Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 22 Gž R-2692/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišića, članova vijeća, pravnoj stvari tužitelja Š. Š. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. J. J., odvjetnici iz Z., protiv tuženika C. o. d.d., Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2743/19-16 od 26. kolovoza 2021., dana 27. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba i dopuna žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2743/19-16 od 26. kolovoza 2021. u točki I i III izreke.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 21.680,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci (toč. I), odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (toč. II), te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 9.612,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. kolovoza 2021. do isplate (toč. III).

2. Protiv navedene presude u toč. I i III izreke žalbu i dopunu žalbe je podnio tuženik zbog zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1 i 3 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude ukine ili preinači, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

3. Žalba i dopuna žalbe nisu osnovani.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog ozljede na radu time da među strankama nije sporno da je tužitelj bio zaposlen u Z. e. t. d.o.o., Z., čiji je osiguravatelj tuženik, da se tužitelj dana 11. listopada 2018. ozlijedio za vrijeme radnog vremena, prilikom obavljanja svojih radnih zadataka, kao kontrolor karata u gradskom prijevozu, te je tužitelj prilikom prelaska iz jednog tramvaja u drugi nogom zapeo u prostor tračnice, na koji način se tužitelj ozlijedio.

5. U žalbenom stadiju postupka sporna je visina dosuđene naknade štete, tijek zakonske zatezne kamate i odluka o parničnom trošku.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st.2 toč.11 ZPP-a na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženik, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i ista se može ispitati.

8. Nesporno je da je tužitelj tijekom postupka, pozivajući se na izmjenu orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su IV-47/20 na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020.) preinačio tužbu i povisio tužbeni zahtjev, koji je sud pobijanom presudom djelomično usvojio (u manjem dijelu) a djelomično odbio.

9. Tuženik osporava presudu u tom dijelu jer smatra da je Vrhovni sud Republike Hrvatske uvećanjem novčanih naknada neimovinske štete iz ranijih Orijentacijskih kriterija (iz 2002.) za 50 % već uzeo u obzir različite parametre (od indeksa promjena potrošačkih cijena, indeksa promjene prosječnih mjesečnih neto plaća stope inflacije), te da je time "već obuhvaćena i zakonska zatezna kamata od 2002. do danas pa da bi plaćanjem iste tuženik nadoknadio tužitelju u štetu većem iznosu od svih nabrojenih indeksa porasta navedenih u pravnom shvaćanju VSRH", a također da je tuženiku tek s danom 15. lipnja 2020. kad su objavljeni orijentacijski kriteriji VSRH-a uvećani za 50 %, postao poznat opseg tužiteljeve štete.

10. Suprotno navodima žalbe tuženika povećanje naknade prema Orijentacijskim kriterijima nije od utjecaja na pravo oštećene osobe da zahtijeva plaćanje neimovinske štete prema sadašnjim Orijentacijskim kriterijima, te da zahtijeva zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva u mirnom postupku. To stoga što je odredbom čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj: 151/2015.) propisano da oštećena osoba ima pravo na isplatu kamata u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, pa osiguratelj koji nije tada isplatio naknadu neimovinske štete (u iznosima koji su oštećeniku pripadali prema tadašnjim Orijentacijskim kriterijima) ne može se osloboditi plaćanja neimovinske štete prema sadašnjim Orijentacijskim kriterijima, niti se može osloboditi plaćanja zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

11. Kako se novi Orijentacijski kriteriji primjenjuju na sve parnične postupke za naknadu štete, cijeneći iste kroz novu činjenicu, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je raspravnim rješenjem na ročištu od 14. srpnja 2021. dopustio preinaku tužbe temeljem odredbe čl. 190 st.2 ZPP nakon zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da je predmetna preinaka bila svrsishodna, i jer se radi o bitnoj činjenici za koju tužitelj prije nije mogao imati saznanja i bez svoje krivnje tužbu nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, pa se takvoj preinaci tužbe tuženik ne može protiviti.

