REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj:7 Kž-773/2022-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent kao predsjednice vijeća, te Mirjane Rigljan i Gordane Mihela Grahovac, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog D. S., zbog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. Kaznenog zakona (Narodne novine 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 – dalje u tekstu: KZ/11) i kaznenog djela nasilja u obitelji iz čl.179.a KZ/11, odlučujući o žalbi okrivljenika, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj: K-481/2020 od 13. svibnja 2022., a objavljene 18. svibnja 2022., na javnoj sjednici vijeća održanoj 27. rujna 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenog D. S. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci broj: K-481/2020 od 13. svibnja 2022., a objavljene 18. svibnja 2022., okrivljeni D. S. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11, činjenično opisano izrekom te presude pod toč. I. i kaznenog djela nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ/11, činjenično opisano izrekom te presude pod toč. II., pa se okrivljeniku za kazneno djelo opisano pod toč. I), na temelju čl. 139. st. 2. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju 3 (tri) mjeseca, a za kazneno djelo opisano pod toč. II), na temelju čl. 179.a uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 kazna zatvora u trajanju 11 (jedanaest) mjeseci, pa se okrivljenik, temeljem čl. 51. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a temeljem čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11, okrivljeniku se izriče uvjetna osuda, na način da se kazne zatvora u trajanju 1 godine neće izvršiti ukoliko isti u roku provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Temeljem čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora okrivljeniku se uračunava vrijeme uhićenja 25. listopada 2020. i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. listopada 2020. do 25. siječnja 2021.

3. Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (NN br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13,145/13, 152/14,70/17 i 126/19

– ZKP/08), okrivljenik je dužan nadoknaditi troškove kaznenog postupka i to paušalnu svotu u iznosu 1000 kn (tisućukuna).

4. Protiv navedene presude pravovremeno je žalbu podnio okrivljeni D. S. po branitelju V. V., odvjetniku iz R., zbog povrede Kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. u vezi čl. 467. ZKP/08 i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 470. u vezi čl. 467. ZKP/08, te je predložilo da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a da se branitelja okrivljenika izvijesti o sjednici vijeća, čemu je u smislu čl. 475. st. 2. ZKP/08, i udovoljeno.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Prije sjednice vijeća u smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

7. Na javnu sjednicu vijeća nisu pristupili uredno pozvani zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu, okrivljeni D. S., za kojega je branitelja naveo da je obaviješten o sjednici vijeća, te branitelj okrivljenika V. V., odvjetnik iz R., a dostava poziva za sve je uredno iskazana, pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti, a sve u smislu čl. 475. st. 4. ZKP/08.

8. Žalba okrivljenika nije osnovana.

9. Pobijajući utvrđeno činjenično stanje okrivljenik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je dokazano da je on, okrivljenik, počinio djela za koja ga se tereti, te tvrdi, između ostalog, da iz izreke presude nije razvidna namjera okrivljenika da prijetnjom prestraši majku i brata koji su se u to vrijeme nalazili u kući. Uz to, okrivljenik smatra da su iskazi svjedoka i okrivljenika suglasni jedino u dijelu gdje navode da je inkriminirane zgode okrivljenik razbio staklo na ulaznim vratima u kući, time da iz iskaza svjedoka navodnih oštećenika nije razvidno zbog čega je okrivljenik razbio staklo, pa da bi valjalo zaključiti da je to učinio iz čista mira, ničim izazvan, a što po stanovištu okrivljenika nije točno. Naime, okrivljenik tvrdi da kada je došao kući ulazna vrata kuće čiji je suvlasnik, je našao zaključana iznutra sa ostavljenim ključem u bravi sa unutarnje strane zbog čega nije mogao ući u kuću, dok na njegove pozive nitko nije odgovarao. U obrani tvrdi, a vezano i za djelo prijetnje, u bitnome da mu nije bilo poznato da se osim majke u kući nalazi i njegov brat koji je toga dana došao iz A. Navodi da je vikao u jednini, a ne u množini, kako je osuđen, jer nije ni znao da je brat u kući. Tvrdi da nije vikao bez razloga već je to učinio izazvan ponašanjem osobe koja je zaključala vrata. Tvrdi da je vikao uvredljive, ali ne prijeteće riječi.

9.1. Što se tiče kaznenog djela pod toč. II) okrivljenik poriče počinjenje djela, te smatra da isto ničim nije dokazano. Tvrdi da ga je toga dana majka zamolila da makne uljni radijator koji je donio iz sobe u kuhinju 5 dana prije predmetnog događaja kako se ne bi smrzavala jer je bio mjesec listopad, radijator je trebalo ofarbati, odnosno samo cijevi i zato centralno grijanje nije radilo. Navodi da je samo malo podigao i spustio radijator da se na njega ne bi pomokrio pas koji živi sa njima u kući i rekao je da će premjestiti uljni radijator negdje drugdje. Uljni radijator je mislio premjestiti u hodnik ili u svoju sobu. Tvrdi da nije mahao radijatorom niti je uopće prema majci uputio prijeteće riječi, niti se ponašao na način kako ga se tereti i kako je opisano pod toč. II), a vezano za kazneno djelo nasilja u obitelji.

