Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 64 Gž R-2743/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz G., (prije Z.), OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 16884/2021-53 od 8. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 27. rujna 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-16884/2021-53 od 8. lipnja 2022., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kao i u pobijanom dijelu u kojem je zahtjev tuženice za nadoknadu troškova parničnog postupka odbijen preko iznosa od 16.437,50 kn/2.181,64 eura[1] .

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-16884/2021-53 od 8. lipnja 2022., u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen preko iznosa od 72.111,67 kn/9.570,86 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i u pobijanom dijelu u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka odbijen preko iznosa od 21.000,00 kn/2.787,18 eura.

III. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 16884/2021-53 od 8. lipnja 2022., u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen preko iznosa od 65.000,00 kn/8.626,98 eura do iznosa od 72.111,67 kn/9.570,86 eura (za iznos od 7.111,67 kn/943,88 eura) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 8. lipnja do isplate, u pobijanom dijelu u

1 Fiksni tečaj konverzije kune u euro: 1 euro = 7,53450 kuna.

kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka odbijen preko iznosa od 19.620,00 kn/2.604,02 eura do iznosa od 21.000,00 kn/2.787,18 eura (za iznos od 1.380,00 kn/183,16 eura), kao i u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, i u tom dijelu sudi:

„Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju daljnji iznos od 7.111,67 kn/943,88 eura sa zateznim kamatama tekućim od 8. lipnja 2022. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženici nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 1.380,00 kn/183,16 eura, u roku od 15 dana.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 16.437,50 kn/2.181,63 eura.“

IV. Nalaže se tuženici nadoknaditi tužitelju troškove žalbe u iznosu od 137,50 kn/18,25 eura, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 65.000,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama prema čl. 277. ZOO-a od 8. lipnja 2022. do isplate, i nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 19.620,00 kn, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 16.437,50 kn u roku od 15 dana (točka II. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 65.000,00 kn sa zateznim kamatama prema čl. 277. ZOO-a od presuđenja do isplate (točka III. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkama II. i III. izreke, kao i u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za nadoknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 19.620,00 kn, pobija žalbom tužitelj zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 -pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 70/19, 80/22 - dalje: ZPP). Predlaže ukinuti presudu u točkama II. i III. te vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz nadoknadu troškova žalbe u iznosu od 3.125,00 kn.

3. Tuženica pobija žalbom presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I. izreke i u dijelu u kojem je odbijen njezin zahtjev za nadoknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 16.437,50 kn, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP. Predlaže nadležnom županijskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te dosuditi tuženici troškove ovog postupka, a podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troškova žalbe.

4. Žalba tuženice je neosnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio na obavljajući službene zadatke.

6. U postupku koji je prethodio žalbi nije bila sporna pasivna legitimacija, štetni događaj i odgovornost, s obzirom na to da je tuženica, kao poslodavac tužitelja, priznala činjenicu nastanka štetnog događaja i svoju odgovornost, dok je osporila postojanje uzročno posljedične veze između nastanka štetnog događaja i zadobivenih ozljeda tužitelja te visinu tužbenog zahtjeva.

7. Na temelju utvrđenja iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka, sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj u štetnom događaju 18. rujna 1991. zadobio udarno-krvne podljeve i natučenje lijeve strane zdjelice i natkoljenice, uz oštećenje korjenova živaca L5-S1 s lijeve strane, što je rezultiralo jakom lijevostranom ishialgijom, da je provedeno konzervativno liječenje te da se radi o teškoj tjelesnoj ozljedi koja je rezultirala teškim stanjem i lijev-stranom lumboishialgijom i konačnim trajnim štetnim posljedicama, da je tužitelj kao posljedicu predmetnog štetnog događaja trpio jake bolove oko 10 dana, bolove srednjeg intenziteta oko 20 dana i manje bolove oko mjesec dana, kronične smetnje koje tužitelj ima ulaze u pojačane napore, da je trpio jaki primarni strah oko 2 dana, a nakon toga kroz otprilike 10-tak dana srednje jaki sekundarni strah te da su trajne posljedice ozljede smanjile opću, životnu i radnu sposobnost tužitelja za 25-30% u kojem omjeru će morati ulagati pojačane napore u svakodnevnom životu i radu.

