Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž R-841/2021-4

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivanu Tironiju, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz D., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. A., odvjetniku u D., protiv tuženika Grada D., iz D., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku L. Z., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: 11Pr-134/21 od 6. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 27. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: 11Pr-134/21 od 6. svibnja 2021.u pobijanom dijelu u kojem se nalaže tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju bruto iznos od 5.261,29 kuna (pet tisuća dvjesto šezdeset i jednu kunu I dvadeset i devet lipa)/ 698,23 euro (šesto devedeset i osam eura i dvadeset i tri centa)1 sa zateznom kamatom koja na iznos od:

- 466,92 kune teče od 16. lipnja 2011. od do isplate, - 127,34 kune teče od 16. srpnja 2011. do isplate,

- 938,67 kuna teče od 16. kolovoza 2011. do isplate, - 938,68 kuna teče od 16. rujna 2011. do isplate,

- 938,66 kuna teče od 16. listopada 2011. do isplate, - 938,67 kuna teče od 16. studenog 2011. do isplate, - 912,33 kune teče od 16. prosinca 2011. do isplate,

- 0,01 kunu teče od 16. srpnja 2014. do isplate,

- 0,01 kunu teče od 16. veljače 2014. do isplate, po stopi kako je to navedeno u točki I. izreke pobijane presude tj. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (sve izuzev zatezne kamate koja teče na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji su iznosi sadržani u bruto iznosu dosuđene plaće)II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: 11Pr-134/21 od 6. svibnja 2021. na način da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu preko dosuđenog bruto iznosa od 5.261,29 kuna do ukupno zahtijevanog bruto iznosa od 261.231,58 kuna, (dakle za razliku od 255.970,29 kuna/33.973,10 eura) te u dijelu zatražene zatezne kamate koja bi bila veća od one navedene u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

III. Nalaže se tužitelju da u roku 15 dana nadoknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 38.991,87 kuna (trideset i osam tisuća devetsto devedeset i jednu kunu i osamdeset i sedam lipa)/ 5.175,45 eura (pet tisuća sto sedamdeset i pet eura i četrdeset i pet centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu slijedećeg sadržaja:

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju 261.231,58 kuna sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 3.143,55 kuna od 7. lipnja 2011.,

