB: ... ), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-979/2021-2 od 23. rujna 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-560/20 od 14. lipnja 2021., u sjednici održanoj 27. rujna 2022.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuju se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-979/2021-2 od 23. rujna 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-560/20 od 14. lipnja 2021. u odbijajućem dijelu.
2. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio da prva dva navedena pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pravnim pitanjima u odnosu na koja nije potrebno preispitivati sudsku praksu jer postoji ustaljena sudska praksa revizijskog suda (primjerice odluke Revr-133/2015-2 od 3. siječnja 2017. i Rev 3214/2019-2 od 22. listopada 2019., prema kojima:
„...treba ukazati da u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kada je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije niti mogao napustiti) - životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor - i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme (od tih osam sati dnevno, u kojemu se odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se (budući da ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom tužitelja jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata. Takvo pravno shvaćanje (prema kojem se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice što ta osoba ne može napustiti područje rada - pa taj dnevni odmor ostvaruje na tome području, a ne doma), a koje polazi od činjeničnog zaključka - da nije niti životnim i razumnim prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, revizijski sud je već zauzeo u svojoj odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.).“
3. Nadalje, ni treće navedeno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je o odgovoru na tako postavljeno pitanje ne ovisi odluka u ovom sporu. Naime, navedeno pitanje kojim se osporava odluka suda o troškovima postupka, polazi od pretpostavke da je tuženik neosnovano osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, a što je pogrešno, jer iz pobijane presude proizlazi da je tužitelj u sporu samo djelomično uspio s osnovom, pa tako i visinom tužbenog zahtjeva.
4. Budući da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 387. st. 5. ZPP, riješeno kao u izreci.
Zagreb, 27. rujna 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
