Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Poslovni broj: Kž-125/2021-8
Split, Gundulićeva 29a
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Marice Šćepanović, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Jasne Veršić, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika M. N. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 242. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Zadru i oštećenika I. M., protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovnog broja 75.K-704/20, od 26. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj 27. rujna 2022., u prisutnosti okrivljenika M. N. i branitelja okrivljene pravne osobe trgovačkog društva E. K. d.o.o. (ranije K. B.), Š. M., odvjetnika u Odvjetničkom društvu Č. & M. d.o.o. u Z.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i oštećenika I. M. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinski sud u Zadru je, na temelju članka 453. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08), okrivljenike M. N., M. P. i pravnu osobu E. K. d.o.o. (ranije K. B.), oslobodio optužbe da bi počinili, okrivljenici M. N. i M. P. kazneno djelo protiv imovine lihvarskog ugovora, opisanog u članku 242. stavcima 1. i 2. KZ/11, a kažnjivo po članku 242. stavku 2. KZ/11, a okrivljena pravna osoba trgovačko društvo E. K. d.o.o., kazneno djelo lihvarskog ugovora opisanog u članku 242. stavak 1. i 2. KZ/11, a kažnjivo po članku 242. stavku 2. KZ/11, sve u vezi s člankom 3. stavcima 1. i 2. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela („Narodne novine“, broj 151/03, 110/07, 45/11 i 143/12).
1.1. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08, troškovi kaznenog postupka u odnosu na citirano kazneno djelo, iz članka 145. stavka 2. točki 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja pali su na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv ove presude, žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prihvati žalba i da se ukine prvostupanjska presuda te predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
3. Žalbu protiv prvostupanjske presude podnio je i oštećenik I. M., po svom opunomoćeniku I. S., odvjetniku u Z., zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet "vrati sudu prvog stupnja, uz nalog da odluči o imovinskopravnom zahtjevu oštećenika".
4. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je okrivljeni M. N., po svom branitelju A. N., odvjetniku u Z., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije i potvrdi prvostupanjska presuda, a o sjednici drugostupanjskog vijeća da se izvijeste okrivljenik i njegov branitelj.
5. Trećeokrivljeno trgovačko društvo E. K. d.o.o. Z. je podnijelo dva odgovora na žalbu državnog odvjetnika i to po svojim braniteljima, Č. P., odvjetniku u Z. i Š. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Č. d.o.o. u Z. U oba odgovora predloženo je da se odbije žalba državnog odvjetnika i potvrdi prvostupanjska presuda te da se na temelju članka 475. stavka 2. ZKP/08, izvijeste o terminu održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća.
6. Spis je u suglasju s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu koje ga je, nakon uvida, vratilo ovom sudu na daljnji nadležni postupak.
7. Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u prisutnosti okrivljenika M. N. te branitelja okrivljene pravne osobe trgovačkog društva E. K. d.o.o. iz Z., Š. M., odvjetnika u Z., a u odsutnosti uredno izviještenih državnog odvjetnika, branitelja okrivljenika M. N., A. N. te branitelja okrivljene pravne osobe, Č. P.. Na sjednici drugostupanjskog vijeća, branitelj okrivljene pravne osobe te okrivljenik M. N. su iznijeli najvažnije dijelove svojih odgovora na žalbu te su predložili da se žalba državnog odvjetnika odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.
8. Žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Zadru i oštećenika I. M. su neosnovane.
9. Žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, državni odvjetnik je u svojoj žalbi pravno označio kao povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, ističući kako iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je oslobađajuća presuda donesena na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08, međutim, da se obrazloženje presude u pretežitom dijelu odnosi na razloge zbog kojih sud smatra da djelo koje se okrivljenicima stavlja na teret nije kazneno djelo, što predstavlja osnovu za donošenje oslobađajuće presude iz članka 453. točke 1. ZKP/08, a što navedenu presudu da čini nerazumljivom te se ista ne može ispitati.