- na iznos od 3.248,54 kuna od 7. srpnja 2011.,

- na iznos od 6.393,72 kuna od 4. kolovoza 2011.,

- na iznos od 6.393,71 kuna od 7. rujna 2011.,

- na iznos od 6.393,72 kuna od 7. listopada 2011.,

- na iznos od 6.393,72 kuna od 5. studenog 2011.,

- na iznos od 6.393,71 kuna od 8. prosinca 2011.,

- na iznos od 6.393,72 kuna od 6. siječnja 2012.,

- na iznos od 6.393,72 kuna od 8. veljače 2012.,

- na iznos od 6.393,72 kuna od 7. ožujka 2012.,

- na iznos od 6.393,72 kuna od 5. travnja 2012.,

- na iznos od 5.998,98 kuna od 5. svibnja 2012.,

- na iznos od 5.867,42 kuna od 7. lipnja 2012.,

- na iznos od 6.393,72 kuna od 6. srpnja 2012.,

- na iznos od 5.797,34 kuna od 4. kolovoza 2012.,

- na iznos od 5.797,34 kuna od 7. rujna 2012.,

- na iznos od 5.797,34 kuna od 5. listopada 2012.,

- na iznos od 5.797,34 kuna od 7. studenog 2012.,

- na iznos od 6.323,65 kuna od 8. prosinca 2012.,

- na iznos od 5.496,07 kuna od 8. siječnja 2013.,

- na iznos od 6.056,02 kuna od 7. veljače 2013.,

- na iznos od 5.898,14 kuna od 7. ožujka 2013.,

- na iznos od 5.935,72 kuna od 5. travnja 2013.,

- na iznos od 5.806,40 kuna od 8. svibnja 2013.,

- na iznos od 5.806,40 kuna od 7. lipnja 2013.,

- na iznos od 5.858,14 kuna od 10. srpnja 2013.,

- na iznos od 5.736,33 kuna od 8. kolovoza 2013.,

- na iznos od 5.736,34 kuna od 5. rujna 2013.,

- na iznos od 5.736,34 kuna od 5. listopada 2013.,

- na iznos od 5.736,35 kuna od 7. studenog 2013.,

- na iznos od 6.253,58 kuna od 6. prosinca 2013.,

- na iznos od 5.219,30 kuna od 11. siječnja 2014.,

- na iznos od 5.736,32 kuna od 7. veljače 2014.,

- na iznos od 5.736,33 kuna od 6. ožujka 2014.,

- na iznos od 5.736,33 kuna od 5. travnja 2014.,

- na iznos od 5.736,33 kuna od 8. svibnja 2014.,

- na iznos od 5.736,33 kuna od 6. lipnja 2014.,

- na iznos od 5.736,34 kuna od 9. srpnja 2014.,

- na iznos od 6.182,52 kuna od 8. kolovoza 2014.,

- na iznos od 5.149,02 kuna od 6. rujna 2014.,

- na iznos od 5.666,27 kuna od 6. listopada 2014.,

- na iznos od 5.667,27 kuna od 6. studenog 2014.,

- na iznos od 6.183,52 kuna od 6. prosinca 2014.,

- na iznos od 5.149,03 kuna od 6. siječnja 2015. i

- na iznos od 6.183,52 kuna od 6. veljače 2015. do isplate i to zateznom kamatom koja teče na navedene bruto iznose umanjene za iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 75.562,50 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 7. svibnja 2021. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.“

2. Tuženik je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točka 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - odluka USRH, 70/19. i 80/22., dalje: ZPP). Tuženik u žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika u kojem odgovoru u bitnome predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tužitelja kao neosnovanu te potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tuženika djelomično nije osnovana, a djelomično je osnovana.

5. Prije svega je za reći kako je prvostupanjski sud u ovom predmetu prvotno donio presudu 25. siječnja 2018. pod poslovnim brojem 3. Pr.140/2016 kojom je djelomično usvojio tužbeni zahtjev te u točki I. izreke naložio tuženiku da isplati tužitelju bruto iznos od 5.256,73 kune sa pripadajućom zateznom kamatom. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki II. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za iznos od 255.974,85 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom. Konačno, prvostupanjski je sud u svojoj presudi od 25. siječnja 2018. odlučio o parničnom trošku na način da je u točki III. izreke naložio tužitelju da nadoknadi parnični trošak tuženiku u iznosu od 6.250,00 kuna.

6. Odlučujući o žalbama obje parnične stranke na navedenu prvostupanjsku presudu, Županijski je sud u Splitu, dana 28. listopada 2020. pod poslovnim brojem Gž R- 330/2018-2 donio rješenje kojim je ukinuo presudu Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj 3. Pr.140/2016 od 25. siječnja 2018., te vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. Drugostupanjski je sud u označenom rješenju od 28. listopada 2020. pored ostalog naveo i obrazložio da je pobijana presuda nedostatno obrazložena, a njena izreka dijelom kontradiktorna. Na ovaj način da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka i to baš onu predviđenu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Stoga je drugostupanjski sud pobijanu presudu od 25. siječnja 2018. u cijelosti ukinuo i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo u suglasju sa odredbom članka 369. stavak 1. ZPP- a.

8. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće koja mu prema njegovom mišljenju pripada za razdoblje od 2. svibnja 2011. do 6. veljače 2015., i one koja mu je u tom razdoblju stvarno isplaćena, a koja razlika ukupno da iznosi 261.231,58 kuna, sa pripadajućom zateznom kamatom. Tužitelj je u predmetnom razdoblju bio zaposlen kod tuženika kao službenik. Glavno sporno pitanje u ovom postupku jest koju je osnovicu za obračun plaće tužitelju u predmetnom razdoblju trebao primijeniti tuženik. Konkretno da li onu veću (od 5.534,31 kunu) koja po tužitelju, da je bila na snazi 6. svibnja 2011. u vrijeme donošenja rješenja o rasporedu tužitelja na drugo radno mjesto, i po kojoj je osnovici tužitelj do tada primao plaću (a koje je rješenje naknadno poništeno) ili pak osnovicu koja je utvrđena zaključkom gradonačelnika Grada D. od 2. svibnja 2011. u iznosu od 3.725,00 kuna. U tom smislu tuženik u žalbi posebno ističe kako i da nije bilo spornog rješenja tuženika od 6. svibnja 2011., koje je kasnije poništeno (tužitelj raspoređen na drugo radno mjesto), tužitelju bi se kao i svim drugim zaposlenicima tuženika obračunavala plaća po osnovici koja je donesena zaključkom gradonačelnika Grada D. 2. svibnja 2011., a ne po osnovici koja je vrijedila do 2. svibnja 2011.