8. Nadalje, vještaci su se očitovali na prigovore tuženice (ročište održano 5. srpnja 1995.) navodeći da se u spisu predmeta nalazi originalna medicinska dokumentacija iz koje proizlazi da je tužitelj od sredine srpnja 1991. bolestan iz razloga što je nakon pada i udarca u slabinsku regiju zadobio kroničnu lumboišijalgiju s lijeve strane, da je nalaz potvrdio neurolog navodeći anamnezu tužitelja, da je nakon drugog pada i kasnije dužeg boravka na terenu počeo osjećati bolove i trnjenje s vanjske strane lijeve noge, da su navedeni nalazi uzeti u obzir prilikom izrade nalaza i mišljenja i da je kao nesporna činjenica utvrđeno da je sadašnje stanje tužitelja posljedica štetnog događaja te da kako tužitelj ima stalne smetnje, u povremenim akutnim fazama postaje vrlo teško pokretan, a inače ima stalnu atrofiju muskulature lijeve strane zdjelice i zbog takve slabosti muskulature teže stoji na prstima i na peti lijevog stopala.

9. Sud prvog stupnja također je utvrdio da je tužitelj do 31. kolovoza 1998. imao status ratnog vojnog invalida, utvrđeno je postojanje invaliditeta, da je dobio dva puta jednokratnu novčanu pomoć, od MUP-a je dobio akontaciju novčane pomoći od 7.702,56 kn, kao i iznos od 185,76 kn, da prima iznos osobne invalidnine, da je ostvario pravo na dionice, da se vodi postupak radi utvrđivanja invalidnosti s osnove ozljede kralježnice, lijeve noge i PTSP-a.

10. Slijedom navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja je ocjenjujući težinu povrede i sve okolnosti slučaja, posebice jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, zaključio da navedene okolnosti opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade, te je primjenom odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08,125/11 - dalje: ZOO/05), tužitelju dosudio naknadu štete u ukupnom iznosu od 65.000,00 kn, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva u istom iznosu od 65.000,00 kn, odbio kao neosnovan.

11. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu određeno ukazuje tužitelj u žalbi, kao niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Pobijana presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni niti međusobno proturječni.

12. Jednako tako, sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističu stranke u podnesenim žalbama (čl. 355. ZPP).

13. Međutim, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo budući da se u konkretnom slučaju, a s obzirom na to da je riječ o štetnom događaju iz 1991. (prijava o ozljedi na radu), primjenjuje Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/05.

14. Slijedom navedenog, a vodeći računa o okolnostima slučaja, značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi naknada, kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom te uzimajući u obzir težinu i vrstu ozljeda, tužitelju na temelju odredbe čl. 200. ZOO/91, pripada pravo na naknadu štete po osnovi pretrpljenih fizičkih boli u iznosu od 15.000,00 kn, po osnovi pretrpljenog straha u iznosu od 10.000,00 kn.

