REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4672/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. O. iz G., P., Republika Bosna i Hercegovina (OIB: ... ), kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik iz S., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (OIB: ... ), koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko - upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-5920/2018-2 od 26. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-2109/2009 od 13. srpnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 27. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženice naknaditi mu štetu „u iznosu od 3.057.730,50 kuna sa zatraženim kamatama tekućim od 1. prosinca 2006. pa do isplate te zahtjev za naknadu troška parničnog postupka (točka I. izreke), a ujedno je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 80.000,00 kuna (točka II. izreke)“.

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog, kako drži, u postupku počinjene povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači, podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tuženica nije odgovorila na reviziju.

4. Revizija nije osnovana.

5. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. - 148/2011. pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013. i 89/2014. - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 25/2013.) te odredbom čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 80/22) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Suprotno tvrdnjama revidenta da osporena presuda ne sadrži obrazloženje „zašto se njegovi zahtjevi odbijaju kao da nije stranka u postupku“ i razloge iz kojih bi se mogla ispitati, da se drugostupanjski sud nije očitovao o njegovim prijedlozima („na dokaze i navode“) i žalbenim razlozima i zašto se njemu „ne može priznati šteta koja je očito učinjena„:

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 5. u svezi sa odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a u smislu koje: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti“) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se revident poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje,

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

7. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja uzeta po nižestupanjskim sudovima relevantnim za odluku o predmetu spora, o postupcima onih za čiji rad tuženica odgovara (o ponašanju tijela državne uprave u postupku uklanjanja izgrađenih građevina), o ispravama i odlukama donesenim u postupku promatranja objekta kojeg je sagradio te postupku odlučivanja o pravilnosti i zakonitosti onog što je činio u gradnji i postupku rušenja onog što je sagradio, sve uz tvrdnje da sudovi nisu pravilno i u potpunosti ocijenili materijalne dokaze kojima je dokazivao svoje pravo na naknadu, da nisu proveli sve potrebne dokaze i nisu ocijenili postupke tuženice u odnosu „da li dio građevine koji ima građevinsku dozvolu može opstati“, da su trebali zaključiti da je „svjedok I. F. lažno svjedočio“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana i koju sugerira prihvatiti jedinom pravilnom, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8. Valja kod toga imati na umu:

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (uz ostalo: o pitanju zakonitosti i pravilnosti njegovih postupaka i postupaka onih za čiji rad tuženica odgovara, o vjerodostojnosti provedenih dokaza i posebno iskaza svjedoka), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

- da je i revidentu omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze za shvaćanja i činjenice kojima opravdava svoj zahtjev i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o ocjeni dokaza i suštini predmeta spora - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje (ili te dokaze nema) i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju,

- da tužitelj tu povoljniju poziciju ne može ostvariti niti izrazom (u reviziji) nezadovoljstva nalazom i mišljenjem u postupku angažiranog vještaka, pa i tvrdnjom da je tražio čak i njegovo izuzeće: to stoga što osporena odluka nije temeljena samo na onome što je utvrđeno i vještačenjem, o posvemašnjem prekoračenju ovlasti koje je on (tužitelj) imao kao investitor i graditelj objekta koji je uklonjen i tome da je u konkretnom slučaju po onima za koje tuženica odgovara postupano samo i isključivo u granicama dopuštenog i određenog odlukama koje su donesene u upravnom postupku - ali i stoga što revizijski sud ne može preispitivati osporenu presudu izvan razloga na koje se revident pozivao u žalbi a koji bi se razlozi ticali postupanja prvostupanjskog suda i na koje drugostupanjski sud nije imao obvezu paziti po službenoj dužnosti, onih na koje bi drugostupanjskom sudu bar bila pružena mogućnost ili prilika odgovoriti,

- da nižestupanjske presude nisu temeljene niti na shvaćanju koje bi u ičemu bilo u suprotnosti s jedino pravilnim shvaćanjem: da nalaz i mišljenje sudskog vještaka koji nije izrađen po nalogu suda (odnosno koji nije izveden tijekom parničnog postupka) ima značaj samo privatne isprave (kojom stranka samo argumentira svoje tvrdnje) i nema dokaznu snagu vještačkog nalaza (budući da značaj sudskog vještačkog nalaza i mišljenja u parnici ima samo nalaz i mišljenje vještaka kojeg je u tom svojstvu odredio sud u konkretnoj parnici) - a predstavlja dokazno sredstvo samo kao i svaka druga privatna isprava (koja ne stvara pretpostavku istinitosti).