9. U odnosu na žalbeni prijedlog tuženika, da se prvostupanjska presude (makar i podredno) ukine te vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje za reći je slijedeće. Odredbom članka 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11.) koji je stupio na snagu 2. lipnja 2011. i koji se primjenjivao na postupke u kojima na dan stupanja na snagu ovog Zakona nije bila donesena prvostupanjska odluka, bio je dodan ZPP-u članak 437 a. koji je propisivao kako u postupku u parnicama iz radnih odnosa prvostupanjska se odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput. Kasnije je odredbom članka 80. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13., dalje: ZID ZPP/13, koji je stupio na snagu 1. travnja 2013. dodan ZPP-u novi 366.a članak kojim je propisano da se prvostupanjska odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput. Slijedom navedenog razvidno je kako drugostupanjski sud više ne može ukinuti prvostupanjsku presudu.

10. Ispitujući prvostupanjsku presudu te postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

11. Nakon provedenog ponovljenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno iste proizlaze iz isprava koje se nalaze u spisu:

- da je tuženik dana 27. kolovoza 2010. donio rješenje, Klasa: UP/I-120-02/10-01/04, Ur. br. 2117/01-01-10-1 kojim je tužitelju Z. M., raspoređenom na radnom mjestu pročelnik Upravnog odjela za opće poslove i mjesnu samoupravu utvrđen koeficijent za izračun plaće u vrijednosti 3,50, te da je označenim rješenjem utvrđen način obračuna plaće tužitelja pri čemu je koeficijent složenosti poslova radnog mjesta za radni staž ostvaren u upravnim tijelima utvrđen na 4%,

- da je i u predmetnom razdoblju od 2. svibnja 2011. do 6. veljače 2015., tužitelj bio zaposlen kod tuženika,

- da je gradonačelnik tuženika dana 2. svibnja 2011., donio zaključak, Klasa: 120- 01/11-01/01, Ur.br: 2117/01-01-11-1, kojim je zaključkom utvrdio osnovicu za izračun plaće službenika i namještenika Grada D. u iznosu od 3.725,00 kuna te da se primjenjuje od dana donošenja ovog zaključka (prethodno, prije ovog zaključka osnovica za obračun plaće je iznosila 5.534,31 kunu),

- da je tuženik dana 6. svibnja 2011. donio rješenje, Klasa: UP/I-112-02/11-01/72, Ur. br. 2117/01-14-11-1 u kojem je navedeno kako se tuženik zbog promjene ustrojstva upravnih tijela Grada D. raspoređuje na radno mjesto „viši savjetnik II za pravna pitanja Upravnog odjela za kulturu i baštinu“ s danom 2. svibnja 2011.,

- da je navedenim rješenjem tuženika od 6. svibnja 2011. odlučeno kako tužitelj pravo na plaću ostvaruje u visini umnoška koeficijenta složenosti poslova koje za radno mjesto viši savjetnik II iznosi 3,30 i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku godinu radnog staža,

- da je gradonačelnik Grada D. (tuženik) dana 7. srpnja 2011. donio rješenje, Klasa:

UP/II-112-02/11-01/10, Ur. br. 2117/01-01-11-1 kojim je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu, koju je podnio protiv označenog rješenja tuženika od 6. svibnja 2011.