9.2. Kada navedenu obranu okrivljenika prvostupanjski sud dovede u vezu sa ostalim provedenim dokazima (pobrojani na 3. stranici pod toč. 3. obrazloženja pobijane presude), tada zaključuje da je ista neuvjerljiva, kontradiktorna provedenim dokazima i usmjerena ka izbjegavanju od kaznene odgovornosti.

9.3. U okviru istaknute žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik ustvari ne iznosi ništa novo što već nije bio predmet raščlambe i ocjene prvostupanjskog suda. Okrivljenik samo polemizira sa razlozima prvostupanjske presude i ocjenjuje rezultat provedenih dokaza. Razmatrajući razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u odnosu na oba počinjena kaznena djela, ovaj drugostupanjski sud smatra da okrivljenik istaknutim žalbenim navodima nije doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

9.4. Protivno navodima žalbe, prvostupanjski sud na temelju pravilne ocjene obrane okrivljenika, iskaza saslušanih svjedoka i na temelju uvida u kompletnu pisanu dokumentaciju koja prilaže spisu, kako pojedinačno ali tako i u njihovom međusobnom odnosu, pravilno i potpuno je utvrdio sve odlučne i bitne okolnosti inkriminiranih kaznenih djela za koja je proglašen krivim. Za takva svoja utvrđenja je u obrazloženju presude iznio valjane i logične, te uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9.5. U prvom redu nije prihvatljiva tvrdnja obrane da u odnosu na djelo pod toč. I), dakle prijetnju, nije vidljiva namjera okrivljenika da ustraši upravo majku i brata kao bliske osobe jer se on nije obraćao njima imenom i prezimenom, već neodređenom nepoznatom ukućanu koji mu je zaključao vrata, valja reći da su navedene tvrdnje neutemeljene. Naime, iz iskaza samih oštećenika, tj. G. S. i K. S., nesporno je utvrđeno da je okrivljenik znao tko se nalazi u kući i da upravo riječi koje je izgovorio su prijetećeg karaktera i upućene njima. Uz to se napominje da okolnost da je on donekle izazvan da postupi na taj način jer su vrata bila zaključana, svakako ne opravdava postupanje na način kako je kritične zgode postupio okrivljenik. Naime, to što su vrata zaključana ne rješava se na način da se razbija staklo, te da se galami, viče i prijeti na način kako je to okrivljenik učinio kritične zgode, tako da je obrana i stav okrivljenika u vezi toga potpuno pogrešan.

9.6. Što se tiče kaznenog djela opisanog u toč. II) izreke, tj. nasilja u obitelji, za koje žalitelj, između ostalog navodi da nije opisano teško kršenje propisa o zaštiti od nasilja u obitelji koje predstavlja bitno obilježje ovog kaznenog djela, valja reći da također suprotno tvrdnjama žalitelja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, kako na temelju obrane okrivljenika kojeg je opovrgao iskaz oštećene K. S., koja je detaljno opisala postupanje okrivljenika toga 25. listopada 2020. Iz njezinog iskaza prvostupanjski sud je pravilno zaključio da njegovo ponašanje koje je neprimjereno traje duže vrijeme, da je više puta dolazio kući u alkoholiziranom stanju, da nema prihoda, da nigdje ne radi, a ona je u strahu kada je on pod utjecajem alkohola jer ne zna kako će reagirati. Tvrdi da je tog kritičnog dana okrivljenik pitao za određenu svotu novca nekoliko puta, a kada je rekla da nema, da je počeo vikati, stao je na njenu nogu, potom je uhvatio za ovratnik i počeo gurati, nešto je imao u ruci, misli da se radilo o mobitelu. Tvrdi da ju je uhvatila panika, otišla je na balkon i zvala u pomoć. Okrivljenik ju je uhvatio rukama za kragnu i gurao prema balkonskom vratima, uzeo je uljni radijator, podigao ga i zamahnuo, pa potom odložio.

9.7. S tim u vezi neosnovani su navodi obrane istaknuti u žalbi u kojoj se, između ostalog, tvrdi da nije razvidno da bi okrivljenik majku na opisani način u vrijeme događaja tjelesno ozlijedio, iako bi prema opisu događaja kako ga oštećenica opisuje, trebale postojati ozljede odnosno tragovi u vidu masnica, hematoma ili krvnih podljeva na rukama uslijed stiskanja. Uz to se napominje da se ne zna da li je oštećenica zatražila liječničku pomoć.