9.1. Međutim, suprotno navodima žalbe državnog odvjetnika, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju se ukazuje žalbom, ali isto tako ni neke druge povrede zakona, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda broj 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZKP/08). Naime, vezano za žalbene navode, najprije je za kazati kako nije nužno da u izreci presude sud navede osnovu donošenja oslobađajuće presude iz članka 453. ZKP/08, a što jasno proizlazi iz odredbe članka 454. ZKP/08, u kojoj je točno navedeno što izreka presude kojom se optužba odbija ili kojom se okrivljenik oslobađa optužbe, treba sadržavati, međutim, iz razloga presude mora nedvojbeno proizlaziti koja je bila osnova za donošenje oslobađajuće presude.
9.2. U konkretnom slučaju jasno je da je prvostupanjski sud pobijanu presudu donio na temelju odredbe članka 453. točke 3. ZKP/08, odnosno da su okrivljenici oslobođeni optužbe stoga što prvostupanjski sud drži kako nije dokazano da su počinili kazneno djelo za koje se optužuju. O tome je prvostupanjski sud dao logične, valjane i dostatno obrazložene razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, prvostupanjski sud u svojoj presudi na više mjesta navodi kako ocjenjuje da u postupku nije dokazano da bi okrivljenici počinili kaznena djela za koja se terete, a navod kako nisu ostvarena subjektivna obilježja bića kaznenog djela iz članka 242. stavak 2. KZ/11, što se posebno apostrofira u žalbi državnog odvjetnika, ne znači da je oslobađajuća presuda donesena na temelju odredbe članka 453. točke 1. ZKP/08. Naime, ta osnova za donošenje oslobađajuće presude se primjenjuje u slučaju kada djelo za koje se okrivljenik optužuje po zakonu nije kazneno djelo, što u konkretnoj situaciji očito nije slučaj, budući da prvostupanjski sud u razlozima presude jasno navodi kako smatra da nisu ostvarena u optužnici opisana subjektivna obilježja kaznenog djela iz članka 242. stavak 2. KZ/11. Dakle, prvostupanjski sud očigledno ocjenjuje da djelo, onakvo kako je sadržano u optužnici, jest kazneno djelo, ali da u postupku na strani okrivljenika nije dokazano postojanje svih subjektivnih elemenata tog kaznenog djela pa je sasvim jasno da oslobađajuća presuda nije donesena na temelju odredbe 453. točka 1. ZKP/08, kako to neosnovano u svojoj žalbi želi prikazati državni odvjetnik, već na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08.
10. Od ostalih žalbenih navoda, pod žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, bi se mogli podvesti i oni u kojima državni odvjetnik ističe kako prvostupanjski sud samo reproducira iskaze okrivljenika i nekih svjedoka, ali bez njihove analize te bez bilo kakvog dovođenja iste u vezu s ostalim provedenim dokazima pa na taj način da bi izostali razlozi o odlučnim činjenicama, međutim kod toga državni odvjetnik ne iznosi nikakvu vlastitu analizu dokaznog gradiva niti ukazuje na koji način bi sud propustio analizirati i cijeniti dokaze koji su izvedeni tijekom postupka. Stoga je ovakav žalbeni prigovor paušalan i neobrazložen, radi čega ga se ne može prihvatiti, pogotovo što je o svim činjenicama za koje drži da su odlučne za donošenje odluke u ovom postupku, prvostupanjski sud dao valjane i dostatne razloge.
11. Što se, pak, tiče žalbene osnove povrede kaznenog zakona, u žalbi državnog odvjetnika se ni na koji način ne navodi u čemu bi se sastojala povreda kaznenog zakona, tako da je i ovaj žalbeni navod paušalan i neobrazložen te se isti također ne može prihvatiti.
12. Osim u pravcu žalbenih navoda, ovaj sud, kad sud drugog stupnja, pobijanu presudu ispitao je i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP/08, međutim nije našao da bi bile počinjene povrede zakona koje sadrži ta odredba. Stoga se državni odvjetnik neosnovano žali zbog žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona.
13. Što se tiče žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u istoj državni odvjetnik opširno polemizira sa zaključcima prvostupanjskog suda kako u ovom postupku nije bilo dokazano da bi okrivljenici počinili kazneno djelo na način i uz pravnu kvalifikaciju kako im je to stavljeno na teret optužnicom, međutim i u ovom dijelu, osim pukog osporavanja zaključaka prvostupanjskog suda, državni odvjetnik nije dao neku vlastitu analizu dokaza koji su izvedeni u postupku niti je dao dostatne i relevantne razloge zbog čega drži da bi u postupku bilo dokazano da su okrivljenici počinili kaznena djela za koja se terete. Suprotno tome, prvostupanjski sud je, o svim svojim zaključcima dao opširne, logične i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a što svojim žalbenim navodima državni odvjetnik nije uspio dovesti u pitanje.