15. Nadalje, tužitelju bi po osnovi duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti (25 -30%) pripadala pravična novčana naknada u iznosu od 55.000,00 kn (čl. 200. ZOO/91), pri čemu je prilikom odmjeravanja visine novčane naknade po ovoj osnovi valjalo, uz prethodno navedene okolnosti, uzeta u obzir i duljina trajanja ovog postupka (tužba je podnesena 13. lipnja 1994.), kako to osnovano ukazuje tužitelj u žalbi. Međutim, u postupku je utvrđeno da je tužitelju na temelju rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Komisije za ostvarivanje prava na jednokratnu novčanu pomoć od 12. siječnja 1996., isplaćena akontacija jednokratne novčane pomoći u iznosu od 7.702,56 kn te da mu je na temelju rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Komisije za ostvarivanje prava na jednokratnu novčanu pomoć 13. ožujka 1996., isplaćena razlika jednokratne novčane pomoći u iznosu od 185,76 kn, na temelju odredbe čl. 11. st. 1. Uredbe o jednokratnoj novčanoj pomoći (Narodne novine, br. 31/92 – dalje Uredba). Uredbom su propisani su uvjeti, visina i postupak za ostvarivanje prava na jednokratnu novčanu pomoć osoba koji obavljaju službu ili djelatnost u svezi službe u oružanim snagama (vojne osobe). Prema odredbi čl. 2. st. 1. Uredbe, kada vojne osobe bez svoje krivnje budu ranjene, povrijeđene ili ozlijeđene, te zbog toga kod njih nastupi tjelesno oštećenje najmanje 20%, imaju pravo na jednokratnu novčanu pomoć čija se visina određuje prema stupnju tjelesnog oštećenja. Prema odredbi st. 2. čl. 10. spomenute Uredbe, postupak za priznavanje prava na jednokratnu novčanu pomoć u slučaju tjelesnog oštećenja pokreće se po zahtjevu vojne osobe, obveznika obuke, pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova ili osobe koja pruža pomoć Ministarstvu unutarnjih poslova ili Ministarstvu obrane. Jednokratne novčane pomoći isplaćuju se na teret Državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od pravomoćnosti rješenja (čl. 14. Uredbe). Dakle, iz navedenog slijedi kako je riječ o novčanoj pomoći koja tužitelja pripada u skladu s odredbama Uredbe o jednokratnoj novčanoj pomoći i koju je tuženica isplatila tužitelju u navedenom iznosu (ukupno 7.888,33 kn), pa je utvrđeni iznos pravične novčane naknade po osnovi duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 55.000,00 kn, valjalo umanjiti za iznos od 7.888,33 kn te tužitelju po ovoj osnovi dosuditi ukupan iznos od 47.111,67 kn (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-343/04-2 od 17. studenoga 2004.).

16. Na žalbene navode tuženice, a vezano uz tužiteljevo zdravstveno stanje prije štetnog događaja, valja odgovoriti kako su se vještaci očitovali na navedene prigovore tuženice (ročište održano 5. srpnja 1995.), u kojem su otklonili osnovanost prigovora tuženice obrazloživši kako je tužitelj nakon pada i udarca u slabinsku regiju zadobio kroničnu lumboišijalgiju s lijeve strane, da je nalaz potvrdio neurolog navodeći anamnezu tužitelja, da je nakon drugog pada i kasnije dužeg boravka na terenu počeo osjećati bolove i trnjenje s vanjske strane lijeve noge, da su navedeni nalazi uzeti u obzir prilikom izrade nalaza i mišljenja i da je kao nesporna činjenica utvrđeno da je sadašnje stanje tužitelja posljedica štetnog događaja te da kako tužitelj ima stalne smetnje, u povremenim akutnim fazama postaje vrlo teško pokretan, a inače ima stalnu atrofiju muskulature lijeve strane zdjelice i zbog takve slabosti muskulature teže stoji na prstima i na peti lijevog stopala. Valja ukazati kako tuženica nakon očitovanja vještaka nije imala daljnjih prigovora, niti daljnjih dokaznih prijedloga, niti je tijekom postupka predložila da se pribavi osobni zdravstveni karton tužitelja te je, nastavno, u ponovljenom postupku, na ročištu za glavnu raspravu 26. travnja 2022., na kojem je zaključena glavna rasprava, navela kako nema daljnjih dokaznih prijedloga. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilno je, na temelju nalaza i mišljenja vještaka i njihova dopunskog očitovanja, zaključio o postojanju uzročno-posljedične veze između nastanka predmetnog štetnog događaja i ozljeđivanja tužitelja, slijedom čega su žalbeni navodi tuženice, neosnovani.

