REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1276/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz O., kao vlasnika obrta „A. P.“, OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku u K., protiv tuženika H. S. K.- und M. G., G., Republika Austrija, OIB: ..., zastupanog po punomoćnici I. M., odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4589/18-2 od 9. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P- 1326/2007-82 od 12. travnja 2018., u sjednici održanoj 27. rujna 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj ispunio prema tuženiku sve svoje obveze iz Ugovora o leasingu motornog vozila broj 230870012 od 20. svibnja 2003. te na naknadu štete na ime izgubljene zarade u iznosu od 387.485,27 kn sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. I. izreke). Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku na ime troškova postupka iznos od 11.196,25 kn sa zateznim kamatama (toč. II. izreke).
2. Drugostupanjskom odlukom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova u povodu žalbe.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati, nižestupanjske presude preinače podredno ukinu, uz naknadu troškova revizije.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija tužitelja nije osnovana.
6. Obzirom da je vrijednost predmeta spora preko 200.000,00 kn, slijedom navedenog revident ima pravo na podnošenje izravne revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, slijedom čega, u takvoj pravnoj situaciji, revizija tužitelja, koja je podnesena kao izvanredna revizija, cijenjena je kao redovna revizija.
7. Pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP) pri čemu je uzeto u obzir da je odredbom čl. 386. ZPP propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ispunio sve obveze iz ugovora o leasingu, te i zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene zarade zbog blokade računa izazvane podnošenjem zadužnice na naplatu dugovanja iz istog ugovora.
9. Radi opravdanja svojih navoda, revident se poziva na odluku Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2540/2011 od 1. ožujka 2012. u kojoj je izraženo shvaćanje da je svrha ugovora kod operativnog leasinga korištenje predmeta najma uz plaćanje najamnine u vidu rata leasinga, a ne stjecanje vlasništva na predmetu leasinga, jer po prestanku ugovora (istekom vremena, otkazom) najmoprimac vraća vozilo vlasniku odnosno najmodavcu - davatelju leasinga, pa da su stoga ništetne odredbe općih uvjeta ugovora po kojima je za slučaj prijevremenog raskida ugovora propisana obveza isplate najamnine i za razdoblje nakon raskida ugovora.
10. Nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili u cijelosti neosnovanim, uz obrazloženje, u bitnom:
- da su parnične stranke sklopile 20. svibnja 2003. Ugovor o leasingu motornog vozila (teretno i priključno vozilo), na 48 mjeseci uz mjesečnu ratu od 1.268,13 EUR, kojim su ugovorile primjenu austrijskog prava, s Općim i Posebnim uvjetima ugovora,
- da je tužitelj predao tuženiku predmet leasinga dana 31. kolovoza 2004.,
- da je 1. rujna 2005. tuženik otkazao ugovor tužitelju zbog neplaćanja rata leasinga,
- da je toč. 8. Općih uvjeta ugovora, koja regulira prava davatelja leasinga kod prijevremenog prestanka ugovora o leasingu, određeno, među ostalim, da: „Ukoliko korisnik leasinga naknadu za leasing nije u smislu toč. 4. Posebnih uvjeta ugovora smatrao prijevremeno dospjelom, to davatelju leasinga pripada neplaćena naknada za leasing od prijevremenog završetka ugovora do ugovorenog trajanja ugovora ..“, te: „Primatelju leasinga se pripisuje u korist postignuta cijena iz prodaje predmeta leasinga i uobičajene tržišne cijene …“, sve u valuti davatelja osiguranja,
- da je tuženik 11. siječnja 2006. podnio na naplatu zadužnicu u iznosu od 40.827,26 EUR s kamatama, te je došlo i do pljenidbe plaće tužitelja radi naplate istog iznosa, te je sveukupno naplaćeno 12,48 EUR,
