REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4219/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. K. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. & J. j.t.d. u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-419/19-3 od 16. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-553/15-141 od 27. prosinca 2018., u sjednici održanoj 27. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica isplatiti tužitelju iznos od 514.255,00 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to specificirano u toč. I. izreke. Ujedno je tuženica obvezana naknaditi tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 154.226,34 kn sa zateznim kamatama (toč. II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženica podnosi reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a iz razloga navedenog u odredbi čl. 385. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP. Predlaže preinačiti podredno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tuženice nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP) pri čemu je uzeto u obzir da je odredbom čl. 386. ZPP propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze.

8. Suprotno tvrdnji revidentice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu ista ukazuje. Naime, razlozi o odlučnim činjenicama ne proturječe sadržaju spisa i činjeničnom supstratu.

9. Nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili u cijelosti osnovanim, uz obrazloženje, u bitnom:

- da su rješenjima Ministarstva poljoprivrede i šumarstva od 5. prosinca 1994. ustanovljena otvorena lovišta „L.“ i „G.“ te su opisno određene njihove granice, među ostalim, u odnosu na lovište „L.“ „…do kanala B. i tim kanalom ide do rijeke L. …“; a u odnosu na lovište „G.“ „…do kanala B., tim kanalom do Č. …“;

- da su 28. ožujka 1996. parnične stranke sklopile Ugovor o zakupu prava lova na otvorenom državnom lovištu III/19 „L.“ u površini od 6.397 Ha, na deset godina tj. do 31. ožujka 2005., uz zakupninu u iznosu od 165.000,00 kn godišnje, a koja dospijeva jednom godišnje do 1. ožujka tekuće godine za sljedeću lovnu godinu;

- da je susjedno lovište III/10 „G.“ u površini od 4.700 Ha zakupio Z. H., da su zakupci utvrdili međusobne granice lovišta (pa tako i da se granica proteže kanalom B.), postavili table, izgradili čeke i tako ih koristili tri godine dok nije Ugovorom o koncesiji prava lova od 30. srpnja 1999. lovište „G.“ dodijeljeno Lovačkoj udruzi „V.“ iz G. koja je dijelom ušla u lovište zakupca - tužitelja a koji sporni dio je nakon prigovora tužitelja i nakon izlaska Komisije tuženice „detaljnije opisan“ i time dodijeljen susjednom lovištu uz obrazloženje da je to sukladno naprijed navedenim rješenjima;

- da su navedena rješenja, kao i lovnogospodarska osnova, te topografske karte u mjerilu 1:100.000, sastavni dio ugovora o zakupu;

- da je stalni sudski vještak dipl. ing. geod. I. B., nakon uviđaja, zaključio da razlika površine lovišta „L.“ prema opisu granice iz rješenja iz 1994. godine (ukupno 6.402,04 Ha) i površine koju je zauzeo novi zakupoprimac (postupajući prema karti koja je privitak rješenju a prema kojoj je površina 6.119,65 Ha) iznosi 282,39 Ha, dok prema opisu granice iz rješenja i granice utvrđene po Komisiji tuženice 30. kolovoza 2000. (smanjena je površina na 6.123,40 Ha), razlika iznosi 278,64 Ha;

- da je stalni sudski vještak dipl. ing. geod. V. R., nakon pregleda karata preuzetih sa web stranice ministarstva, također zaključio da opisna granica u pisanom dijelu rješenja ne odgovara grafičkom prikazu te granice na topografskoj karti 1:100.000 pa da je tužitelj prema ugovoru i rješenju dobio 6.727 Ha a ista prema web kartama iznosi 6.932 Ha ili 205 Ha više, dok je do 1999. godine koristio još 254 Ha ili sveukupno 459 Ha više od one u ugovoru i rješenju, te da bi sporna razlika a koja bi bila dio „G.“ (u odnosu na koju površina prema web kartama iznosi 5.284 Ha) iznosila 254 Ha;

- da iz iskaza svjedoka lovočuvara D. M., te lovaca i mještana M. K., V. M., M. P. i I. C., proizlazi da je granica između lovišta oduvijek bio kanal B. i da se na spornom dijelu nalazi najviše ptica močvarica i da je to najbolji dio za riku jelena;

- da je tužitelj na spornom dijelu imao izgrađena hranilišta, čeke i druge lovno- tehničke objekte te su bile postavljene i table s oznakama lovišta;

- da iz iskaza svjedoka M. Đ., djelatnika Ministarstva proizlazi da je u rješenjima iz 1994. godine došlo do pogreške u opisu granice lovišta, a da se opisni dio i karte nadopunjavaju i jednako vrijede;

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka dipl. ing. šumarstva I. G. tužitelj trpio štetu u iznosu od 78.101,58 kn godišnje s naslova izgubljenog prihoda te u iznosu od 24.750,00 kn s naslova preplaćene zakupnine za uzurpirani dio lovišta (od ugovorenih 165.000,00 kn godišnje trebao je plaćati 140.250,00 kn godišnje).