17. Nadalje, odredbom čl. 221. st. 1. ZPP, propisano je da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice, ali sud može narediti da se dokazuju i takve činjenice ako smatra da stranka njihovim priznanjem ide za tim da raspolaže zahtjevom kojim ne može raspolagati (članak 3. stavak 3). Dakle, dokazivanje, uz propisane iznimke, obuhvaća činjenice koje je suprotna stranka osporila. U konkretnom slučaju, tuženica je, tijekom postupka koji je prethodio žalbi, na ročištu za glavnu raspravu održanom 8. svibnja 1995. dopunila navode odgovora na tužbu tako da je priznala pasivnu legitimaciju, štetni događaj, kao i odgovornost (list 30 spisa predmeta), a priznanje do zaključenja glavne rasprave (ročište održano 20. travnja 2022.), nije niti djelomično, niti potpuno porekla, a niti je svoje priznanje ograničila dodavanjem drugih činjenica (čl. 221. st. 2. ZPP). Stoga je sud prvog stupnja, imajući u vidu izjavu o priznanju tuženice, kao i činjenicu da tuženica navedenu izjavu o priznanju (nastanka štetnog događaja, pasivne legitimacije i svoje odgovornosti) do zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari, nije porekla niti ograničila u smislu odredbe čl. 221. st. 2. ZPP, pravilno primijenio odredbu čl. 221. st. 1. ZPP, kada je zaključio da u postupku ne treba dokazivati činjenicu nastanka predmetnog štetnog događaja i odštetnu odgovornost tuženice štetu koju je tužitelj pretrpio obavljajući svoje službene zadatke. Stoga su žalbeni navodi tuženice - da sud prvog stupnja nije utvrđivao dinamiku nastanka štetnog događaja radi utvrđivanja doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja ili isključenja odgovornosti tuženice, neosnovani. Pored navedenog, na žalbene navode valja odgovoriti i to kako je tuženica na ročištu za glavnu raspravu održanom 20. travnja 2022. navela kako ostaje kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda, a što znači i kod dopune odgovora na tužbu kojom je dala izjavu o priznanju nastanka štetnog događaja, pasivne legitimacije i svoje odgovornosti te navela kako nema daljnjih dokaznih prijedloga, slijedom čega, u žalbenom postupku, u kojem, nije ovlaštena isticati nove činjenice niti predlagati nove dokaze (čl. 352. st. 1. ZPP), ne može s uspjehom isticati niti prigovore kojima se u suštini osporava ranije dana izjava o priznanju i time ranijoj izjavi oduzima značaj priznanja, u ovom slučaju u pogledu utvrđivanja dinamike štetnog događaja, odgovornosti za nastanak štete tužitelju.

18. Slijedom svega navedenog, tužitelju pripada pravo na naknadu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 72.111,67 kn, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 57.888,33 kn, neosnovan. Budući da je tužitelju pobijanom presudom suda prvog stupnja dosuđen iznos od 65.000,00 kn, to je tužitelju na ime naknade štete valjalo dosuditi daljnji iznos od 7.111,67 kn.

19. Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP (čl. 28. i čl. 117. st. 3. ZID ZPP/19) ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

20. Tužitelju primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, imajući u vidu omjer uspjeha u parnici obračunat prema postocima u kojem su uspjele obje stranke, oduzimajući postotak uspjeha tuženice, te polazeći od, po sudu prvog stupnja pravilno utvrđenih iznosa pojedinih i ukupnih troškova tužitelja (ukupan iznos od 37.500,00 kn), s obzirom na omjer uspjeha tužitelja u parnici od 56%, pripada pravo na nadoknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 21.000,00 kn, pa budući da je tužitelju prvostupanjskom presudom dosuđen iznos od 19.620,00 kn, to je žalba tužitelja osnovana za (daljnji) iznos od 1.380,00 kn. S obzirom na to da je tužitelju odmjerena naknada dijela ukupnih troškova koji su obračunati na prethodno izloženi način, u skladu s (noveliranom) odredbom čl. 154. st. 2. ZPP, a koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP/19, to je pravilnom primjenom materijalnog prava u smislu citiranog propisa, valjalo preinačiti presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, i odbiti zahtjev tuženice za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 16.437,50 kn.

21. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredaba čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč.

3. ZPP, žalbu tuženice kao neosnovanu odbiti i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, a žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu odbiti, i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu te kao djelomično osnovanu uvažiti, i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, preinačiti.

22. Tužitelju su dosuđeni troškovi žalbe u iznosu od 137,50 kn, a prema vrijednosti žalbenog postupka (65.000,00 kn) i razmjerno uspjehu tužitelja u žalbenom postupku (u iznosu od 7.111,67 kn).

23. Zahtjev tuženice za nadoknadu troškova žalbe je odbijen, jer tuženica nije uspjela u žalbenom postupku (čl. 154. st.1. i čl. 166. st.1. ZPP).

U Zagrebu 27. rujna 2022.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor, v.r.