- da je vrijednost vozila u vrijeme predaje prema procjeni tuženika (sačinjenoj po dipl. ing. I. B. koji je iskazao da se radilo o najnižoj cijeni radi licitacije) iznosila 15.820,09 EUR, a da su vozila prema priloženom računu prodana 27. listopada 2004. za 15.445,63 EUR, dok je prema nalazu i mišljenju vještaka dipl. ing. P. T. vrijednost tegljača na dan predaje vozila iznosila 159.168,58 kn a poluprikolice 42.791,68 kn (oboje s PDV-om), a prema nalazu i mišljenju sačinjenom po vještaku dipl. ing. I. B. u ovom sudskom postupku tržišna vrijednost za oba vozila je iznosila sveukupno 241.619,18 kn,
- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka D ... d.o.o. proizlazi da je na dan 1. rujna 2007. u varijanti u kojoj se u prijeboj uzima vrijednost vozila prema prodajnom računu dug tužitelja 57.488,80 EUR (38.708,86 EUR na ime glavnice i 18.799,94 EUR na ime zateznih kamata) a ako se uzima iznos prema vještaku T. onda dug iznosi 40.417,20 EUR (26.831,83 EUR na ime glavnice i 13.585,37 EUR na ime kamata), dok ako se uzima iznos prema vještaku B. onda dug iznosi 32.704,51 EUR (21.466,48 EUR na ime glavnice i 11.238,03 EUR na ime kamata),
- a da u vrijeme blokade računa u razdoblju od siječnja 2006. do lipnja 2007. godine nije bilo gubitka zarade već tek u razdoblju blokade računa od 2009. do 2013. godine u iznosu od 387.485,27 kn,
- stoga da tužitelj nije dokazao da je preplatio dugovanje po osnovu ugovora o leasingu niti je dokazao da je uslijed blokade računa došlo do gubitka poslova,
- da se činjenični supstrat na kojemu je tužitelj temeljio svoj tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da je od preostalih rata leasinga trebalo oduzeti veći iznos smatrajući da je procjena vrijednosti tegljača i poluprikolice trebala biti veća.
11. Imajući u vidu revizijske navode, pa tako i dostavljenu sudsku praksu, iz čega bi proizlazilo da tužitelj problematizira valjanost odredbe čl. 8. Općih uvjeta te time i valjanost ugovora o leasingu, za odgovoriti je da je pravilno drugostupanjski sud ukazao na činjenične tvrdnje tužitelja koje je on iznosio tijekom postupka. Naime, u konkretnom slučaju primjenjuje se, sukladno ugovornim odredbama, austrijsko materijalno pravo, a tužitelj nije dokazao da se prema tom pravu na ništetnost pazi po službenoj dužnosti kao što je to slučaj u hrvatskom pravu.
12. Međutim, i u tom slučaju sud ocjenjuje je li neki ugovor ništetan ili ne samo na temelju činjeničnih tvrdnji stranaka te u okviru općepoznatih činjenica, posljedično čemu sud nije dužan sam istraživati činjenice koje bi eventualno mogle ukazivati na ništetnost pravnog posla, uz iznimku iz čl. 7. st. 2. ZPP što u ovom predmetu revident i ne tvrdi da je slučaj (u tom smislu odluke ovog suda Rev 1137/04 od 20. prosinca 2005., Rev170/11 od 11. ožujka 2014., Rev-191/12 od 12. srpnja 2016. i dr.).
13. Slijedom navedenog, proizlazi da sud, donoseći svoju odluku, nije zanemario odredbu čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) prema kojoj na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na koju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.
14. Prvostupanjski sud ocijenio je sve pravno relevantne okolnosti i, sukladno iznijetim činjenicama i predloženim dokazima, na temelju ocjene tih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka, donio svoju odluku, a isto tako drugostupanjski sud je pravilno na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio sve žalbene razloge pri čemu je pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da bi ispunio sve svoje obveze prema Ugovoru o leasingu kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka (ma koju varijantu uzeli u obzir) niti je dokazao da je zbog blokade računa gubio zaradu a u tu blokadu je sam prouzročio neizvršavanjem (neplaćanjem) preuzetih obveza po ugovoru o leasingu slijedom čega je morao tegljač i poluprikolicu vratiti tuženiku.
15. Dio revizijskih navoda kojima se komentira ocjena provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima, u suštini predstavlja prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga po odredbi čl. 385. ZPP revizija se ne može izjaviti.
16. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 27. rujna 2022.
Predsjednik vijeća:
Branko Medančić, v.r.