12. Provođenjem medicinskog vještačenja po vještaku prof. dr. sc. B. Š., spec. kirurg-subspec. traumatolog, utvrđeno je da je tužitelj kritične zgode zadobio natučenje lijevog stopala, te uganuće lijevog gležnja s djelomičnim razdorom prednjeg talofibularnog ligamenta. Liječen je kraćom imobilizacijom noge longetom, nakon toga imobilizacijom gležnja i stopala elastičnim zavojem, mirovanjem, analgeticima. Proveo je fizikalnu terapiju, te su naknadno zadobivene ozljede uredno sanirane.

13. Slijedom navedenog, zbog zadobivenih ozljeda kod tužitelja je došlo do povrede tjelesnog i duševnog zdravlja, s tim da prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji i nalazu pri pregledu tužitelja, zbog zadobivenih ozljeda kod tužitelja nisu zaostale trajne posljedice koje bi dovele do smanjenja životne aktivnosti. No, tužitelj je zbog zadobivenih ozljeda i tijekom liječenja trpio fizičke bolove jakog intenziteta dva dana, srednjeg osam dana i manjeg dva mjeseca kumulativno. Trpio je i primarni strah jačeg intenziteta kratkotrajno u trenutku štetnog događaja, te je u nastavku liječenja trpio sekundarni strah (zabrinutost za zdravlje i ishod liječenja) jačeg intenziteta jedan dan, srednjeg pet dana te manjeg tri tjedna kumulativno. Tuđa pomoć druge osobe bila mu je potrebna dva tjedna u opsegu od tri sata dnevno, te tri tjedna u opsegu od dva sata dnevno, za obavljanje težih kućanskih poslova, za poslove koji zahtijevaju dulje stajanje ili hodanje, za poslove za koje je potrebno čučanje, za nabavku i pripremu hrane i sl.

14. Sud prvog stupnja je u cijelosti prihvatio predmetni nalaz i mišljenje vještaka, budući da je isto provedeno od strane osobe koja raspolaže potrebnim znanjima za provođenje istog, dok je nalaz i mišljenje podudaran i s priloženom medicinskom dokumentacijom, pri čemu niti stranke nisu iznosile prigovore na isti.

15. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u smislu odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), u vezi čl. 111. st. 1. Zakona o radu (NN, 93/14 i dr.), tužitelju pripada odgovarajuća naknada zbog utvrđene povrede prava osobnosti, i to uzimajući u obzir kvalifikatorne okolnosti- pretrpljene fizičke bolove te strah, tužitelju s tog osnova ukupno pripada 20.000,00 kn i to za bol 12.000,00 kn, te strah 8.000,00 kn. 16. Također tužitelju pripada i naknada za materijalnu nenovčanu štetu, uslijed primljene tuđe pomoći u naprijed naznačenom trajanju, za što mu pripada 1.680,00 kn, s tim da je cijena jednog sata pružanja takve pomoći od 20,00 kn utvrđena uzimajući u obzir cijenu takve usluge u mjestu stanovanja tužitelja, sve i u smislu čl. 223. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

17. Uzimajući u obzir navedeno, valjano je stoga usvojen konačno postavljeni tužbeni zahtjev od 13. srpnja 2020. u visini od 21.680,00 kn (20.000,00 kn + 1.680,00 kn), preinaku tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (u primjeni na sve postupke u tijeku, temeljem odredbe čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku /NN, 70/19/), u kojem smislu je i odlučeno raspravnim rješenjem na ročištu od 14. srpnja 2021., s obzirom da je predmetna preinaka bila svrsishodna, te nije dovela do odugovlačenja postupka ili povećanja troškova istog, te se ne može smatrati da je do iste došlo krivnjom tužitelja.

18. U odnosu na tijek zakonske zatezne kamate za navesti je da u okolnostima u kojima su na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20) održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (br. Su-IV-47/2020-5) izmijenjeni do tada važeći Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete od 29. studenog 2002. (br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02) na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50% i uz izričitu napomenu da se novi iznosi naknade neimovinske štete primjenjuju na sve postupke u tijeku, ne može se smatrati razumnim zahtijevati da je oštećenik u vrijeme podnošenja tužbe mogao tražiti naknadu štete u visini koju je Vrhovni sud naknadno odredio jer oštećenik nije znao niti je mogao znati za nešto što će naknadno biti u primjeni. Visina pravične novčane naknade se u ovim situacijama mogla stvarno utvrditi tek nakon što je Vrhovni sud RH zauzeo novo pravno shvaćanje.