13.1. Pri tome državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe kako je u prvostupanjskoj presudi izostala detaljna analiza iskaza svjedoka, posebno onih koji bi iskazivali u korist oštećenog I. M. te da je prvostupanjski sud dao samo paušalne razloge zbog kojih iskaze svjedoka smatra istinitim odnosno neistinitim, ali ponovno državni odvjetnik ne daje nikakvu svoju analizu dokaznog gradiva niti nudi vlastite zaključke, koji bi doveli u pitanje pravilnost odluke prvostupanjskog suda.
13.2. U žalbi državnog odvjetnika se polemizira s razlozima prvostupanjskog suda zbog čega nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka D. S. u pogledu vrijednosti sporne nekretnine, pri čemu se uopće ne obazire na činjenicu da se taj nalaz drastično razlikuje od nalaza i mišljenja čak tri ostala sudska vještaka koji su gotovo identično procijenili vrijednost te iste nekretnine, a koja procjena se drastično razlikuje od procjene navedenog vještaka. Osim toga, čak i kada bi se prihvatio nalaz i mišljenje vještaka S., državni odvjetnik potpuno gubi iz vida činjenicu da je nerazmjerna imovinska korist samo jedan od elemenata bića kaznenog djela lihvarskog ugovora te da se za postojanje tog djela nužno trebaju ostvariti još i ostala bitna obilježja tog djela - da su počinitelji iskoristili (u konkretnom slučaju) lakomislenost i stanje nužde oštećenika. Državni odvjetnik u žalbi uopće ne elaborira pitanje lakomislenosti, dok o stanju nužde govori samo u pogledu I. M. kao fizičke osobe, premda je ugovorna strana kod predmetnog ugovora o kupoprodaji sporne nekretnine trgovačko društvo I. d.o.o., o čijem stanju nužde državni odvjetnik niti jedne riječi nije naveo u žalbi.
13.3. Nasuprot tome, o razlozima zašto drži da tih elemenata bića kaznenog djela nema, ni na strani I. M., ni na strani pravne osobe koju on zastupa, prvostupanjski sud je dao uvjerljive i logične razloge, koje svojim žalbenim navodima državni odvjetnik ni na koji način nije doveo u pitanje. Pri tome se pravilno ukazuje na to da pravna osoba, koja je stranka spornog ugovora, ne može biti lakomislena jer je to svojstvo živih osoba, a kako poslovni račun tvrtke nije bio u blokadi, to se onda ne može govoriti niti o stanju nužde pravne osobe. Ako državni odvjetnik misli da se radi o lakomislenosti i stanju nužde I. M. kao fizičke osobe (koji je imatelj poslovnih udjela i zakonski zastupnik trgovačkog društva I. d.o.o.), tada je za istaknuti da I. M. nije stranka spornog ugovora i u toj situaciji bi se čak moglo govoriti i o njegovoj odgovornosti u smislu članka 10. stavka 4. točke 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19 i 34/22 ).
13.4. Daljnji argument žalbe državnog odvjetnika se svodi na konstataciju kako je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir navode nekih svjedoka koji su tvrdili da je I. M., nakon sklapanja spornog ugovora, poduzimao određene korake kako bi ishodio kredit u inozemstvu te kako bi ovu nekretninu ponovno vratio u vlasništvo trgovačkog društva I. d.o.o. Međutim i kod toga državni odvjetnik gubi iz vida činjenicu da, osim iskaza pojedinih svjedoka koji su govorili o navodnim pokušajima I. M. s ciljem podizanja kredita u inozemstvu, nikakvih materijalnih tragova u tom pravcu u postupku nije bilo, a čak i da je on uspio dobiti kredit u inozemstvu, nema nikakvih naznaka da bi sredstva bila uporabljena za otkup nekretnine iz spornog ugovora, niti se to može tumačiti kao dokaz u pravcu zaključka da se nije radilo o kupoprodajnom ugovoru već o simuliranom ugovoru, koji bi bio paravan za lihvarski ugovor.