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, suprotno tvrdnji tuženice, pravilno su nižestupanjski sudovi, kada su tužbeni zahtjev prihvatili, primijenili materijalno pravo, iz odredbe čl. 148. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 8801 - dalje: ZOO) prema kojoj ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane; i čl. 17. st. 1. ZOO prema kojoj su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.

11. Pritom, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio sve pravno relevantne okolnosti i, sukladno iznijetim činjenicama i predloženim dokazima, na temelju ocjene tih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka, donio svoju odluku, a isto tako drugostupanjski sud je pravilno na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio sve navedene žalbene razloge.

12. Naime, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio iskaze svjedoka, priloženu dokumentaciju i nalaze i mišljenja vještaka mjerničke struke te je nadalje, pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka B. koji je bio na licu mjesta, dok se vještak R. sam ogradio u smislu da njegov zaključak ovisi o točnosti karata objavljenih na web stranici Ministarstva (a iz iskaza svjedoka Đ. proizlazi da je 2005. godine došlo do izrade novih karata i korigiranja površina lovišta po novoj metodi), te je pravilno zaključio da je relevantna granica između lovišta „L.“ i „G.“ ona koja je opisana u citiranim rješenjima tuženice iz 1994. godine te da istu tuženica nije mogla mijenjati 2000. godine „usmeno“, već je ukoliko se radilo o „tiskarskoj pogrešci“ kako to tvrdi svjedok Đ., trebala postupiti sukladno odredbi čl. 219. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91 i 103/96) i donijeti zaključak o ispravku protiv koje odluke je dopuštena žalba i navedeno bi se sporno pitanje razriješilo u okviru upravnog postupka. Osim toga, sud pravilno nalazi propust tuženice i u okolnosti da nije provođen inspekcijski nadzor ostvarivanja koncesije prava lova i prava lova u zakupljenim državnim lovištima, a što je ona bila obvezna prema odredbama čl. 93. toč. 4. i čl. 94. Zakona o lovu ("Narodne novine", broj 10/94, 22/94, 5/95 i 25/96).

13. Slijedom navedenog, pravilno je nadalje tužitelju dosuđena naknada štete u visini utvrđenoj sukladno nalazu i mišljenju vještaka G., a pozivom na odredbu čl. 266. st.

1. ZOO prema kojoj vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. Revizijski navodi kojima se osporava nalaz i mišljenje vještaka G. (koji su već izneseni tijekom postupka) otklonjeni su usmenim saslušanjem vještaka a tuženica nije priložila lovnogospodarsku osnovu kao vlastiti planski akt kojim se detaljno uređuje gospodarenje s lovištem pri čemu se imaju u vidu mogućnosti staništa te brojnost i stanje populacije divljači koja se u lovištu uzgaja ili se njezino uzgajanje propisuje, niti je predlagala provođenje dokaza vještačenjem po drugim vještacima sukladno odredbi čl. 261. st. 2. i 3. ZPP, pa se ti revizijski navodi ukazuju promašenim. Revizijski razlozi kojima tuženica osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kao nedopušteni (čl. 385. ZPP) nisu cijenjeni.

14. Konkludira, tuženica nije otklonila „tiskarsku pogrešku“ na zakonom propisani način, tuženica sama ne dvoji da postoji razlika između granice opisno prikazane u rješenjima iz 1994. godine i priloženih karata - grafičkih prikaza istih (naprotiv, smatra rješenja i karte jednako vrijednima a isti su u koliziji), pa je u toj situaciji, a posebice i situaciji propuštanja dužnog nadzora nad ostvarivanjem zakupa sukladno sklopljenim ugovorima, te odbijanjem prema zahtjevu tužitelja, smanjenja zakupnine nakon zauzimanja dijela površine lovišta koji je prema rezultatima dokaznog postupka nedvojbeno koristio tužitelj, odgovorna za štetu nastalu tužitelju u cijelosti.

15. Obzirom na sve navedeno nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Slijedom iznijetog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 27. rujna 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.