9.8. Vezano za naprijed navedeno valja reći da su i ovi prigovori neosnovani jer kazneno djelo nasilja u obitelji čini onaj tko teško krši propise o zaštiti od nasilja u obitelji (koji su opisani u čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji), čime kod člana obitelji ili bliske osobe izaziva strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliske osobe i dovede u ponižavajući položaj. Prema tome, tvrdnje žalitelja da nema liječničke dokumentacije koja bi govorila o povredama oštećenice, u ovdje konkretnom slučaju nisu odlučne jer ono za što se okrivljenik tereti je da je vrijeđao pogrdnim riječima oštećenicu, te nanio ozljedu tako što joj je stao na nogu, potom ju primio rukama za kragnu i gurao ju prema balkonskim vratima, a isto je prestao činiti kada je njegova majka počela prizivati u pomoć, zatim je nakratko izašao iz kuće, a nakon što se vratio u kuću majku je ponovo pitao da mu da novac, pa kada mu je ista ponovo rekla da nema novaca, podigao je uljni radijator te njime dva puta zamahivao…., a koje postupanje je majku dovelo u ponižavajući položaj te je kod iste izazvalo osjećaj straha za njezinu sigurnost i zdravlje.

9.9. Prema tome, neutemeljeni su i ovi prigovori žalitelja, a posebno okolnost kojom se tvrdi da se ovdje ne radi o postupanju koje sadrži obilježja kaznenog djela, već da se radi o prekršaju, a u čemu žalitelj neosnovano nalazi povredu kaznenog zakona.

9.10. Prvostupanjski sud je detaljno, kao što je već rečeno, obrazložio temeljem čega je utvrdio postupanje i ponašanje okrivljenika, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa se zbog nepotrebnog ponavljanja na isto upućuje žalitelja.

10. Stoga je prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kao i povrede kaznenog zakona, neosnovan.

10.1. Dakle, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka te obrane okrivljenika, kao i navoda istaknutih u žalbi, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenika su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti okrivljenika za inkriminirana mu kaznena djela prijetnje i nasilja u obitelji.

10.2. Na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona, te je djelo okrivljenika opisano pod toč. I) pravilno označio kao kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11, a djelo opisano pod toč. II) kao kazneno djelo nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ/11, pa nije povrijeđen ni kazneni zakon.

11. Iako okrivljenik ne osporava odluku prvostupanjskog suda u pogledu izrečene kazne, žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, između ostalog, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, postupajući u smislu odredbe čl. 478. ZKP/08, ispitao i izrečenu kaznu okrivljeniku.

11.1. Prilikom odlučivanja o izboru vrste i mjere kazne koju će izreći, prvostupanjski sud mora uzeti u obzir okolnosti da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije ovdje inkriminiranog konkretnog ponašanja, te ukupnost njegovih obiteljskih i imovinskih prilika, kao i ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju ovdje konkretnih kaznenih djela.

11.2. Prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o kazni okrivljeniku kao olakotno uzeo u obzir okolnost da isti do sada nije osuđivan, da je djelo pod toč. I) počinio pod utjecajem alkohola, dok je otegotnim cijenjena okolnost da je prekršajno osuđivan zbog nasilja u obitelji.

11.3. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnih kaznenih djela.

11.4. Imajući u vidu naprijed utvrđene, kako olakotne tako i otegotne okolnosti, ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je okrivljeniku za ovdje konkretno protupravno postupanje izrekao uvjetnu osudu, dakle samo prijetnju kaznom zatvora sa prethodno utvrđenim pojedinačnim kaznama zatvora i to za djelo iz toč. I) u trajanju 3 mjeseca i za kazneno djelo pod toč. II) u trajanju 11 mjeseci, te primjenom odredbi o stjecaju jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 godine, a koja kazna se neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo, time da će se u slučaju opoziva uvjetne osude okrivljeniku po čl. 54. KZ/11 u izrečen kaznu zatvora uračunati vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru.

11.5. Analizirajući kompletan dokazni postupak, kao i sve što je relevantno za odlučivanje o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je upravo izrečenom kaznom, kako pojedinačnim za pojedina kaznena djela, tako i jedinstvenom, tj. kaznom zatvora u trajanju jedne godine, ali koja kazna se neće izvršiti ako okrivljenik u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo, dakle uvjetnom osudom, navedena kazna primjerena je težini počinjenih djela, okolnostima pod kojima je djelo počinjeno, kao i svim okolnostima o kojima sud mora voditi računa prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne predviđenih u čl. 41. KZ/11 i čl. 47. KZ/11. Uz to će se upravo izrečenom kaznom djelovati na okrivljenika da ubuduće ne čini kaznena djela, ali i na sve ostale da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Izrečenom kaznom optimalno će se ostvariti svrha kažnjavanja, kako u pogledu generalne tako i u pogledu specijalne prevencije, te će se ostvariti dostatna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela.

12. Zbog navedenog valjalo je presuditi kao u izreci.

13. Ispitana je pobijana presuda, glede bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, tj. postoji li povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1., 5., 6., 9. do 11. ZKP/08, iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 i je li rasprava protivno odredbama ovog zakona održana u odsutnosti okrivljenika i njegova branitelja, te je li na štetu okrivljenika povrijeđen kazneni zakon, pa kako niti jedna takva povreda nije utvrđena, a žalba nije osnovana, valjalo je temeljem čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 27. rujna 2022.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Sonja Brešković Balent, v. r.