13.5. S istom logikom kojom se vodi državni odvjetnik u pogledu navodnih napora za ishođenjem kredita, može se konstatirati da okrivljenik M. N., ako se doista nije radilo o ugovoru o kupoprodaji, već o lihvarskom zajmu, čiji se povrat jamčio ovom nekretninom, ne bi imao nikakvog razloga opstojnost ugovora uvjetovati upisom prava služnosti, kojim se osigurava neometani dolazak do predmetne nekretnine, niti bi imao razloga oslobađati istu tereta u korist trećih pravnih i fizičkih osoba jer okrivljenik u trenutku sklapanja ugovora (ako se radilo o zajmu) nije mogao znati hoće li mu I. M. vratiti novac u roku ili ne. Stoga nema nikakve logike da bi on sve ove radnje poduzimao i trošio vlastiti novac kako bi, u slučaju povrata zajma, nekretninu slobodnu od tereta i "obogaćenu" upisanim pravom služnosti vratio trgovačkom društvu I. d.o.o., kako to konstruira državni odvjetnik tijekom postupka i u žalbi.
13.6. Konačno, kod ovoga je potrebno napomenuti kako je, prema odredbi članka 3. stavka 2. ZKP/08, u kaznenom postupku teret dokaza u postupku utvrđivanja krivnje okrivljenika na tužitelju te da je, sukladno članku 3. stavku 3. ZKP/08, dvojbu oko postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona, sud dužan riješiti presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika. Dakle, upravo je državni odvjetnik bio taj koji je u ovom postupku morao dokazati da se radilo o fiktivnom, a ne kupoprodajnom ugovoru, da je taj ugovor sklopljen na način da bi okrivljeni M. N. iskoristio lakomislenost i stanje nužde I. M. (točnije trgovačkog društva I. d.o.o.) te da je sklapanjem ovog ugovora pribavljena nerazmjerna imovinska korist trgovačkom društvu E. K., na štetu I. M. i trgovačkog društva I. d.o.o., a da je M. P. samo za to da spoji M. N. i I. M. dobio čak 60.000 eura provizije. Državni odvjetnik ni jednu od nabrojanih odlučnih činjenica nije uspio dokazati na nedvojben i pouzdan način, izvan svake razumne sumnje, budući da se sve tvrdnje državnog odvjetnika (pa i one koje iznosi u žalbi) svode na puke konstrukcije, koje nemaju ozbiljnog i čvrstog utemeljenja u rezultatima dokaznog postupka, slijedom čega je žalba državnog odvjetnika neosnovana.
14. Što se pak tiče žalbe "oštećenog" I. M., isti se žali na odluku o imovinskopravnom zahtjevu, pri čemu se ističe kako prvostupanjski sud u svojoj presudi nije odlučio o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu, odnosno da nije oštećenika uputio da isti može ostvariti u parnici, sukladno odredbi članka 158. stavka 3. ZKP/08. Točno je da je u pobijanoj presudi izostala odluka o upućivanju oštećenika u parnicu, kako se to navodi u žalbi, međutim očigledno se radi o tome da prvostupanjski sud drži kako I. M., kao fizička osoba, ne bi bio oštećen u ovom slučaju. Pri tome nije od odlučnog značenja što je on tijekom postupka u raspravnom zapisniku označavan kao oštećenik i što mu je dostavljena prvostupanjska presuda jer je prvostupanjski sud u svojoj presudi dao razloge zbog čega drži da je u konkretnom slučaju oštećena pravna osoba trgovačko društvo I. d.o.o., a ne I. M. osobno, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga je izostanak odluke o imovinskopravnom zahtjevu opravdan i ne utječe na osnovanost i zakonitost pobijane presude, a uostalom na taj način nisu ni ugrožena prava I. M., budući da je člankom 231. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) propisano da kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona. Kako zastara kaznenog progona još uvijek nije nastupila, to I. M. može podnijeti tužbu za naknadu štete protiv osobe koju drži odgovornom, bez obzira na to što ga prvostupanjski sud nije svojom odlukom uputio u parnicu, radi čega je njegova žalba u tom pravcu neosnovana.
15. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe državnog odvjetnika i oštećenika sukladno članku 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Split, 27. rujna 2022.
Predsjednica vijeća:
Maria Majić, v. r.