9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

11. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženice isplatiti mu na ime naknade štete 3.057.730,50 kn sa pripadajućim kamatama tekućim od 1. prosinca 2006. Tužitelj drži da mu utuženi iznos pripada obzirom da je tuženica putem svojih tijela (pa i Uprave za inspekcijske poslove Republike Hrvatske), za posljedice čijeg rada odgovara, bez pravne osnove porušila izgrađeni objekt na njegovoj nekretnini, kao i ogradne zidove - i time mu počinila štetu, naknadu koje utužuje.

12. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj (kako tvrdi) vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 1071/2 (kat. čest. 1993/2) K. O. O. na kojoj je sa ishođenom građevinskom dozvolom započeo graditi svoj objekt u visini prizemlja (skladišta) i ogradne zidove,

- da se „građevinska dozvola koja je ishođena odnosila na gradnju poslovne građevine visine prizemlja nepravilnog tlocrtnog oblika, dimenzija 19,95 x 8,06 na kč.z. 1993/2 k.o. O. u O., predjel V.“: tužitelj je sagradio nešto drugo - građevinu „dimenzije cca 31,37 m, visine prizemlja (H=cca 5m), na kč. z. 1991/1, 1993/2, 1993/3 i 1994 k.o. O.“, odnosno objekt 31,0 x 37,0, bruto površine 1.147,0 m2. „Legalni dio objekta imao je površinu 153,14 m2, a nelegalni 993,86 m2“, s time da je „sama građevina imala kao krovište ravnu armirano-betonsku ploču na visini od oko 5 m, a krovište projektirane građevine, prema ishodovanoj građevinskoj dozvoli, predviđalo je koso krovište na visini od 2,90 m, do krovnog vijenca, odnosno 4,45 m do vrha sljemena i bilo je predviđeno od čeličnih NPI nosača s limenim sendwich panelima“,

- da „je Rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja i graditeljstva, Uprave za inspekcijske poslove Kl.UP/I-362-02/04-02/131/89 Ur.br.531- 07/03-8-2-04-2 od 18. ožujka 2004., naređena tužitelju kao investitoru obustava daljnje gradnje građevine dim. cca. 31x37 m, visine prizemlja (H=cca. 5 m) koja se gradi na lokaciji predjel V., O., na k.č.z. 1991/1, 1993/2, 1993/3 i 1994, K. O. O., te se određuje rok od 15 (petnaest) dana u kojem će tužitelj kao investitor uskladiti gradnju s odredbama Zakona o gradnji (toč. 1)“. Prema sadržaju toga rješenja ako „tužitelj kao investitor u određenom roku ne uskladi izvedeno stanje s odredbama ZOG-a, narediti će se uklanjanje građevine odnosno njezinog dijela (toč. 2). Upozorava se tužitelj kao investitor da će se narediti uklanjanje građevine ili njezinog dijela koji se izgradi na navedenoj čestici zemlje, dok je na snazi obustava daljnje gradnje (toč. 3). Žalba izjavljena protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje“,

- da „tužitelj kao investitor nije udovoljio nalogu“ iz tog Rješenja od 18. ožujka 2004., pa je Rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja i graditeljstva, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice - Odjela inspekcijskog nadzora u Splitu za ostalo područje Splitsko-dalmatinske županije Kl.UP/I-362-02/04-02/13189, Ur.br.531-07/3-8-2-04-08 od 08. travnja 2004., tužitelju naloženo da ukloni prizemnu građevinu dimenzija cca. 31,00 x 37,00 m i zatrpa rasjek u kamenom zemljanom tlu dimenzije cca. 32,00 x 33,00 m, sve izvedeno na lokaciji predjel V., O. na k.č.z. 1991/1, 1993/2, 1993/3 i 1994, K. O. O., te da dovede zemljište u uredno stanje u roku od pet dana od dana primitka rješenja, pod prijetnjom izvršenja putem druge osobe na trošak tužitelja kao podnositelja“,

- da je tužitelj protiv tog Rješenja od 08. travnja 2004. izjavio žalbu koja je odbijena kao neosnovana donijetim Rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, Kl. UP/II-362-02/04-04/1259, Ur.br.531-07/6-2-04-2 od 31. svibnja 2004.,

- da je tužitelj „nakon toga pokrenuo i upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, radi poništenja“ tog Rješenja od 31. svibnja 2004., pa je Upravni sud Republike Hrvatske donio presudu br. Us-6836/2004-4 od 22. veljače 2007., a kojom je odbijena kao neosnovana u tome smislu podnesena tužba tužitelja,

- da je tužitelj „konačno, protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske br. Us-6836/2004-4 od 22. veljače 2007., podnio i ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koja je odbijena kao neosnovana priloženom Odlukom Ustavnog suda RH br. U-III-2209/2007 od 20. svibnja 2008.“,

- da je tužitelj time „iscrpio sva dopuštena pravna sredstva kojima se je mogla osporavati zakonitost i pravilnost predmetnih pravomoćnih pojedinačnih upravnih akata, te da tužitelj u okviru propisanog upravnog postupka, a posebno i upravnog spora, u tome nije uspio“,

- da je tuženica, slijedom svih navedenih odluka, putem svojih tijela porušila po tužitelju izgrađeno: s rušenjem je započeto 29. studenoga 2006.

13. Drugostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovni i odlučni zaključak da šteta na koju se tužitelj poziva nije uzrokovana nezakonitim i nepravilnim postupanjem tijela za kojeg tuženica odgovara - pa da tuženica nije u obvezi tužitelju naknaditi utuženu štetu.

14. Konkretno, utvrđenje je i shvaćanje drugostupanjskog suda:

- da je „prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari te je na temelju raspoloživih dokaza i pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje“: prihvatio je i „pravno shvaćanje tuženika koje se očituje u tome da se u građanskom sudskom postupku ne može ispitivati zakonitost i pravilnost pravomoćnih upravnih akata, pa tako ni u konkretnom slučaju, a da je iz cjelokupne priložene dokumentacije razvidno da je tužitelj iscrpio sva dopuštena pravna sredstva kojima je mogao osporavati zakonitost i pravilnost predmetnih pravomoćnih, pojedinačnih upravnih akata, a u čemu nije uspio“,

- da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza pravilno zaključio „i da nije utvrđeno da bi u konkretnom slučaju postupanje ovlaštenih službenih osoba Uprave za inspekcijske poslove, u postupku donošenja i prisilnog izvršenja predmetnog rješenja o uklanjanju spornog sagrađenog objekta tužitelja, bilo nezakonito, odnosno da bi u njihovom postupanju bile počinjene takve pogreške koje bi se smatrale nepravilnim i nezakonitim radom i koje bi ukazivale na krivnju tih službenih osoba, a time i eventualnu odgovornost tuženika za prouzročenu štetu tužitelju“,

- da „kraj utvrđenja da je odgovarajućim rješenjem nadležnog tijela naloženo uklanjanje građevine tužitelja jer da ista nije u skladu s građevinskom dozvolom, a što proizlazi i iz dokaznog postupka, osobito nalaza i mišljenja vještaka, da se radi o građevinama drugačijih tlocrtnih dimenzija, različite visine, kao i s različitim konstruktivnim sistemima u odnosu na ishođenu građevinsku dozvolu, žalbeni navodi tužitelja ne utječu na pravilnost pobijane odluke“: „u odnosu na žalbeni navod da se nije smjelo rušiti cijeli objekt, već samo ono što je protivno građevinskoj dozvoli, valja istaći da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je rušenje bilo moguće izvršiti na takav način, tj. da se očuva samostalni objekt sukladan građevinskoj dozvoli. Nasuprot tome, iz iskaza svjedoka (I. F.) proizlazi da kada izgrađeni objekt, kao u ovom slučaju, premašuje gabarite koji su određeni građevinskom dozvolom, da se takvi objekti u cijelosti uklanjaju, a jedino ako se radi o dogradnjama koje nisu u skladu s dozvolom, tada se ide na uklanjanje tog dograđenog dijela, tj. onoga što odstupa od građevinske dozvole, za razliku od konkretnog slučaja gdje je "baza", tj. tlocrtna dimenzija objekta znatno veća od onoga što je dozvoljeno građevinskom dozvolom“,

- da je sud „u parničnom postupku ovlašten svojom odlukom riješiti određeno prethodno pitanje u smislu odredbe čl. 12. st. 1 ZPP-a, isključivo u slučaju kada o tom pitanju još nije donio odluku drugi nadležni organ za donošenje odluke o konkretnom prethodnom pitanju“: a u „konkretnom slučaju je prisilno izvršenje uklanjanjem predmetnog objekta tužitelja naloženo pravomoćnim rješenjem nadležnog upravnog tijela - Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja i graditeljstva, Uprava za inspekcijske poslove, Područne jedinice - Odjela inspekcijskog nadzora u Splitu za ostalo područje Splitsko-dalmatinske županije Kl.UP/I-362-02/04-02/13189, Ur.br.531-07/3-8-2-04-08 od 08. travnja 2004., a koje rješenje je potvrđeno od strane ovlaštenog drugostupanjskog upravnog tijela - Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, a potom i od strane Upravnog suda Republike Hrvatske u pokrenutom upravnom sporu, te konačno i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske povodom podnesene ustavne tužbe“.

15. Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

16. Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

17. U odnosu na razloge te revizije koji se odnose na osporenu presudu te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva “, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge prvostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje (vezan mogućnošću razmatranja osporene presude samo u granicama određenih revizijskih razloga) u cijelosti prihvaća.

18. Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-2109/2009 od 13. srpnja 2018.

19. Revizijski sud tek primjećuje:

- da ovdje valja poći od osnova odštetne odgovornosti: da bi postojala odgovornost tuženice za utuženu štetu morale bi postojati i opće pretpostavke te odgovornosti: štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete,

- da je odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje: ZOO-a) propisano: „Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje“, dok prema odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, br. 75/93., 92/96., 48/99., 15/2000., 127/2000. - vjerodostojno tumačenje čl. 2. st. 2. ZID Zakona NN 48/99., 59/2001., 190/2003. - pročišćeni tekst, i 199/2003. ) „štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.“,

- da je slijedom iznijetog, tužitelj, da bi uspio u sporu, trebao dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika ) da je na strani tuženice postojao propust ili štetna radnja koja bi bila protupravna (nezakonita ili nepravilna) i u adekvatnoj uzročnoj vezi s utuženom štetom, a u izostanku kojeg propusta ili radnje te uzročne veze ne postoji ni pretpostavka odštetne odgovornosti tuženice za tu štetu propisana navedenim odredbama čl. 1045. st. 1. ZOO-a te čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave,

- da konkretno, a obzirom da predmetom ovoga spora, vođenog radi naknade štete, nije i ne može biti preispitivanje zakonitosti ili pravilnosti u upravnom postupku donesenih odluka na temelju kojih je vršeno uklanjanje objekata tužitelja - slijedom čega revizijski sud ne može razmatrati navode revidenta da su te odluke upravnih tijela donesene u nepravilno vođenim postupcima i uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, dakle navode koji su mogli biti relevantni samo u postupcima u kojima su te odluke donesene i povodom pravnih lijekova protiv tih odluka, trebao je dokazati da tuženica nije postupala prema donesenim odlukama i tvrdnji da su njezina nadležna upravna tijela sve činila u skladu s svojim pravima i obvezama te u smislu:

a) odredbe čl. 5. st. 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/90., 35/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. - pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. - pročišćeni tekst i 55/2001.“), prema kojoj „Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske“,

b) odredaba Zakona o gradnji („Narodne novine“, br. 175/2003. i 100/2004.), a koje valja primijeniti na ovaj slučaj obzirom na vrijeme kada su donesene odluke o rušenju objekata tužitelja, prema kojima:

- čl. 84. (st. 1.) „Građenju se može pristupiti na temelju pravomoćne građevinske dozvole, ako ovim Zakonom ili propisom donesenim na temelju ovoga Zakona nije propisano drukčije“, i (st. 2.) „Investitor na vlastitu odgovornost i rizik može pristupiti građenju na temelju konačne građevinske dozvole ako ovim Zakonom ili propisom donesenim na temelju ovoga Zakona nije propisano drukčije“,

- čl. 162. st. 1., „Inspektor će rješenjem investitoru, odnosno vlasniku narediti uklanjanje građevine odnosno njezinog dijela (podstavak 1.) ako se gradi ili je izgrađena bez konačne građevinske dozvole“, i (podstavak 8.) „ako je protekao rok za uklanjanje građevine ovim ili posebnim zakonom“,

c) odredbe čl. 279. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91. i 103/96.) prema kojoj: „Administrativno izvršenje što ga provodi organ koji je o stvari rješavao u prvom stepenu provodi se na temelju rješenja koje je postalo izvršno i zaključka o dozvoli izvršenja“,

- da tužitelj to nije dokazao: on u suštini revizijskim navodima dovodi u pitanje opravdanost donošenja navedenih odluka iz upravnog postupka, pa prigovara njihovoj pravilnosti i zakonitosti - jer drži da su te odluke donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava i u nepravilno vođenim postupcima, a takvim navodima i prigovorima, koje je s uspjehom mogao koristiti samo u tim (upravnim) postupcima, u odnosu na postavljeni zahtjev ne može ostvariti povoljniju poziciju,

- da tužitelj nije postupao u smislu citirane odredbe čl. 5. st. 2. Ustava Republike Hrvatske i (gradeći bez potrebnih dozvola ili izvan onog što mu je dozvoljeno) nije se „držao Ustava i zakona“, te je postupanjem upravnih tijela za koje tuženica odgovara (a u kojemu nema protupravnosti: nezakonitosti i nepravilnosti) trpio samo ono što je trebao trpjeti kao protupravni graditelj - posljedice nezakonitog pristupa gradnji pri kojoj nije poštovao „pravni poredak Republike Hrvatske“ i (time) elementarne kriterije potrebne da bi zadržao ono što je sagradio: dakle rušenje onog što je sagradio protupravno (koje rušenje je nadležno tijelo zakonito i pravilno provelo prisilnim putem u postupku administrativnog izvršenja, postupajući po izvršnim odlukama).

Zagreb, 27. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.