19. Budući da oštećenik u tužbi nije mogao postavljati svoj zahtjev u visini koja za 50% premašuje tada postojeće Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete jer je važenje prethodnih orijentacijskih kriterija predstavljalo objektivnu zapreku za postavljanje zahtjeva koji bi ih premašivao do mjere koja bi odgovarala naknadnoj izmjeni tih kriterija iz 2020. godine, uskraćivanje prava na zakonske zatezne kamate na ukupnu pravičnu novčanu naknadu predstavlja nepredvidivu primjenu mjerodavnog prava i kao takvo je suprotno ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja (na što upućuju i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3538/2018 od 12. studenog 2020. i U-III- 6091/2016 od 20. prosinca 2018.).

20. Stoga je visina zakonske zatezne kamate pravilno je određena sukladno odredbi čl. 29. ZOO, s tim da su kamate na dosuđeni iznos od 21.680,00 kn tekuće od 29. ožujka 2019., kada je podnesen odštetni zahtjev, sve i u smislu odredbe čl. 1103. ZOO, kojom je propisano da obveza pravične novčane naknade neimovinske štete dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, pri čemu nije bilo moguće prihvatiti navode tuženika da ne bi bio u zakašnjenju sve do promjene kriterija od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske (15. lipnja 2020.), budući da predmetna okolnost ne derogira citiranu odredbu čl. 1103. ZOO, tim više što tuženik ne dokazuje da je tužitelju mirnim putem u bilo kojem dijelu nadoknadio nastalu štetu prije navedene promjene orijentacijskih kriterija. Za razliku od navoda tuženika, time što su Orijentacijski kriteriji povišeni na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (Su IV- 47/20) za 50%, nije "već obuhvaćena i zakonska zatezna kamata od 2002. do danas pa da bi plaćanjem iste tuženik nadoknadio tužitelju u štetu većem iznosu od indeksa porasta potrošačkih cijena i promjene prosječnih mjesečnih neto plaća stope inflacije". Ovo stoga što zatezne kamate po svojoj pravnoj naravi nisu naknada štete već su posljedica dužnikovog zakašnjenja sa ispunjenjem obveze pravične novčane naknade. Nema razlike u dospijeću i posljedičnom zakašnjenju sa ispunjenjem obveze pravične naknade prema odredbi čl. 1103. ZOO ili prema odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 154/14, ZOOP) iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti jer u oba slučaja obveza pravične naknade dospijeva danom podnošenja zahtjeva. U tom smislu ZOOP ni po čemu nije lex specialis. Posljedica tuženikovog zakašnjenja sa ispunjenjem obveze pravične novčane naknade od podnošenja zahtjeva ogleda se u njegovoj obvezi plaćanja zateznih kamata od podnošenja zahtjeva jer je tako propisano odredbama čl. 1103. ZOO i čl. 12. st. 4. ZOOP u vezi čl. 29. st. 1 ZOO, na tijek koje obveze ne utječe povišenje dijela već postavljenog zahtjeva jer se pravična novčana naknada određuje oštećeniku u svojoj ukupnosti, prema kriterijima važećim u vrijeme odluke o njezinoj visini.

21. Stoga je, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužitelju dosudio iznos od 31.700,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, kako je navedeno u toč. I. izreke pobijane odluke.

22. Radi navedenog, temeljem odredbi čl. 368 st. 1 ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

23. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita, kako u osnovi tako i u visini (čl. 155 st.1 i čl. 154 st.5 ZPP-a). Tužitelj nije uspio u ovoj parnici samo u neznatnom dijelu (uspio je u omjeru od oko 91,55%), i što nije dovelo do dodatnih troškova, dok tim slijedom tuženik, koji je uspio samo sa oko 8%, nema pravo na nadoknadu parničnih troškova, te se dopuna žalbe također ukazuje neosnovanom

24. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe,odnosno dopune žalbe, jer sa istima nije uspio (čl. 154 st.1 ZPP).

U Zagrebu, 27. rujna 2022.

Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković, v.r.