- da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske, dana 15. siječnja 2015., pod poslovnim brojem Us-8318/11-3 donio presudu kojom je tužbu tužitelja protiv tuženika uvažio te poništio označeno rješenje gradonačelnika tuženika Klasa: UP/II- 112-02/11-01/10, Ur. br. 2117/01-01-11-1 od 7. srpnja 2011.,

- da je gradonačelnik Grada D. rješenjem klasa: UP/II-112-02/11-01/10, ur.br. 2117/01-15-06 od 9. studenog 2015. poništio rješenje tuženika od 6.svibnja 2011., Klasa: UP/I-112-02/11-01/72, Ur. br. 2117/01-14-11-1,

- da je tužitelj još tijekom prvostupanjskog postupka isticao i obrazlagao kako je tuženik nakon donošenja rješenja Visokog upravnog suda , poslovni broj: Us-8318/11 od 15. siječnja 2015. (kojom je poništeno rješenje Grada D. od 7. srpnja 2011, a kojim je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja podnesena na rješenje pročelnice Upravnog odjela za kulturu i baštinu, Klasa: UP/I-112-02/11-01/72, Ur. br. 2117/01- 14-11-1 od 6. svibnja 2011.), za obračun plaće tužitelju trebao primijeniti svoje rješenje od 17. kolovoza 2009.

12. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi kako između parničnih stranaka nije bilo sporno da je nakon donošenja sporne odluke od 6. svibnja 2011. (rješenje tuženika kojim se tužitelj raspoređuje na radno mjesto „viši savjetnik II za pravna pitanja Upravnog odjela za kulturu i baštinu“ s danom 2. svibnja 2011.), tuženik još 2. svibnja 2011. izmijenio osnovicu za obračun plaće radnika, te s tim u svezi promijenio i koeficijente složenosti poslova, čime da bi tužitelj, sve da je i nastavio raditi kao pročelnik odjela, imao pravo na plaću koja čini umnožak tog novog koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta pročelnika odjela s novom osnovicom plaće.

13. Nadalje prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ističe i slijedeće: „Ocjena je ovog suda, da u danim okolnostima nije moguće utvrđivati plaću tužitelja prema kriterijima koji su nastali naknadno, već isključivo na temelju podataka o stvarnoj plaći tužitelja u prethodnom razdoblju (razdoblju prije nezakonitog rasporeda na novo radno mjesto), jer umnožak nevažećeg koeficijenta složenosti nepostojećeg radnog mjesta s postojećom osnovicom za obračun plaće, po logici stvari ne može i ne predstavlja plaću koju bi tužitelj primao da tuženik nije donio nezakonito rješenje od 6. svibnja 2011.“

14. Slijedom navedenog prvostupanjski sud zaključuje kako je tužitelju u spornom razdoblju trebala biti isplaćena plaća obračunata na isti način kao i prije 2. svibnja 2011., kao umnožak koeficijenta od 3,50 i tada važeće osnovice od 5.534,31 kunu, uvećano za 10% na ime položenog pravosudnog ispita. Upravo na temelju jedne od varijanti nalaza i mišljenja I. S., stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije prvostupanjski je sud utvrdio razliku između plaće koju je tuženik u predmetnom razdoblju trebao isplatiti tužitelju na navedeni način umnožaka koeficijenta od 3,50, osnovice od 5.534,31 kunu, uvećano za 10%, i plaće koju mu je stvarno isplatio , a koja da razlika upravo iznosi utuženih i dosuđenih 261.231,58 kuna.

15. No, prvostupanjski je sud na ovaj način djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime u predmetnom slučaju treba poći od toga da se tužitelj vratio u jednaki radno pravni položaj kao da nezakonitog rješenja o rasporedu na novo radno mjesto od 6. svibnja 2011. nije ni bilo. Polazeći od takve pretpostavke tužitelj je za sporno razdoblje trebao primati plaću čija bi se visina izračunala na isti način, primjenjujući koeficijente i postotke povećanje plaće, kao da tog rješenja nije ni bilo, međutim uz osnovicu od 3.725,00 kuna, a ne 5.534,31 kunu.

16. Naime, sve da nezakonitog rješenja tuženika od 6. svibnja 2011. nije bilo, tužitelju bi se plaća trebala računati na način da se u izračun uzme osnovica od 3.725,00 kuna. Ta osnovica, za ponoviti je, utvrđena je zaključkom gradonačelnik tuženika od 2. svibnja 2011., Klasa: 120-01/11-01/01, Ur.br: 2117/01-01-11-1, koja osnovica služi za izračun plaće službenika i namještenika Grada D., te se primjenjuje od dana donošenja ovog zaključka. Ovaj zaključak nije pobijan pred nadležnim tijelima niti je u predmetnom razdoblju stavljen izvan snage. Predmetni zaključak ni na koji način ne smije biti zanemaren stoga što je tuženik tužitelja nezakonitim rješenjem od 6. svibnja 2011. rasporedio na novo radno mjesto.

