REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr 51/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof., članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika E. I. i dr. zbog kaznenih djela iz članka 158. stavaka 2. i 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 191/17., i 118/18. - dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenice A. I. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Puli - Pola od 2. srpnja 2021. broj Kzd-18/2020 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 12. listopada 2021. broj Kžzd-187/2021-4, u sjednici održanoj 27. rujna 2022.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se zahtjev osuđenice A. I. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Puli - Pola od 2. srpnja 2021. broj Kzd-18/2020 osuđenik E. I. i osuđenica A. I. proglašeni su krivima i to: osuđenik E. I. pod točkama I. 1. i I. 2. izreke zbog kaznenih djela iskorištavanja djece za pornografiju iz članka 163. stavaka 1. i 2. KZ/11, a osuđenica A. I. pod točkom II izreke zbog kaznenog djela iskorištavanja djece za pornografiju iz članka 163. stavaka 1. i 2. KZ/11, dok su pod točkom III izreke osuđenik E. I. i osuđenica A. I. proglašeni krivima zbog kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavaka 2. i 6. KZ/11. Osuđeniku E. I. je za kazneno djelo pod točkom I. 1. izreke utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine, za kazneno djelo pod točkom I. 2. izreke kazna zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, za kazneno djelo pod točkom III izreke kazna zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, a na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šest godina. Osuđenici A. I. za kazneno djelo pod točkom II izreke utvrđena je kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, za kazneno djelo pod točkom III izreke
III Kr 51/2022-3
kazna zatvora u trajanju dvije godine, a na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11, osuđena je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine. U izrečene kazne zatvora osuđenicima je uračunato vrijeme oduzimanja slobode i to osuđeniku E. I. od 5. listopada 2019. pa nadalje, a osuđenici A. I. od 25. listopada 2019. do 29. ožujka 2021.
2. Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 12. listopada 2021. broj Kžzd- 187/2021-4 prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika ukinuta je prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo pod točkom II. izreke kojom je osuđenica A. I. proglašena krivom zbog kaznenog djela iz članka 163. stavaka 1. i 2. KZ/11 i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a uslijed te odluke, djelomičnim prihvaćanjem žalbe osuđenice A. I., preinačena je prvostupanjska presuda u odnosu na tu osuđenicu na način da se ista za kazneno djelo iz članka 158. stavaka 2. i 6. KZ/11, opisano pod točkom III izreke, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci. Također je u odnosu na osuđenika E. I., djelomičnim prihvaćanjem njegove žalbe, preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da je u odnosu na kazneno djelo pod točkom I. 1. prihvaćena po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine, dok su mu za kaznena djela pod točkama I.2. i III. utvrđene kazne zatvora u trajanju dvije godine, a na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11 osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju pet godina.
3. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude pravovremeno je podnijela osuđenica A. I. po branitelju T. K., odvjetniku u P., zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.- odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) iz osnove u članku 517. stavka 1. točke 2. ZKP/08 i povrede prava na obranu na raspravi iz osnove u članku 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „ukine pravomoćno Rješenje i Presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 1 Kžzd-187/2021 od 12. 10.2021. godine kao i Presudu Općinskog suda u Puli – Pola broj Kzd-18/2020 od 2.7.2021. godine te da predmet vrati na ponovljeno suđenje prvostupanjskom sudu.“
4. Postupajući u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP/08., prvostupanjski sud dostavio je primjerak zahtjeva sa spisom Glavnom državnom odvjetniku, a odgovor Glavnog državnog odvjetnika od 21. siječnja 2022. broj Ksm-DO-239/2021 dostavljen je osuđenici i njenom branitelju.
5. Zahtjev nije osnovan.
5.1. Osuđenica u zahtjevu navodi da je „prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 468. stavak 2. i 3. ZKP-a i to zato jer je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno zato što je sud na raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu.“ Obrazlažući navedene povrede osuđenica ističe da joj „nije omogućeno da u kontradiktornom postupku se ispita oštećenica i njeni roditelji kao svjedoci“, a oštećenica u postupku uopće nije ispitana već je sud „uzeo kao
III Kr 51/2022-3
meritoran njene posredne izjave koje je ista dala vještacima, pa čak i liječnici i medicinskoj sestri, kada su je pregledavali.“ Smatra da joj sud na takav način nije „omogućio ostvarenje njenog Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava na jednakost oružja u postupku: da može osobno kao i da njen branitelj može slušati iskaz oštećenice i da mogu postavljati joj pitanja, dakako u kontroliranim uvjetima.“ Isto tako navodi da u kontradiktornom postupku nisu ispitani roditelji oštećenice S. D. i M. T. pa je jedini dokaz koji tereti osuđenicu upravo oštećenica, koja ju je teretila „bez da ju je itko upozorio da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo!Bez da ju je sud upozorio da je laganje na sudu nedopušteno.“
5.2. Protivno navodima osuđenice, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske da odbijanjem dokaznog prijedloga obrane da se u dokaznom postupku ispita dijete žrtva kaznenog djela A. T. nije povrijeđeno pravo osuđenice na pravično suđenje, odnosno pravo osuđenice na obranu na raspravi pa, stoga nisu počinjene ni povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavaka 2. i 3. ZKP/08.
5.3. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („ Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav) i člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10 – dalje: Konvencija), a temeljne sastavnice prava na pravično suđenje su načelo kontradiktornosti, konfrontacijsko načelo i načelo jednakosti oružja. U odnosu na načelo jednakosti oružja, povredu kojeg načela osuđenica problematizira u zahtjevu, treba reći da bi povreda tog načela mogla biti ostvarena u slučaju da je osuđenica u sudskom postupku bila uskraćena u svojim temeljnim procesnim pravima prema tužitelju, odnosno da je bila stavljena u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnu stranu, a to u konkretnom predmetu nije slučaj. Naime, odbijanjem dokaznog prijedloga obrane da se ispita u dokaznom postupku dijete žrtva kaznenog djela nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja, kako to pogrešno smatra osuđenica, jer mogućnost ispitivanja djeteta žrtve kaznenog djela nije data ni protivnoj strani, odnosno tužitelju. Stoga, u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni konfrontacijsko načelo, kao sastavnica prava na pravično suđenje, koje nameće dužnost sudu da osigura prisutnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe. Isto tako, nema govora niti o povredi načela kontradiktornosti kao sastavnice prava na pravično suđenje u odnosu na ispitivanje svjedoka S. D. i M. T., neovisno o tome što ti svjedoci nisu neposredno ispitani u postupku pred prvostupanjskim sudom. To iz razloga što su navedeni svjedoci ispitani zamolbenim putem pred nadležnim pravosudnim tijelima Republike Austrije i njihovi iskazi na raspravi pročitani, a osuđenica i njen branitelj su bili pravovremeno obaviješteni o mjestu i vremenu ispitivanja svjedoka i mogli su prisustvovati njihovom ispitivanju.
5.4. U skladu s naprijed iznijetim treba reći da je, suprotno navodima osuđenice, sud s pravom odbio dokazni prijedlog obrane da se ispita dijete žrtva kaznenog djela A. T., vodeći pri tome osobito računa o interesima djeteta, a to je u skladu s člankom 3. stavkom 1. Konvencije o pravima djeteta koja obvezuje Republiku Hrvatsku od 8. listopada 1991. od kada je inkorporirana u hrvatski pravni poredak, a prema kojoj odredbi u svim akcijama koje u svezi s djecom poduzimaju javne ili privatne ustanove
III Kr 51/2022-3
socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, najbolji interes djeteta mora imati prednost. Naime, žrtva kaznenog djela u konkretnom je slučaju dijete koje tempore criminis nije imalo navršenih sedam godina, a koje bi, prema nalazu i mišljenju stalnih sudskih vještaka dr. D. S. i prof. V. L. P., eventualnim ispitivanjem pred sudom, pa i u kontroliranim uvjetima, s obzirom na činjenicu da njen emocionalni razvoj ne odgovara njenoj kronološkoj dobi, moglo biti izloženo daljnjem traumatiziranju i moglo bi prouzročiti pogoršanje zdravstvenog stanja djeteta koje je već i ranije u psihičkom smislu bilo označeno neprorađenom psihotraumom. Stoga je obveza suda da dijete, kao naročito ranjivu kategoriju u sudskom postupku, zaštiti od izlaganja traumi koja bi mogla negativno utjecati na njegov psihofizički razvoj, a osobito kada se dijete pojavljuje kao žrtva kaznenog djela protiv spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta. U prilog tome, uz ranije citiranu Konvenciju o pravima djeteta, ide i zakonska regulativa Zakona o sudovima za mladež kojim je u članku 115. stavku 8. propisano da se na dijete ne primjenjuju odredbe o prisilnom dovođenju, novčanom i zatvorskom kažnjavanju zbog odbijanja svjedočenja pri čemu se i poziv djetetu kao svjedoku upućuje preko njegovih roditelja.
5.5. Stoga je, po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluka suda da ne ispituje dijete u kontradiktornom sudskom postupku, u duhu ranije citiranih zakonskih i konvencijskih normi, bila u najboljem interesu djeteta, a to istovremeno nije dovelo do povrede prava osuđenice na pravično suđenje niti njeno pravo na obranu na raspravi koje je moglo utjecati na presudu.
5.6. Okolnost koju osuđenica u zahtjevu ističe, a odnosi se na činjenicu da je sud „uzeo kao meritoran“ izjavu djeteta žrtve koju je ista dala vještacima, liječnici i medicinskoj sestri, odnosi se na činjenična utvrđenja suda, a iz tog osnova se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može podnositi.
6. Slijedom iznijetoga, trebalo je odbiti zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u izreci, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19 i 80/22).
Zagreb, 27. rujna 2022.
Predsjednik vijeća:
Damir Kos, v. r.