17. Prema I. varijanti nalaza i mišljenja I. S., stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, od 21. kolovoza 2017. (posebno str. 124. i 125.) proizlazi kako je tuženik za predmetno razdoblje ostao u obvezi isplatiti tužitelju plaću u bruto iznosu od ukupno 5.261,29 kuna. Ovaj iznos predstavlja razliku između isplaćene plaće tužitelju za predmetno razdoblje i plaće koja mu je trebala biti isplaćena da nezakonitog rješenja od 6. svibnja 2011. nije ni bilo (uz primjenu koeficijenata i dodataka koji su se primjenjivali za izračun plaće tužitelja prije rješenja od 6. svibnja 2011.), ali uz osnovicu od 3.725,00 kuna. Stalni sudski vještak sačinio je predmetno varijantu stručno, logično i dostatno obrazloženo, a primjedbi na sam matematički izračun nije bilo.

18. Slijedom navedenog tužitelju je trebalo dosuditi upravo ovaj bruto iznos od 5.261,29 kuna sa zateznom kamatom koja na pojedinačne mjesečne iznose teče od šesnaestog dana slijedećeg mjeseca do isplate, a koji pojedinačni iznosi zbrojeni daju upravo bruto iznos od 5.261,29 kuna. Primjerice tužitelju nije isplaćen bruto plaća za mjesec svibanj 2011. u dijelu od 466,92 kune (nalaz i mišljenje vještaka; str. 124. spisa), a na ovaj iznos teče zatezna kamata od 16. lipnja 2011. do isplate.

19. Tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju plaću za predmetno razdoblje na temelju odredbe članka 92. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14., 127/17. i 98/19., dalje ZR). Zatezna kamata na neisplaćene dijelove iznosa plaće koji su navedeni u točki I. izreke ove drugostupanjske presude teče od šesnaestog dana slijedećeg mjeseca do isplate, u suglasju sa odredbom članka 92. stavak 3. ZR-a.

20. Slijedom navedenog žalbu tuženika je trebalo djelomično odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu koji je naveden u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

21. Prvostupanjsku je presudu trebalo djelomično preinačiti te presuditi kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

22. Odredbom članka 166. stavak 2. ZPP-a je pored ostalog propisano da kada sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučit će o troškovima postupka jednom odlukom. Tuženik je bio zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik, pa s obzirom na popisani trošak proizlazi kako je imao trošak zastupanja na ročištu od 12. prosinca 2017. 500 bodova, od 4. ožujka 2021. 500 bodova i od 16. travnja 2021. 500 bodova te za sastav obrazloženog podneska od 11. veljače 2021. 500 bodova, sve zbrojeno 2.000 bodova, sukladno T.br. 7., 8. i 9. Tarife o nagradama I naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14.,107/15., dalje „Tarifa“). Pored toga tuženik je imao trošak sastava žalbe na prvostupanjsku presudu od 25. siječnja 2018., 625 bodova, te na sada pobijanu presudu od 6. svibnja 2021., također 625 bodova, a ovo na temelju T. br. 10. stavka 1. „Tarife“. Slijedom navedenog ukupni parnični trošak tuženika za zastupanje po odvjetniku iznosi 3.250 bodova. Pri vrijednosti jednog boda od 10,00 kuna (T. br. 50. „Tarife“) trošak tuženika iznosi 32.500,00 kuna. Na ovaj iznos trebalo je tuženiku priznati trošak poreza na dodanu vrijednost od 25% (T. br. 42. „Tarife“) koji tako obračunat iznosi 8.125,00 kuna. Sukladno iznijetom proizlazi kako ukupni parnični trošak tuženika iznosi 40.625,00 kuna.

23. Tužitelj je u ovoj parnici uspio sa 2,01% svog zahtjeva, a tuženik sa 97,99%. Nakon što se od postotka uspjeha tuženika odbije postotak uspjeha tužitelja (članak 154. stavak. 2. ZPP-a) proizlazi kako je tužitelj u obvezi naknaditi parnični trošak tuženiku u dijelu od 95,98 % koji tako obračunat iznosi 38.991,87 kuna. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a.

U Splitu 27. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić